Jakov Sedlar, Tuđmanova državotvorna redateljska proteza, ideološki mi je toliko dalek da se s njegovim radom susrećem samo pukim nesretnim slučajem, kao onomad Zemlja s Melankolijom. Gledateljske traume od njegovog trapavog religio-nacionalističkog filmskog pisma nosim još od Gospe (1995) – a iz memorijske deponije bespotrebnih informacija nemoguće mi je deložirati opis Sedlara kao "hrvatske Leni Riefenstahl, ali bez Njemičina talenta", iz pera američkog producenta i redatelja Joea Tripiciana. Sedlarovi etički posrtaji nimalo ne zaostaju za estetskim – skandali vezani uza nj čak su i za hrvatske standarde impresivni, brojem i rasponom. Međutim! Kad je riječ o prikazu homoseksualnosti, Sedlarov autorski CV stavkama je dojmljiviji od mnogih – još davne 1983. u kazalištu Trešnja postavlja progresivnu predstavu Bent o nacističkom progonu homoseksualaca prema tekstu Martina Shermana.

"Ovo je draga uspomena na jedinog na svijetu prijatelja do kraja života, najboljeg, najpoštenijeg, najdražeg, najvjernijeg Adnana kojem posvetih najljepši i zadnji ljubavni sonet 'Da nema tvojih očiju'. Devet godina kod mene je živio, pisao pjesme, slikao, kuhao mi, liječio me u bolesti. Bio mi sve." Rečenice su to ispisane na koricama pohabane narančaste bilježnice iz matematike, koju prevrćem po rukama u Hrvatskom državnom arhivu. Radi se o osobnom fondu Vesne Parun koji je Državni arhiv otkupio od nje u dvanaest navrata. O Sirijcu Adnanu Al-Marzukiju uglavnom se zna i piše jako malo. U tekstovima o Parun često je sveden na nekoliko rečenica o "mlađoj misterioznoj ljubavi". Marzuki je rođen 1958. na jugu Sirije, a u Zagreb dolazi krajem 1970-ih na studij medicine. U trenutku kad upoznaje Parun njemu su 22, a njoj 58 godina. .

„Oko Prokoškog jezera je mnoštvo izletnika koji ne poštuju ama baš ništa i ama baš nikoga već uništavaju po svojoj volji i nahođenju, onako bezobrazno i bezobzirno, bez imalo svijesti i milosti. I na to su ponosni. Roditelji se igraju s djecom bacanja plastičnih čepova i flašica niz padinu, izletnici režu borove kako bi podložili roštilj, opušci se bacaju na sve strane, po jezeru plivaju kutije Marlbora...“, piše Dino Šakanović u reportaži za Prometej, navodeći kako se oko jezera stvara i nesvakidašnja kakofonija jer brojne grupe izletnika s razglasa puštaju glasnu muziku, svako od njih, naravno, svoju. Dodat će i kako se oko jezera voze kvadovi i motori, a od njihove buke i mirisa ispušnih plinova nema više uživanja ni u miru prirode ni u čistom zraku. „Svaki resurs koji Prokoško jezero nudi, bosanski posjetioc je poništio, svojim neodgovornim ponašanjem“, zaključuje Šakanović, a sve njegove dojmove možete pročitati na ovom linku.

Dida je rekao: „Ako je tačno da je Tesla reka, ka šta mu pripisuju, da je ponosan na svoj srpski rod i hrvacku domovinu, to znači da je debil. A zašto bi iko sa dvi čiste iša stavljat sliku debila na munitu? Ka da iovako nemamo pun kufer debila svud okolo, samo nan još fale i na šoldima. Da se razumimo, za mene vridi i obratno: da je Tesla reka da je ponosan na svoj hrvacki rod i srpsku domovinu, to bi takođe značilo da je debil, možda čak i veći, pošto je to isti kua. Zaludu ti, moj brale, i nauka i izumi i genijalni tehnički um kad si toliko puknut u glavu da moš bit ponosan na svoj srpski rod i hrvacku domovinu, odnosno obratno. Lipo kaže ona narodna da se budala ponosi sa onin čega se pametan srami.“ Zašto, dida? Dida je rekao: „Ako je tačno da je Tesla reka, ka šta mu pripisuju, da je ponosan na svoj srpski rod i hrvacku domovinu, to znači da je debil. A zašto bi iko sa dvi čiste iša stavljat sliku debila na munitu?"

Teresu Forcades nazivaju najradikalnijom časnom sestrom u Europi. Takav status u hrvatskim medijima zaslužila je jer odašilje poruke na kakve ovdašnji vjernici nisu previše navikli, a pogotovo ne na poruke u kojima kritizira kapitalistički sustav. Sestra Teresa je katalonska liječnica i benediktinka. Internu medicinu specijalizirala je u Sjedinjenim Državama, na Sveučilištu u Buffalu, a teologiju magistrirala na Harvardu. Na temi javnog zdravstva doktorirala je na Sveučilištu u Barceloni, a na Katalonskom teološkom sveučilištu doktorirala je i teologiju. Časna sestra je već 24 godine. U Hrvatsku je Teresa Forcades dolazila više puta. Mnogi će se odmah sjetiti kako je gostovala na Filozofskom teatru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ali i petog FALIŠ-a. Ovaj put stigla je u Dubrovnik na Ljetnu školu teologije i održala predavanje na temu identiteta i politike. Tom prilikom dala je i intervju za portal Polis.

Promatramo li „hrvatsko pitanje“ iz perspektive bošnjačke politike i građanskih stranaka koje se deklarativno pozivaju na građanske principe, dojam je da mnogi od njih bosansko-hercegovačke Hrvate ne doživljavaju kao autohtone stanovnike ove zemlje i da bi najviše voljeli kad bi, demografski ionako prepolovljeni i brojčano inferiorni, naprosto nestali. Izjednačavanjem prava i interesa bosansko-hercegovačkih Hrvata s herceg-bosanskom politikom ili sadašnjom politikom Dragana Čovića i HDZ-a, cijeli narod se u javnom prostoru stigmatizira teškim kvalifikacijama, nacionalistima i separatistima, štoviše, krvoločnim uzepeovcima i latentnim unutarnjim neprijateljima države BiH. Neosporno je da među bh Hrvatima ima i takvih, prije svega u njihovom političkom vodstvu, ali kad je riječ o nacionalizmu ništa bolje stanje nije ni unutar bošnjačkog naroda čiji nacionalizam posljednjih godina postaje sve goropadniji i agresivniji.