Jednog jutra u veljači probudila sam se ranije od uobičajenog, dohvatila mobitel i ugledala prvu objavu tog dana: „Jeftine karte iz Zagreba za Iran!“ 

Kako godinama maštam o putu u Iran odmah sam pitala muža: „Ideš li sa mnom u Iran?“

„Nisi normalna, pa moram raditi, ne mogu samo putovati“, odgovara mi.

Šaljem odmah poruku prijateljici koja je uvijek spremna za avanture: "biš išla sa mnom u Iran?"

Nju je strah.

Šaljem poruku sinu, ali on spava i nikako da je pročita.

Onda se sjetim da sam za Božić u Daruvaru s prijateljem Goranom pričala o Iranu pa šaljem poruku i njemu. Sreća, on brzo javlja: „kupi karte Kristini i meni“. Zovem i uspavanog sina Jana jer ne mogu dočekati da se probudi. Kroz polusan mi odgovara: "Idem."

I tako u devet ujutro imam kupljene četiri karte za Iran i već grubo složeni plan puta. 

Šaljem mail iranskoj ambasadi da se raspitam za vizu. Ne odgovaraju mi, ali ubrzo čitam vijest da je Iran upravo ukinuo vize Hrvatima. Mi smo, izgleda, jedina zemlja Europske unije koja ne treba vizu za ulaz u tu zemlju. Zgodno.

Sutradan čitamo kako je Izrael raketirao Iran (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Uskoro mi u kuću preko couchsurfinga stiže Poljakinja koja je upravo provela mjesec dana u Iranu. Oduševljeno mi priča kako je Iran najljepša zemlja na svijetu. Od nje dobivam mnoštvo korisnih savjeta o novcu, internetu, javnom prijevozu … Uči me kako izgledaju njihovi brojevi, kako je komplicirano koristiti novac, a europske bankovne kartica ne rade, pod embargom su i imaju svoj zatvoreni bankarski sustav. Unaprijed moram znati koliko novaca mi treba i sve nositi u kešu. 

Iako sam godinama čitala o Iranu sada pažljivo skupljam praktične savjete da se što bolje pripremim. Prijatelji bi osim Shiraza i Isfahana htjeli i u Yazd pa ga uguravam u raspored iako znam da je tjedan dana premalo za sve to. Proletjet ćemo kroz zemlju i samo malo zagrepsti u taj svijet.

Javljam se Ivanu Đogiću, Hrvatu koji živi u Isfahanu, pitam bi li nam mogao biti vodič na jedan dan. Iako je zauzet i ne može nas voditi, on me iznenadi odgovorom: „Jana, vi ste pjesnikinja? Čuo sam za vas.“ Kasnije u Isfahanu, dvomilijunskom gradu, neki trgovci me pitaju odakle sam. "Hrvatska? Pa od tamo je naš prijatelj Ivan koji tu živi!". Svijet stvarno nekada izgleda kao veliko selo.

Kada se već jako i nestrpljivo veselim putu u vijestima čitam kako je Izrael granatirao iransko veleposlanstvo u Siriji. Desetak dana kasnije svi kojima sam rekla za put šalju mi novinski članak s naslovom: „Njemačka ukinula letove za Iran“, U tekstu, doduše, piše da su letovi ukinuti do četvrtka, što je tek par sati, no naslov bombastično priziva neku tragediju. Koji dan kasnije Iran prvi puta raketira Izrael. Goran i ja se dopisujemo, odlučujemo da ćemo odustati ako nam otkažu let. Dok god avioni lete mislimo da je sigurno, neovisno o senzacionalizmu medija. Govorim mu s naivnim optimizmom: pa mi idemo u gradove pod zaštitom UNESCO-a, pa to nitko ne bi granatirao. Sutradan čitamo kako je Izrael raketirao Isfahan. Kada u iranskim medijima objave da je napad izveden s njihovog teritorija pa se nemaju kome osvetiti zaključujem da je ovaj puta predstava sretno završila. 

Avion u koji sjedamo neobično je poluprazan (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Ipak, avion kojim tjedan kasnije letimo za Teheran neobično je prazan. Očekivala sam strogu kontrolu i mrcvarenje na ulasku u zemlju, no kroz desetak minuta prošli smo i kontrolu putovnice i carinu, a na izlazu iz aerodroma već stoji vozač s kojim sam dogovorila da nas vozi do Yazda kako ne bismo izgubili ništa od dragocjenog vremena na čekanje javnog prijevoza. 

S aerodroma krećemo uzbuđeni prema jugu. Uskoro vozač Habib zaustavlja auto uz autocestu da vidimo izlazak sunca iznad slanog jezera. Ovdje je sat i pol više nego u Hrvatskoj. Vadi iz bunkera staklene šalice, slatkiše od šećera sa šafranom i bokal vrućeg čaja.

Čaj od ruža i slatkiši sa šafranom (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Pijuckamo i učimo od njega prve perzijske riječi: sepas - hvala, dorut - zdravo, bedrut - doviđenja, čaj - čaj. Goran pokušava pričati o nogometu, temi koja često probija led, no naš vozač mu odvrati: "ma nisam ja baš od nogometa, ja više volim umjetnost". Priča nam kako se amaterski bavi umjetnošću, ali samo u slobodno vrijeme. Tvrdi da u Iranu čak i poznati umjetnici često moraju raditi još jedan posao kako bi preživjeli.

Njegov engleski naučen je uz turiste. Jednostavnim vokabularom objašnjava nam što je oko nas i kako se tu živi. Žali se na inflaciju, za primjer nam govori kako je kupio auto, napravio s njim 700.000 kilometara, a kada ga je tako izraubanog prodavao dobio je za njega deset puta više novaca. 

Učimo prve perzijske riječi: sepas - hvala, dorut - zdravo, bedrut - doviđenja, čaj - čaj (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Prolazimo kroz Qom, mjesto koje je vjersko središte Irana. On ga zove "tvornica mula". 

„Tko ne voli raditi dođe tu studirati da postane mula i onda samo priča i uzima novce", govori nam s prezirom. Zanimljivo mi je kako olako pred nama govori "naša luda vlada", s osjetnom gorčinom u glasu. 

Ubrzo imamo prvu pauzu, vodi nas u selo Miosar da vidimo berbu ruža. Primjećujemo da berači fizički izgledaju drugačije. I stvarno, to su Afganistanci koji u Iran dolaze kao gastarbajteri raditi teške fizičke poslove. Jan komentira: „zamisli kako je tek u Afganistanu ako je ovo njima zapad“.

Ove ruže imaju najopojniji miris koji sam ikad osjetila (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Selo je zakrčeno ljudima i autima jer svi dolaze u vrijeme sezone cvjetanja ruža. Iako neuglednog cvijeta, ove ruže imaju najopojniji miris koji sam ikad osjetila. Sve je u znaku ruža, gledamo kako destiliraju ružinu vodu, kupujem bocu sirupa od ruža koju ću tegliti po čitavom Iranu, tu je i čaj od sušenih ruža, a mnoštvo ih je i na glavama djevojaka. 

Destilacija ruža (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Ono što meni upada u oči su šatori postavljeni na neobičnim mjestima, ljudi kampiraju na parkingu i pokraj ceste, opušteno pričaju i piju čaj dok se tik uz njih odvija kaotični iranski promet.

Kampiranje uz cestu ovdje je uobičajena pojava (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Iz ove vreve odlazimo u Kashan koji nam je na pola puta. Prije svega Habib nas vozi da zamijenimo novce. Skreće u neku usku uličicu, zvoni, i uskoro se na vratima pojavljuje njegov znanac koji će nam prodati rijale. Ulični tečaj je 30 posto povoljniji od službenog. Na internetu sam pročitala da za jedan euro trebamo dobiti 45.000 rijala, a kod „švercera“ ih dobivamo 60.000.

Tisuću eura u rijalima nam ne stane u novčanik (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Ustrašeni smo buntovima novčanica koje moramo nositi. Tih 60.000.000 rijala ne stane mi u novčanik. Iranci u svakodnevici ovim cifretinama oduzmu jednu nulu pa se ta ulična valuta zove toman. Onda još maknu tri nule da si skrate pa ono što je 1.000.000 rijala zovu 100 tomana. Mi se do kraja puta nećemo snaći s tim novcem.

Ulazimo u muzej napravljen od starog gradskog kupališta. Ulaznica za neiranske posjetitelje je sedam eura. Pomalo sam iznenađena. Od svih sam slušala kako je Iran jeftin, no za svaki objekt plaćamo ulaz minimalno pet eura, svuda su puno veće cijene za strance. 

Najstarija džamija u Kashanu (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Čak i vozač nam govori kako je ulaz do prije koji mjesec bio puno jeftiniji, no zbog inflacije, ali i promjene politike prema turistima, sve su ulaznice poskupjele nekoliko puta. Ipak unutra je ogromna gužva jer su posjetitelji uglavnom Iranci. Pred povijesnim palačama red je toliko dug da odustajemo od posjete, jer cilj nam je vidjeti Yazd pa ručamo, obilazimo najstariju džamiju i krećemo dalje.

Yazd je jedan od najstarijih gradova svijeta. Pustinjski grad građen blatom. Kuće su od materijala iskopanog na licu mjesta, u rupi koja je nastala kopanjem nalazi se podrum gdje se može rashladiti za najvećih vrućina, a iznad je ostatak izgrađen od blata ojačan drvetom i slamom. Prepoznatljiv motiv Yazda su vjetrolovi, tradicionalni tornjevi s prorezima na vrhu. Kroz njih vjetar rashlađuje prostor i omogućava preživljavanje u prilično okrutnoj pustinjskoj klimi.

Džamija u Kashanu (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Po gradu nailazimo i na tradicionalne spremnike vode koju također rashlađuju vjetrolovi. Voda se doprema nekoliko kilometara dugim podzemnim kanalima - kanatima u koje se na početku cijedi podzemna voda iz planine, a zatim stiže do ovih cisterni natkrivenih kupolama. Ulaz do same vode nalazi se u podrumima, ako je ulaz u podrumu privatne kuće vrata te kuće bila su uvijek otvorena za sve susjede. Oduševljavaju me ova inteligentna tehnička rješenja. 

Spremnik za vodu s vjetrolovima na rubu pustinje (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Naš hotel zove se „Toranj“ pa pomislim kako i ta naša riječ potječe iz perzijskog, ali ne, toranj znači gorka naranča. Upravo cvjetaju i zanosno mirišu. Habib je razočaran kada čuje da smo za sutra već dogovorili drugog vozača, pokunjeno nas pozdravlja i moli da ga preporučimo drugim turistima. Za ovu vožnju platili smo malo više od pola prosječne iranske plaće koja iznosi 150 eura. Dakle, 80 eura za 600 kilometara taksijem. 

Po ulicama stare jezgre mnoštvo je ljudi, trgovci na štandovima prodaju keramiku, ulazimo u otvorena dvorišta i gubimo se po labirintu uskih ulica, visokih zidova bez prozora. Tipično za islamski svijet kuće su okrenute prema unutarnjim dvorištima, ništa privatno ne pokazuje se prema ulici. 

Ako je ulaz do vode u podrumu privatne kuće vrata te kuće bila su uvijek otvorena za sve susjede (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

U potrazi za večerom izlazimo izvan zemljanih zidina koje opasuje najstariji dio, hodamo širokom avenijom, no nikako da nađemo neki restorančić. Raspitujemo se gdje bi mogli sjesti pa nam prilazi neki čovjek, poklanja nam kruh i zove da dođemo kod njega doma. Zahvaljujemo na toplom i mirisnom kruhu, no odbijamo poziv, ipak smo našli zalogajnicu. 

Radnik ne zna ni riječi engleskog pa se prepuštamo njegovom izboru naše večere. Svi ljudi nam se smiješe, znatiželjno nas gledaju i pozdravljaju, neprestano pitaju od kuda smo, no malo ih može pričati s nama. Neki nas čak ispituju što zapad misli o Iranu pa mole neka doma ispričamo kako su dobri i kako je Iran lijep. 

Povijest i prekrasna priroda na svakom su koraku (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Iduće jutro dočekuje nas Aziz, naš novi vozač. Čovjek s fakultetskom diplomom iz humanističkih znanosti, kratko je radio u jednoj obrazovnoj ustanovi, a onda je odlučio postati turistički vodič i perfektno govori engleski jezik. Prvo nam pomaže s internetom, aktivira nam iransku SIM karticu preko koje se možemo spojiti na net. Pokušavamo aktivirati i VPN no to uspijeva samo na mom mobitelu i to povremeno. Odsječeni smo od svih vijesti iz Hrvatske. Dostupan je samo Viber. Nema veze, bitna nam je samo karta i google prevoditelj.

