U Milano sam pozvana na Muta festival, događaj koji će okupiti umjetnike iz svih mediteranskih zemalja. Pozvao me Wael Farouq, Egipćanin i sveučilišni profesor arapskog jezika i kulture koji predaje na milanskom sveučilištu. Festival organizira njegov izdavač Almutawassit books, specijaliziran za arapske autore i prijevode na arapski. Dolazim kao pjesnikinja iz Hrvatske. U mailovima im predlažem da govorim o svojim pričama o putnicima jer njih doslovnije mogu povezati s Mediteranom, no na kraju me ipak traže da im pošaljem pjesme iz zadnje zbirke „Zootrop“ koje će prevesti na talijanski.

Trebamo krenuti iz Pazina za Milano, ali u napoj lokalnoj knjižnici se održava predstavljanje knjige „Priča sa Škriljina“ naše prijateljice Emine Svilar. Ne želimo to propustiti jer već dugo čekamo da svjetlo dana ugleda taj rukopis koji smo čitali još u radnom izdanju. Zbog toga stvari pakiramo u auto, a onda spremni za polazak odlazimo u knjižnicu. Nakon promocije prijatelji nam se čude: „Zar vi niste trebali biti u Milanu za vikend?“ „Jesmo, evo upravo krećemo“, objašnjavamo im uz smijeh i brzo opraštanje. Znala sam da mi je predaleko voziti do Milana uz tako kasni polazak pa sam nam prvo spavanje rezervirala u Sirmioneu, šarmantnom gradiću na obali Lago di Garda. 

Putem treba natočiti gorivo, strah me da ću stati na nekoj od onih samoposlužnih benzinskih, no srećom, čim se zaustavim, iz kućice izlazi čovjek koji će mi natočiti i izdati račun. Ne volim te automatizirane benzinske, uvijek se osjećam nesigurno kad mogu komunicirati samo s automatom. U hotel stižemo skoro u ponoć. Recepcionar koji nas dočekuje izgleda kao iz nekog Kaurismäkijevog filma, u smeđoj kožnoj jakni i s ruskim naglaskom. U sobi spuštamo torbe, vadim knjigu koju mislim čitati pred spavanje, ali ne stignem je ni otvoriti. Mislim da sam samo pala u nesvijest. 

Utvrda na jezeru iz 13. stoljeća koja je služila za sklanjanje brodova (FOTO: Jana Prević Finderle)

Ujutro hotelski doručak, kako mi je svježe sjećanje na Kinu sad sve uspoređujem s tim. Moja prva misao je „koliko ugljikohidrata“; tost, kroasani, krostate ... Zapravo su mi se sviđali oni kineski doručci puni nekog dinstanog povrća. Naravno, ne bunim se ni protiv čokoladnog kroasana i mirisnog cappuccina, inače bi mi to bilo uobičajeno do neprimjetnosti. Nakon doručka odjavljujemo se iz sobe i odlazimo prošetati mjestom. Sirmione je smješten na isturenom otočiću na južnom dijelu jezera, a na suprotnoj sjevernoj strani naziru se planine. 

Šećemo uz bajkovitu utvrdu iz 13. stoljeća koja je služila za sklanjanje brodova. Neobično mi je da se takva utvrda nalazi na jezeru gdje nije moglo biti mnogo jakih protivnika kao na morskoj obali. Prelazimo most uz utvrdu i ulazimo u staru jezgru. Kamene kuće, po njima bogatstvo bugenvilija i mnoštvo turista iako je već kraj listopada. Provlačimo se uličicama i spuštamo do obale, pa se kroz jedan maslinik penjemo natrag prema rimskim ostacima. 

Nailazimo na crkvicu San Pietro in Mavino, najstariju crkvu u gradu. Volim slučajno naletjeti na takva mjesta. Promatram freske iz 14. stoljeća sačuvane u tri apside, o malo mlađim freskama slušali smo jučer na predstavljanju Eminine knjige koja je pokušala dočarati nastajanje fresaka u istarskom Bermu. Sada istu takvu priču mogu zamisliti i ovdje. Najstariji dio crkve je iz 8. stoljeća, kasnije je pregrađivana, a nedavno i restaurirana pa se sve te faze jasno razlikuju. Na povratku se zadržavamo i u crkvi Santa Maria Maggiore, tu su freske vršnjakinje s beramskima. Čudno je zamišljati koliko su se razlikovali doživljaji svijeta onda i danas, ondašnja suština tih freski nama je sporedna, ja gledam poteze kista i izraze lica, ništa me ne plaši i ne opominje kao što je nekada njih.

Ondašnja suština freski nama je danas sporedna (FOTO: Jana Prević Finderle)

U Milano stižemo oko dva poslijepodne. Moj nastup predviđen je u pet. Ulazimo u Parco, privatni kulturni centar gdje se festival održava sva tri dana. Zanimljivo mi je to, kod nas i javne kulturne ustanove jedva preživljavaju, dok je ovdje privatna inicijativa Roberta Polilla koji je donirao obnovljenu industrijsku zgradu za neprofitne kulturne projekte. Radi se o fizičaru koji se nakon akademske karijere u informatici posvetio umjetničkoj fotografiji, pa zidove sanitarija krase njegove crno-bijele fotografije glazbenika. Upoznajem se s organizatorom Khalilom, vlasnikom izdavačke kuće. On užurbano juri od gosta do gosta pokušavajući držati konce. Mnogo nas je, iz gotovo svake mediteranske zemlje došao je bar jedan gost. Zamolim ga da nas uputi u naš smještaj kako bismo ostavili stvari i presvukli se prije nastupa. 

„Nema problema, smještaj je odmah tu pokraj“, susretljivo nas Khalil vodi na ulicu pa do susjedne kuće. A onda neugodno iznenađenje, vlasnik smještaja ne zna za mene, nema više slobodnih soba. Ispada da je smještaj zabunom rezerviran tek za sutra. Iako pričaju na talijanskom jasno mi je što se događa i kako je organizatoru neugodno. Vraćamo se u centar, a on mi govori da se ne brinem, da će to odmah riješiti. Uskoro se pojavljuje i Wael. Odmah prepoznajem njegovo nasmiješeno lice i trenutno mi je lakše. I njemu je neugodno kada čuje da nemamo smještaj, no smiruje me i govori da ne brinem, organizacija je malo kaotična, „talijanska“ govori on, ali ljudi su odlični i sve će se riješiti. 

Wael Farouq, naš domaćin će organizaciju opisati kao "malo talijanska" (FOTO: Parco)

U to se odmah uvjeravam, sjedimo s libanonskim pjesnikom, iračkim piscem, Talijankom koja je u organizaciji i Sirijcem koji je stigao iz Njemačke. Moj muž s Libanoncem natuca francuski, ja znam samo engleski, neki se prebacuju na arapski, ali zapravo je to nevjerojatan skup zanimljivih ljudi koji se trude, usprkos tim jezičnim barijerama, dijeliti svoje misli i ja uživam upijati tu atmosferu. Dobivamo i bonove za ručak, uzimamo marokanski tajin koji me odmah vraća petnaest godina unatrag kada sam ga jela po selima ispod Atlasa. Uskoro nam Talijanka govori: „našli smo vam hotel, pola sata vožnje odavde“. Zapisujem adresu, pa odgovaram da ćemo tamo tek navečer, jer je sada već prekasno.

Upravo je na pozornici bivši ministar kulture Palestine, Atef Abu Saif. On je 2023. godine bio u Gazi kada je izbio rat te je ostao tamo zarobljen prva dva mjeseca dok su trajala neprestana bombardiranja. O tome je napisao roman „Vita appesa“ ili „Obješeni život“ kojeg upravo predstavlja. Jako mi je zanimljivo i potresno čuti to direktno svjedočanstvo užasa o kojem već dvije godine slušamo na vijestima. One apstraktne tisuće žrtava poprimaju konkretan lik muškarca kojeg slušam. Njegova priča govori o povijesti zadnjih osamdeset godina u Palestini. Ono što prvo naglašava da čitavo to vrijeme oni žive privremeni život, stalno u nekom čekanju. Primjer kojim nam to predočava dolazi iz njegovog djetinjstva. Bio je dobar učenik i veselio se školi jer se tamo osjećao uspješno. A onda jednog dana u četiri ujutro izraelski brod prođe uz obalu i zapovijedi svima da ne smiju napuštati domove. Drugog dana on ne može u školu, tko izađe bit će ubijen. Sva njegova dječačka motivacija i san o uspjehu ušutkani su jednom vojnom zapovijedi. 

Nema plana u dalekoj budućnosti kojem se možeš nadati, samo preživljavanje, planiraš tek koji dan unaprijed. Kuće su nedovršene, uvijek se čeka povratak u gradove iz kojih su davno protjerani. Njegova baka posjedovala je četiri kuće u Jaffi, one i dalje postoje, otišao ih je vidjeti, no otete su i oni se u njih ne mogu vratiti. Zbog toga palestinski pisci rijetko opisuju mjesta, ona su uvijek zamagljena u opisima jer su privremena, nebitna. Jasna su samo ta daleka, stara sjećanja na izgubljeno. Nekoć su živjeli u gradovima poput Hebrona ili Jaffe, sada žive u izbjegličkim kampovima.

Prije zadnjeg rata Gaza je, govori, za njega bila lijep grad. Pred sam rat hodao je ulicama i snimao video poruku za svog brata. Hoda po izbjegličkom kampu u kojem su odrasli, tu su restorani, kina, muzeji. Danas kada je sve to uništeno on pred spavanje gleda tu snimku pokušavajući se sjetiti mirisa grada i podsjeća se kako im je taj život ipak bio lijep. Govori nam kako je prva stvar koju je izraelska vojska uništila, nakon Hamasova napada, bili muzeji koji su čuvali tragove povijesti, od feničkog i rimskog razdoblja, preko Bizanta do današnjih dana. Toliko su se navikli na rat da je njegova sestra mislila da je mrtva jer više ne čuje bombardiranje kada je prije par dana potpisan mirovni sporazum. Danas opet slušamo kako mira nema. 

Nakon potresnog svjedočanstva Atefa Abu Saida, bivšeg palestinskog ministra kulture, slijedi pauza u kojoj svi uglavnom šutimo (FOTO: Parco)

Sada će sve to biti sačuvano samo u romanima poput njegovog, u sjećanju autora. Sagradit će se nove zgrade da glume stare, no prava povijest je izbrisana. Voljela bih da netko prevede ovaj njegov roman na hrvatski, da uspijem bolje shvatiti taj privremeni život već četvrte generacije ljudi. 

Na pitanja publike o njegovom mišljenju o Hamasu saznajemo kako ga je Hamas čak i mučio, ne voli ih, ali misli da ih se ne smije zabraniti. Ako nešto zabraniš samo dobiješ bunt, kaže. Govori i kako u međunarodnom pravu piše da svaka napadnuta zemlja ima pravo na obranu, a ako djetetu ubiješ čitavu obitelj ono neće odustati već željeti osvetu. Nasilje rađa novo nasilje. Ovaj kraj uopće ne zvuči utješno.

Nakon ovog potresnog svjedočanstva slijedi mala pauza u kojoj svi uglavnom šutimo, a zatim se program nastavlja predstavljanjem pisaca iz nekoliko zemalja. Španjolski pjesnik piše o frankističkim koncentracijskim kampovima oko Toleda. Dok on čita tekst na španjolskom prepoznajem tek riječ palavra, kao propovijed na sporoj nedjeljnoj misi. Grkinja iz Egipta piše kako su Grci iz male Azije početkom 20. stoljeća bježali u Egipat za boljim životom i ona je četvrta generacija Grka u Egiptu. Sada emigracija ide obrnuto, ali je zapad zaboravio da su prvo oni bježali i bili tamo prihvaćeni. Njen tekst na talijanskom čita glas uz koji bih se privila u mraku, nevjerojatno moćan. 

Zatim Marokanac predstavlja svoj treći roman. Opisuje borbe Marokanaca u Drugom svjetskom ratu. Arapski ništa ne razumijem. Nikad nisam razmišljala da je zapravo arapski glavni jezik Mediterana. Dok smo mi u Europi rascjepkani na desetak jezika čitav se Magreb razumije na arapskom. Kada u dvorani pitaju da li da govorimo na engleskom ili arapskom, puno se više ruku diže na arapski. Srećom, ipak nam se smiluju i nastavljaju na engleskom.

Kreće čitanje poezije Mediterana, pjesnici iz raznih zemalja penju se jedan po jedan na pozornicu. Prvo Albanka, pa onda Libanonac s kojim smo sjedili čita pjesmu za djecu Gaze. U pozadini netko brblja na šanku dok je nama neugodno. Alžirka na francuskom, Tunižanka opet arapski. Uto dolazi red i na mene. Onaj divni talijanski glas moj je prevoditelj, talijanski pjesnik Emanuele Bottazzi Grifoni. Čitamo naizmjence, on pa ja. Čudno je slušati svoje stihove na talijanskom. Drago mi je njegovo oduševljenje mojim pjesmama, ego mi uživa. 

Čudno mi je na pozornici bilo slušati svoje stihove na talijanskom (FOTO: Privatni album)

Glavna zvijezda dana je sirijsko-kurdski pjesnik Lukman Derky. On svoje čitanje na oduševljenje dvorane pretvara u glumu, zbunjuje prevoditeljicu i sve nas zabavlja. Slijedi koncert Giulie Cancedde, koja nas svirkom na gitari vodi kroz povijest talijanske glazbe. Slušamo je uz čašu vina, a zatim odlazimo prošetati Milanom.

Kulturni centar nalazi se u povijesnoj četvrti Barona, nedaleko od kanala Naviglio Grande. Kako sam čula da su ti kanali najljepše mjesto u Milanu krećemo prema njima. Uskoro stižemo do niza živopisnih kafića oko kojih stoje grupice raspričanih ljudi. Uživamo u atmosferi samo šetajući pored njih. 

Kvart pun živopisnih kafića (FOTO: Jana Prević Finderle)

Spontano na jednom mjestu prelazimo most i zatim se malo udaljavamo prolazeći ispod pruge. Odjednom se pred nama pokaže još divnije mjesto, Casello San Cristoforo. Uz željezničku kućicu koju u Istri zovemo kažel nalazi se još jedan kulturni centar, upravo je u tijeku koncert milanske grupe Loredt. Bend je obučen kao mi kad idemo brati masline. 

„Ovakve trenerke bile su devedesetih najbolja stvar koju si mogao dobiti iz Trsta“, govori mi muž dok promatra jednog od pjevača. Pola publike izgleda poput prijatelja naše djece, suvremeni pankeri, no ima tu i djedova i baka, finih gospođa i djece. Dio ih je zavaljen u ležaljke pod lampicama kao da smo na nekoj plaži, a mi ostali ljuljuškamo se uz zarazne stihove „Libera, una musica libera“. 

Neplanirano na koncertu (FOTO: Jana Prević Finderle)

Nisam ovako zamišljala Milano. Uvijek ga povezujem s pojmovima visoke mode i snobizma, a naišli smo na neopterećene, opuštene i vesele ljude. Nakon koncerta vraćamo se polako prema autu, studenti i dalje stoje u grupama pred kafićima, no mi znamo da nas čeka još pola sata vožnje do hotela. 

U pola jedanaest objašnjavam na recepciji tko smo, oni govore sve je u redu, izdahnem u olakšanju, a onda slijedi hladan tuš – „još samo platite 280 eura“. 

„Ali mi smo gosti festivala, smještaj nam je plaćen“, pokušavam objasniti, no recepcionar me samo blijedo gleda, zove broj s kojeg je napravljena rezervacija, no nitko se ne javlja. Na kraju ljuta i razočarana plaćam i ulazimo u sobu. Drugo jutro organizator je neugodno iznenađen, govore da su novci odmah rezervirani s njihovog računa, a Wael me kasnije opet tješi, „ma to ti je malo kaotična organizacija, ali ljudi su odlični“.

Detalj na povratku u hotel (FOTO: Jana Prević Finderle)

Ujutro smo prvo odlučili obići centar Milana. Kada smo već tu moramo otići do katedrale. Lunjamo turističkim putevima, krug oko glavnog trga, kroz galerije Vittorio Emanuele II., ulazimo u kazalište Scala, ali ne možemo dalje od predvorja. 

Metroom oko 11 krećemo ponovno prema centru Parco na nastavak Mutafesta. U metrou opet ne možemo odoljeti da ne primijetimo razlike u odnosu na Kinu po kojoj smo se neprestano metroom vozili prije dva mjeseca. Ovdje gotovo nitko nije na mobitelu, ljudi veselo razgovaraju, smiju se, osjeti se život. Iako metro izgleda zapuštenije od onih kineskih, ovo mi se više sviđa. 

Na festivalu slušamo Waelovo predavanje o povijesti kave. Kroz primjer iz svakodnevnog, svima bliskog života on prikazuje isprepletenost kultura oko Mediterana. Zanimljivo i ugodno ga je slušati. Začudilo me kako ga bez problema pratim iako priča na talijanskom, prave Talijane uglavnom ne uspijevam razumjeti. 

Prošetali smo i do čuvenih milanskih galerija (FOTO: Jana Prević Finderle)

Nakon što je završio s predavanjem odlučuje nas počastiti ručkom, s nama ide i onaj španjolski pjesnik kojeg smo jučer slušali. Jako se trudi oko nas, želi nas odvesti na rižoto koji je milanski specijalitet, napravljen od temeljca ossobuca. Odlazimo podzemnom do stanice St. Ambrogio, odmah pokraj je i njegovo sveučilište, no skrećemo suprotno od crkve, prema željenom restoranu. Ne mogu opisati njegovo razočaranje kada shvatimo da je restoran zatvoren. On brzo traži drugo rješenje, ispričava se, očito mu je jako neugodno i žao, no obećava nam da je i idući restoran jako dobar. Naravno, i on je zatvoren. A ništa, ima tu malo dalje jedna dobra pizzeria, tješi nas Wael. Uskoro smo i pred zatvorenim izlogom pizzerie. Ne znamo kako ga utješiti, već deseti put nam se ispričava, iako bi nama bilo jednako lijepo i da samo sjednemo na kavu s njim. Hodamo dalje i na njegovo oduševljenje nalazimo restoran koji radi. On nam preporuča da uzmemo hamburgere, objašnjava da se hamburgeri rade od pijemontskih krava koje pasu po alpskim pašnjacima. Poslušamo preporuku i ugodno nas iznenadi hrana na tanjuru. Pečene paprike na špinatu i patlidžanima, hamburgeri s gorgonzolom, kruškama i orasima. Kada Toni spomene kako ovo ne izgleda kao hamburger za turiste Wael mu energično i ponosno objasni da ovo jedu pravi Talijani. Simpatično mi je kako se potrudio da nas odvede na najbolje što je u to nedjeljno podne mogao naći. 

Španjolac promatra aute, zaključuje kako mu se ne čine preluksuzni, a onda nas Wael šokira pričom o cijenama; ovo je buržujski kvart, stanarina ovdje košta i po tri tisuće eura. Ne mogu niti zamisliti tu cifru samo za stanarinu. „Da, Milano je često, uz Oslo, najskuplji grad u Europi, smjenjuju se na prvom mjestu“, kaže.

Poslije ručka Toni i ja još lijeno nastavljamo sjediti dok oni žure natrag na festival. Wael navečer mora u Rim jer će sutra primiti nagradu za mediteransku izvrsnost za 2025. godinu koju dodjeljuje društvo novinara. Nagradu je dobio „zbog svoje kontinuirane predanosti promicanju međukulturnog dijaloga, jezične obuke i mediteranske suradnje kroz kulturu, obrazovanje i etičko promišljanje“. Nagrada, čitamo kasnije, priznaje ne samo akademsku vrijednost njegova rada, već i njegovu „ulogu mosta između kultura u sve složenijem globalnom kontekstu“. Ovo objašnjenje mi uopće nije čudno nakon dva dana u njegovom društvu gdje ga čitavo vrijeme promatram kako se trudi povezati ljude, predstaviti ih jedne drugima i učiniti sve najugodnijim, a na krajnje samozatajan način. Baš mi je bilo zadovoljstvo upoznati takvog čovjeka.

Nakon što smo ostali sami uživamo još malo u espressu, konobari nam se čude što ga tako dugo pijemo, a zatim krećemo prošetati do obližnjeg kvarta City life. Usput prolazimo uz zgradu koju je Verdi ostavio kao zakladu za ostarjele muzičare koji nemaju obitelj. Tu mogu živjeti u starosti. Malo prije nam je o njoj pričao Wael; kako se navečer od tamo može čuti tiha glazba tih starih ljudi. 

Kuća Verdi - dom za ostarjele muzičare (FOTO: Jana Prević Finderle)

U kvartu su zgrade čuvenih arhitekata Zahe Hadid i Daniela Libeskinda. Prolazimo između njih do centralnog nebodera pa zatim kroz Zahino naselje idemo van. Za razliku od fotografija koje su mi poznate iz vremena kada je naselje tek sagrađeno, sada je tu gusta urbana džungla zelenila koje odvaja javno od privatnog. Na zgradama se već vidi lagani trag propadanja no s obzirom na njihovu veličinu atmosfera je neobično domaćinska i opuštena. Podsjećaju na goleme brodove nasukane u šumi. 

Šećemo natrag prema crkvi St. Ambrogio. Putem stanemo u trgovini po nešto voća, pića i poklona za kćer, čudi me što su cijene u ovom skupom gradu jeftinije nego u Pazinu. Već nadomak crkve uličica je puna barova prepunih ljudi pa sjednemo na još jednu kavu. Provjerim do kada je crkva otvorena, pa to je još samo dvadeset minuta. U trenu sam nervozna, želim je vidjeti. Govorim Toniju neka on popije kavu, a ja ću otrčati do crkve. Gledam na sat, blizu sam, stići ću.

Projekt slavne arhitektice Zahe Hadid (FOTO: Jana Prević Finderle)

Na faksu smo imali predmet Povijest umjetnosti i na njemu smo detaljno učili nacrte najbitnijih djela europske arhitekture. Naš profesor Vladimir Bedenko bio je strah i trepet pa smo to svi pomno spremali. Meni je to ujedno bio i jedan od najdražih predmeta, voljela sam njegov neobičan, pomalo ciničan nastup i anegdote. Jedna od crkava koje sam znala detaljno nacrtati bila je i St. Ambrogio. Ulazim u dvorište, prvi puta sam ovdje, no kao da sam došla doma. One tri velike lođe iznad ulaza odmah bih prepoznala. Isti osjećaj imala sam kada sam se popela na atensku akropolu. Ne znam što tražim u obilasku tih crkava, zašto mi je toliko bitno zagledati se u kapitele, slikati svodove i sjediti u klupama vrteći glavom oko sebe. Čak se i ne radi o tome da mi moraju biti poznate, jednako sam zadivljena sjedila i jučer u malenoj crkvi Sv. Petra u Sirmioneu. Jednostavno me oduševljava što su ljudi sposobni napraviti. I kako ta atmosfera koju su stvorili traje stoljećima, bez obzira na izmjenu svih društvenih konteksta u kojima je stvarana.

Bliži se šest sati, vraćam se natrag. Ispred Tonija stoji moj već ohlađen capuccino. Zadovoljno sjednem, on mi se podsmjehne; „znači stigla si“. Oduševljeno mu pokazujem fotke, „divna je“. Pijemo kavu pa krećemo prema podzemnoj, auto smo ostavili u blizini hotela. Usput prolazimo ponovno pokraj crkve pa vidim da je i dalje otvorena. „Ajde da uđemo da vidiš kako je divna“, govorim mu. Sad oboje razgledamo detalje, nejednake zvonike i ukrase.

Konačno u crkvi čiji sam nacrt na fakultetu znala napamet (FOTO: Jana Prević Finderle)

Nevjerojatno mi je da je već rana večer, mi se i dalje divimo Milanu, a sutra ujutro ću se dići u šest da krenem u Pulu na posao. U podzemnoj moramo presjesti na drugu stranicu koja je udaljena tristo metara pa još jednom izlazimo van, u grad, pred nama se ponovno stvori neka romanička crkva sa samostanom, zaobiđemo ciglene apside, ponovno se spustimo u podzemnu i napuštamo Milano. Čeka nas petsto kilometara do kuće. Putem smišljamo kako bismo mogli ponovno natrag u Milano, toliko je toga ostalo za vidjeti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jana Prević Finderle

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.