Sarajevo je pokoreni grad!
Tekst objavljen 26. listopada, na obljetnicu 30 godina od akcije "Trebević" prenosimo s prijateljskog Žurnala
Danas djeca iz sarajevskih osnovnih škola neće otići u Veliki park i položiti cvijeće, karanfile, crvene. Danas im učiteljice neće govoriti o akciji „Trebević“ i kako su prije trideset godina zvjerski unakažena i ubijena devetorica pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i Centra javne bezbjednosti Sarajevo. Kako su tog 26. oktobra 1993. godine, u tri navrata, policajci Admir Hebib, Izet Karšić, Kemal Kojić, Dragan Miljanović, Slaven Markešić, Srđan Bosiljčić, Elvir Šovšić, Hamid Humić i Jasmin Čamdžija pokušavali da uhapse i privedu Mušana Topalovića Cacu, komandanta 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Neće imati ko da objasni djeci kako je Caco toga dana zajedno sa grupom svojih najbližih saučesnika, pripadnika njegove jedinice, oteo, ubio, a potom unakazio tijela svih devet policajaca koji su došli u štab 10. MTB kako bi priveli osumnjičene za brojne zločine počinjene u Sarajevu, od 1992. godine do tog 26. oktobra.
Danas Benjamina Karić - Londrc neće izaći pred okupljenu masu i plačnim glasom podsjetiti građane Sarajeva kako su devetorica momaka, ljudi, očeva, sinova, braće krenuli da obave svoj zadatak - uhapsiti Cacu i njegove saučesnike koji su mjesecima odvodili, zlostavljali i ubijali građane opkoljenog Sarajeva, a najviše Srbe koji su pokušavali da prežive pakao opkoljenog, izgladnjivanog i granatiranog grada. Caco i njegovi saučesnici mučili su ih i ubijali samo zato što nisu Bošnjaci!
Mučili su ih i ubijali samo zato što nisu Bošnjaci (SCREENSHOT: YouTube)
Neće Benjamina Karić-Londrc uraditi ništa da sa Sarajeva skine možda i najgoru sramotu u istoriji grada. Gradonačelnica Sarajeva neće reći ko su bili zločinci koji su ubijali Srbe u Sarajevu. Neće objasniti zašto su u Sarajevu ljudi ubijani jer nisu bili Bošnjaci. Neće, jer Benjamina nije to htjela da kaže ni prilikom postavljanja spomenika ubijenim Srbima na Kazanima. Tamo, sada, na sramotu svakog stanovnika ovog grada stoji tek „Zauvijek ćemo se s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana“.
Neće Benjamina Karić-Londrc zagrliti nekog od brojnih članova porodica koji i dan danas traže gdje su tijela njihovih sinova, braće, očeva ... koji se vode kao nestali u Sarajevu u periodu od 1992. do kraja 1995. godine, a najvjerovatnije su ubijeni zato što nisu bili Bošnjaci.
Ne treba Benjamini Karić Londrc i političkim joj mentorima da u njihovom patriotskom zanosu podsjećaju potencijalne birače kako se 26. oktobra 1993. godine Sarajevo suprotstavilo fašizmu. To nije dovoljno populistički, to ne donosi glasove onih koji i dan danas veličaju Mušana Topalovića Cacu i druge cace koji su u uniformi Armije Republike Bosne i Hercegovine činili zločine. Nije patriotski buditi Sarajlije, koji posmatraju kako fašizam obuzima ovaj grad, dok nijemo tumaraju ulicama nazvanim po ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata, komandantima SS divizija koji su upravljali koncentracionim logorima, kolaboracionistima i fašistima opšte prakse.
Neće, jer ovaj grad nema ulice nazvane po Admiru Hebibu, Izetu Karšiću, Kemalu Kojiću, Draganu Miljanoviću, Slavenu Markešiću, Srđanu Bosiljčiću, Elviru Šovšiću, Hamidu Humiću i Jasminu Čamdžiji. Neće, jer Sarajevo je pokoreni grad!
Lupiga.Com via Žurnal
Naslovna fotografija: Pixabay
Rat i mir su različita stanja i u njima na površinu isplivavaju ljudi različitog karaktera, naročito ako te ratove vode neregularne, ad hoc stvorene vojne formacije. U takvim formacijama disciplina, vojnički red i komandna linija zapovjedanja često su labave i one su po svojim karakteristikama nešto bliže razbojničkoj družini nego vojnoj jedinici. Više komande postepeno uvode više reda i discipline uklanjajući pojedince koji vode vlastite privatne ratove. Problem je prvenstveno političke prirode - nastoji se pomest pod tapet vlastito prljavo rublje jer njegovo javno iznošenje kvari sliku koja se želi prikazati javnosti. A to je da su zločine radili drugi dok je naša vojska bez mrlja. To je pogrešan pristup. Pojedinačne zločine radile su i radit će sve vojske u svim ratovima. Treba ih razlikovati od sistemskih zločina koje vojske čine po naredbama i uputama više komande i političkog rukovodstva.