Ona teta Biserka u dućanu je tukla u kasu stvari iz mamine kofe. Onda je ona zveknila zadnji šuc i rekla je: „Tristašezdes kuna!“ Moja mama je cijuknila: „Tristašezdes kuna?! Kako, jebate? Pa nisan ni po kofe napunila!“ Teta Bise je slegnila sa ramenima i rekla je: „To nemojte mene pitat…“ Mama je viknila: „Muko isusova! Zadnji put san kupila sve ovo isto i platila dvistačetrdes kuna!“ Teta Biserka je pitala: „A kad je to bilo?“ Mama je rekla: „U prošli utorak, ženo božja!“ Teta Biserka je pitala: „I baš ste sve isto kupili?“ Mama je rekla: „Isto u cencu cence! Ne mogu virovat da je od prošlog utorka do danas sve krešilo sa dvistačetrdes na tristašezdes kuna!“ Teta Bise je rekla: „E, da radite na blagajni virovali bi! Nema rakete koja je brža od hrvacke imflacije!“ Mama je rekla: „Pa di ova zemlja ide, za gospu blaženu?“

Njemački portal uebermedien.de objavio je iz pera njemačkog novinara hrvatskog porijekla Danijela Majića priču o Hrvatskom tjedniku, zadarskom ekstremističkom glasilu koje se do sada slobodno prodavalo u Njemačkoj, ali pitanje hoće li se slobodno prodavati i dalje. Naime, priča o Hrvatskom tjedniku tiče se naslovnice ovoga lista, na kojoj je fotografija "za dom spremnih maturanata" iz Slavonskog Broda, od kojih neki pozdravljaju nacističkim pozdravom, što je u Njemačkoj nedopustivo i kažnjivo zakonom. Slučaj Hrvatskog tjednika komentirala je Julia Geneuss, voditeljica Odjela za kazneno pravo i kaznenopravne procedure na sveučilištu u Potsdamu, koja je najprije istaknula da je odnos njemačkog zakona prema hitlerovskom pozdravu u Njemačkoj jasan.

Bogdan Bogdanović je stalno ponavljao da bi bilo najbolje da svijet i ljudi nemaju razloga za spomenike. Ako se već i grade spomenici, neka to budu spomenici životu, a ne paćenički spomenici niti spomenici patnji. Vlastite spomenike nikad nije zamišljao kao spomenike. „I moji spomenici podsećaju na muku“, govorio je Bogdanović, „ali ništa ne definišu, pogotovo ne u propagandnom smislu.“ Bogdanović je smatrao da su spomenici patnji, a takvi su gotovo svi spomenici koji su podignuti nakon ratova devedesetih godina, „neiskreni, komični i glupi, ne objašnjavaju više ništa, ne pozivaju ni na što.“ Uništavanje Bogdanovićevog spomenika u Mostaru pokušaj je da se zatre dio povijesti i izbriše antifašistička baština, ali je još više pokazatelj da ovo društvo ne poštuje tuđu patnju i zajedničku prošlost, i ne podnosi lijepo, uzvišeno i metafizičko.

Medvjed Maglić, kojem je postavljena prva ogrlica za telemetrijsko praćene u Republici Srpskoj, pronađen je mrtav, odnosno nezakonito odstrijeljen na teritoriji posebnog lovišta “Zelengora” u Gacku, objavila je banjalučka organizacija Centar za životnu sredinu. "Samo nešto više od mjesec dana smo uspjeli da budemo ponosni i sretni gledajući kuda se dragi medo Maglić kretao, plivao. Uživao je u nekim od najljepših pejzaža naše zemlje, plivao po zelengorskim jezerima, razgledao kanjon gornjeg toka Neretve, tražio mir u Nacionalnom parku Sutjeska. Nije ga našao!", kaže Aleksandra Anja Dragomirović, koordinatorica projekta “Zaštita mrkog medvjeda na području Dinarida”. Da je medvjed ubijen otkrio je interventni tim Centra za životnu sredinu, koji je sudjelovao i u aktivnostima stavljanja ogrlice za praćenje.

Kad bih imao tu divotu, ne bi me zanimalo da li je tačno deset i deset. Vrebao bih pre svega zoru i zalazak sunca (mogao bih to da radim u zamračenoj sobi), informisao bih se o temperaturi, pravio bih horoskope, danju bih na plavom brojčaniku sanjao zvezde koje, doduše, mogu da vidim noću ali noću bih razmišljao o tome koliko ima do Uskrsa. S jednim takvim satom nije više potrebno voditi računa o vremenu spolja, jer njime bi se trebalo baviti čitavog života, a vreme o kome ovaj sat govori transformisalo bi se iz statične slike večnosti u večnost na delu ili bi postalo samo jedna bajkovita halucinacija proistekla iz tog čarobnog ogledala. Govorim sve ovo jer se u poslednje vreme pojavljuju prilično skupi časopisi (u boji i u plastičnom omotu) posvećeni isključivo kolekcijama satova.

Ja ne pozivam na raspad Ruske Federacije, već ga predviđam; u tome je razlika. Raspad se mogao izbeći – bilo je dovoljno ne pokrenuti rat sa Ukrajinom. Ali revanšizam je bio jači od opreza. Raspad ove federacije – kompleksne, veštačke, krajnje neravnopravne i sve neproduktivnije zajednice – dogodiće se zbog njenih lidera u Moskvi i samo zbog njih. Oni koji vole federaciju, oni koji misle da bi ljudima bilo gore ako bi federacija nestala, oni koji ideju ujedinjene Rusije vide kao glavnu, pa čak i jedinu političku vrednost – svi oni za to treba da krive one i samo one koji su započeli ovaj rat. Na koliko delova će se raspasti ova federacija i da li će ti delovi odgovarati sadašnjim granicama njenih republika i pokrajina? Narod će odlučiti u svakom pojedinom slučaju.