POSLANICA LANE BOBIĆ
POSLANICA LANE BOBIĆ: Zašto je naivno pozivati na mir?

Zašto je naivno pozivati na mir?

ritn by: Lana Bobić | 26.02.2023.
POSLANICA LANE BOBIĆ: Zašto je naivno pozivati na mir?
Kako to da nije naivno prihvatiti stalno povećanje vojnih ulaganja kao nešto sasvim normalno? Ukupni globalni vojni rashodi porasli su za 0,7 posto u realnom iznosu u 2021. godini, na 2.113 milijardi dolara (dakle preko 2 bilijuna!). Kako to da nije naivno misliti da će posljedice takvih ulaganja biti veća sigurnost, a ne samo iznova i opet rat? E sad, možete li zamisliti društva u kojima se taj novac ulaže u infrastrukturu, socijalni, zdravstveni, obrazovni sustav, razvoj znanosti i umjetnosti? Kako i zašto to nije smislenije od ulaganja u tenkove, rakete i ne znam ni ja kakva sve već ne čuda razaranja. Čisto za usporedbu. Trošak okončanja siromaštva, prema istraživanjima iznosi 175 milijardi dolara godišnje tijekom 20 godina. Dakle, mi, ljudska vrsta biramo rat i siromaštvo. Ne gladujemo i ne ratujemo zato što novaca nema, već zato što ga ima. I zato što je taj novac naprosto pogrešno usmjeren.

Od ruske invazije na Ukrajinu prošla je godina dana. Od potpunog šoka i nevjerice do potpune normalizacije rata kao nečeg što jednostavno jest i mora biti. Od praćenja svake minute ratnih zbivanja sve do preskakanja vijesti o ratnim zbivanjima u Ukrajini. Od jeze na pomisao ratnih zločina, silovanja i ostalih strahota koje prate svaki rat sve do mirenja sa “sudbinom” ukrajinskog naroda. Fascinira me taj tijek u kojem nešto nezamislivo počnemo shvaćati kao nešto s čime se naprosto treba pomiriti. Iako rat u Ukrajini niti je bio nezamisliv niti je nešto s čime bi se trebali pomiriti. 

POSLANICA LANE BOBIĆ: Pet općih mjesta iz predigre za Treći svjetski rat

No tako je to s nama ljudima, brzo se naviknemo na sve. Cijela stvar u nekom trenutku počinje zvučati kao nogometna utakmica u kojoj svaka strana ima svoje navijače kao da svaki gol ne znači u najboljem slučaju brzu smrt osoba koje su do prije godinu dana živjele “normalne” živote ne brinući o teškoj artiljeriji.

Svima nam je jasno da u ratu nema gostiju i domaćina, već agresora i žrtve, da rat nije utakmica i da u ratu zapravo pobjednika nema. U svom ideološkom ključu mogu citirati papu Franju: “Ono što je izgrađeno na ruševinama nikada ne može biti prava pobjeda”. Rat razara društveno, ekonomsko, političko pa i duhovno tkivo zemalja, svijeta. Nakon rata, opet, mira nema, to možemo posvjedočiti i sami, iz iskustva. 

Moja je ideološka pozicija anti-ratna i savršeno mi je jasno da je takva pozicija privilegija koju nemaju oni iznad čijih glava lete bombe. No ovaj tekst ne pišem njima. Da pobjednika u ratu nema jest činjenica koja nadilazi ideološke pozicije. Ako bi pobjeda i postojala, ona je u ratu uvijek Pirova. Jer kakva je pobjeda koja završava prebrojavanjem mrtvih, mučenih, silovanih i ranjenih, prebrojavanjem uništenih života, raznesenih domova, devastiranih djetinjstava, raseljenih obitelji?

