Odmah nakon napada na novinarku Dalmatinskog portala i snimateljicu N1 televizije u crkvi i ispred crkve na splitskoj Sirobuji, društvenim mrežama krenule su salve komentara iz kojih je izbijala neopisiva mržnja, kako prema novinarima, tako i prema onima koji se zgražaju onim što se događalo u „dvorištu“ don Joze Delaša. Teror se nesmiljeno nastavlja u tolikoj mjeri da je odlučila reagirati i splitska policija. Kako piše Dalmatinski portal čija je novinarka u nedjelju napadnuta, na jednoj javnoj Facebook grupi krenuo je linč na njihovu novinarku uz obilje prijetnji i uvreda koje pozivaju na nasilje. „U suradnji s Državnim odvjetništvom provest će se kriminalističko istraživanje“, potvrđeno je iz Policijske uprave splitsko-dalmatinske Dalmatinskom portalu koji podsjeća da je javno pozivanje na nasilje i mržnju kazneno djelo za koje je zapriječena maksimalna kazna do tri godine zatvora.

Sistem je, pak, takav da se manjak zaštitnih maski nadomješta viškom brnjica, dok okretni terenski oficiri s tupom izravnošću provode podmuklo uopćene naloge vrhovništva. Zaslugom nacionalnoga medijskog pogona zadarska je priča zadržana u lokalnoj karanteni. Potpuni izostanak javne buke oko skandaloznog ušutkavanja Ivice Žuvele – liječnika kojemu je zaprijećeno otkazom nastavi li iznositi banalne i očigledne istine – pod neizgovorenom izlikom da u ovome trenutku ‘imamo većih problema’, upućuje na to da smo suočeni s mnogo većim problemom nego što su ‘veći problemi’, i to na način kako se glava suočava s đonom vojničke čizme koja je pritišće uz tlo.

Odmah nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, uz jak nacionalni naboj, u škole je uveden vjeronauk. Rasprave o tom pitanju od tada su se javljale tek sporadično, a danas je agencija za odnose s javnošću i marketing, PRIME Communications, objavila istraživanje javnog mijenja koje pokazuje što o tome danas misle građani BiH. Ispitanicima se postavilo pitanje slažu li se da se vjeronauk izbaci iz škola. U agenciji su ispitanike podijelili po etničkom principu, što u Bosni i Hercegovini automatski znači i konfesionalni princip prema kojem su svi Bošnjaci – muslimani, svi Srbi – pravoslavci, a svi Hrvati – katolici. Ukupno gledajući 68,8 ispitanih odgovorilo je da se ne slaže. I to, 52,8 posto njih se uopće ne slaže, dok se 16 posto uglavnom ne slaže. S druge strane 11,5 ispitanih se slaže da bi se vjeronauk trebao izbaciti iz škola, a 16,7 posto ih je odgovorilo „ne znam“, odnosno nisu sigurni što bi napravili.

Po čemu je život tridesetpetogodišnjeg Ivana Pernara bitniji od života nekog bolesnog osamdesetogodišnjeg umirovljenog električara u Valpovu? Potonji još uvijek zna i stigne susjedi popraviti bojler, pa za svijet tako uraditi više nego što će Pernar za cijelog svog bijednog života. Imbecil se potom javno kurči potpisivanjem šeretske izjave o svojevoljnom odricanju od respiratora u slučaju zaraze Covidom-19: može mu se, naravno, jer zna da će ga u slučaju zaraze liječiti bez suvišnih, a kamoli šeretskih pitanja, i jer nijedan liječnik neće za Fejs snimati šaljivi „lajv“ s komatoznim Pernarom pored neraspakiranog njemačkog respiratora. Jer je sam smisao sustava da pravo na istu liječničku skrb imaju i umirovljenici s pet dijagnoza i mladi bez ijedne, i da to pravo bez razlike imaju i razumni ljudi i lajavi populistički imbecili što ga se javno odriču. Ovdje ionako nije riječ o jednom lajavom populističkom imbecilu ...

"Ranije, kad sam bio mlad i seljakao se s posla na posao, bio sam naivan i pokušao razgovarati s radnicima: Hej, šef u svakom trenutku može ući i sve nas otpustiti. Samo tako. Nije li vam to jasno? Samo bi buljili u mene. Predstavljao sam nešto o čemu nisu željeli razmišljati. U današnjoj industriji postoje masovna otpuštanja. Stotine gube poslove i njihova su lica u čudu. Govore: Dao sam 35 godina života, to nije u redu, ne znam što da radim ... Nikada robove ne plaćaju dovoljno da bi bili slobodni. Daju im samo toliko da ostanu na životu i vrate se na posao. Ja sam to zapazio. Zašto nisu i oni?", ulomak je iz pisma Charlesa Bukowskog izdavaču Johnu Martinu u kojem slavni pisac govori o najamnom radu. Prijevod ovog pisma objavljen je u časopisu za popularizaciju kulture otpora i solidarnosti Društvo otpora koje izdaje Mreža anarhista (MASA).

Samo kad ovo prođe. Sedeću u “Mornaru” do fajronta i neću se ni ispod glasa žaliti na nove konobare i gunđati da to nekako sad nije to. Biće nas za spojenim stolovima više od pet. Uvek više od pet. A do “Mornara” ću da dođem okolo, preko tri pešačka prelaza, čekajući strpljivo na zeleno, umesto da pretrčavam ispred pomahnitale žute 95-ice. U prodavnici neću coktati zašto rade samo dve kase. I nikad neću uzeti kusur manji od 50 dinara. Neka ga. U apoteci ću da slušam tetu kad objašnjava ove dve na šest sati a ovu možete jednom dnevno ali obavezno posle obroka sa dosta tečnosti. Neću u sebi opsovati policajca samo zato što nosi uniformu. Sem ako je komunalni. Okej, neću ni njega. Reći ću mu “Dobar dan”, čak i ako će ga to provocirati da mi traži ličnu i pita me kuda idem. Nadam se da nikad više niko neće nikoga pitati kuda ide i zašto i reći da to ne može.