Važnost punka, post-punka i novog vala jugoslavenske popularne kulture osamdesetih teško je precijeniti. Nova muzika pojavljivala se baš u trenutku kad je predsjednik Tito bio na odlasku, (preminuo je 1980. godine), činilo se kako najavljuje mnogo slobodnija i uzbudljivija, ali i kaotičnija vremena koja dolaze. Osamdesete su bile vrijeme izvanrednih kulturalnih turbulencija u cijeloj Jugoslaviji karakterističnih ne samo za muziku već i novine, časopise i filmove. Ovaj kreativni bum umjetno je prekinut ratom, što je razlog da su osamdesete općenito, a pogotovo razdoblje novovalne scene, vrijeme kojeg se mnogi prisjećaju s nostalgijom. Iako su bili punk-rock buntovnici u komunističkoj državi, jugoslavenski muzičari nisu nužno trpjeli veću cenzuru nego punk grupe u Britaniji od kojih su crpili inspiraciju. Četrdeset godina kasnije, muzika tog perioda ostaje duboko utkana u kulturno nasljeđe država koje su nastale raspadom SFRJ.

Đorđa Balaševića zamišljao sam upravo tako, kao starog majstora u svojoj maloj radnji u Ulici Jovana Cvijića – čak je i blizu novosadske autobusne stanice – s ručno ispisanom firmom "Popravljam uspomene". Poput Vlade ili Joviše, i stari Đole već pedeset godina sjedi unutra okružen hiljadama tuđih uspomena, pa pažljivo s njih skida naslage rđavih vremena. Samo što stari uspomendžija Đole, umjesto s ručnim i džepnim satovima, radi sa stihovima i riječima. Naposletku, satovi – poput pjesama – pamte vrijeme proteklo pod kazaljkama, kao što i pjesme poput satova pokazuju vrijeme i mjere prošlost: jednako ih treba znati čitati kao i "gledati na sat", pa čak i kad su jeftine, pjesme za svoje vlasnike imaju onu dodatnu, kako se to kaže i za djedov stari ruski ručni sat, "sentimentalnu vrijednost". Pričat će kasnije da je stari popravljač uspomena iz Cvijićeve svašta još nešto radio u životu...

Možda će se nekom usporedba Stepinca, Rittiga i Markušića učiniti prenategnutom jer je riječ o trojici ljudi koji su posve različitih karaktera, ali, možda bi se ipak iz njihovih karaktera, stavova i života mogla iščitati i tri modela crkvenosti u Katoličkoj crkvi u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Usporedno čitanje i analiziranje života trojice crkvenih ljudi (važno je napomenuti i to da su ostali sa svojim narodom za razliku od drugih koji su pobjegli i napustili i službu i narod) koji su obilježili vrijeme u kojem su živjeli pokazuje da se Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne može svesti na „Stepinčevu crkvu“, da je u njoj uvijek bilo i ima i drugačijih pogleda na život i drugačijih svjedočenja vjere, što pokazuju i životi katoličkog svećenika Svetozara Rittiga i bosanskog franjevca fra Josipa Markušića. Ništa drugačije nije ni danas unatoč tome što u Katoličkoj crkvi dominiraju oni koji bi dokinuli razlike u mišljenju i u ime „jedinstva“ sve uniformirali.

Jugoslavija se budi svaki put kad nam je teško, kada pomislimo da smo sami u nevolji i kada nam susedi pruže ruku i kažu – niste sami. Jeste, čisti kič. Ali, moralno superiorni kič. Gledali smo to, recimo, 2014, kada su na trgu u Skoplju Makedonci donosili i ostavljali pomoć za nastradale u poplavama u Srbiji. Gledali smo to i nedavno, kada su poruke utehe s ove strane Dunava krenule ka Zagrebu postradalom u zemljotresu. Te svojevrsne kanale solidarnosti kopali su i održavali, zajedno sa drugima, a svako na svoj način – i Proeski, Dragojević, Furlan, Balašević. U jugoslovenskoj sapunici, spram opakih negativaca, oni su naši pozitivni superjunaci. Na razornu realnu moć politike, odgovarala je pozitivna simbolična moć popularne kulture. Ishod tog neravnopravnog sukoba morao je biti tragičan: s jedne strane gola sila, s druge strane… Zaista, šta je s druge strane?

Legendarna televizijska serija „Only Fools and Horses“ po prvi puta emitirana je na britanskom BBC-u 1981. godine. Serija je posebno veliku popularnost stekla u Jugoslaviji gdje je prikazivana pod nazivom „Mućke“. Milijuni su pred televizijskim ekranima u noćnom terminu s nestrpljenjem iščekivale nove avanture ekipe iz londonske radničke četvrti Peckham. Derek Delboy Trotter, njegov mlađi brat Rodney, njihov djed, potom Brzi, Boycie, ujak Albert, Mickey Pearce i brojni drugi akteri izazivali su salve smijeha. Ovih dana „Mućke“ su, povodom 40 godina od početka emitiranja, dobile i svoje poštanske markice. Kako izvještava Hina, britanska pošta, Royal Mail, odlučila je izdati ograničenu seriju poštanskih markica na kojima će biti prikazane neke scene i čuveni citati glavnih likova. Royal Mail i inače objavljuje ograničene serije markica s motivima koji su od velikog značaja za povijest Velike Britanije.

Prvih pet-šest godina života, do polaska u školu, s roditeljima sam živio u trošnoj kućici na splitskom Marjanu, posve nesvjestan činjenice da se s druge strane naše guste borove šume, samo pola sata šetnje uz more, krije cijeli jedan veliki grad. Prvi susjedi bili su nam drug Tito - koji je u prekrasnoj maloj uvali odmah ispod naše kućice imao svoj ljetnikovac, gdje su mu dolazili Winston Churchill, Haile Sellasie, Indira Ghandi i ostalo njegovo veliko društvo - te stari Jere, što je živio gore iznad naše kućice, pod strmim liticama Marjana. Jere, Jerko, punim imenom sveti Jeronim, bio je zaštitnik Dalmacije, i zato je valjda imao najljepšu kuću od svih, malu renesansnu crkvicu s kamenom terasom i prekrasnim pogledom na more, u kojoj se pak stalno okupljalo njegovo najbliže društvo: uz prikaz samog Jere, na oltaru su se nalazili i reljefi Djevice Marije i malog Isusa, te Ivana Krstitelja i Ante Pustinjaka.