Nevolja sa spomenicima je u tome što se oni ne podižu samo zbog toga da bi se sačuvalo sjećanje na povijesne ličnosti, nego više zbog toga da bi se sadašnji režimi, njihove ideologije i njihovi vladari poput Aleksandra Vučića pokazali velikima. I na primjeru spomenika Stefana Nemanje se pokazuje da spomenici ne trebaju mrtvima, nego živima. Povijest je najlakše krivotvoriti uz pomoć spomenika. Spomenicima se najlakše zatire povijesna istina, a ostaje samo spomenička laž. Uostalom, svako memoriziranje povijesnih ličnosti, careva, kraljeva, knezova, ukoliko nije u kritičko-historijskom ili kulturno-edukacijskom kontekstu, pokazuje simptome teških duhovnih i političkih oboljenja sadašnjih društava. Spomenik Stefanu Nemanji koji je prikazan u ratničkom raspoloženju ne govori sve o tom čovjeku, iako je točno da su ratovi obilježili njegov život.

Kada, recimo, nas anonimne smrtnike bez šifre za nuklearne projektile Facebookov algoritam suspendira zbog veličanja nacizma, jer smo objavili zajebanciju na račun Hitlera – ili naprosto zato što smo objavili nepriličnu sliku domaćeg krumpira koji izgleda kao par ženskih sisa – mi ne možemo sazvati konferenciju za novinare i računati na udarni termin CNN-a i naslovnicu New York Timesa. Kad su cenzurirali nas, slabo se govorilo o cenzuri: o njoj se, eto, ozbiljno počelo razgovarati tek kad je jedan od nas par milijardi – štoviše, možda i najveći kreten među nama - pozvao svoje followere da upadnu u Kongres. Civilizacija u kojoj je sloboda riječi i misli postala tema tek kad su joj žrtvom pale riječ i misao najmoćnijeg kokošara u cjelokupnoj povijesti svijeta bolje od ovoga vjerojatno nije ni zaslužila. Pa ipak, sloboda je univerzalna vrijednost: jedan od nas na društvenim mrežama, Donald Trump s nama ravnopravno dijeli i prostor zajedničke slobode.

Nije oduvek bilo ovako. Poezija i književnost su nekada zauzimale važnije mesto u životu Izraelaca. Sada se čini da su to teme ograničene na stranicama „Kultura i književnost“ u listu „Haaretz“. I pozorište je nekada bilo značajnije. Sada je moguće putovati u Dubai da se čuje Omer Adam tako da skidanje predstave „Givat Halfon“ sa internet stranice pozorišta HaBima ne boli toliko. Ma koliko da to iznenađuje, moguće je da prođe i cela godina a da se ne vidi Shlomo Artzi u Kesariji. Žalosno, ali to je istina. Teže je zatvoriti sinagoge u Izraelu nego pozorišne sale, mikve od klubova, verske škole od muzeja. I ovo govori nešto o nama, o našem svetu. Možda je pad levice već to najavio. Možda je to nuspojava uzdizanja desnice, koju prate nacionalizam, religija, agresivnost, vulgarnost i huliganstvo. Umetnost ne voli huliganstvo, a nacionalizam i religija ne haju previše za umetnost. Postoje naravno i religiozna umetnost i kultura, ali mnogo manje.

Košić je za svoje biskupsko geslo izabrao riječi Ljubav svemu se nada (Caritas omnia sperat), a svojim nastupima konstantno širi mržnju i sramoti i svoga teološkog učitelja Goluba, a pogotovo Učitelja Isusa iz Nazareta. I takav čovjek je trenutno u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji predsjednik Vijeća za nauk vjere, najvažnijeg vijeća u Katoličkoj crkvi! Ako je točna pretpostavka da biskup Košić naglas izgovara ono što većina hrvatskih katoličkih biskupa, svećenika i vjernika zastupa, tim više ima razloga za zabrinutost među onim katolicima u Hrvatskoj kojima je stalo do izvornog kršćanstva i nauka Isusa iz Nazareta. Sudeći prema javnim nastupima biskupa Košića, Isusovo Evanđelje (dobra vijest) za njega je doista „umrlo na križu“ (F. Nietzsche), pa je i kršćanstvo biskupa Košića posve zarobljeno u matricama povijesnih militantnih političkih katolicizama.