Trenutak u kojem jesmo jeziv je. Ne samo zbog rata, ratova. Živimo u trenutku u kojem je mir postao prosta riječ, ideja mira vrhunac naive, a poziv na prekid rata i demilitarizaciju kvazi agenda budala koji time idu na ruku Vladimiru Putinu. Samo je rat smislen. Rat već shvaćamo kao biološku datost, a militarizaciju kao evolucijsku nužnost

Rat može biti smislen samo onima koji ga nameću i onima kojima je nametnut jer druge realnosti van rata nemaju. Nemaju privilegiju promišljati ni mir ni demilitarizaciju. 

Rat Ukrajina
Bilijuni dolara svake se godine bacaju na naoružavanje (FOTO: Wikimedia/Dmitrij Muravskij)

Poprilično sam svjesna da je pacifizam apstraktna ideja ljudima koji pucaju i po kojima se puca. No mi po kojima se ne puca imamo privilegiju promišljati mir, nenasilje, demilitarizaciju. Imamo, rekla bih, čak i dužnost prihvaćati realnost rata i ulagati sve snage u cilj mira. I ne, to ne znači da nećemo podržati one po kojima se puca i žrtvovati njihove ratne realnosti za naše antiratne snove. Tko sam ja da kažem nemojte im slati oružje. Ne pada mi na pamet. Toliko nesvjesna vlastite privilegije nisam. I stand with Ukraine. Militarizacija napadnutog u trenutku rata jest donekle nužnost. Ali nužnost je uložiti iste tolike napore u pregovore jer rat će završiti ili pregovorima ili općom katastrofom. 

Nužnost je i pokretanje pitanja demilitarizacije kao globalnog strateškog cilja. Jedno ne isključuje drugo. Da, zalažem se za demilitarizaciju. Želim da krenemo u proces opće demilitarizacije. Želim da se organizira veliki svjetski summit na kojem će se razvijati strateški plan za opću demilitarizaciju. Prihvatiti rat kao realnost ovog trenutka, da, druge nema. No prihvatiti rat kao biološku datost, a militarizaciju kao evolucijsku nužnost naprosto neću.

Je li to naivno? Možda jest.

Kako to da nije naivno prihvatiti stalno povećanje vojnih ulaganja kao nešto sasvim normalno? Ukupni globalni vojni rashodi porasli su za 0,7 posto u realnom iznosu u 2021. godini, na 2.113 milijardi dolara (dakle preko dva bilijuna!). Kako to da nije naivno misliti da će posljedice takvih ulaganja biti veća sigurnost, a ne samo iznova i opet rat? 

E sad, možete li zamisliti društva u kojima se taj novac ulaže u infrastrukturu, socijalni, zdravstveni, obrazovni sustav, razvoj znanosti i umjetnosti? Kako i zašto to nije smislenije od ulaganja u tenkove, rakete i ne znam ni ja kakva sve već ne čuda razaranja. Čisto za usporedbu. Trošak okončanja siromaštva, prema istraživanjima iznosi 175 milijardi dolara godišnje tijekom 20 godina. Dakle, mi, ljudska vrsta biramo rat i siromaštvo. Ne gladujemo i ne ratujemo zato što novaca nema, već zato što ga ima. I zato što je taj novac naprosto pogrešno usmjeren. Zato što o tom novcu odlučuju oni kojima su sukobi u interesu jer pozicije moći mogu zadržavati samo kroz izazivanje sukoba. 

Kako nije naivno podržavati sustav produkcije sukoba u ime moći i profita? Kako nije naivno ne shvatiti da ćeš u takvom sustavu kad tad stradati i sam? Naivno je vjerovati u mir, ali recite mi, kako je mir ikad moguć ako se u mir ni ne vjeruje? Ako uopće ne mislimo da je opcija, nije ga moguće ni ostvariti. Zato mir ne smije biti ideja kojoj ćemo se podsmjehivati. Vjerovati u mir pa makar i naivno znači odbijati birati ideju rata. Znači mijenjati paradigmu. Demilitarizirati jezik i paradigmu. Za početak. 

Floskule? Možda. No nije li najveća floskula od svih da u ratu ima pobjede?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

    09.04.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

  2. SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

    02.04.2024.

    Bojan Tončić

    SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

  3. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije