ALMIN KAPLAN

I ja sam igrao lopte

ritn by: Almin Kaplan/Prometej | 03.12.2022.
ALMIN KAPLAN: I ja sam igrao lopte
Nisam još bio ni u školu pošao a odlazio sam na podine, ledinu u kršu iznad sela i tamo gledao starije rođake kako igraju fudbal. Stajao bih po strani i čekao da lopta završi van igrališta kako bih je uzeo i vratio. Znao sam da me gledaju pa sam loptu pokušavao udariti što bolje i tako pred njima pokazati talent za koji sam vjerovao da ga posjedujem. Podine su bile „male“ i „velike“. Između njih je bilo udaljenosti svega dvadeset metara vazdušne linije, s tim da se meni to tada činilo puno više. Sjećam se da smo na velikim podinama, onim udaljenijim od sela, puno puta dočekali akšam. Tad bi od svega, u mraku koji je iz šume izlazio kao da je tamo čitav dan bio pritvoren, vidljiva najduže ostajala bijela lopta. Igralo se sve dok neko ne bi promašio prazan gol, kada bi se naljutio, nešto opsovao, uzeo loptu i demonstrativno napustio igralište.

Nisam još bio ni u školu pošao a odlazio sam na podine, ledinu u kršu iznad sela i tamo gledao starije rođake kako igraju fudbal. Stajao bih po strani i čekao da lopta završi van igrališta kako bih je uzeo i vratio. Znao sam da me gledaju pa sam loptu pokušavao udariti što bolje i tako pred njima pokazati talent za koji sam vjerovao da ga posjedujem.

Podine su bile „male“ i „velike“. Između njih je bilo udaljenosti svega dvadeset metara vazdušne linije, s tim da se meni to tada činilo puno više. Sjećam se da smo na velikim podinama, onim udaljenijim od sela, puno puta dočekali akšam. Tad bi od svega, u mraku koji je iz šume izlazio kao da je tamo čitav dan bio pritvoren, vidljiva najduže ostajala bijela lopta. Igralo se sve dok neko ne bi promašio prazan gol, kada bi se naljutio, nešto opsovao, uzeo loptu i demonstrativno napustio igralište.

INTERVJU - ALMIN KAPLAN: „Sprega politike i religije je ubojita, moralni je imperativ pisati o tome“

Kad bismo uhvatili priliku, mi mlađi, koji nismo poznavali da valja ni pravila igre, išli bismo na podine i tamo trčali za loptom. Napucavali je prema praznom golu koji je bio napravljen od dva kamena, s njom pepali, udarali je glavom… Tek u prvom razredu osnovne, prvi sam put zaigrao kao dio neke ekipe i odmah shvatio da nogomet nije za mene. Nije da sam se tada prestao zanimati za taj sport, već sam shvatio da me vršnjaci ismijavaju pa sam odlučio što manje igrati. A kad bih popustio nagovorima i ušao u neku ekipu kojoj je falio igrač, trudio sam da budem što manje primjetan i ne pokušavam raditi s loptom nešto što ne umijem i tako bar malo prikrijem vlastiti netalenat.

Iz ranog djetinjstva pamtim i muke s loptama. Igralo se najčešće s loptama koje su već nekoliko puta krpljene pa bi stalno dušile. Skoro uvijek, prije nego ćemo otići na podine, trebali smo loptu negdje napuhati. Iz nekog razloga, pumpu je uvijek imao neki stariji čovjek koji je pritom još bio i strog. Obično ju je čuvao u kućici za hidrofor i služila mu je da s njom napumpa zrak u kazanu kad bi opao pritisak, ili gumu na karijoli. Osim pumpe, problem je bio naći i hemijsku olovku, onu koja se rastavlja i bez čijeg donjeg dijela nije moguće kroz pipu u dušicu upuhati zrak. Nerijetko smo morali odlaziti u dvije kuće, kod jednih po olovku, kod drugih po pumpu. I tek tada, kad bismo sve to obavili, igra je mogla otpočeti.

Pošto su podine opasane grmovima drače, lopta je stalno u njih upadala i pucala. Od siline nečijeg udarca često bi završila duboko u grmu pa bi je izvaditi podrazumijevalo čitavu operaciju.

„Mrš po nju“, vikali bi na šutera koji se pravio da je ljut što je promašio gol a ne zato što mu je lopta otišla u draču.

„Bude li pukla, sam ćeš je krpiti!“, govorili bi u glas.

Ostali igrači i mi djeca (posmatrači) prišli bi grmu i gledali njegove muke dok nogama pokušava izbjeći bodlje i prići lopti. Pritom smo osluškivali čuje li se – duši li? Kad bi je šuter konačno uzeo, odmah bi je prinio uhu provjeravajući i sam je li probušena. Ako se ništa ne bi čulo, loptu bi vratio u igralište. Igra bi se tad nastavila i neko vrijeme svi bi pucali oprezno, vodeći računa da šutiraju precizno prema golu i samo onda kad je šansa za pogodak realna.

