MOJ LIČNI ŠUŠANJ

Kako je stao rat u mom selu

ritn by: Nedžad Novalić | 17.08.2023.
MOJ LIČNI ŠUŠANJ: Kako je stao rat u mom selu
Pamtim da smo kao klinci koji su imali jedva osam ili devet godina, možda neko i koju godinu više, obilazili porušene hrvatske kuće i temeljito ih demolirali. Izbijali bismo blok po blok praveći slovo X kako bi betonska ploča ostala oslonjena na jedan jedini blok. Skidali bismo salonit i bacali ga u vatru da čujemo pucketanja, prozore koji su preživjeli i hrvatske vlasnike i bošnjačke izbjeglice, što su se tu privremeno smjestili, lomili bi nemilice. Kao kakvi termiti: iza nas je ostajala samo pustoš. Niko nam nije rekao da to radimo, niko nas od odraslih nije ohrabrio, prvi put odveo i pokazao nam. Jednostavno smo znali? Kako, ni sam danas ne znam, kao što ne znam ni kako nas niko nije zaustavio, ne zbog povratnika već zbog mogućnosti da i sami izginemo u takvim rušilačkim pohodima. Mrzili smo, a da nismo ni znali šta, kako, koga, zašto.

Historiografija zahtijeva periodizaciju, za nju su nužni međaši, granične godine, ona traži da se tačno ili barem približno tačno odredi kada nešto počinje i kada završava. Pred svakim historičarem na samom početku svakog istraživanja stoji upravo problem periodizacije bez obzira kakvom temom se bavio. Neko će reći da ipak postoje događaji, makar oni krupni, čija periodizacija nije problematična i da je lako, na primjer, odrediti kako je Drugi svjetski rat počeo 1939. godine. Poljaci bi se sigurno mogli složiti, ali bi valjalo pitati Špance, Čehe, Talijane ili Etiopljane kojima su u tom smislu neke druge godine ipak značajnije …

Život se, s druge strane, otima periodizaciji. Nema jasnih granica, događaji se prelijevaju, čas se čini da se krećemo pravolinijski naprijed ili nazad, čas da smo u nekakvim ponavljajućim povijesnim krugovima. 

Intimno, ovo pitanje sam najbolje osvijestio na pitanju kada je počeo i kada je završen rat: jednostavno, okvir 1992-1995 čini mi se pretijesnim i potpuno neodgovarajućim i uvijek, gdje god mogu, zagovaram dosta šire okvire, one okvire koji bi barem malo bolje pokušali da omeđe život uhvaćen u kolopletu rata.

Roman Almina Kaplana “Šušanj” za mene je u tom smislu život: sve je nekako neuhvatljivo, ništa nije potpuno određeno, omeđeno, do kraja iskazano, a opet je istovremeno nabijeno, živo, uzbudljivo. “Šušanj” mi se čini mnogo bliže povijesti, mnogo bliže onom šta se i kako desilo u to vrijeme koje nije zgodno zvati ni rat ni mir nego što će ikada ijedan historičar uspjeti da “uhvati” u nekoj svojoj budućoj studiji. 

Dževad Karahasan je negdje rekao ili zapisao da historičari pišu divne romane samo ih nepotrebno opterećuju fusnotama. Dodao bih da, pored fusnota, historičari tekst nepovratno kvare naknadnom pameću - za njih je jasno da je 1995. godine stao rat i da je to nekakva prekretnica. Za ljude koji su živjeli 1995. godine Dejtonski pregovori bili su samo jedni u nizu pregovora, nisu garantovali ništa i mogli su jednako slavno propasti kao i toliki mirovni sporazumi ranije. Za njih ništa nije bilo posloženo, ništa konačno, toliko mogućih budućih ishoda bilo je otvoreno, a život se kotrljao između jer valja živjeti. 

Upravo taj moment Kaplan je uhvatio krajnje vjerno. Sve je prigušeno, sputano, dijalozi su minizirani, živi se, ne od danas do sutra, već od danas do mraka kad se ide stražariti da se sačuva kuća i to porušena. Jedna krupna odluka je donesena: ljudi se žele vratiti u domove iz kojih su protjerani, dolaze da obnove svoje kuće, ali sve druge odluke su sitne, kako popraviti zid, očistiti čatrnju, dočekati sutra ... Za pogled u dalje nije bilo ni vremena, ni okolnosti, a počesto ni snage. Vjera ljudi da će povratkom u predratne domove vratiti svoje živote kao da se rat nije ni desio nama danas izgleda tako naivno. Nama je naivno posmatrati ljude koji žele da obnove kuće baš onakvima kakve su bile, da prenesu mrtve i sahrane ih u najbliže lokalne hareme, da učine sve da rat jednostavno izbrišu. Ono što nama danas izgleda kao puka zabluda i naivnost za te ljude je bila možda jedina preostala pokretačka snaga.

Šušanj - Almin Kaplan
Naslovnica Kaplanovog romana (FOTO: VBZ)

Kod nas se o ratu govori najčešće kao o vremenskoj nepogodi - desilo se, zadesilo nas, počelo je i stalo. Meni je mnogo bliže viđenje rata kao jedne mašine ili, na primjer, automobila. Za punu brzinu treba gorivo, vrijeme i upravljanje. Istovremeno, i da biste se zaustavili potrebno je sve troje, s tim da je kod ratova, kako to često ističe politolog Dejan Jović, čest slučaj da ih je teže okončati nego početi jer imaju i jednu vlastitu dinamiku. Ako se o tome kada je i kako počeo rat kod nas i govorilo (Brešanov „Kako je počeo rat na mom otoku“ najbliži je ovoj temi i to ne samo po naslovu) kako i kada je stao rat čini se dosta težim za uhvatiti i zato je Kaplanov „Šušanj“ još vrjedniji.

Na sarajevskoj promociji “Šušnja” pitao sam Kaplana staje li rat na kraju njegovog “Šušnja”? Pitao sam to iz jednog sasvim ličnog razloga - Šušanj je moj zavičaj. To je jedno malo hrvatsko selo u Srednjoj Bosni, jedva neka dva kilometra vazdušne linije od moje rodne kuće. Iz tog Šušnja 1993. godine, nakon početka otvorenog rata između Armije BiH i HVO-a, protjerani su Hrvati. Kažem „protjerani“, iako je jeziku bliže ono krajnje netačno i licemjerno “otišli”. Možda u isto vrijeme kada se i Kaplanovi likovi pokušavaju vratiti u svoje selo negdje u Hercegovini, na Dubravskoj visoravni kod Stoca, sjećam se i pokušaja povratka ljudi protjeranih iz mog Šušnja.

Pamtim da smo kao klinci koji su imali jedva osam ili devet godina, možda neko i koju godinu više, obilazili porušene kuće i temeljito ih demolirali. Izbijali bismo blok po blok praveći slovo X kako bi betonska ploča ostala oslonjena na jedan jedini blok. Najhrabriji bi onda izbijali i taj jedan blok i skakali sa kuće uz istovremeno urušavanje ploče i cijele kuće. Skidali bismo salonit i bacali ga u vatru da čujemo pucketanja, prozore koji su preživjeli i hrvatske vlasnike i bošnjačke izbjeglice, što su se tu privremeno smjestili, lomili bi nemilice. Kao kakvi termiti: iza nas je ostajala samo pustoš. Kad se povratnici oko Stoca u Kaplanovom Šušnju pitaju ko su bila djeca što su iz obijesti smokvama gađali bijeli zid dođe mi da vrisnem: Ja sam Almine, mi smo ti! Mi smo bili posljednji talas razaranja, eho, manji zemljotres koji dolazi nakon onog velikog, ali opet dovoljan da zaplaši i nahereno poruši.

Niko nam nije rekao da to radimo, niko nas od odraslih nije ohrabrio, prvi put odveo i pokazao nam. Jednostavno smo znali? Kako, ni sam danas ne znam, kao što ne znam ni kako nas niko nije zaustavio, ne zbog povratnika već zbog mogućnosti da i sami izginemo u takvim rušilačkim pohodima. Mrzili smo, a da nismo ni znali šta, kako, koga, zašto. Eto, šta rat učini čak i djeci. Negdje 1999. godine smo prestali, tiho, ne mogu dozvati u sjećanje ni da nam je neko zabranio takve pohode, ni da smo se dogovorili, niti smo naprasno odrasli. Jednostavno smo stali, a da sad ne znamo ni kako ni zašto. Tako, čini mi se, svaki rat i počinje i završava - neuhvatljivo.

Brojne hrvatske kuće u mom Šušnju su obnovljene donacijama do početka 2000-ih. Niko od Hrvata se u Šušanj nije vratio, nekoliko staraca ne računam. Najveći broj djece iz susjednog bošnjačkog sela, mojih vršnjaka, koji su Šušanj pohodili na kraju prethodnog stoljeća, danas od Šušnja živi barem 500 kilometara daleko, od Slovenije do Seattlea. Nakon okončanja osnovne škole srećemo se rijetko, a i kad se sretnemo Šušanj ne spominjemo

Kada je stao rat u mom selu? Kada smo počeli da umjesto na pijacu Arizona kod Brčkog idemo u FIS u Vitezu? Kada smo prvi put išli na teferič u Grahovčiće ili Guču Goru? Kada je policija počela da radi u paru Bošnjak-Hrvat pa više nisi bio siguran koji od dvojice je “naš”? Kad su zatvorili javnu kuću nadomak Zenice, omiljeno okupljalište SFOR-ovaca, a kažu da nije bila mrska ni našim ljudima? 

Ne znam. Za mene je rat stao onog trenutka u kojem sam prvi put osjetio stid kad se spomene Šušanj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube/BIRN

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

    13.06.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

  2. UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

    28.05.2024.

    Srđan Puhalo

    UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije