Kome smeta ulica Srđana Aleksića?
Tajib Delalić, vijećnik Stranke demokratske akcije (SDA) u Općinskom vijeću Novi Grad Sarajevo, kako pišu bosanskohercegovački mediji, nedavno je zatražio da se u toj općini preimenuje ulica nazvana po Srđanu Aleksiću, mladiću kojeg su 1993. godine u Trebinju ubili srpski vojnici nakon što je Aleksić pokušao obraniti svog sugrađanina, Alena Glavovića, na kojeg su se vojnici okomili samo zato jer je Bošnjak.
TUŽNO PRISJEĆANJE NA PRAVOG HEROJA: Kako su ubili najvećeg Srbina ovoga vremena
OBLJETNICA SMRTI SRĐANA ALEKSIĆA: Umro je ispunjavajući ljudsku dužnost
SDA-ov Delalić ustvrdio je da je službena “definicija” kako je Aleksić ubijen jer je branio Bošnjake netočna i da je Aleksić ustvari nastradao kada je vojna policija krenula u zapljenu odjeće koju je za njega prodavao Bošnjak Glavović. Radi se o tezi koju već godinama iznose srpska radikalna desnica kako bi relativizirala cijeli slučaj, prikazujući žrtve kao sitne kriminalce koji su se ustvari opirali pravu i pravdi, pri čemu je nesretnim slučajem i isključivo svojom krivnjom Aleksić stradao. Delalić javno poručuje i da su Trebinjci prvu četničku kokardu vidjeli upravo na Srđanu Aleksiću koji ju je nosio u vrijeme najgoreg terora prema Bošnjacima u tom gradu.
„Došli su pripadnici Vojne policije RS-a i pokušali zaplijeniti robu, a Glavović je nosio uniformu srpske vojske. Iz susjedne kafane dotrčao je Srđan Aleksić i pokušao se otimati za pantalone, u tom natezanju se srušio, udario glavom od trotoar, pao u komu te nakon nekoliko dana umro“ te je riječi, tvrdi Delalić, Srđanov otac rekao izvjesnom Safetu Ćerimagiću, protjeranom Bošnjaku iz Trebinja, koji danas živi u Švedskoj i koji mu je poslao pismo s citiranim rečenicama.
Portal Prometej objašnjava kako su tvrdnje i “dokazi” za inicijativu vijećnika Stranke demokratske akcije, gotovo identični “dokazima” koje je prije četiri godine iznio Miroljub Petrović, jedan od najvećih negatora genocida u Srebrenici. Na ovom portalu navode i da ostaje nejasno kako je Delalić ponovio gotovo iste rečenice osobe kao što je Petrović, predstavljajući ih kao čvrste “dokaze” za svoju inicijativu.
„Ova inicijativa izazvala je ogorčenje u domaćoj javnosti, s obzirom na to kako je poznato da je Srđan Aleksić heroj koji je izgubio život nakon što je pokušao da spasi sugrađanina koji je bio bošnjačke nacionalnosti, Alena Glavovića. Tu verziju događaja u mnogo medijskih nastupa potvrdio je Srđanov otac, potom Glavović kojem je spasio život, te brojni drugi svjedoci, tako da u nju ne treba sumnjati. Zbog ovog herojskog čina Srđanovo ime ostalo je upamćeno ne samo širom BiH već i u zemljama bivše Jugoslavije“, piše Prometej.
Reagirao je i Aleksandar Žolja iz Mreže za izgradnju mira i Helsinškog parlamenta građana Banjaluka, koji dodjeljuje godišnju novinarsku nagradu „Srđan Aleksić“. On kaže kako je Delalićeva izjava strašna i da mu je žao što se to događa u Sarajevu.
„Odbornik SDA se 30 godina nakon tog događaja sjetio da na osnovu neprovjerenih informacija pokreće neku inicijativu. Meni je žao zato što se to dešava i u Sarajevu, tamo gdje je Srđan Aleksić oduvijek bio dobrodošao, možete misliti kako će onda reagovati vlasti u Republici Srpskoj gdje mi pokrećemo inicijative da se upravo u Banjaluci, Trebinju i drugim gradovima u RS-u da ime trga ili ulice po velikom Srđanu Aleksiću“, rekao je za portal Udar Aleksandar Žolja.
Srđan Aleksić (FOTO: Privatni album)
Napomenuo je i da provjereno zna kako Srđanov otac, Rade Aleksić, nikada takvo što nije rekao nikome i da je, kad su svojevremeno mediji u Srbiji objavili tvrdnje da je Srđan branio svoju robu, a ne Bošnjaka, Rade Aleksić bio vrlo pogođen.
„To što je odbornik SDA rekao je neosnovana činjenica, odnosno laž. Kad uzmemo u obzir Alena Glavovića koji svake godine dolazi na Srđanov grob i koji je svom sinu dao ime Srđan, ne vjerujem da bi to čovjek uradio da neko nije žrtvovao život upravo zbog njega, a ne zbog robe“, kaže Žolja koji smatra da se radi o političkom spletkarenju, dodajući da je strašno da od građana izabrani vijećnici mogu biti toliko neprofesionalni da iznose ovakve neprovjerene informacije i da na taj način dobijaju publicitet.
„Relativiziranje jedne tako svijetle tačke u ovom našem mračnom okruženju, i onom u čemu svakodnevno živimo; nacionalizmu i mržnji, gdje se taj događaj izdvaja i kosi sa svim tim nacionalističkim narativima, je stvarno strašno i treba se protiv toga boriti“, zaključio je Žolja.
O svemu se oglasio i sam Alen Glavović, koji već dugi niz godina živi u inozemstvu. On je Delalićevu inicijativu nazvao sramotnom.
„Da mogu, došao bih i očitao mu takvu bukvicu da nikada više ne bi progovorio. Niti poznaje nas, niti je bio u Trebinju. I kako on može znati šta se desilo? Ali, šta ćeš, ima nas i dobrih i loših“, poručio je Glavović istaknuvši da će, dok god je živ, sa svojom djecom odlaziti na Srđanov grob.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/YouTube
Prije svega, da ne bi bilo zabune oko moga nadimka - Alen Glavović, koga je Srđan spasio, ima nadimak Ači.
Djelo Srđana Aleksića, a kada o tome govorim, mislim na sve ono što je Srđan činio tijekom onog dijela rata dok je nosio živu glavu, je NEMJERLJIVO!!!
Premda, običnim smrtnicima, taj završni čin predstavlja nešto presveto i nadljudsko, ipak, Srđan je činio i učinio dosta toga i prije, što ga je, bar među nama koji smo ga ISTINSKI poznavali, već tada postavilo na ljestvicu BESMRTNIH!!!
Slobodno mogu reći da smo nas većina, iz pijeteta prema Srđanu, iz onih najdubljih, prijateljskih i ljudskih osjećaja, skroz jednoglasno, ali bez nekog dogovora, odlučili da Ga čuvamo u dubini naših duša, baš onako kakvog smo imali sreću i čast da ga poznajemo…
No, dan po dan, godinu po godinu, neko se sjetio, shodno ludilu koje nas je ratom i postratnim dešavanjima strefilo, da Srđana upotrijebi za neke svoje niže i malo manje niže interese, ali, kako vrijeme odmiče, poput pečurki poslije kiše, javljaju se i oni totalno bolesni i iskrivljeni “svjedoci” kojima je zlo i prosipanje nevine krvi sastavni dio života.
Onog momenta kada je Srđan označen kao Srbin, a Ači kao Musliman (Bošnjak), BAŠ tog momenta, svi ti “dušebrižnici” su Srđana i Njegovo djelo dobrano, ma gotovo skroz - limitirali i preusmjerili na tračnice svakodnevne nacionalno-nacističke kakofonije ojađenog balkanskog društva…
Može to zvučati itekako naivno, ali ono što se događalo Srđanu i njegovim najbližim (uključujem i oca i prijatelje), i pored svih raslojavanja u društvu, samo je još više pojačavalo osjećaje da su Čovjek i Ljudi, kako tad, tako i danas, jedino mjerilo vrijednosti života, kako u sebi samima, tako i u okruženju.
Da skratim: Voljeli bi, a i želje su nam ogromne i nepoderive (i ubjeđen sam da su takve kod svih onih kojima je Srđan VJEČNOST kazao), da Srđana upamtite samo po onome što je bio, a bio je krajnje jednostavno - Čovjek❣️