Probušenu loptu krpili smo tako što bi od šlaufa stare gume, obično automobilske ili one od karijole, makazama isjekli flek i tečnim ga ljepilom zalijepili na mjesto gdje je fudbalska dušica šuplja. Jednom probušen fudbal, značilo je uvijek felšav fudbal. Da bi se došlo do dušice moralo se žiletom isjeći jedan od šestouglih komada kože, i to onaj za koji je zavarena pipa, pa bi lopta, nakon što je zakrpimo, na tom mjestu ostala gutava.

Probušenu dušicu bi izvadili, dopuhali je i potopili u kantu ili bačvu s vodom koju su u selu svi imali negdje ispod nekog oluka. Okretali bi dušicu dok ne bi ugledali balončiće koji iz vode idu prema površini. Stariji dječaci bi se tada naguravali htijući dodirnuti dušicu koja ih je podsjećala na žensku sisu. Stiskali bi je i izgovarali ime neke djevojčice ili čak starije djevojke. I dahćali.

U to vrijeme nisam bio svjestan važnosti nogometnih prvenstava niti ih se sjećam. Znam jedino da bi otac, kojeg nogomet nikako nije zanimao, tek ponekad, više rada radi, pustio utakmicu između Zvezde i Partizana ili onu između Dinama i Hajduka. Sjećam se po zidovima štala rijetkih grafita nekog od spomenutih klubova. U selu je većina navijala za Hajduk pa sam najčešće viđao ime tog splitskog kluba ispisano nekom crnom mašću ili katranom. Jedan stariji rođak bio je strastveni navijač Veleža i sve utakmice svog kluba slušao je na radiju. Čardak u kojem je živio bio je odmah do naše kuće i dobro se sjećam popodneva kada on, zamišljen i s cigaretom u ruci, slušajući prijenos utakmice hoda velikim balkonom tamo-vamo. Pušio je neprestano, paleći jednu o drugu i opuške bacao preko ograde na strani balkona prema našoj kući. Sjećam se i njegove majke, kako ujutro, misleći da je niko ne vidi, opuške lopaticom kupi i negdje ih odnosi – htijući tako prikriti sramotu.

Naši očevi bi znali doći na podine i gledati nas kako igramo. Neki od njih, oni mlađi i slobodniji, znali su i sami zaigrati. Pričali su nam tad o rijetkim utakmicama na koje su kao navijači odlazili ili o seoskim turnirima koje su igrali. Nisam siguran, ali možda baš u vrijeme Mundijala, nakon neke dobre utakmice koju su odgledali – možda su baš tad dolazili na male ili velike podine gledati nas. Moguće je da su neke utakmice u njima tada budile mladalački žar, sjećanje na djetinjstvo kad su sanjali da i sami postanu nogometaši.

Od svega iz tog vremena najživlje se sjećam bijele lopte kako se otima mraku i ustrajno ostaje najvidljivija. I tek ponekih golova koje sam pukom srećom zabio u finišu neke naporne utakmice kada su ostali od igre već bili odustali. Dobar je to osjećaj, između dva kamena šutnuti bijeli fudbal i viknuti „gooo“. To je bilo prvi put da osjećam da činim nešto što je samo moje i ničije više. Ta lopta, koja napucana mojom nogom ide smjerno i prolazi između dva kamena – vjerovao sam da negdje gore, u velikom svemiru, mijenja brojeve na semaforu. Do tada je bio jedan rezultat, a od tada pa na dalje, do kraja svijeta, ostaje neki drugi – rezultat na koji sam i ja imao utjecaja.

Ili tako nekako.

Nogomet je ipak za nas seosku djecu bio daleko. Umjesto da treniraju, moji su rođaci ljeta provodili berući duhan, vadeći krompiru, topeći paprike i kavade. U selu su se često prepričavale priče o talentima koji se nisu realizovali jer im njihovi očevi nisu dopustili da započnu ozbiljnije karijere. Krešo, starac koji danas živi blizu nas, toliko je dobro igrao lopte da ga je nekim čudom tražio NK Borovo. Ni njega, kao ni pokojnog Zdenka, inače veliku atletsku nadu, u bijeli svijet nisu pustili njihovi očevi – jer vjerovali su da je za njihovu djecu bolje ostati i obrađivati zemlju.

Poslije, jednom kad sam poželio trenirati nogomet, otac mi je rekao da to nije za mene jer nikada nisam utakmicu pogledao do kraja a kamo li šta drugo. I bio je u pravu. I danas, u vrijeme Svjetskog prvenstva u Kataru, utakmice traju i prolaze na mom ugašenom televizoru. Ponekad, tek radi atmosfere, neku pustim. I ne znajući ko igra, slušam zvuk spikera dok me ne uspava.

Neka nogometa. Važan mi je i ako ga ne gledam.

Lupiga.Com via Prometej

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Vampiri su među nama!

    19.01.2023.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vampiri su među nama!

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Je li nas opametila 2022.?

    17.12.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Je li nas opametila 2022.?

  3. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Sarajevo

    14.12.2022.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Sarajevo

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije