Odavno nisam pročitao nešto odvratnije od vijesti da je neko u dvorište porodične kuće košarkaša Edina Salaharevića, koji je 1992. godine mučen i ubijen u logoru Sušica, ubacio nožem isječenu košarkašku loptu. Salaharević je bio košarkaš "Slobode Dite" i juniorski reprezentativac Jugoslavije. Bio je veliki talent kojem su predviđali inostranu karijeru. U aprilu 1992. godine posjetio je porodicu u Vlasenici, samo par dana prije nego što je srpska vlast zatvorila kompletno bošnjačko stanovništvo u kućni pritvor. Edin više nije mogao izaći iz grada. Bezuspješno su intervenisali iz Košarkaškog saveza Jugoslavije pa i iz "Crvene zvezde". Ratni zločinac Predrag Bastah rekao je Edinu: “I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si”. U noći između 11. i 12. septembra Edin je, zajedno sa ocem, odveden u logor Sušica. Nakon rata, kosti su mu pronađene u tri sekundarne grobnice.

Što god je Srbija postigla ili namjeravala na Kosovu, grupa sa Radoičićem je posula benzinom i zapalila. Vučić ovo i javno priznaje. Pa zašto onda nije "Gospodara Severa“ protjerao kroz ključaonicu „elzet“ brave? Čemu birane riječi spram "čovjeka koji sebe smatra za borca za slobodu“ – kako se izvolio izraziti. Vučiću takav vokabular nije jača strana. Naprotiv, svakog neistomišljenika on u sekundi krsti kao lopinu i stranog plaćenika koji radi protiv Srbije.Izgleda da današnji status Radoičića odgovara Arkanovom sa kraja prošlog stoljeća, pa dijeli i isti odnos prema sebi. Obojica su debelo zadužila poslodavce, stekli brojna saznanja i moć, ugrabili još veća bogatstva i uticaj. Razlika je samo jedna: nema slike Slobe Miloševića sa Arkanom, dok Vučićevih sa Radoičićem ima za podeblji album. Kako god bilo, Radoičiću ništa neće faliti. Cijenu njegove "borbe za slobodu“ plaćaju Srbi na Kosovu, kao što su oni u Hrvatskoj platili Arkanovu.

Moj dida sa Šolte i onaj njegov frend barba Tonino su išli prema barba Toninovom masliniku. Tamo je njih čekao neki barba Renato. Dida je barba Tonina pitao: „I šta oće ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „Oće kupit cili maslinik! Četri iljade kvadrata! Za parsto iljada eura!“ Dida je rekao: „Čoviče! Pa ko je ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „A neam blage! Biće neki krkan! Tajkunčina! Pun ka šipak!“ Dida je pitao: „A zašta će mu maslinik?“ Barba Tonino je rekao: „Kako zašta? Zato da ga potaraca sa bagerima i izgradi vile sa bazenima! I onda to proda ili renta! Idealna lokacija, pedes metri od mora!“ Dida je rekao: „Aha, sorta od risorta! I di ti imaš problem?“ Barba Tonino je uzdahnijo: „A neam blage, čoviče! Žaj mi je tih maslina! To mi je didovina! To su mi korjeni!“ Dida je zavrtijo glavom: „Koliko ja znan, Tonino, stabla imaju korjene! A ljudi postole!“ Onda je on počeškao se ispod francuzice i rekao je: „A zamisli koliko postoli moš kupit za parsto iljada eura!“

Beogradski glumac Sergej Trifunović odlučio je ispričati sve detalje nedavnog incidenta u Splitu, gdje je zbog kupanja na plaži sa psom - to je bio inicijalni prekršaj - dva puta privođen od strane policije. Treći put je priveden na graničnom prijelazu Bajakovo. Splitski policajci, smatra glumac, iživljavali su se na njemu, dok je policajcima na Bajakovu uputio riječi zahvale. "Sad ću reći sve što se događalo u Splitu i o tome neću više govoriti", rekao je Trifunović u razgovoru za emisiju Zavidavanje, koja se emitira na YouTube kanalu VIDA TV. Prilikom gostovanja rekao je da točno zna koja ga je rečenica uvalila u nevolju s policijom, ali je ne smatra uvredom, kako su je tumačili u splitskoj policiji. Drugi put su ga, tvrdi, kaznili dok je bio s prijateljima zbog šetanja psa bez povodca, iako je pas u tom trenutku bio vezan.

Meni je počela škola. Ja sam mom didi rekao: „Dida, ja ne bi iša u školu!“ Dida je slegnijo sa ramenima i rekao je: „A jebiga, unukiću! Ja te skroz razumin, al ne bi se smija mišat…“ Ja sam njemu rekao: „Meni je, časna rič, škola gora od Jasenovca!“ Dida je namrštijo čelo i zavrtijo je sa glavom: „Aj, aj, oškoprc, previše si ti mali da bi zna šta je bija Jasenovac!“ Ja sam rekao: „Nisan toliko mali da ne bi zna da je Jasenovac bija najgori logor! Prema drugin logorima Jasenovac je bija logor na kvadrat!“ Dida je zapiljio se meni u facu i pitao je: „A jel ti uopće kjaro šta je to logor?“ Ja sam rekao: „Naravski da je! To je misto di su partizani zatvarali pošteni svit!“ Onda je dida skočijo iz katrige i dreknijo je: „Šta to lupaš, jebenliti mliko materino?! Di si to čuja, papane?“ Ja sam rekao: „Pa tako smo učili u školi, dida!“

"Znate šta, biti legenda je lijepo, ali od toga se ne živi" - tako kaže Nikola Plećaš, proslavljeni košarkaš ličkih korijena, zagrebačko dijete i jedna od košarkaških i uopće sportskih ikona glavnoga grada Hrvatske. Devedesete godine minulog stoljeća za Plećaša su vjerojatno jedno od najtežih životnih razdoblja. Duže od deset godina u Zagrebu nije mogao dobiti nikakav posao. Za osvajača olimpijskog srebra, svjetskog zlata i svjetskog srebra, dva europska zlata i dva europska srebra, za čovjeka koji je u Zagreb donio prvi međunarodni košarkaški trofej - Kup Radivoja Koraća - u zagrebačkom sportu nije bilo mjesta, Plećaš pretpostavlja stoga jer njegova srpska nacionalnost nije bila preporuka. Pristojnu građansku egzistenciju kasnije mu je omogućio bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, zaposlivši ga u Gradskom uredu za sport.