„Pozivam vas da budete naši suborci za očuvanje mira“, kazala je zagrebačka polonistica, prevoditeljica i spisateljica Đurđica Čilić otvarajući u zagrebačkoj Galeriji Forum dvodnevnu manifestaciju „Spomenik dezerterima“, koja se održavala prošlog vikenda, a koju je osmislila s beogradskim umjetnikom Srđanom Ćešićem. Manifestacija se potom nastavlja u Sarajevu, da bi u ponedjeljak, 1. prosinca, bila okončana u Beogradu. 

„Kada se hrvatsko društvo prije nekoliko mjeseci počelo jako militarizirati; kada se nasilje iz ćoškova interneta prelilo na ulice, u kulturne domove, prostore nacionalnih manjina, na strane radnike, učinilo nam se da nešto moramo učiniti. Javili smo se ravnatelju KIC-a Hrvoju Hribaru koji je i sam znao da valja nešto učiniti, i zahvalni smo mu što je zajedno sa suradnicima pomogao da izvedemo ovaj skroman hommage, spomenik, ili zahvalu dezerterima“, objasnila je Čilić. 

Prema zamisli Srđana Ćešića, ove skromne, ali dojmljive umjetničke večeri u Galeriji Forum izložene su iznošene vojničke čizme, kalašnjikov i vojnička kaciga, te u prazan prostor postavljene tako da izgledaju kao da ih nosi vojnik kojeg nema. 

„Ova prazna uniforma kaže dvije stvari“, objasnila je okupljenima Čilić: „Da postoji nalog, zahtjev države za mobilizacijom, sad za vojnim rokom, a uskoro bi moglo biti i nešto puno ozbiljnije; ali postoji i čovjek, njegova savjest i pravo da odbije taj nalog, da kaže 'ne' državi koja ratu kaže 'da'; postoji i naša ljubav za život, naš i drugih ljudi, jer onaj koji puca uvijek oko sebe ima one koji neće pucati, ali će također stradati – jedna trećina poginulih u ratovima su vojnici, dvije trećine najčešće civili“.

U praznom prostoru (FOTO: Boris Pavelić/Lupiga.Com)

Glumac Silvio Mumelaš pročitao je pjesmu „Dezerteri“ poljskog pjesnika Tadeusza Różewicza u prijevodu Đurđice Čilić. Różewicz, koji je potkraj Drugoga svjetskog rata dezertirao iz poljskih partizana, ispisuje potresnu posvetu onima koji, odbivši ubijati, bivaju odbačeni: „...ja čovjek/dobre volje/i slabe vjere/čekam spomenik/neznanom vojniku dezerteru/iz svih vojski/iz svih ratova...“

Čilić je objasnila poticaj i pozadinu te mirotvorne inicijative. 

„Srđan i ja već godinama razmišljamo o odavanju počasti ljudima koji odbijaju ratovati. Na tromeđi BiH, Srbije i Hrvatske htjeli smo napravili hologramski spomenik koji ne bi mogao biti ni srušen ni prešaran, ali smo istovremeno znali da nijedna od tih država takav spomenik ne bi podržala, a sami za to sredstava nemamo. Zato smo potakli ovu skromnu akciju, kao improvizaciju, skicu ili nadomjestak. Różewiczeva pjesma govori o prošlim ratovima, ali danas je pitanje možemo li što učiniti prije ratova, kako oni ne bi ni počeli“, kazala je i poentirala, dobivši snažan aplauz – „Pozivam vas da budete naši suborci za očuvanje mira“. 

Drugog dana u kino dvorani KIC-a održana je tribina „Dezerterstvo kao etički čin“, na kojoj su, uz moderaciju Đurđice Čilić, govorili redovita profesorica u trajnom zvanju Pravnog fakulteta u Zagrebu Zlata Đurđević, izvanredni profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Kruno Kardov, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi pater Stanko Perica i asistentica na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru Ivana Hanaček. Tijekom jednoipolsatnog zanimljivog razgovora oni su, svatko iz svojega stručnog ugla, analizirali fenomen vojske, vojne obveze, prava na priziv savjesti i odbijanja da se nosi oružje i ubija. Razgovor na istu temu bit će održan i u Sarajevu i u Beogradu, uz sugovornike iz BiH i Srbije.

