Cuj, draga, tvoj Robi je napisa u zadaci, sa zadanon temom „Moja domovina“, da bi on volija svoju domovinu malo sire obac i razgledat, al da mu zato triba elektricki romobil, jerbo da ne moze pjeske. Onda pise da je pita cacu i mater da mu kupe elektricki romobil, al da su mu oni rekli da odjebe u skokovima. Da su ionako pod teskin kreditima, da jedva imaju za spizu do kraja miseca, i to na bazi rizi i kumpira, da ne mogu mu kupit njanci nove patikice nego da mora obilazit domovinu u starin i poderanin. Onda pise da mu je tata reka, citiran, „da zivimo u nekoj normalnoj zemlji ima bi i elektricki romobil i bicikletu, al posto zivimo u Hrvackoj mos imat kurac“. Onda ide zakljucak zadace, citiran, „Moja domovina je poznata po tome sta dica ne mogu imat elekricke romobile, nego umisto toga mogu dobit nesto sta je sporka ric“. Sta cu, morala san mu zavidat asa.

Nekoliko stotina naoružanih Palestinaca probilo je barijeru i napalo Izrael na način koji Izraelci nisu mogli zamisliti. Nekoliko stotina ljudi dokazalo je da je nemoguće zatvoriti dva milijuna ljudi na neodređeno vrijeme bez da se plati strašna cijena. Baš kao što je zadimljeni stari palestinski buldožer u subotu razrušio najpametniju barijeru na svijetu, tako je zdrobio i izraelsku aroganciju i samozadovoljstvo. Time je rasturio svaku pomisao da je za sigurnost dovoljno povremeno napasti Gazu ubojitim dronovima i prodavati te dronove polovini svijeta u ime sigurnosti. U subotu se Izrael susreo s prizorima koje nikada prije nije vidio. Palestinska vojna vozila patroliraju njegovim gradovima, a biciklisti iz Gaze ulaze kroz njegova vrata. Ovi prizori bi morali prekinuti tu aroganciju. Palestinci iz Gaze odlučili su da su spremni platiti žrtvu za trenutak slobode. Ima li nade u ovome? Ne. Hoće li Izrael naučiti lekciju? Ne.

Nakon što su gotovo 150 dana proveli u štrajku, televizijski i filmski pisci i scenaristi vraćaju se na posao! Prošli su tjedan iz Udruženja američkih scenarista (Writers Guild of America; WGA), objavili da su tri interna odbora Udruženja jednoglasno odlučila završiti štrajk koji je počeo početkom svibnja, nakon što su propali pregovori za poštenu plaću, pravednu kompenzaciju za rad i reguliranje streaming platformi, o čemu su Radnička prava već pisala. Podsjetimo, WGA je sindikat koji predstavlja više od jedanaest tisuća i petsto pisaca i scenarista televizijskih serija i filmova. Većina (filmske) proizvodnje tijekom štrajka bila je stala, a njime je završen i 15-godišnji “mir” između industrije, tj. filmskih i scenarističkih studija, i pisaca. Naime, ovo je bio prvi štrajk od studenog 2007. godine. Tada su članovi WGA-a štrajkali 100 dana. Recentni štrajk je pokrenut zbog stagniranja plaća pisaca i scenarista proteklih desetljeća.

"Za masakr na sarajevskim Markalama napisao sam da je klasični primjer pogibije civila režirane u svrhu političkog marketinga, jer sam nasjeo medijskim manipulacijama televizije RTS" - tako je, iskreno i bez zadrške, veliki suvremeni srpski pisac Svetislav Basara rekao pred kamerama televizije VIDA, objašnjavajući jednu rečenicu koju je 1999. godine objavio u knjizi "Ideologija heliocentrizma", a koju su mu naročito zamjerili u Bosni i Hercegovini. Rečenica je glasila: „Sada već klasičan primer pogibije civila na pijaci Markale u Sarajevu, režirane u svrhu političkog marketinga tokom rata u Bosni, pokazuje da naknadno razotkrivanje prevare nema nikakvog efekta.“ Govoreći o mitovima, odnosno o kosovskom mitu i mogućnosti njegovog suzbijanja, ocijenio je da je "mitove moguće suzbiti samo pendrekom", što se, smatra, pokazalo i u slučaju druge Jugoslavije.

Odavno nisam pročitao nešto odvratnije od vijesti da je neko u dvorište porodične kuće košarkaša Edina Salaharevića, koji je 1992. godine mučen i ubijen u logoru Sušica, ubacio nožem isječenu košarkašku loptu. Salaharević je bio košarkaš "Slobode Dite" i juniorski reprezentativac Jugoslavije. Bio je veliki talent kojem su predviđali inostranu karijeru. U aprilu 1992. godine posjetio je porodicu u Vlasenici, samo par dana prije nego što je srpska vlast zatvorila kompletno bošnjačko stanovništvo u kućni pritvor. Edin više nije mogao izaći iz grada. Bezuspješno su intervenisali iz Košarkaškog saveza Jugoslavije pa i iz "Crvene zvezde". Ratni zločinac Predrag Bastah rekao je Edinu: “I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si”. U noći između 11. i 12. septembra Edin je, zajedno sa ocem, odveden u logor Sušica. Nakon rata, kosti su mu pronađene u tri sekundarne grobnice.

Što god je Srbija postigla ili namjeravala na Kosovu, grupa sa Radoičićem je posula benzinom i zapalila. Vučić ovo i javno priznaje. Pa zašto onda nije "Gospodara Severa“ protjerao kroz ključaonicu „elzet“ brave? Čemu birane riječi spram "čovjeka koji sebe smatra za borca za slobodu“ – kako se izvolio izraziti. Vučiću takav vokabular nije jača strana. Naprotiv, svakog neistomišljenika on u sekundi krsti kao lopinu i stranog plaćenika koji radi protiv Srbije.Izgleda da današnji status Radoičića odgovara Arkanovom sa kraja prošlog stoljeća, pa dijeli i isti odnos prema sebi. Obojica su debelo zadužila poslodavce, stekli brojna saznanja i moć, ugrabili još veća bogatstva i uticaj. Razlika je samo jedna: nema slike Slobe Miloševića sa Arkanom, dok Vučićevih sa Radoičićem ima za podeblji album. Kako god bilo, Radoičiću ništa neće faliti. Cijenu njegove "borbe za slobodu“ plaćaju Srbi na Kosovu, kao što su oni u Hrvatskoj platili Arkanovu.