Čin se približi Božić moji mama i tata kažu da ne viruju u boga. Oni govore: „Mi smo ljuti nevjernici! Ne jebemo Božić i te izmišljotine ni dva posto!“ Onda ja i moja sestra Damjana govorimo: „Ali za Božić dica dobivaju darove!“ Onda moja mama kaže: „To su tupsonski običaji onih zaostalih primitivaca šta viruju u boga! Mi se držimo nauke i Darvina! Nismo opičeni u glavu da virujemo u čaranja, vračbine, divicu mariju i duha svetoga!“ Onda ja i Damjanica reknemo: „Ali svejedno dica za Božić dobivaju darove!“ Onda tata kaže: „Ako nema boga, nema ni Božića! Ako nema Božića, nema ni darova!“ Onda mama kaže: „Nećemo valjda bit seljoberi i sirovine ka oni Bezmalinovići šta nonstop mole krunice i ližu oltare!“ Onda ja kažem: „Samo šta oni Darijo od Bezmalinovića vozi skejt šta su mu ga roditelji kupili za Božić!“ Onda mama kaže: „Je li? A kad sa skejtom naleti pod autobus i zagine, onda će to bit božja volja, a?“

"Nedostaje mi stari Split kojeg više nema. Grad humora, beštima, serenada i suza, barki, kamena, cementa i zelenila, grad koji je proizvodio od najbolje krafne na svijetu do prekooceanskog broda. Raznolik, otvoren i zajebantski grad, grad u kojem su redikuli bili selebritiji, a selebritiji samo dica iz ulice, Lepin i Smojin grad, ponekad zločest, ali na kraju nikada ni nepravedan ni crn. Bio je to grad svih boja u kojem si bio ismijan u lice, a branjen iza leđa", u tek nekoliko riječi Ljiljana Nikolovska je uspjela poprilično precizno opisati Split kakav pamte mnogi od nas. Te je riječi Nikolovska, među ostalima, izgovorila „u diktafon“ novinarke Vedrane Bibić koja je s njom razgovarala za Nadu, mjesečni prilog Novosti. Mnogi Ljiljanu znaju kao pjevačicu Magazina, koja se s 19 godina pridružila toj grupi i ostavila veliki trag na jugoslavenskoj pop estradi osamdesetih, a neki je znaju i kao kandidatkinju Radničke fronte na zadnjim parlamentarnim izborima.

U našem portunu su svi umrli od korone. Ostali smo samo ja i moja sestra Damjana. Nema više ni Bezmalinovića ni Šegvića ni Kragića. Nema ni Domazetke i Plazibatke iz prizemlja. Isto su takođe od korone skviknili moji mama i tata. Ja i Damjanica smo tili dašmo mamu i tatu sahranit na Lovrincu. Samo nije više na Lovrincu bilo mista od tu mač mrtvih. I plus su od korone riknili svi grobari. Onda smo ja i Damjanica tili dašmo odvuć mamu i tatu niza skale od portuna i bacit ih u komtejner isprid zgrade. Samo tu smo skužili da mama i tata su teški dvista kila i da ne možemo ih maknit. Onda smo mi ostavili lešove od roditelja u primaćoj i zaključali smo vrata sa vanjske strane. Posli sedan dana sam ja Damjani rekao: „Damjanice, ako ti nedostaju mama i tata slobodno otključaj vrata od primaće i pođi ih posjetit!“ Damjana je rekla: „Ali čin se približin vratima od primaće iznutra grozno smrdi!“ Ja sam njoj rekao: „Eto, znači da ti ne nedostaju!“

Svaki iole racionalan čovjek koji prati što zastupaju vjernici na ovim prostorima, oko kojih ideja se okupljaju, za koje se zalažu i protiv kojih prosvjeduju, mogao bi zaključiti da su vjerske zajednice sastavljene od neobrazovanih, neprosvijećenih, zatupljenih i zaglupljenih ljudi. Javni istupi vjernika, njihove aktivističke organizacije i udruge, potvrđuju činjenicu da su vjernici na ovim prostorima slabo obrazovani, podložni svim vrstama manipulacija, da lako prihvaćaju predrasude i teorije zavjera i odbijaju da se služe vlastitim razumom. Time svoju vlastitu vjeru predstavljaju na najgori i najodbojniji način. Vjera koja odbija služiti se vlastitim razumom nužno zapada u praznovjerje i opsjenarstvo. Vjera koja pokušava svijet protumačiti iz perspektive svetih knjiga i tekstova koji su nastali u dalekoj prošlosti i koji uglavnom nemaju nikakvo znanstveno uporište, okreće se protiv same sebe i Boga jer se ne služi Božjim darom razuma.

"Mislila sam da je zvuk ezana poziv na rat, prvi put sam u Sarajevu zalegla na pod hotela." Tako se o desetom rođendanu televizije AlJazeera mirjana hrga na Facebooku prisjetila svog prvog posjeta Sarajevu. Na AlJazeeri, da vam ukratko prepričam radnju ovog napetog biopica, mirjani hrgi "dali su svijet na dlanu i učinili je kompletnijim čovjekom". "Jedan od razloga zašto sam pristala raditi za tu televiziju bio je i osobni strah od nepoznavanja Muslimana i njihove vjere", piše hrga pa uz violine u offu završava kako će "poslije biti na podu, ali u pancirki, u nekim svjetovima koje nikada ne bih upoznala da nije bilo ove televizije." Primijetit ćete da mirjanu hrgu pišem malim početnim slovima. To je zato što nije riječ o živoj fizičkoj osobi, nego o društvenoj pojavi, fenomenu koji se ranije, u nedostatku prikladnije riječi, rogobatno nazivao suvremenim hrvatskim novinarstvom.

Sestra Loris je rekla: „Ajde, ajde, nije sve tako crno…“ Dida je rekao: „Mislin, meni je iovako pun kurac života! I zašto bi se onda cjepija, moliću lipo? Da mi to čega mi je pun kurac malo duže potraje? Znači da mi ga bude još više pun kurac! Pa di to ima?“ Sestra Loris je pitala: „Oćetel da vas žbeknen u livu il u desnu ruku?“ Dida je rekao: „Evo ja se i sad pitan šta ovde radin! Umisto šta san ka teški ovisnik doša cjepit se u Spaladijum arenu, jel mi bilo pametnije lipo poć u kafić bez maske, pa se lipo nasisat virusa, pa lipo fasovat koronu, pa lipo skviknit ka čovik, i da se onda cili ovi cirkus prekine!“ Onda je sestra Loris zapiljila se didi drito u facu i rekla je: „E znan! Al ako vi skviknete, druže Tito, šta će onda bit sa Jugoslavijom?“ Moj dida je namrštijo ombrve. Onda je on rekao: „Stvarno, jebate! Ako umren od korone, kome ću ostavit Jugoslaviju?“ Onda je moja mama drmnila didu po ramenu i rekla je: „Aj probudi se!“