Zvučalo je kao zajebancija, pa sam – uz dužno poštovanje prema profesoru i slavnom sveučilištu – tri puta provjerio, prije nego sam shrvan shvatio da se gospodin Furedi uopće ne zajebava. Studenti su se zaista žalili na zloglasnog rimskog repera Publija The Big Nose Ovidija i njegove eksplicitne stihove o predatoru Apolonu i brutalnom silovanju grčke bitch, pardon nimfe Daphne. „'Ne' znači 'ne'!“, pravednički su grmjeli studenti, zgroženi Ovidijevim porukama: mora li se žena pretvoriti u stablo lovora da bi izbjegla silovanje? Moraju li studentice zaista trošiti novac na psihijatre samo zato što nisu pravovremeno upozorene na seksualno zlostavljanje nimfi i muza u „Metamorfozama“? Svakako, suvremena mladost nije prva otkrila opasnosti čitanja. Na njih se upozorava sve otkako je čovjek uopće izmislio sustav zapisivanja stvari...

Vraćate se kući s posla, na kojem trpite nasilje, jer ste u podređenom položaju, jer radite ono što vam se ne radi, ono što morate, a da od toga jedva možete da podmirite bazične potrebe, hladni pogon svog života; dakle, vraćate se s posla kući (koja najčešće i nije vaša, ili uskoro neće biti vaša) pod konstantnim stresom (od posla i od gubitka posla, u strahu od smrti od siromaštva, u strahu od siromaštva vaših najdražih), „vraćate se kući iscrpljeni, postajete agresivni prema osobi koju volite. Ako se malo kasnije zapitate 'ali zašto sam bio toliko agresivan?', postajete svjesni da je preko vas prošao neki oblik agresivnosti, nasilja, koji nije dio vas, jer je to nasilje fluks koji je iskoristio vaše tijelo kao kanal“, kao provodnik. Pri tome, nije jednostavno postati svestan ovog tuđeg učinka nasilja koje počini osnovnim svojim radom izrabljeni, osnovnim radom omalovaženi čovek, jer živi u kulturi kojom vlada vlastodržački i vlasnički diskurs...

"Tako vam Boga, gospodo, prestanite nas maltretirati! Nemojte nas više prostituirati, tako vam Hrista Spasitelja! Zar vam to nije dopizdilo? Zar vam nije dosta toga da našu žrtvu koristite za ama baš svaku od svojih nasilničkih avantura? Dokad ćemo mi služiti kao historijsko opravdanje za vaša aktualne svinjarije? Dokad će naše smrti biti vaše izlike? Imate li imalo milosti i srama? Zar vam nije apsurdno kada se ustaške okrutnosti spominju s pročetničkim pobudama? Je li moguće da ne shvaćate kako nas vi, dok nas ceremonijalno oplakujete i uzdižete, zloupotrebljavate na isti način kao i oni koji nas negiraju? Možete li već jednom dokučiti da su proustaški revizionizam i pročetničko žrtvoslovlje za nas, žrtve Jasenovca, jedna te ista stvar? Mislite li da se mi, žrtve Jasenovca, osjećamo dobro kada zločin nad nama koristite kao izgovor za zločin koji ćete počiniti u Srebrenici?..."

Kada je krajem 1978. godine u javnost dospjela fotografija golobradog dječaka kojem su zloglasni ljotićevci, početkom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, na čelu nožem urezali petokraku, nije bilo poznato tko je na fotografiji. Nakon objave te mučne fotografije otkrivene u arhivi logora Zabran, nedaleko Šapca, doznalo se da se radi o dječaku Slavoljubu Koviću Slavi kojeg su nacisti pogubili 10. siječnja 1942. godine. Na osamdesetu obljetnicu Slavine smrti ovih je dana podsjetio Antifašistički vjesnik. Slavoljub Ković je rođen 21. kolovoza 1924. godine u Bogatiću, mjestu na sjeverozapadu Srbije, uz granicu s Bosnom i Hercegovinom. Odrastao je u siromašnoj obitelji i s tri je godine ostao bez oca. U školu kreće s dvije godine zakašnjenja, a pred rat počinje izučavati krojački zanat. Nakon okupacije, s izbijanjem antifašističkog ustanka u Srbiji, priključuje se partizanima.

Đoković je Srbin, kao i milioni nas, i otuda odjednom dolazi implicitni nalog da svi kao jedan branimo neko njegovo misteriozno "više pravo“ da, u ovom slučaju, nevakcinisan uđe u Australiju i u njoj igra tenis. I evo nas najedared svih na istom zadatku: i vlast i opozicija, i vučići i đilasi, i RTS i N1, i popovi i ateisti, i folkeri i pankeri, i gej i strejt, i ovakvi i onakvi – kao da su svi ovih dana u istom frontu, frontu odbrane "našeg Noleta“ od zle australske birokratije, a i Novog svetskog poretka uopšte. Stvar je, međutim, ovakva: u Australiju se ne može nevakcinisan, i šlus. Postoje veoma retki izuzeci od ovog pravila, ali za izuzeće nije dovoljno, ili ne mora da bude dovoljno, da se zovete Novak Đoković. Po svoj prilici, Đoković ne poseduje ono što je potrebno za to izuzeće. A čak i da nije tako nego nekako drugačije, govorimo o diskrecionom pravu svake države...

Ležim na peškiru prostrtom po vrelom floridskom pijesku, pod suncobranom koji i ne pruža baš neki zaklon od julskog sunca. Prijatno umoran poslije plivanja, omamljen sparinom tonem u san. Odjednom mi se učini da čujem promukli glas kako pjeva:”Grana od bora / pala kraj mora / hej Marice, mlada krčmarice / daj nam vina daj…” U prvi mah odbacujem mogućnost da neko stvarno pjeva baš ovu pjesmu baš na ovoj plaži, ali onda prenut iz polusna otvaram oči, ustajem, prilazim vodi i gledam oko sebe. Pedesetak metara od obale pluta dušek, na njemu leži čovjek i nastavlja pjevati kao da je sam na svijetu: “Ne kupuj mi ti / ne trebaju mi / Imam oca / na moru trgovca / kupiće mi on.” Voda između mene i pjevača puna je kupača koji ne čuju pjesmu, ne primjećuju ni njega ni mene.