Porazna je i ponižavajuća odluka nadležne komisije Gradskoga vijeća Sarajeva da Orhan Pamuk, veliki turski i svjetski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ne bude proglašen počasnim građaninom grada Sarajeva. Još je porazniji način na koji se došlo do takve odluke: najprije je spomenuta komisija jednoglasno (svih sedam članova) prihvatila prijedlog izdavačke kuće Buybook da se Pamuku dodijeli zvanje počasnoga građanina Sarajeva, potom je ista komisija vlastitu odluku pogazila tijesnom većinom glasova (4 : 3). Bez uvjerljivoga demantija iz Izetbegovićeve stranke (SDA), javnost je višestruko opslužena tvrdnjama da je do toga sramnog opozivanja vlastite odluke došlo po direktivi iz centrale SDA a preko njezinoga gradonačelnika Abdulaha Skake. A o razlozima već svi sve znaju: Orhan Pamuk je nepoćudan Erdoğanu i njegovom represivnom režimu u Turskoj, a Izetbegović prema Erdoğanu ima velike obaveze, po nekim komentatorima upravo vazalske.

‘A šta vi ovde radite?’ pitao je ljubazno. ‘Tražim nestalu osobu, kao i svi ostali’, odvratila je građanka. ‘Takođe hrvatskog branitelja?’ ‘A ne, nipošto. Ovaj je bio solidan četnik.’ ‘Ma nemojte? To bi predsedniku moglo biti interesantno.’ ‘Pa s tim sam i računala. Da će gospodinu predsjedniku nestali četnik biti zanimljiviji od nestalih Hrvata. Znam da ga za ove potonje boli đon, ali za prvog bi ga moglo žignuti i negdje drugdje. Stoga sam se, takoreći, ilegalno prikrpala delegaciji iz Hrvatske.’ ‘A šta, taj vaš je zaista bio četnik?’ ‘Bez ostatka. Šešelj mu je bio vjenčani kum i krsni kum njegove djece. Za vrijeme rata je, na primjer, održao uspaljeni politički govor u Glini obećavajući prisutnima da srpska Krajina i Banija ‘nikada neće biti hrvatske’, te da će ‘živeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi’. A ostao je upamćen i po tome što je kao najmlađi poslanik u Skupštini Srbije pozivao da se za svakog ubijenog Srbina ubije stotinu muslimana.’

„Zašto Pjongčang? Zato jer se preuzima od Amerikanaca i jer se ne zna vlastita tradicija i jezik. Pjongjang, Pjongjang, Pjongjang”, status je koji je na svom Facebook profilu ostavila Sanda Ham, hrvatska jezikoslovka, redovna profesorica i voditeljica Katedre za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku te, donedavno, predsjednica Upravnog vijeća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Njen status primijetio je novinar Telegrama, Drago Hedl, te o njemu objavio kratak tekst na tom portalu, zaključujući kako ova „urnebesna humoreska“ neodoljivo podsjeća na priču koja je postala urbani mit, a koja kaže kako se jedan televizijski urednik obratio lektoru s pitanjem – „kaže li se ispravno Irak ili Iran“. U međuvremenu, otkako je objavljen tekst na Telegramu, na Facebook stranici časopisa Jezik razvila se živa rasprava, u kojoj administratorica ne priznaje grešku, nego se trudi ostaviti dojam da je otpočetka znala o čemu se radi.

Događaji koji su prethodili ovome razgovoru nisu zanimljivi, zato će biti ispričani skraćeno. Igrajući nogomet, na sintetičkoj travi u balonu kod zagrebačke Toplane dobio sam udarac laktom u rebra. Snimak je pokazao prelom desetog i naprsnuće devetog rebra s desne strane. Pri pokretu koji sam načinio nakon udarca osjetio sam bol i u obje prepone, koji se pojačao narednih dana. Sumnjao sam da je došlo do pucanja trbušnog zida ili kakve membrane, pa sam (preskačem podrobnosti) stigao na pregled radiologu, specijalisti za ultrazvuk, a njegovo je ime Frane Marleku. Ovo što slijedi zbiva se na krevetu za pretragu, u suterenu Urološke klinike u Vinogradskoj. Razgovor je počeo još dok mi je doktor Marleku mazao donji trbuh gelom, a nastavio se kad je po namazanom krenuo onu spravu koju ja zovem pegla, a doktori je zovu sonda.

"Svakim danom nas je sve manje, sve više umiremo”, kazao je za Faktograf Zdravko Rumenović, bivši radnik DIOKI-ja, nakon što je pokopao još jednog kolegu iz bivše firme. Naime, točno na dan glasanja u zagrebačkoj Gradskoj skupštini o prijedlogu da se odgode potraživanja Grada za komunalnu naknadu prema poduzećima u stečaju, pa i DIOKI-ju, kako bi radnici prije dobili svoje zaostale plaće, preminuo je Josip Rusek. Kako piše Faktograf, njegovi kolege saznale su za njegovu smrt u srijedu, a pokopan je u petak. Tada je Rumenović shvatio da je više od 20 njegovih kolega iz DIOKI-ja preminulo otkad je firma otišla u stečaj. Naplatu zaostalih potraživanja nisu dočekali. U tekstu se donosi podatak i kako je od preko 900 radnica Kamenskog, njih 123 ušlo u Udrugu Kamensko, a do sada je umrlo šest članica.

„Dok smo šetali sa svojom djecom i svojim učenicima ni slutili nismo što se kotrlja na kraju kolone. Kako je običaj da se spali krnjo koji predstavlja 'problem za djecu', očekivali smo nešto smiješno kako i dolikuje. Kontrolni iz fizike koja im je preteška, bombone koji kvare zube, budilicu koja ih rano budi kad bi još spavali. Ali da je krnjo kojeg treba spaliti 'Slikovnica o istospolnoj zajednici' tome se ni u najluđim snovima nisam nadala“, piše kolumnistica portala kastela.org. U Kaštelanskoj krnjevalskoj udruzi Poklada gdje uopće ne vide zbog čega se „digla tolika buka“ već poručuju da su svojim činom pokazali kako „nečije stavove i načine života ne treba nametati djeci, kao što se to želi ovom slikovnicom“. „Kada mama mami napravi dijete ili tata tati, mi ćemo za tu dicu napravit poseban krnjeval, bit ćemo im kumovi, a sve slikovnice ćemo tiskati o vlastitom trošku“, rekao je predsjednik udruge Nikola Radić.