Njemačka nepokolebljiva podrška potezima izraelske vlade ostavlja malo prostora ljudskosti. Također je i kontraproduktivno, širi strah, islamofobiju i, da, antisemitizam. Odrastajući u sjeni kolektivne krivnje zbog nacističkih zločina, mnogi su njemački intelektualci gotovo pa jedva dočekali da se iskupe za grijehe predaka. Iskupljenje će, dakako, pasti na leđa palestinske djece. Trebalo bi biti u kategoriji „očigledologije“, no ipak treba podvući: povijesno, islamofobija je vodila samo terorizmu. Odrastajući u Bosni, mogu vam s apsolutnom sigurnošću reći kako začarani krug nikada ne prestaje. Uvijek postoji još neko mrtvo tijelo koje se može iskoristiti. Hipokrizija bijelog spasitelja kojoj svjedočimo u Njemačkoj danas, na dugi će rok koristiti samo bijelim Nijemcima. Ili si protiv fašizma u svim formama, ili si licemjer. .

Izraelski povjesničar Yuval Noah Harari podržao je akademike i mirovne aktiviste u svojoj domovini u kritici "ravnodušnosti" nekih američkih i europskih aktivista prema zločinima Hamasa, optužujući ih za "krajnje moralnu bezosjećajnost" i izdaju ljevičarske politike. Harari, autor bestselera, uključujući knjige „Sapiens“ i „Homo Deus“, piše Guardian, pridružio se devedesetero potpisnika izjave u kojoj se izražava zgranutost “elementima unutar globalne ljevice (…) do sada, našim političkim partnerima” koji su, povremeno, “opravdavali akcije Hamasa”. Harari je rekao da je bilo "šokantno čuti neke od odgovora, koji ne samo da ne osuđuju Hamas, već svu odgovornost stavljaju na Izrael" te vidjeti “nedostatak solidarnosti s obzirom na užasne napade na izraelske civile”.

Boris Dežulović odnio je prvostupanjsku sudsku pobjedu protiv Željke Markić. Naime, ovog tjedna zagrebački Općinski sud donio je presudu kojom Dežulovića oslobađa optužbi koje je u sudskom postupku protiv njega iznijela izvršna direktorica udruge U ime obitelji, Željka Markić. Markić je tužbu sudu podnijela zbog teksta objavljenog u ožujku 2018. godine u tjedniku Novosti pod naslovom „Željka Markić: glupa ili plavuša“. Kako pišu Novosti, odgovarajući na pitanja suda Željka Markić tvrdila je da se osjetila uvrijeđenom jer je se u tekstu nazivalo suborkinjom Velimira Bujaneca kojeg se povezuje s drogom i da smatra da je jedini motiv za pisanje kolumnist mogao pronaći u neslaganju s vrijednostima za koje se ona zalaže. Odvjetnik Željke Markić, Krešimir Mateković, na sudu je pokušao dovesti u pitanje vjerodostojnost Dežulovića kao novinara.

Horde koje uništavaju naše gradove i živote poslednjih trideset godina izgleda da su se dosjetile jadu: oni ne ruše gradove, oni ruše ili obesmišljavaju simbole tih gradova. Nikšić je očigledan primjer. Kada sam na jednom od lamentiranja nad sudbinom grada pitao prijatelja Trifka Ivanova šta bi pokazao u Nikšiću nekom prijatelju sa strane kao iz topa mi je odgovorio: „Džigijevu kuću i Dakinu pumpu!“ Nego, srećom prošla su ta zla vremena i evo tri godine živimo u slobodi i napretku svakog segmenta gradskog života pa i kulture. Šalim se, normalno, Nikšić se ubrzano pretvara u klerikalnu varoš sa natpisom na kružnom toku, gdje se vidi dirljiv napor da se nekako ugura časni krst u potpis grada. I nađeno je rješenje, ne brinite, dok su ostala slova velika poslednje ć je napisano malim slovom te mu je vrh pretvoren u … pogodite… Krst.

Moj dida sa Šolte je prekjuče dogibao u Split za ić u likara. Danas smo mi dva išli napravit đir priko rive. Onda smo ja i dida sili na klupicu za odmorit se. Dida je rekao: „Evo, sad kad su konačno Smoji digli spomenik u Splitu, imamo dva velikana na dva kraja rive!“ Ja sam njega gledao sa nekuženjem. Dida je pokazivao sa rukom: „Tamo na istočnoj bandi, odma ispod pazara, je spomenik Tuđmanu! A tamo na zapadnoj bandi, na Matejuški, je spomenik Smoji! Znači, riva je gracko šetalište šta se proteže od statue jednog fašiste do statue jednog komuniste!“ Ja sam i dalje gledao sa težom zblentozom. Dida je rekao: „I sad triba sist drito nasrid rive, ovako ka ja i ti, jušto između dva velikana, i čekat šta će se desit!“ Ja sam pitao: „Šta će se desit, dida?“ Dida je rekao: „Triba samo bit strpjiv, unukiću!"

Pripadnik one sorte zaštitnika Hrvatske od Srba i njihova pisma, onih koji su, od policije neometani, čekićima svojevremeno porazbijali sve ćirilične natpise na službenim zgradama u Vukovaru ili Zagrebu, ima i poruku za potpredsjednicu Vlade iz srpske manjine, da „neka kaže gospodinu neka ne pravi pizdarije i da to makne ća“, te da je to provokator koji tu i ne živi, a „ako mu se ne sviđa Hrvatska, što nije odnio kosti u božju mater“. I eto je, tipično gadne hadezeovske retorike svih ovih 30 godina: „Ako ti se ne sviđa Hrvatska, možeš ići!“, makar i mrtav. Pa su tako i otišli, ne samo Srbi, nego i toliki Hrvati, nepoćudni umjetnici, književnici, a ostali su polupismeni krivotvoritelji Ustava, skrnavitelji grobova, skrbnici moralnih osjećaja branitelja, borci protiv natpisa na ćirilici ma gdje bili, protiv mrtvih pripadnika srpskog naroda ili njihovih grobnih mjesta.