Nakon rata Jasko se vratio iz Holandije i u Zenici otvorio prodavnicu kućnih ljubimaca. Bio je to neuobičajen poslovni potez, u to vrijeme životinje su služile samo za jelo i borbu. Najveća zvijezda bio je majmun koji se zvao Vejsil. Oko njegovog velikog kaveza, smještenog u centru prodavnice, okupljala su se djeca. Majmun se ponašao kao da ne primjećuje posmatrače, sve dok se ne bi pojavila neka žena u suknji. Tada je skakao, kao po komandi, provlačio ruke kroz rešetke i podizao suknju. Dok bi nesretna žena vrištala, Vejsil se kotrljao po podu kaveza i tapšao po stomaku, kao da se smije. Ili je tako glumio, ne znam. Volio je pivo. Jasko je to slučajno otkrio, kada je nakon radnog vremena poželio da se malo opusti. Na zvuk šištanja čepa, do tada mirna životinja počela je da vrišti i drma rešetke kaveza. Kada je Jasko prišao da ga smiri, majmun mu je kroz rešetke oteo flašu. Ispio ju je nadušak, podrignuo, srušio se na pod kaveza i glasno zahrkao.

Onaj prvi i ključni simbolički korak u postizanju kompromisa, sporazuma i mira jeste – priznanje tuđih svetih vrednosti (svetinja), odnosno tuđih žrtava. O tome svedoče društveni naučnici poput Skota Atrana, npr. u radu „Svete granice prilikom racionalnog rešavanja nasilnog političkog sukoba“ (2007). I što je prvi ispit na kojem uporno padaju zvanična Srbija, kao i Kosovo, Hrvatska i međusobno zavađeni entiteti u Bosni i Hercegovini, govoreći jedino o svojim žrtvama i zločinima drugih, ili se sakrivajući iza mantre o žrtvama/zločinima na svim stranama. Čega je bio svestan i Čanak, pa izjavljuje: „Kad budemo spremni da tuđi bol prepoznamo kao ljudski bol, onda možemo očekivati da i ljudi drugih nacionalnosti razumeju sve kroz šta prolaze naši sunarodnici.“ Dok izvrsno dodaje: „Sve majke na svetu plaču za svojom decom na istom jeziku.“ Priznanjem i (raz)govorom o tuđim žrtvama, neprijatelju ili tuđinu se pre svega priznaje ljudskost.

"Nekoliko mjeseci prije korone smo dobili vrlo izdašnu ponudu da napravimo jedan reunion koncert. Ja sam uvjetoval da ti novci odu u dobrotvorne svrhe. Većina u bendu je bila za, a neki su o tome htjeli malo razmisliti. A onda je došla korona, pa potresi..., ali nije to još gotovo. Haustor je ime koje bi privuklo dosta ljudi, kaj bi omogućilo da se skupi novac koji bi onda učinio neku razliku", kaže u razgovoru za tjednik Novosti Srđan Sacher, muzičar i pjesnik kojeg javnost najviše pamti kao suosnivača Haustora i Vještica. Ovih dana njegov novi projekt, bed Sacher, objavio je video spot za pjesmu „Kad na nebu vidiš dugu“, a u intervju, mešu ostalim odgovara i na pitanje zašto je scena prije više postojala, a danas se teško formira: prema njegovom mišljenju riječ je o strukturalnom razlogu, kojeg će imenovati kao neoliberalizam, odnosno "kapitalizam koji ne omogućava da se nešto dogodi na temeljnom, grassroots nivou, tj. mimo njegove kontrole".

Moj dida je namrštijo se i drinknijo je guc biloga. Onda je on rekao: „Nou frks, aj piši… Nacijonalnost Hrvat, vira pravoslavna, jezik bosanski!“ Lorenco je od zbunjoze zinijo prema didi. Dida je rekao: „Tonino, a kako se ti danas osjećaš?“ Barba Tonino je rekao: „Nacijonalnost Bošnjak, vira katolička, jezik srpski!“ Sad je Lorenco zinijo prema barba Toninu. Onda je šjor Bepo njemu dobacijo sa šanka: „Aj odma zatefteri i mene! Nacijonalnost Srbin, vira muslimanska, jezik hrvacki!“ Lorenco je trepućao sa očima i zaškarpunijo se po faci. Dida je rekao: „Eto, tako ti se mi tri danas osjećamo! A da si doša juče, Lorenco, bila bi neka skroz druga kombinacija!“ Barba Tonino je dignijo čašu biloga uzrak i zavrtijo je sa glavom: „Eeee koje bogastvo vira, nacija i kultura! A svi rođeni na iston otoku!“ Šjor Bepo je rekao: „SFR Šolta!“

Te noći ni Jure ni njegov cimer Toni Kukoč nisu spavali. Dopisnik Dela Stane Trbovc ujutro je Juri prenio poziv slovenske Vlade da se odmah vrati u Sloveniju, jer „uvredljivo je za slovenski narod da slovenski sportaši u ovakvoj situaciji na međunarodnim natjecanjima nastupaju za Jugoslaviju“. U dresu Olimpije, izgubljen i uplašen, Jure se na jutarnjem treningu dogovarao s Janezom Drvaričem, trenerom iz Pardenonea, kako se nakon Eura uopće vratiti u Sloveniju. Dva sata pred finale uplakan je zakucao na vrata sobe selektora Ivkovića. Ako zaigra, za Sloveniju će biti izdajnik; ako ne zaigra, izdat će prijatelje iz svlačionice. Duda mu je rekao da ne brine. On će igračima i novinarima objasniti da nije spreman. I pobjedu u polufinalu protiv Francuske i trijumf protiv Italije u finalu Jure je tako gledao na televiziji u sobi rimskog Holiday Inna. Na jastučiću s kojega su lijepe talijanske hostese dijelile odličja jedna je zlatna medalja ostala nedodijeljena.

Iskazivati pijetet (ili gajiti neke suptilnije osjećaje) prema trobojnoj krpi, makar ona bila ukrašena kakvim dvoglavim kičem, ili pokorno ustajati na zvuke himne, čak je prilično bizarno i komično. Te životne prakse ne spadaju ni u kakve prirodne ljudske reakcije, niti su posljedice djelovanja nagona, osim ako i poslušnost ne svrstamo u nagon. U mom slučaju, recimo – što možda treba pripisati i poznim godinama – kada se postavi izbor između nečijih svježe opranih gaća koje se suše na balkonskome štriku i hrvatske zastave koja vijori na jarbolu, simpatije automatski lete prema gaćama. Neusporedivo ih više respektiram od svečano izvješena komada platna s privremenim dezenom. Hoću reći: "poštovanje zastave i nacionalnih obeležja" je ishod procesa pripitomljavanja i discipliniranja, procesa dresure i kolektivne obuke, a taj proces čini samu bit nacionalizma.