Tekst je izvorno pročitan u emisiji Filmoskop Hrvatskog radija

Posljednje svoje dugometražno ostvarenje, „Unutarnje carstvo“, David Lynch snimio je sad već davne 2006. godine. Ako se i ne sjećamo fabule, aktera ili ostalih pojedinosti iz toga i prethodnih njegovih (možda i poodavno) odgledanih filmova, ako dakle tijekom ta gotovo dva desetljeća nismo imali potrebe osvježavati primarne impresije praćenjem retrospektiva periodički prikazivanih u kinu Tuškanac, na Trećem programu Hrvatske televizije, u klubu studenata Filozofskog fakulteta, na nekom opskurnijem filmsko-klubaškom ili samo intimnijem mjestu, zauvijek će s nama ipak, sve dok pamtimo i mislimo, ostati atmosfera surealnog, čak onostranog, jer Lyncheve priče (kao da) nisu od ovog svijeta. S protagonistima tog izvanserijskog autora ili bez pretjerivanja maga, iz njegovog možda ne toliko kvantitativno raskošnog (barem kad je pitanju dugi metar), pa ni stilski i tematski sasvim kompaktnog, ali bez ikakve sumnje grandioznog opusa, plahutamo iz košmara u košmar koji su umjetnički tako zavodljivi da se iz njih ne želimo buditi.

U percepciji filmologa i filmofila, znači profesionalnih gledatelja i svih onih naprosto nepopravljivo inficiranih celuloidom, Lynch je nadrastao prostor struke i umjetnosti, i vrlo se rano prometnuo u mit. Usto se lako i prirodno impostirao kao kategorija per se, kao epitet, kao sinonim za stvaralačku inovativnost i autorsku superiornost, za djetinju drskost, za ultimativni pomak. Na najbenevolentniji način izglobio nam je doživljaj filma, a onda i stvarnosti, pa i šire, arta općenito. Razmaknuo nam je granice, otvorio prostor za intelektualni rast, epifaniju i hedonizam, za daljnja zaljubljenička traganja, možda i profesionalna istraživanja. Tako ćemo njegov utjecaj, impresionističke omaže, ali i izravne i precizne reference pronalaziti u glazbi i crtićima, u galerijama i modnim editorijalima, a ponajprije u radu od njega mlađih filmaša poput unisono aklamiranih „Noćnih životinja“ Toma Forda ili pak kontroverznog „Boxing Helena“ s potpisom Lyncheve najstarije kćeri Jennifer, u camp eskapadama Nicolasa Winding Refna, u mnogim progresivnim europskim filmovima. Naposljetku, Lyncha ćemo jasno vidjeti i u Kafkinim pripovijestima, jer upravo je Kafka svojom somnambulnom motivikom snažno utjecao na oblikovanje Lynchevog instrumentarija, kao i svega onoga što decenijama razumijevamo i osjećamo kao linčevsko.

Za širu publiku, pogotovo za generaciju rođenu 1970-ih i početkom 1980-ih Lyncheva pojava, emitiranje serijala „Twin Peaks“ na javnoj televiziji, najdoslovnije su značili rastvaranje portala u druge i drugačije svjetove. Na relativno skučenom horizontu pojavio se neobjašnjivo osebujan sadržaj za kakvim bi gledatelj od većih zahtjeva morao inače svjesno i angažirano iskoračiti iz svojih građanskih, to jest srednjeklasnih okvira, kako bi to na primjer bio slučaj da se dao u potragu za nekom avangardnom zbirkom poezije, jer teško da se takvo što moglo naći na policama za tadašnje prilike uobičajene kućne biblioteke. 

No, da bi se ukoračilo u jezovitu snovitost „Twin Peaksa“, koji Lynch supotpisuje s Markom Frostom, nije se trebalo potezati nikuda, neočekivano nas je zadesio u našim dnevnim boravcima, uprizorivši se u predvidljivoj simetričnosti socijalističkih regala, ludički podvaljen prosječno ili ispodprosječno načitanoj i nagledanoj publici kao whodunit žanrovski sadržaj. Kao takav je, kao malomišćanski krimić odnosno mainstream komercijalni narativ za obiteljsko konzumiranje, i prihvaćen, pa su djeca na školskim igralištima starmalo samouvjerena komentirala pojedine epizode baš kao što se to činilo s „Dinastijom“ i „Dallasom“. U NAMA-i na zagrebačkom Kvatriću nekome od tih klinaca kupljena je kazeta s hipnotičnim instrumentalima Angela Badalamentija pa se opsesivno presnimavala po kvartu kao i godinu, dvije prije Madonnin album „Like a Prayer“. S vremenom se, kako je fabula postajala hermetičnija, ipak odustajalo, ali važno je ustvrditi da ovakvu seriju „obična“ publika nipošto nije apriorno odbacila, što je doista čini kulturološkim fenomenom, baš kao što ni ranije producenti, ustvari posve neshvatljivo, nisu odbili smion i, kako bi se zdravorazumski zaključilo, neisplativ Lynchev i Frostov eksperimentalni projekt.

O Lynchevoj filmografiji je li uopće moguće reći nešto prigodničarski, jer evidentno je da se takav nesvakidašnji i kompleksan korpus ne može izložiti paušalno i ukratko. Ključno je reći, njegovi su filmovi satkani od dualnosti, na razmeđi krajnosti, u dodiru svjetova, između realnosti i iluzije, misterije i poezije, egzaltiranosti i dubokog očaja, nasilja i nujne apatije, afazije i šaputave logoreičnosti. Suštinski, ovaj se autor od svojih početaka zaokupljao patologijom i truleži koja se nakuplja, koju se sklono njegovati ispod politure i uštirkanosti (malo)građanskog miljea, ostavljajući nam uvijek tračak svjetla, koje doduše ne donosi spas, prije stvara intrigantne sjene i otvara nove prijeteće bezdane.

Puno je tu magnetičnih nokturalnih slika, neproničnog mraka, ali i neona. Mizanscena obiluje bazenima i elementima estetike američke suburbije kao i luksuznim minimalističkim interijerima, pa je tako remek djelo „Izgubljena cesta“, noir psiho triler iz 1997., negdje klasificiran kao furniture porn. Rekurentan motiv su i kolibe, a iznad svega motelske sobe kao neprikosnoveni prostor magije, uklete ceste bez kraja, čija otvorenost ne implicira oslobođenost s vjetrom u kosi, nego latentnu (u)grozu i muljavu nesigurnost. Sva ta ne-mjesta napučuju čovjekoliki zečevi, kafkijanski kukci, bajkoviti patuljci, mađioničari. Dakako, u esenciji tih slagalica, u srcu tame fatalno su ledene i nerijetko traumatizirane ljepotice u liminalnom prostoru između karnalnog i sablasnog, kao i tipično linčevske turobne domaćice čije karaktere i sudbine on gradi s dubinskim razumijevanjem i suptilnošću. Moglo bi se reći da Lynch svoje protagonistice nevoljama izlaže ne s kakvom eksploatacijskom ili pak liberalno feminističkom agendom, poput primjerice Verhoevena, nego naprotiv sa suštinski humanističkim, iskupljujućim poslanjem. 

Jedno je sigurno, Lyncheve filmove mozaične strukture pa i izazovnog dvosatnog trajanja trebali bismo gledati oslobođeni imperativa forenzičkog seciranja, racionaliziranja, podvrgavanja nasilnim analizama i interpretacijama. Ostavljaju nas s nerješivim zagonetkama i neodgovorivim pitanjima o tome kojom se logikom likovi ukazuju i iščezavaju i jesu li njihova kretanja i fluidne transformacije plod halucinacije, ludila ili tek sna. Pitanja su tu, naravno, vrjednija od odgovora, kao što je to uostalom i atmosfera od strukture i linearnosti naracije. Kad smo kod tretiranja tematike smrti, od njegovih prvih filmova „Baka“ i „Eraserhead“ nijedan nas ne ostavlja s truplom koje je moguće pokopati. U „Izgubljenoj cesti“ priča je uglavljena između dvaju ponavljanja rečenice „Dick Laurent je mrtav.“, baš kao što u „Twin Peaksu“ Pete Martell u slušalicu izgovara „Mrtva je, Laura Palmer je mrtva.“ Lynch, dakle, kao da nikome ne dozvoljava umrijeti, smrt kod njega nije konačna, nije ireverzibilna.

