Putnika namjernika koji je u subotu ujutro prošao kroz središte Vrgorca mogao je začuditi zatečeni prizor. Naime, uzduž nogostupa najstarije ulice ovog gradića stajalo je poredano na stotine raznih „pitara“ s cvijećem. No, nije ovdje riječ o brižnoj komunalnoj službi, već o nesvakidašnjem običaju prema kojem mlađarija u noći na Prvi maj „krade“ cvijeće iz dvorišta, s balkona i iz ulaza svojih sugrađana te ga potom ostavljaju na nogostupu gdje ga pokradenima valja potražiti ujutro. Na tradiciju staru najmanje stotinu godina podsjetilo je Društvo prijatelja vrgorske starine. „Ujutro vlasnici cvijeća dolaze po svoje vlasništvo i vraćaju ga natrag doma, često uz smijeh, a neki i uz negodovanje jer im je dirana njihova imovina. Iako domaćice znaju da će se cvijeće krasti u noći na Prvi maj i uglavnom stignu sakriti svoje cvijeće, nadmudrivanje 'kradljivaca' i vlasnika cvijeća je uvijek poput igre mačke i miša“, kažu iz Društva.

Evropa je pronašla svoj moralni Rubikon, granicu posle koje se komodifikacija više neće tolerisati. Crta u pesku koju Evropljani ni po koju cenu neće preći upravo je povučena. Oprostili smo bankarima kada su zamalo srušili kapitalizam i pokrili njihove gubitke na račun naših najugroženijih sugrađana. Gledali smo kroz prste na izbegavanje plaćanja poreza i rasprodaju javnih dobara. Prihvatili smo propadanje državnih sistema zdravstva i školstva kao najprirodniju stvar na svetu. Pristali smo na očaj nezaposlenih, narodne kuhinje, izbacivanje porodica iz svojih kuća i nezapamćeni nivo nejednakosti. Stajali smo bez reči po strani dok su uzurpirali naše demokratske institucije, dok su nas tehnološki giganti lišavali prava na privatnost. Sve smo to stoički podneli. Ali plan da se uništi fudbal kakav danas poznajemo? To neće proći.

“Znate o kome se radi? To je onaj slavni ratni novinar koji danas, iz sedmice u sedmicu, pravi nepodopštine kakve ne bi ni početnici. Onaj profesionalac koji je povjerovao da smo mi ovdje radi njega, a ne on zbog nas, pa je u svojoj informativnoj emisiji centralnu pažnju posvetio sebi, a ne informaciji. Onaj maneken koji se iz nove octavie solidarizira sa siromašnim i gladnim. Upravo taj. Sve mu je teže da kontrolira svoj ego, a svaki put kad izgubi kontrolu, ostane i bez pokojeg gledatelja”.Ako ste, čitajući ovaj pasus, pomislili na Senada Hadžifejzovića, u pravu ste. No, ako ste pomislili da je tekst napisan prethodnih dana, tu ste već pogriješili. Tekst iznad je, pitajući se Zašto tone Senad Hadžifejzović, 2004. godine napisao novinar i pisac Ozren Kebo. No, složićete se – nažalost? – kao da ga je napisao jučer, jer se u ponašanju i neprofesionalnosti Senada Hadžifejzovića, evo skoro 20 godina poslije ništa nije promijenilo i/ili popravilo.

Kad se to točno dogodilo, kako su i zašto gospodari našeg svijeta odlučili da ga treba do temelja srušiti i ponovo sagraditi prema potrebama „mladih od šesnaest do dvadeset četiri“, đavo će znati. Tek, današnji je svijet gotovo u potpunosti prilagođen juniorima i standardiziran po njihovoj mjeri. Pokušajte, recimo, u gradu naći tihu kavanu ili jazz klub. Pokušajte na daljinskom pronaći, štajaznam, Grateful Dead. Pokušajte u kinu pogledati film bez vampira, zombija, godzila i superheroja od lego kockica. Pokušajte uopće naći kino. Pokušajte sebi kupiti majicu i košulju, a da se već na ulazu u trgovinu ne osjetite kao knjigovođa osiguravajuće tvrtke na rave-partyju. Ako ste žena, niti ne pokušavajte. Pokušajte, samo još ovaj primjer, kupiti patike – o da, i stariji od šesnaest nose patike – i recite onom hipsteru na pultu da tražite nekakve obične crne ili bijele, bez ikakvih aplikacija i dodatne opreme: samo mu gledajte izraz lica.