„Svake godine u ovo doba nekako mi teško pada. Unosi mi jedan nemir, mada sam svjestan svega. Ono što kažu ljudi – godine prolaze. Da, da… Ali, uvijek je nanovo. Žao mi je što ovaj svijet, ovakav kakav jest, ne gaji čovjeka i ne gaji slobodu. Toliko smo zaluđeni i zarobljeni od strane politike i ljudi koji je vode, da smo dovedeni u takvu situaciju da navijamo za rat. A Srđova je poruka bila: budi protiv svakog zla a pogotovo protiv rata“, reći će Rade Aleksić u razgovoru s Dinkom Gruhonjićem. Rade je otac Srđana Aleksića, a „ovo doba“ je za Radu bolni mjesec siječanj. 

Prije 31 godinu, 21. siječnja Srđana su u centru Trebinja premlatila četvorica pripadnika Vojske Republike Srpske. Pretukli su ga jer je pokušao spasiti svog sugrađanina i poznanika Alena Glavovića na kojeg su se vojnici okomili samo zato što je bio Bošnjak. Glavović se uspio spasiti, a bijes uniformirane četvorke usmjerio se na Srđana Aleksića. Ozljede su bile toliko teške da je Srđan 27. siječnja 1993. godine preminuo. „Ispunjavajući ljudsku dužnost tragično je završio svoj mladi život“, dao je Rade napisati na osmrtnici svog sina. 

„Bio je Alen prije mjesec dana. Kupio je stan u Stocu, pa često dođe, trkne do Trebinja. Živi u Švedskoj sa familijom, djeca su porasla, završila škole, dobro žive, ćerka se udala. Život teče…“, kaže Rade u razgovoru za Autonomiju.

Na pitanje što je za njega rat objašnjava da je preživio dva rata i kako dobro zna što je to rat „uživo“.

„A kad razmišlja čovjek, rat je jedno zlo koje donosi siromaštvo većini a pojedincima bogatstvo. I rat i služi da bi se određeni ljudi bogatili. Nažalost, preko života, i imanja, i zdravlja ljudi… Razmišljam: a šta bi bilo da se utroše pare za jedan ljudski način raspodjele života na zemlji? Mi onda ne bismo razmišljali o raju na nebu, nego bismo ga imali ovdje. Ali, ne. Mi ovdje imamo pakao i zato ljudi vjeruju da će iz ovog pakla doći u raj. I zato je vjeru lako održavati a ona se zloupotrebljava, zavađa ljude i vodi ih u ratove“, govori Rade Aleksić.

Srđan Aleksić sredinom osamdesetih (FOTO: Privatna arhiva)

Na pitanje jesu li ova društva raskrstila s onim što se događalo devedesetih godina i je li naučena nekakva lekcija iz toga, Rade odgovara vrlo odrješito.

„A, ne! To je tuga! Nažalost, danas je veći zid između naroda, jer su se stalno podgrijavale neke priče o ustašama, o četnicima, i sve više, i više, i više. Mladi svijet i pokušava da se sretne, ali ih presijecaju događaji, presijeca ih politika, ne daju im da se sretnu. Mladi Trebinjci rade u Dubrovniku i fino im je tamo. Ali, opet, Dubrovnik – Trebinje, bedem je. Tako je svukuda, nažalost. Nije to ono da su susreti normalnih ljudi, gdje će čovjek sjesti, popiti kafu, gdje čovjek sa čovjekom razgovara o nečemu, o ribolovu, o sportu, o vremenu… Nego vazda priče o nesretnom ratu. I onda me pitaju ponekad ima li budućnosti ikad, kad će to? Mislim da sve dok mladi ljudi u školi, na svom startu ne shvate da treba da budu slobodni, da ne zavise ni od koga, da imaju svoje mišljenje o svemu i da imaju pitanje za sve i da pitaju 'zašto?', a ne da idu u školu i da ih profesor ocjenjuje kako su naučili onu njegovu knjigu. Pa to je toliko naopako! I zato i jesmo u ovoj situaciji, jer nemamo slobodnog čovjeka. A čovjek na čovjeka nikada neće udariti. A da smo svi slobodni – onda bi život bio raj na zemlji“, sumira Rade.

Potom objašnjava kako je za njega slobodan čovjek onaj koji ima svoj stav o životu, koji radi i živi od svoga rad, onaj koji odlučuje o sebi, a ne onaj kojem politika odlučuje o životu, jer, kako kaže, politika bi trebala da izvršava ono što čovjek hoće, a ne obrnuto.

„Ma, daleko smo mi od slobode! Jer šta se radi? Otvaraju se nova, i nova, i nova radna mjesta, za nove i nove glasače. I onda oni, i ako nisu za tu politiku, čuvaju onaj hljeb jer ih je taj političar doveo dotle da zavise od toga. I onda čovjek nema drugog izbora. I to je taj sistem“, sažeo je trenutnu situaciju Rade.

Po njegovom Srđanu danas ime nose neke ulice i prolazi u više država nastalih raspadom Jugoslavije, ali i regionalna novinarska nagrada, koja se već dvije godine dodjeljuje u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banja Luka, Mreže za izgradnju mira koja broji 197 članica, Nezavisnog društva novinara Vojvodine iz Novog Sada, Instituta za medije Crne Gore te udruge Lupiga. Što Radi Aleksiću znači da je ime njegovog sina postalo univerzalan simbol.

„Prije tri-četiri dana kod parka u Trebinju fotografišu se dvoje i povedemo priču. Oni su, kažu, iz Podgorice. I u jednom momentu ja ih pitam: 'Prolazite li kad Bulevarom Srđana Aleksića?' A ova žena, koja radi na fakultetu u Podgorici, kaže: 'Kako ne, tuda prolazim skoro svaki dan! I ja sam ponosna i sretna što idem tom ulicom i što se zove Srđanovim imenom!' I onda ja kažem: 'Ja sam Srđanov otac.' I to je odgovor na pitanje šta znači meni ulica u nekom gradu. I često se dešava da čujem priču o Srđanu i onda kažem ko sam … Evo još jedan kratki doživljaj iz Beograda, kada sam prije tri godine bio kod rodbine. Bio je januar mjesec, hladno vrijeme, ali potrefi se lijep dan. I moj zet pođe u radnju i ja s njim, da izađem na zrak. Uđemo u ulicu gde je radnja, ja ga sačekam ispred i na nekih 100 metara s lijeve strane ulice vidim piše: 'Nećemo podjele, heroj je Srđan Aleksić!' Možeš misliti kako sam se ja osjećao. Suze pođoše… Jer, eto, nekome je Srđan pojam zajedništva, pojam ljubavi, pojam sloge. A onda su mi rekli da je na tom mjestu pisalo ono 'Heroj Ratko Mladić', pa su mladi ljudi to prekrečili i napisali ovo. I onda sam vidio isto na još jednom mjestu u Beogradu…“, kaže za kraj intervjua koji u cijelosti možete pročitati na ovom linku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot N1