Edi Matić (Split, 1962.) jedan je od one sorte koju se slobodno može nazvati svestranom. On je književnik s pet romana iza sebe, talentirani fotograf s više samostalnih izložbi, grafički dizajner, glazbeni i video producent, humanitarac i mirovni aktivist, pokretač slavnog mjuzikla „Sarajevski krug“, voditelj splitskog „Pričigina“, organizator koncerata, pokretač udruge SpLitera i međunarodnog književnog festivala Split Lit Int, pjesnik, ali i povremeni suradnik Lupige. Danas na ovom mjestu donosimo njegovu kratku priču „Lugara“ („Pepeljara“, op.a.) s kojom je osvojio prvo mjesto na natječaju za najbolju neobjavljenu kratku priču KuŠIn, koju raspisuje Gradska knjižnica Juraj Šižgorić iz Šibenika. Natječaj je bio anoniman, a Matić se na njega prijavio pod šifrom Madagaskar.

"Ekstremna desnica ima mnogo jednostavniji žargon, ona upotrebljava stereotipe vladajuće ideologije, samo ih rekomponira, dok ljevica po samoj logici treba da ide na duge staze, njen je politički rad sporiji, jer treba da uklapa neortodoksne poglede, koje blokira vladajuća ideologija. To je jedan veliki ideološki, politički zahvat, koji za sada, naše lijeve stranke nisu uspjele da provedu", kaže jedan od najvećih živućih slovenskih intelektualaca, sociolog, psihoanalitičar, teoretičar književnosti, semiotičar, Rastko Močnik u razgovoru za prijateljski nam Prometej. Močnik je u velikom intervjuu iznio cijeli niz zanimljivih teza i pogleda na aktualna, ali i prošla društvena zbivanja. Među ostalim, govorio je o socijalizmu, postkapitalizmu, ekstremnoj desnici, utopiji, današnjoj ljevici…

Snažno apeliramo na sve medije, primarno na njihove vlasnike, da se odreknu profita koji zarađuju na tragičnim događajima u Srbiji i odmah prestanu sa senzacionalističkim prenošenjem i prikazivanjem događanja. Ovo što imamo priliku gledati i čitati u medijima nisu vijesti i nije prenošenje informacija, već je iskorištavanje ljudi pogođenih nezamislivim užasom za vlastiti profit. Ovakav način izvještavanja izrazito je rizičan za ponavljanje, odnosno kopiranje, i može dovesti do novog nasilja. Inicijali u naslovu, puna imena u tekstu, počinitelja i žrtava, njihove obiteljske situacije, životopisi, adrese. Ovi podaci ne služe informiranju o događaju. Oni su mamac za uobičajen način našeg razmišljanja - kad nešto ne mogu shvatiti idem se dodatno informirati, idem makar po dijelove onog što mogu shvatiti.

Mama je pitala: „Kakvi in je program?“ Učiteljica Smilja je rekla: „Program in je da svi pođu u školu ka mala dica, a da izađu iz škole ka veliki Hrvati! To ti je plan u najkraćin crtama!“ Mama je rekla: „N bava kua?“ Uča je rekla: „Časna rič! Cilo gradivo je da dica nauče da je sve šta je hrvacko teško ludilo, a sve šta nije hrvacko da je teška škovaca!“ Mama je rekla: „Čoviče…“ Uča je rekla: „I kad mi onda one glavne štreberice u razredu, ala Nela ili mala Teica, sve živo nauče, i kad in moran upisat petice u dnevnik, mene boli duša, časna rič! A kad mi tupsoni ala tvoj Robi, il ala oni njegov frend Dino, nemaju dvi čiste iz gradiva, kad blido bleje u mene dok ih ispitivan, ja in sa gušton zavidan po asa! Cila se topin od ponosa! I mislin se u sebi – bravo, ekiposi, tako se pruža otpor školskoj propagamdi!“

Možete onda pretpostaviti kako sam se iznenadio i iznebušio kad sam konačno shvatio da se nijedna među hiljadama bijesnih poruka uglednih i manje uglednih Hajdukovih navijača – ali baš nijedna jedina – nije odnosila na tešku, neoprostivu uvredu koju su Hajduku, Hajdukovoj dici i svim njegovim navijačima javno, usred Ženeve, poslali ustaški imbecili iz Splita, već na benignu Prljinu navijačku rugalicu s Twittera. Prlja je, kako sam na koncu shvatio, običnim domaćim fritulama povrijedio osjetljive Hajdukove juniore, a torcidaši – javno prijeteći ubijanjem i klanjem – eto, nisu. Prlja je tako fritulama pljunuo na Hajduk, a torcidaši – javno prizivajući državu koja je Split prepustila Talijanima i četnicima, a Hajduk kao Societa Calcio Spalato gurala u Mussolinijevu ligu – eto, nisu.

Individualna osjećanja pripadaju privatnoj sferi, i nezamislivo je da vlast daje uputstva pojedincima koga da vole a koga da preziru i iz kojih razloga, no jugonostalgija je u tom pogledu izuzetak: svaki istup koji se prepozna kao čežnja za bilo kojim aspektom života u Jugoslaviji nailazi u nekim sredinama na masovnu moralnu osudu u javnom diskursu, premda se (još uvijek) ne tretira kao krivično djelo. U osuđivanju se ističu pojedinci, strukture i mediji bliski tzv. nacionalnim strankama koje su od 1990-ih uglavnom na vlasti u većini država nastalih raspadom Jugoslavije. Argumentacija protiv jugonostalgije i jugonostalgičara odvija se po jedinstvenom obrascu: nedemokratske, štaviše komunističke vlasti su u Jugoslaviji ugnjetavale respektivni narod, sprečavale njegov slobodan razvoj i progonile njegove istaknute pojedince...