S Azizom šećemo Yazdom, odlazimo do Velike džamije. Danas je vjerski praznik, dan žalosti zbog smrti nekog imama pa je tu mnoštvo ljudi. Pokrivaju nas hidžabom kao i u Kashanu, jer naše marame nisu dovoljne. Ispred džamije poklanjaju ljudima neki slatki napitak, a iznutra nas dočekuju ozbiljna lica. Prostor je impresivan, veliko dvorište i natkriveni prostor za molitvu. Većina džamija koje ćemo vidjeti zapravo su otvorene, moli se pod dubokim trjemovima. Na podu nema mekanih tepiha. Postoje i drugi, zatvoreni prostori za druga godišnja doba, no najspektakularniji prostori su otvoreni, obloženi rukom oslikanom keramikom. 

Homeinija se često može vidjeti na zidovima (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Nakon šetnje starom jezgrom odlazimo malo dalje do glavnog hrama zoroastrizma. Tu gori vječna vatra prema kojoj se okreću u molitvi, u muzeju čitamo o Zaratustri, ali i raznim običajima ove religije. Zanimljiv mi je detalj da oni već preko 3.000 godina za proslavu početka nove godine boje jaja, to su naše pisanice.

Prošli smo i uz „Kule tišine“, mjesta gdje su se do prije 60 godina odvijali njihovi zračni sprovodi. Kako tijelo svojim raspadanjem ne bi zagadilo svete elemente vode ili tla zoroastri su leševe ostavljali na vrhu ovih brežuljaka da ih pojedu strvinari. Samo čiste kosti kasnije su se posipale vapnom. 

Glavni hram zoroastrizma (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Nakon iranske revolucije većina zoroastara odselila je u Indiju, od tamo potpomažu malobrojnu zajednicu koja je tu još ostala. U Yazdu ih je oko 5.000.

Poslije obilaska muzeja krećemo prema Shirazu, vožnja tih 450 kilometara s Azizom najzanimljiviji mi je dio putovanja. Postavljam mu stotinu pitanja na koja on strpljivo odgovara, u ležernom tonu prijateljskog razgovora. Odmah nam je otkrio da nije religiozan. Nema zbog toga problema, no zna da o tome ne smije govoriti javno. Za javno deklariranje ateizma, kaže, propisana je smrtna kazna vješanjem.

Religioznije žene se i dalje drže crnine (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Objašnjava kako su nakon revolucije poticali žene da nose crne hidžabe da bi bile manje atraktivne muškarcima. On i danas po tome razlikuje koje su žene religioznije, jer ove nereligiozne nose šarene marame tek ovlaš prebačene, poneke hodaju i nepokrivene, dok se one religioznije i dalje drže crnine. Poslije primjećujem da crninu nose i službenice, a takve su i uniforme mladih učenica. 

Njegovo objašnjenje iranske revolucije počinje velikim napretkom zemlje u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Zbog velike industrijalizacije 25 posto seoskog stanovništva doselilo je u gradove. Kada se krajem sedamdesetih odigrala revolucija u kojoj su razne struje srušile vlast Reze Pahlavija ovo nepismeno stanovništvo nije niti razumjelo koga dovodi na vlast. Kada je jednom uspostavljena vjerska država u kojoj svaku političku odluku mora potvrditi vijeće mula više nije bilo načina za promjenu. 

Nereligioznije žene nose šarene marame tek ovlaš prebačene, poneke hodaju i nepokrivene (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

„Ali ljudi se bune“, pitam ga, „pa lani su bili protesti kada je ona mlada žena ubijena zbog nenošenja hidžaba?“

„Pa da“, odgovara mi on rezignirano, „i što se desilo? Sve su ih pobili“.

Nakon ovoga zašutim, žao mi ga je, izgleda zarobljeno u vlastitoj državi. 

