Od 24 stanovnika koje su zatekli u selu u zoru 1.5.1995., hrvatski su vojnici ubili 22. Preživjele su samo dvije curice, sestre od 6 i 4 godine. To jutro smo se probudili rano, prije šest, priča nam Zvjezdana. Mama je otišla na posao u Okučane, a tata u dvorište po drva, da naloži vatru, doručak da nam spremi. Čule smo neko komešanje, vidjeli smo vojsku na dvorištu. Željko predaj se! vikali su, neko ga je po imenu zazvao, dakle, poznavao ga je. Moj otac nije bio naoružan, jedino što je imao ključeve u ruci. On je digao ruke u vis, i ubili su ga, pao je na prag kuhinje. Imala sam tad 6 godina, odmah mi je bilo jasno šta se dešava. Instinktivno sam seki stavila ruku na usta da je ne čuju kako vrišti. I sebi. Kasnije, kad su išli od kuće do kuće, da vide valjda je li tko ostao, sakrile smo se u ormar. Našao nas je jedan hrvatski vojnik. Rekla sam mu nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa krive! On je na to odvratio, ja sam došao da vas spasim. Nikad nismo doznali tko je.

Subota je, 26. aprila 1941.: tako je već prvog dana neslavno završen sastanak na kojemu je sutradan trebala biti utemeljena Osvobodilna fronta Slovenskega naroda. Pokret otpora neslavno je propao prije nego što je i počeo: već tjedan dana kasnije na glasovitom Majskom savjetovanju u Zagrebu očajni Edvard Kardelj obavještava Josipa Broza da je „Slovenija out“, zaprepašteni Rade Končar smatra da bez Slovenaca nema smisla, Milovan Đilas kaže „ko jebe Slovence, možemo i bez njih“, uvrijeđeni Kardelj odgovara kako je „Janša očito bio u pravu“, Ivan Milutinović pita „tko je sad taj Janša?“, a rezignirani drug Tito prekida svađu, daje neopozivu ostavku i odlazi u Južnu Ameriku, gdje se zapošljava na gradilištu Avenida General Paz u Buenos Airesu i deset godina kasnije neslavno skončava kad ga predsjednik argentinskog sindikata vozača kamiona uhvati u krevetu sa svojom ženom.

Ne smije se umanjivati osobna odgovornost svećenika Gerbica za ono što je izrekao u nedjelju, ali treba dodati i to da je on dijelom „produkt“ tridesetogodišnje ideološke indoktrinacije u kojoj su sudjelovali i sudjeluju i Crkva u Hrvata i hrvatska državna i nacionalna politika. Uz časne iznimke, teologija je na katoličkim fakultetima u Hrvatskoj, pokazuju to i javni nastupi dijela profesora teologije, više u službi obrane države, nacije i Crkve, a manje u službi naviještanja radosne vijesti. Riječ je često i o konzervativnoj teologiji koja je u stalnom sukobu sa suvremenim svijetom, o teologiji koja proizvodi fundamentalistički nastrojene redovnike i svećenike, bezlične crkvene birokrate, karijeriste i menadžere, karizmatike sa psihopatološkim simptomima, mračne i zaslijepljene duhovnjake. U takvoj atmosferi u kojoj se zaglušuje i odbacuje misao ozbiljnih teologa i obezvrjeđuje važnost studija, odrastaju, školuju se i sazrijevaju današnji svećenici.

Putnika namjernika koji je u subotu ujutro prošao kroz središte Vrgorca mogao je začuditi zatečeni prizor. Naime, uzduž nogostupa najstarije ulice ovog gradića stajalo je poredano na stotine raznih „pitara“ s cvijećem. No, nije ovdje riječ o brižnoj komunalnoj službi, već o nesvakidašnjem običaju prema kojem mlađarija u noći na Prvi maj „krade“ cvijeće iz dvorišta, s balkona i iz ulaza svojih sugrađana te ga potom ostavljaju na nogostupu gdje ga pokradenima valja potražiti ujutro. Na tradiciju staru najmanje stotinu godina podsjetilo je Društvo prijatelja vrgorske starine. „Ujutro vlasnici cvijeća dolaze po svoje vlasništvo i vraćaju ga natrag doma, često uz smijeh, a neki i uz negodovanje jer im je dirana njihova imovina. Iako domaćice znaju da će se cvijeće krasti u noći na Prvi maj i uglavnom stignu sakriti svoje cvijeće, nadmudrivanje 'kradljivaca' i vlasnika cvijeća je uvijek poput igre mačke i miša“, kažu iz Društva.