Studentske godine u Philadelphiji bitne su za kasnije Lynchevo stvaranje, jer taj je urbanitet doživljavao grubim, mračnim, dekadentnim. Stanovao je tada u industrijskoj zoni nedaleko mrtvačnice ispred koje je viđao da se na zraku suše vreće za trupla što ga je inspiriralo za tjeskobno ozračje „Eraserheada“, ali i za motiviku „Twin Peaksa“. Premda su na Lynchevo stvaralaštvo ponajviše utjecala iskustva življenja u Philadelphiji i Los Angelesu, odredilo ga je i odrastanje u manjim gradovima. Rođen je u Montani, šumovitoj državi na granici s Kanadom, njegova majka, domaćica, bila je rodom iz Brooklyna, a zbog očeva posla u Ministarstvu poljoprivrede obitelj se često selila. Ozračje s početka „Plavog baršuna“ nadahnuto je gradićem Spokane; ondje nalazimo nadrealno idiličnu malu sredinu, s urednim živicama, obijeljenim ogradama i kvadratičnim travnjacima nad kojima nebom besprijekorne nijanse klize avioni, dok u jednako modrim bazenima plutaju gumene igračke. Nepomutljivo plavo nebo, bazeni, blagovaonički stolovi, kreveti, sve će to poslije postati dijelom njegove motivske puzzle. Kao dijete rado je promatrao kukce, osim Kafkinog „Preobražaja“ nije navodno mnogo čitao, a ni gledao televiziju, zato je plivao, igrao odbojku, crtao i sanjario. Opčinjen Edwardom Hopperom zaobilaznim putevima došao je do studija slikarstva i ubrzo počeo raditi animacije; još kao student producirao je svoj prvi jednominutni animirani film, jer je htio da se slike kreću.

Posljednje godine života, teško bolestan, David Lynch, poklonik transcendentalne meditacije i vlasnik dvaju noćnih klubova, čovjek koji je kreativne ideje uspoređivao s ribama koje valja smireno čekati da se upecaju, posvetio je televiziji i neformalnim audiovizualnim vinjetama u kojima je imao apsolutnu slobodu kakvu mu filmska industrija više nije mogla pružiti. U kratkim klipovima istodobno začudnim i poetičnim, a sudeći po fanovskim komentarima, također i razgaljujućim i utješnim, Lynch svoju sljedbu zabavlja meteorološkim prognozama, izvlači sretne brojeve, pokazuje im namještaj koji je sam izradio, kuha kvinoju uz apsurdno detaljne upute. Stvar je dodatno simpatična jer veliki redatelj koji je konzekventno izbjegavao očitovati se o svom zahtjevnom radu, ovdje do najsitnijih pojedinosti opisuje proces pripreme krajnje jednostavnog jela.

„Straightova priča“ u svom je minimalizmu najmanje linčevski film, a on ga je pak držao svojim najeksperimentalnijim radom. Najbizarniji, najnekoherentniji, ali moguće i najzavodljiviji naslov vjerojatno je „Unutarnje carstvo“, „Izgubljena cesta“ nepravedno je zanemarivana, kao neuspjela slovi „Dina“, široj publici najomiljeniji su „Divlji u srcu“, narativno najkonvencionalniji je „Čovjek slon“, najviše uznemiruje „Eraserhead“, mnogima je formativno ključan „Plavi baršun“ … Lynchevi filmovi neiscrpan su predmet adoracija i polemika. Visoko imaginativan opus Davida Lyncha predstavlja portal u alternativne svjetove, a time i divan bezvremeni babl za skoro pa erotsko uživanje, introspekciju, ali i toliko nužno eskapističko povlačenje pred prijetećom stvarnošću. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/Keflux

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.