Sjebali smo vlastitu budućnost i zajebali svoje unuke na sve zamislive i nezamislive načine. Nijedne od deset hiljada generacija – sve od prvog afričkog homo sapiensa do danas - potomci se nisu tako sramili kao što će se naša unučad sramiti nas. Imam milijun dobrih primjera za tu tvrdnju. Evo samo jednog. - Ne shvaćam. To je to? – zbunjeno će u toj bliskoj budućnosti jedan od naših unuka u uglednom njujorškom odvjetničkom uredu gledati primitivni neki kompjuterski monitor s početka dvadeset prvog stoljeća. - Da. To je ostavština vašeg djeda. Vi ste, kako i sami znate, bili njegov najdraži unuk – objasnit će stari odvjetnik zbunjenom mladiću, svečano pokazujući stari ekran s ispisanom jednom kratkom rečenicom. – Kao mudar čovjek, investirao je novac u vrijedne stvari, a kao predani djed, ovo je ostavio vama.

Moji poznanici i prijatelji umiru po svijetu. Uglavnom od svojih bolesti. Ali sve te smrti u gluho pandemijsko doba prolaze tiho, bez drame i bez realnog vremena žalovanja. Sa smrću poznate osobe nešto naše, ili onaj dio nas koji je ta osoba pamtila, nestane. Tako se naš svijet smanjuje. Tako mi iz svijeta iščezavamo. Moj drug Victor Antonie naučio me je kako otvoriti nar. Kako zarezati koru tako da se šipak prirodno otvori, nakon čega je lako pobrati crveno zrnevlje iz ploda. Radili smo skupa u Reutersu. Gledao je kako se, na pauzi za ručak, mučim sa šipkom, pa je došao da pomogne i dok ga je križao, objašnjavao je ljekovita svojstva nara i zaključio konstatacijom da “nije slučajno što nar izgledom podsjeća na srce”. Negdje u rano ljeto 2008. godine, na poslu, zamolio me da ga odvezem u bolnicu. Rekao je da osjeća jaki bol u grudima i da s njegovim srcem nešto definitivno nije u redu.

Za sve probleme u našem društvu, prema ovom velikom stručnjaku opće prakse i specijalisti za mentalne prostore - isključivi su krivci svi koji nisu glasali za SDA. Tako Kapidžić bunca svoj j'accuse i zamišlja spiskove za buduće pogrome: krivi su intelektualci, krivi su profesori, krivi su kulturni radnici, krivi su naivni vjernici, krivi su novopečeni biznismeni, i na koncu "krivi su i svi iz radničkih i mješanih brakova" koji su glasali za SDP. Kapidžiću je bilo potrebno samo par asocijacija da dođe do najdraže mete zagovornika etničke čistoće: mješovitih brakova. Takvi brakovi, u simboličkom smislu, znače prevazilaženje religiocentričnog identiteta, a danas predstavljaju najveću moguću pobjedu nad vladajućim etnokonfesionalnim aparthejdom čime oni koji su u njima, zarad vlastitog izbora partnera/ice, na sebe stavljaju snajper etničke čistoće i postaju mete njegove stalne diskriminacije.

Važnost punka, post-punka i novog vala jugoslavenske popularne kulture osamdesetih teško je precijeniti. Nova muzika pojavljivala se baš u trenutku kad je predsjednik Tito bio na odlasku, (preminuo je 1980. godine), činilo se kako najavljuje mnogo slobodnija i uzbudljivija, ali i kaotičnija vremena koja dolaze. Osamdesete su bile vrijeme izvanrednih kulturalnih turbulencija u cijeloj Jugoslaviji karakterističnih ne samo za muziku već i novine, časopise i filmove. Ovaj kreativni bum umjetno je prekinut ratom, što je razlog da su osamdesete općenito, a pogotovo razdoblje novovalne scene, vrijeme kojeg se mnogi prisjećaju s nostalgijom. Iako su bili punk-rock buntovnici u komunističkoj državi, jugoslavenski muzičari nisu nužno trpjeli veću cenzuru nego punk grupe u Britaniji od kojih su crpili inspiraciju. Četrdeset godina kasnije, muzika tog perioda ostaje duboko utkana u kulturno nasljeđe država koje su nastale raspadom SFRJ.

Đorđa Balaševića zamišljao sam upravo tako, kao starog majstora u svojoj maloj radnji u Ulici Jovana Cvijića – čak je i blizu novosadske autobusne stanice – s ručno ispisanom firmom "Popravljam uspomene". Poput Vlade ili Joviše, i stari Đole već pedeset godina sjedi unutra okružen hiljadama tuđih uspomena, pa pažljivo s njih skida naslage rđavih vremena. Samo što stari uspomendžija Đole, umjesto s ručnim i džepnim satovima, radi sa stihovima i riječima. Naposletku, satovi – poput pjesama – pamte vrijeme proteklo pod kazaljkama, kao što i pjesme poput satova pokazuju vrijeme i mjere prošlost: jednako ih treba znati čitati kao i "gledati na sat", pa čak i kad su jeftine, pjesme za svoje vlasnike imaju onu dodatnu, kako se to kaže i za djedov stari ruski ručni sat, "sentimentalnu vrijednost". Pričat će kasnije da je stari popravljač uspomena iz Cvijićeve svašta još nešto radio u životu...

Možda će se nekom usporedba Stepinca, Rittiga i Markušića učiniti prenategnutom jer je riječ o trojici ljudi koji su posve različitih karaktera, ali, možda bi se ipak iz njihovih karaktera, stavova i života mogla iščitati i tri modela crkvenosti u Katoličkoj crkvi u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Usporedno čitanje i analiziranje života trojice crkvenih ljudi (važno je napomenuti i to da su ostali sa svojim narodom za razliku od drugih koji su pobjegli i napustili i službu i narod) koji su obilježili vrijeme u kojem su živjeli pokazuje da se Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne može svesti na „Stepinčevu crkvu“, da je u njoj uvijek bilo i ima i drugačijih pogleda na život i drugačijih svjedočenja vjere, što pokazuju i životi katoličkog svećenika Svetozara Rittiga i bosanskog franjevca fra Josipa Markušića. Ništa drugačije nije ni danas unatoč tome što u Katoličkoj crkvi dominiraju oni koji bi dokinuli razlike u mišljenju i u ime „jedinstva“ sve uniformirali.