Na Srđana Puhala se stuštila sva sila bošnjačkog nacionalizma zbog jednog, prije svega razumnog, poziva, da se dokaže da je broj ubijene djece u Sarajevu 1601 ili da se prestane koristiti taj broj. Iako je Jasminko Halilović, osnivač i direktor Muzeja ratnog djetinjstva, o istom problemu pisao još prije deset godina, ništa se u međuvremenu nije desilo osim što je ovih dana taj njegov tekst volšebno iščezao sa jednog sarajevskog portala. I šta ćemo sad? Nastaviti kao srpski nacionalisti guslati o 700 hiljada ubijenih Srba u Jasenovcu ili se prihvatiti posla i utvrditi stvaran i precizan popis žrtava, ne samo djece nego i svih drugih kategorija žrtava? Zabrinjava to što su u napadima na Srđana Puhala najglasniji oni kojima je posao da se bave utvrđivanjem i prezentovanjem činjenica koje niko nikad neće moći dovesti u pitanje jednim tekstom i pitanjem.

Tragična je figura taj Houra: on bi htio biti Marko Perković Thompson, kao što je nekoć htio biti Pankrt, ali se boji, jer se tamo puca. I on bi htio, sav u crnom, sa bine viknuti "Za dom!", ali ljutit će se tata i, što je još gore, sponzori. Htio bi istovremeno biti i Edo Maajka, ali ljutit će se župnik. Pa tako, kako sam kaže u onoj imbecilnoj pjesmi, "u sredini sjedi sam, sjeban mali domobran", izabravši biti glasnogovornikom te sjebane, male Hrvatske, onakve kakvom je on zamišlja. Angažirani trubadur iz Dubrave pjeva onda britku i samoubilački hrabru kritiku takve Hrvatske - "Starci čekaju red pred kontejnerima gladni/ guraju se u pučkim kuhinjama" - a njegovi suborci iz Poletove domobranske pukovnije dolje u publici drhte hoće li žandari doći po njihovog heroja prije nego zapjeva i razorni, subverzivni refren "Moj dom je Hrvatska/ ja dižem zastavu do neba".

Pitanje slobode, ta vječna prethistorijska dilema, danas, kad jedan dio Evrope gori, dok se drugi pretvara da gasi taj požar, stoji nekako ovako: uz najveće tehničke pretpostavke koje je svijet dosad imao, čini se da o njemu dosad znamo najmanje. Tsunami društvenih mreža jednostavno je opustošio dosad poznate oblike medijskih žanrova. Kao da ne postoji sadržaj vijesti, već samo mašinerija za njihovu proizvodnju: oko Ukrajine se, čini se, dogodila namjerna redukcija svijesti u kojoj prihvaćamo da u Kijevu, iz kojeg se prije par dana još moglo doći, i iz njega izaći vlakom, u centru grada rade restorani i barovi, a komunalne službe sade cvijeće na zelenim površinama, dok na predgrađa padaju granate. Što je sasvim oprečno od Mariupola, koji je – uz oprez oko svakoga poređenja – najsličniji hrvatskom Vukovaru u jesen 1991.

Za fanove „Seinfelda“, kojih i kod nas ima veliki broj, „Seinfeldia“ je slastica kojoj neće odoljeti. Premda su oni, obožavatelji serije, poznati kao tvrdokorni i već znaju mnogo toga o povijesti „Seinfelda“, Armstrong nudi iscrpan i vrlo zanimljiv pogled iza kulisa serije. Osim Larryja i Seinfelda koji su u maloj korejskoj zalogajnici osmislili cijeli projekt, na epizodama „Seinfelda“ radili su i drugi. Cijela vojska scenarista (i pokoja scenaristica) vrijedno su pisali, razrađivali ideje i zaplete, te ih onda predstavljali vodećem dvojcu. Larry David je prvo potrošio sve zanimljive, neobične, bizarne i manje bizarne zgode iz vlastitog života, a onda je i od ostalih scenarista tražio da prije svega posegnu za vlastitim iskustvima. „Seinfeldia“ je priča o nastanku jednog popkulturnog fenomena kakav se ne događa često.