Da li neko, kome je Ahmet Šabo omiljeni lik, može biti loš čovjek? Da nekom želi zlo. Postoji li neko ko obožava “Grobnicu” ili “Peščanik”, a da je pritom pobornik fašističkih ideja? Prikriveni nacista. Može li neko kome je “Dečak iz Vode” muzički uzor – mrziti? Bilo koga. Tamo sredinom osamdesetih. U komšiluku, ni dvjesta metara od naše zgrade, stanovao je jedan student. Pet-šest godina stariji od mene. Zvali su ga KANT. Po Imanuelu. Filozofu. Posprdno. U malim kasabama slabo se cijenio intelekt. Više se poštovanje pokazivalo prema siledžijama i sitnim kriminalcima. Kako za mira tako i kad zlo dođe po svoje. Sve sam od njega naučio. Od Kanta. Hesse, Kundera, Nabokov. Meša, Andrić, Crnjanski i Krleža. Novi val. Crni talas. Cohen, Cocker, Dylan. Pink Floyd. Sjeli bi kod njega. Otvorili po jednog “rogonju”. Zapalili stošu. I razgovor bi krenuo. U stvari, više monolog. On je pričao a ja sam upijao.

Pred svaku novu godinu, od “demokratskih promjena” do danas, obavezno se nađe neko da problematizira ulogu Djeda Mraza u životu Bošnjaka. Bilo je tu raznih individua, od kojekakvih usijanih glava, preko ljutih teologa do predsjednika države.... Prije par dana u Zenici je osvanuo billboard s porukom da jelka, novogodišnja proslava i Djed Mraz nisu tradicija Bošnjaka. Poruka je izazvala revolt kod poklonika novogodišnje čarolije koji su iste večeri plakat skinuli. I meni je zasmetao, najviše zbog toga što nije tačan. Nisam neki stručnjak za religije i nacije, ali mogu svjedočiti iz iskustva. Naime, bio sam Djed Mraz tokom nekih važnih perioda bosanskohercegovačke istorije - u socijalizmu, tokom demokratskih promjena, u ratu pa i u poslijeratnom mahmurluku. Nedostaje mi još nekoliko značajnih istorijskih razdoblja, poput osmanlijskog zuluma, austrougarske okupacije i NOB, na koje iz objektivnih razloga nisam mogao stići.

Čin se približi Božić moji mama i tata kažu da ne viruju u boga. Oni govore: „Mi smo ljuti nevjernici! Ne jebemo Božić i te izmišljotine ni dva posto!“ Onda ja i moja sestra Damjana govorimo: „Ali za Božić dica dobivaju darove!“ Onda moja mama kaže: „To su tupsonski običaji onih zaostalih primitivaca šta viruju u boga! Mi se držimo nauke i Darvina! Nismo opičeni u glavu da virujemo u čaranja, vračbine, divicu mariju i duha svetoga!“ Onda ja i Damjanica reknemo: „Ali svejedno dica za Božić dobivaju darove!“ Onda tata kaže: „Ako nema boga, nema ni Božića! Ako nema Božića, nema ni darova!“ Onda mama kaže: „Nećemo valjda bit seljoberi i sirovine ka oni Bezmalinovići šta nonstop mole krunice i ližu oltare!“ Onda ja kažem: „Samo šta oni Darijo od Bezmalinovića vozi skejt šta su mu ga roditelji kupili za Božić!“ Onda mama kaže: „Je li? A kad sa skejtom naleti pod autobus i zagine, onda će to bit božja volja, a?“

"Nedostaje mi stari Split kojeg više nema. Grad humora, beštima, serenada i suza, barki, kamena, cementa i zelenila, grad koji je proizvodio od najbolje krafne na svijetu do prekooceanskog broda. Raznolik, otvoren i zajebantski grad, grad u kojem su redikuli bili selebritiji, a selebritiji samo dica iz ulice, Lepin i Smojin grad, ponekad zločest, ali na kraju nikada ni nepravedan ni crn. Bio je to grad svih boja u kojem si bio ismijan u lice, a branjen iza leđa", u tek nekoliko riječi Ljiljana Nikolovska je uspjela poprilično precizno opisati Split kakav pamte mnogi od nas. Te je riječi Nikolovska, među ostalima, izgovorila „u diktafon“ novinarke Vedrane Bibić koja je s njom razgovarala za Nadu, mjesečni prilog Novosti. Mnogi Ljiljanu znaju kao pjevačicu Magazina, koja se s 19 godina pridružila toj grupi i ostavila veliki trag na jugoslavenskoj pop estradi osamdesetih, a neki je znaju i kao kandidatkinju Radničke fronte na zadnjim parlamentarnim izborima.