Zlata Đurđević analizirala je, među ostalim, novousvojene hrvatske propise o obveznom vojnom roku, ocijenivši da diskriminiraju podjednako muškarce i žene: muškarce zato što su žene oslobođene služenja vojnog roka, a žene zato što će muškarci koji odsluže dva mjeseca vojske dobiti prednost pri zapošljavanju. Usporedila je i neravnopravan tretman priziva savjesti liječnika koji odbija izvršiti pobačaj i vojnog obveznika koji odbija u vojsku: dok se u prvom slučaju priziv savjesti ne propituje i prihvaća zdravo za gotovo, u drugom slučaju vjerodostojnost i motive priziva savjesti ispitivat će državno povjerenstvo. 

Dio Różewiczeve pjesme (FOTO: Spomenik dezerterima)

Dezerterstvo se često smatra kukavičlukom, kazao je pater Stanko Perica, ali perspektiva se mijenja kada čovjek upozna izbjeglice, jer shvati da je odbijanje sudjelovanja u ratu junački, hrabar, dobro promišljen i duboko odgovoran čin. Perica je podsjetio kako vjera može biti snažan poticaj mirotvorstvu, baš kao što je kroz povijest i bila, te naveo nekoliko istaknutih svećenika vjere koji su se odvažno i uz životne rizike suprotstavljali nasilju i ratu, od Salvadora, preko SAD-a do Južne Afrike.

Ivana Hanaček govorila je o razlici državne, dobro plaćene umjetnosti koja glorificira rat prikrivajući svu njegovu strahotu, u odnosu na antiratnu, vaninstitucionalnu i često siromašnu ali upornu umjetnost koja raskrinkava nasilje i sve slojeve njegove destruktivnosti. Spomenula je nekoliko istaknutih hrvatskih antiratnih umjetnika u proteklih stotinu godina, od grupe Zemlja tridesetih godina prošlog stoljeća, preko Krste Hegedušića, partizanske umjetnosti i grafika Marijana Detonija do Dubrovčanina Slavena Tolja u Domovinskom ratu. 

Kruno Kardov istaknuo je paradoks vojske: svi koji su je služili, dobro je primijetio, muče se s pronalaženjem smisla u zamornim i nekorisnim rutinama vojničkog života, dok društvo istodobno smatra kako je vojska „potrebna i korisna, jer daje važne životne lekcije“. Različiti su pogledi na vojsku: mnogi je smatraju „neproblematičnom školom nacije“ i „civilizacijskom silom“ kojoj je „legitimno sve što čini“, no ima i onih koji je smatraju tek jednom od mnogih društvenih institucija. No, postoji i anarhistički pogled koji već i državu smatra „problematičnim mehanizmom koji je sam po sebi protiv slobode“. Prema tom stajalištu, kazao je Kardov, „država nije ništa drugo nego organizirani zločin: svaka je nastala u ratu i krvoproliću“. 

Sudionici tribine (FOTO: Boris Pavelić/Lupiga.Com)

Sudionici tribine nisu naročito optimistični kada je riječ o tome kako zaustaviti „propagandu straha i rastuću tjeskobu“, kako je današnjicu opisala Đurđica Čilić. Zlata Đurđević priznaje da pravo ne može učiniti mnogo da zaustavi rat, ali zagovara mirotvornu građansku aktivnost kroz javno i političko djelovanje, dok Ivana Hanaček podsjeća na „antiratni potencijal umjetnosti“ i njezino povezivanje s antiratnim pokretima, jer smatra kako „samo globalni antiratni pokret može zaustaviti rat“. 

Kruno Kardov upozorava kako današnjem svijetu nedostaju orijentiri koji bi mogli biti uporišta otpora ratu, i naglašava kako su SAD pod Donaldom Trumpom, preimenovavši Ministarstvo obrane u Ministarstvo rata, nazadovale osamdesetak godina. Istodobno, pesimistično je kazao, valja biti svjestan da je rat „racionalna aktivnost“, a brine ga „predstavljanje nasilja kao legitimnog sredstva“. 

„Ako se nasilje legitimira, ne možemo očekivati miroljubivu javnu sferu: i građani će ga početi smatrati legitimnim“, objasnio je. 

Ne preostaje dakle drugo nego izvještaj o „spomeniku dezerterima“ završiti mudrim, ali nažalost toliko utopističkim riječima patera Stanka Perice: „Svi možemo graditi mir, sve ljude činiti sebi bližnjima. To je itekako ostvarivo“. I onima Tadeusza Różewicza: „...a ja čekam/spomenik neznanom dezerteru/iz svih vojski svijeta“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Boris Pavelić/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.