Poslije mi govori o moralnoj policiji, čine je žene dok muškarci samo promatraju sa strane. Ako vide djevojku bez marame priđu joj i opomenu da stavi maramu. Ako ponovi prekršaj zvat će njenog oca. Sve više djevojaka ne mari za to, iz inata hodaju bez marame, no čini mi se da su ovo sve mehanizmi represije, vlast će te pustiti na miru dok ne postavljaš previše pitanja, no u slučaju ozbiljnijeg bunta nenošenje marame bit će dovoljan razlog da žena završi u zatvoru. Dok ljudi žive jednostavnim svakodnevnim životom ovo ih se ne dotiče, no nikada ne znaju kada će se nekome zamjeriti i stradati.

Ljudi se uglavnom zaljubljuju, ne biraju im roditelji partnera (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Govori mi kako se ljudi druže po privatnim tulumima. Dok je to do 15 ljudi sve je u redu jer se svi znaju, no ako netko radi pravi veliki party sa stotinjak ljudi nikada ne znaju da li će se među njih ubaciti neki špijun zbog kojega će stradati.

Za vrijeme vožnje auto se kvari. Nekoliko puta stajemo uz cestu. Dok Aziz prespaja kablove, mi uživamo u pustinjsko-planinskom pejzažu. Uspoređujemo dojmove Irana s drugim državama pa saznajemo da Aziz nikada nije izašao iz zemlje. Nema pravo na putovnicu jer nije služio vojsku. Iznenađuje me da vojska u Iranu nije obavezna. No, oni koji ne odrade dvogodišnji vojni rok ne mogu dobiti putovnicu, ne mogu se zaposliti u javnoj službi niti dobiti kredit. Iako služenje vojske pruža mnoge beneficije, a čak je i plaćeno, jako je malo zainteresiranih.

Dugo se vozimo između impresivnih planina pa stalno otvaramo nove teme. Još jedna stvar koja me začudila jest da se u Iranu čak i osnovna škola plaća. Pa kako to siromašni plate, pitam.

"Rade po tri posla, svi žele da im djeca završe školu. Jedino Afganistanci umjesto u školu tjeraju djecu da rade", odgovara mi.

Tipična ulica u Yazdu (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Ispitujem ga i o vezama između muškaraca i žena. Priča kako se to značajno izmijenilo, ljudi se uglavnom zaljubljuju, ne biraju im više roditelji partnera. Čak i u tradiciji imaju mogućnost privremenog braka gdje ljudi žive skupa jedno vrijeme i onda vide kako se slažu. Sve je više parova koji se ne žene jer im je to skupo nego žive s roditeljima i samo se viđaju. Pada im i prosječan broj djece, dok su prije religioznije obitelji imale i desetak djece sada je to češće jedno do troje.

Zanimaju me i prava žena. Pojam feminizma mu je odbojan. Objašnjavam mu da je financijska neovisnost žena bitna da budu sigurne od zlostavljanja, da mogu otići iz nasilne veze na što mi on objašnjava da kod njih žene štiti država. Ako ih muž zlostavlja mogu ga tužiti i dobiti novce koje je on morao uplatiti kao polog prije vjenčanja. Čini mi se da je naše razumijevanje ženskih prava i položaja u društvu vrlo različito. U njegovoj priči žene su sponzoruše koje rade samo da si mogu kupiti odjeću i šminku. Odslušam to bez komentara, prevelika je kulturna barijera između nas.

Pogled s našeg balkona u Shirazu (FOTO: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle)

Stajemo obići Pasargadaeu no kompleks je zatvoren zbog današnjeg praznika pa samo preko ograde gledamo grob Kira Velikog. Dok mi promatramo grobnicu Iranci promatraju nas. Prava smo atrakcija. Jedna obitelj moli nas da se skupa slikamo. 

Zatvoren je i Perzopolis pa dogovaramo s Azizom da ostane prenoćiti u Shirazu i odvede nas u Perzopolis sutradan. Molimo ga da nam preko interneta kupi karte za noćni bus idućeg dana iz Shiraza za Isfahan, jer naše kartice ovdje ne vrijede i ne možemo sami kupiti, a mi bismo mu dali gotovinu. No, on na žalost nema dovoljno novaca na računu da nam kupi četiri karte iako se radi o iznosu od ukupno 20 eura. Tu nastaju komplikacije, ali o tome ćemo u drugom dijelu ovog putopisa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Jana Prević Finderle

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.