Zašto je predsjednik Republike Hrvatske do te mjere fasciniran i zadivljen okrutnostima počinjenim u državno ime? Zašto ga toliko impresioniraju ratni zločinci – ili barem oni koji su optuženi za ratne zločine – da je baš svakom od njih spreman okačiti odlikovanje na rever ili dodati počasni čvarak na epoletu? Ostavimo li načas po strani državotvorne motive, moglo bi biti da je ova privatna moralna distopija dobrim dijelom nusproizvod jednog izbjegnutog rata. Opsesivnim dodjeljivanjem počasti optuženima za ratne zločine Milanović kao da se nastoji obračunati s onolikim kontingentom Srba i Bošnjaka s kojim se u ratu, eto, nije uspio suočiti, jer je tada, iako u najboljim godinama, umaknuo riziku bojišta i popratio oslobodilačku borbu kao kukavni civil. Sada, u miru, on ratuje preko Matuzovića i sličnih.

Samo onaj tko je iskusio ljetnu pripeku u koloni automobila između Kleka i Neuma, zna koliko stvarno vrijedi Pelješki most. I oni Pelješčani ili Korčulani, zimi kad s te strane okasne na jedini popodnevni trajekt iz Ploča do Trpnja, pa moraju okolokole preko Stona. Ili možda Neretljani s radnim mjestom u Dubrovniku, dok se vraćaju s vikenda, ali ne bez izlaska iz autobusa na granici i čekanja u redu za legitimiranje. Svi ostali nemaju blagog pojma o istinskoj upotrebnoj vrijednosti te gradnje, ako zanemarimo mešetare koji su zaradili na kupoprodaji okolnog zemljišta s naglo povišenom cijenom. Skarednom tako može izgledati cijena od ukupnih preko 420 milijuna eura za most i pristupne ceste, od čega na nj otpadaju približno dvije trećine troška. Sviju gore pobrojanih nema ni izdaleka dovoljno za intenzitet prometa koji bi opravdao takvu građevinsku investiciju.

Pojavila se početkom godine za koju dobronamjerni ljudi u Bosni i Regionu i danas vele “ne ponovila se ni dušmanima”, “dabogda takvu niko ne doživio”; ima i onih, istina sve rjeđih, koji o ’92-oj govore kao o godini “kad je udario brat na brata”… Knjiga "Zaboravljeno Sarajevo" (Ideja , Sarajevo 1992, 345 str.) Miroslava Prstojevića. Iako ne raspolažem odgovarajućim podacima, pretpostavljam da, dok je tonula jugo-lađa, bila je dostupna samo u knjižarama gradova Bosne i Hercegovine. Svejedno, ta knjiga je preživjela jugoslavenski i bosanski brodolom. I dalje plovi. Prstojević je bio dugogodišnji (predratni, to moram dodati) glavni urednik književnih edicija sarajevskog Oslobođenja. Po profesiji pravnik, kažu da je „Zaboravljenim Sarajevom“ iznenadio i prijatelje i najbliže saradnike.

Osnovni utisak koji ovaj dokument daje jeste jednostranost niza mera i obaveza, koje se odnose samo na makedonsku stranu. Bugari će biti priznati u Severnoj Makedoniji ali ne i Makedonci u Bugarskoj, samo će bugarske žrtve komunističke represije u Makedoniji biti zvanično rehabilitovane, ali ne i one makedonske u Bugarskoj, samo će Severna Makedonija garantovati ostvarenje prava Bugara u svojoj zemlji. A šta je sa Drugim svetskim ratom? Pa nisu Makedonci okupirali Bugare 1941. nego obratno. Šta je sa žrtvama bugarske okupacije? Drugim rečima, nema ni slova o makedonskoj zajednici u Bugarskoj i njihovim pravima, stradanjima pre, za vreme i posle Drugog svetskog rata. I, pri svemu tome, ovaj Protokol ne sadrži sve obaveze koje je makedonska strana preuzela, jer se poziva na neke prethodne dogovore koji će tek biti objavljeni.

Fotografije dvojice muškaraca „ukrašenih“ obiljem nacističkih tetovaža, uključujući i one Adolfa Hitlera, kukastih križeva i neizbježnog „Sieg heila“, ovih je dana objavio Antifašistički vjesnik. Fotografije su dobili od čitatelja s informacijom da su snimljene na riječkoj plaži Kantrida, u beach baru Morski prasac. Objava fotografija izazvala je veliki interes javnosti i puno nagađanja odakle su u Rijeku stigla ova dvojica nacističkih turista. Iz riječke policije objasnili su kako je 13. srpnja policija putem aplikacije „e-opažaj“ primila dojavu o dvojcu iz Morskog prasca, međutim dolaskom na plažu policija ih tamo nije zatekla. U razgovoru s konobarima beach bara doznali su kako su osobe s fotografija uistinu boravile na plaži, ali prije desetak dana te zbog toga policija nije mogla utvrditi njihov identitet. Međutim, utvrdili su ga s Antifašističkog vjesnika.

šaljemo nadležnim instancama jednu relaksirajuću ideju: uklonite politiku, ratove i krv iz naziva ulica i unesite malo veselja u našu tmurnu svakodnevnicu. Evo nekoliko inspirativnih prijedloga, a svako tko ih pročita nek' bude slobodan dodati sve što mu padne na pamet, a u službi je bratstva i jedinstva te zbližavanja svih naših građanki i građana, bez obzira za koga navijaju: Ulica Lutajućih bombonjera; Ulica Toplih somuna; Ulica Tri peškira; Promenada Krempite izobilja; Ulica Prekrasnih ateista; Ulica Mučki ubijenih uličnih pasa (Moramo malo i mi krvi i tla, ali fakat minimalno); Ulica Kod mehke ćune (bivša Penzionerska); Ulica Jesam li isključila peglu?; Ulica Neistresanja pepeljara iz auta na kolnik; Osnova škola Elvis J. Kurtović; Ulica Golfa Dvojke (Ili – Ulica Narodnog heroja Golfa Dvojke); Šetalište Prvog poljupca;