Ima demokratskih i ima totalitarnih zemalja. Barem nominalno, zemlje u Europskoj uniji su demokratske zemlje, parlamentarne i liberalne demokracije. U što se Hrvatska pretvara i kakva će postati ako ova desno-ekstremno desna koalicija doista usvoji nekakav zakon o zaštiti Domovinskog rata, kako bi se tobože „provela“ inače sporna Deklaracija o Domovinskom ratu iz listopada 2000. godine? 

Odbor za ratne veterane Hrvatskog sabora u petak je za to dao zeleno svjetlo. Bez obzira je li Deklaracija istinita ili nije, ostaje samo deklaracija i tek ponešto može bilo koga obavezati, ali zakon koji bi uveo kaznene odredbe za verbalni delikt zbog „zaštite“, nedodirljivosti, zapravo svetosti Domovinskog rata bilo bi ono što pretvara zemlju u autoritarnu, moguće i posve totalitarnu – to bi se već prema učinku i posljedicama moglo s vremenom ocjenjivati. 

Mnogi su manje-više zaboravili okolnosti u kojima je u Saboru bila izglasana Deklaracija o Domovinskom ratu. Naime, nakon što je lijevo-centralna koalicija s Ivicom Račanom kao premijerom dobila vlast 3. siječnja 2000. godine, raslo je nezadovoljstvo HDZ-a, nekih veteranskih udruga i pojedinih časnika Hrvatske vojske, pa su dvanaestorica generala HV-a (sedmorica i tada aktivnih) hrvatskoj javnosti 28. rujna 2000. godine poslali pismo u kojem su, među ostalim, istaknuli da se o braniteljima govori samo kroz šačicu onih koji su se zaista ogriješili, a prešućuje se sve pozitivno što je napravljeno u obrani i oslobođenju Hrvatske. Haški sud je u to vrijeme počeo pripremati optužnice i za pojedine hrvatske vojne zapovjednike. Tadašnji predsjednik Republike, vrhovni zapovjednik Stjepan Mesić smjesta je smijenio generale jer „vojska mora biti depolitizirana“. „Tko se želi baviti politikom, ima pravo na to. Ali dok je u vojsci, neće pisati pamflete“, poručio je Mesić.

Tada je postignut međustranački konsenzus da se u parlamentu donese Deklaracija o Domovinskom ratu kako bi se primirila izvanparlamentarna i parlamentarna opozicija te veterani. Najsporniji dio Deklaracije od sedam stavaka je drugi: „Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica“. Poznato je da se u Bosni i Hercegovini dogodio i hrvatsko-bošnjački rat od kasne jeseni 1992. pa do ranog proljeća 1994. godine u kojem na hrvatskoj strani nije sudjelovalo samo tamošnje Hrvatsko vijeće obrane nego i regularne postrojbe Hrvatske vojske. Haški sud je kasnije presudio šestorici visokih političkih i vojnih dužnosnika Herceg Bosne i HVO-a, uz to da je presuda zaključila kako je i Franjo Tuđman bio dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH. Ranije je sa Slobodanom Miloševićem, Tuđman u nekoliko navrata razgovarao o mogućoj hrvatsko-srpskoj podjeli BiH. Deklaracija ne spominje nestale i ubijene Srbe prije početka rata i neposredno nakon Oluje. Iako, nalaže da je „hrvatsko pravosuđe dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje“. 

Verbalni delikt je najavljivao bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kada je još 2014. godine poručio da „svatko u svojoj sobi, dvorištu i u kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne“, nego će „morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška“. 

Tadašnji predsjednik Županijskog suda u Zagrebu a sadašnji državni odvjetnik Ivan Turudić je to podržao i ponudio prijedlog kojim bi se za „javno iskazivanje stavova o tome kako Domovinski rat nije bio obrambeni te kako se radilo o građanskome ratu, a ne o agresiji od strane Srbije, moglo dobiti zatvorsku kaznu u trajanju od tri do pet godina. Isto bi vrijedilo i za izjave o tome kako su operacije u Domovinskome ratu kao cilj imale etničko čišćenje, a ne oslobađanje teritorija“. No, onda je i blagohotno dodao: „Kažnjivi bi bili samo najteži oblici kršenja zakona, i to počinjeni s izravnom namjerom, što znači da je potrebno dokazati da je netko htio počiniti kazneno djelo i bio svjestan njegovih posljedica“.

Kao što je u Hrvatskoj, sporazumom države i Crkve kanonsko pravo postalo i važnije od državnog zakona, valjda bi uz ozakonjenje zaštite Domovinskog rata bio donesen i nekakav posebni pravni sustav namijenjen samo braniteljima – recimo veteransko pravo. Jedno pravo za veterane, a drugo za ostale građane. Ne bi li i uhićenje i suđenje nekom od pola milijuna hrvatskih veterana, recimo zbog počinjenog teškog kaznenog djela, bilo ujedno i kršenje zaštićenog digniteta Domovinskog rata? Koji bi zakon tada prevagnuo?

Kada su branitelji 2015. godine izišli s plinskim bocama na Savsku cestu s ciljem da sruše vladu Zorana Milanovića, onda je Karamarko ovako komentirao: „Nije bitno je li prekršen zakon, možda oni i stoje gdje ne bi trebali biti, ali to su branitelji".

Mogli bismo pomisliti pa i zaključiti da s Domovinskim ratom nešto stvarno temeljito nije u redu kad vlasti pokazuju želju da ga brane sankcioniranjem i utamničenjem. Samo budale misle da Hrvati, posebno hrvatski političari, branitelji i turbo nacionalisti pišu hrvatsku povijest, pa onda i povijest Domovinskog rata. Na primjer, kad bi i svi Hrvati ušminkavali Nezavisnu Državu Hrvatsku i Antu Pavelića, a to se nikad neće dogoditi, ne znači da bi tako NDH za povjesničare i povijest bila zapamćena kao za život poželjna država, a Pavelić kao samo vehementni, državotvorni lider. 

Ukoliko se hrvatskim povjesničarima ne dopusti da sasvim slobodno istražuju Domovinski rat, pa i zločine koji su počinjeni u njemu, a za koje nitko nije, a sigurni smo i da nikad neće u Hrvatskoj odgovarati, to ne znači da se našim Domovinskim ratom i Hrvatskom kao takvom neće baviti srpski, mađarski, talijanski, francuski, ruski ili bilo čiji drugi povjesničari. 

Možemo i iznijeti primjer Thompsona. Kako je rečeno, cijela premijerova obitelj i on sam uživaju u njegovim pjesmama, ali to ipak ne znači da Thompson sa svojom pjesmom smije prijeći granice Hrvatske i zapadne Hercegovine. Izvan tih granica o njemu misle drukčije nego Ivan Anušić, Gordan Jandroković i Andrej Plenković. Svijet o nama zna čak i ono što mi ne želimo znati o sebi. 

I Domovinski rat će bez obzira na veliko htjenje pa i, eto, moguće zabrane diktirane od trenutačnih političara, ipak vjerojatno dobiti neku balansiranu i vjerodostojnu povijesnu ocjenu. Univerzalna znanost povijesti sa svojim metodama je uvijek iznad dnevno-politikantskih pokušaja farbanja svojih podanika i spašavanja nečije guzice na vlasti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Denis Lovrović/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.