Kapitalizam ima svoje epohe i stadije, kao modifikacije izrastajuće iz globalnih recesija. Perspektive radi, podsjetimo se one stoljetne. Kako je došlo do "New Deala"? Sistem se 1929. godine urušio uslijed manjka kupovne moći radničke klase i viška spekulativne oplodnje ostvarenog profita za vrijeme „Roaring Twenties“, odnosno „burnih dvadesetih“. Ne zaboravimo ni na milijun danâ štrajkova 1933-1934. "New Deal" u prijevodu: kapital je shvatio da mora – za spasiti sebe kao kapital – smanjiti amplitude nejednakosti i učiniti značajne ustupke strani rada. Trebalo je odčepiti čep viška akumulacije koji vodi u recesiju kao jedna od inherentnih kontradikcija kapitalizma (kvaka 22: stopa profita raste s više eksploatacije, ali više eksploatacije donosi pad potražnje za proizvodima). 

Keynesov model odčepljivanja ekonomije, apliciran "New Dealom", podrazumijeva intenzivna javna ulaganja u punu zaposlenost i socijalnu državu, radi stimuliranja potražnje koja će stvarati ponudu. "Eutanaziju rentijera" je u tu svrhu predlagao kao ciljano smanjivanje kamata, odnosno prihoda od kapitala, pri "socijalizaciji investicija" koje će poticati ekonomski rast. Program je formulirao kao optimistično proročanstvo likvidacije – koje se, nažalost, u narednim dekadama (i umalo stogodišnjoj obljetnici) nije ostvarilo. Naprotiv.

Geneza eldorada

U "Golden Age" epohi (1945-1970.), kapitalizam je kejnzijanistički tako što je vezan uz fordističke proizvodne odnose. Bio je ipak kejnzijanistički samo donekle. Igralo se dvostruku igru u SAD-u, kao "New Deal" vrelu i globalnom hegemonu za Bretton Woods međunarodnog monetarnog i financijskog sistema. Nije se radilo o čistoj socijaldemokraciji. Čak ni američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije toliko slušao Keynesa, koliko je uključivanje u svjetski rat američku privredu izvuklo iz depresije, a Wall Street iz minusa. 

A u poslijeratno doba, umjesto provedbe predloženog "Fair Deal" programa (koji je predviđao punu zaposlenost, javno stanovanje, univerzalno zdravstveno osiguranje i garantirana građanska prava), blokiranog pretežno desničarskim Kongresom (o „Red Scare“ makartizmu, masovne antikomunističke histerije, kao duhu vremena da i ne počinjemo), novi američki predsjednik Harry Truman je vrćenje kapitalističke ekonomije stimulirao "vojnim kejnzijanizmom" (što će reći da – pitanje prioriteta – astronomska javna ulaganja kao stimulans privrede idu u vojnu industriju umjesto u socijalne mjere) te dvoglavom aždajom reurbanizacijskih megaprojekata i suburbanizacije (što je sjeme gentrifikacijskog zla i masovnog dužničkog ropstva , a ne "država blagostanja").

Umjesto dosljednog forsiranja javne stanogradnje, priuštivost stanovanja simuliralo se sistematskim plasmanom povoljnih kredita za privatno vlasništvo nad nekretninama. Tada još kao realizacijski ventil fordističke proizvodnje, na bazi dizanja potražnje podignutim plaćama (bijeli radnik da bude eksploatiran samo do mjere do koje još može biti potrošač po predgrađima), no i kao proto-verzija postfordističkog rentijerskog eldorada.

Epohalna razdjelnica

Smjena epoha došla je – slijedom urušavanja kejnzijanističkog poretka i strmoglavljenja profitne stope u šokovima sedamdesetih – kao ono što danas zovemo neoliberalizam. Donio je, o tome se uvijek govori, promjenu u odnosu snaga rada i kapitala – s vraćanjem predfordističkoj, "Gilded Age" taktici brutalne eksploatacije i rezanja socijalnih davanja. Ali da bi se shvatilo neoliberalizam, nužno je izaći iz tvornice kao okvira razmišljanja. 

Epohalna razdjelnica primarno se odnosi – esencijalnom postindustrijskom odrednicom – na umanjenje cjelokupnog značaja realnog sektora u korist financijskog i nekretninskog. Težište akumulacije kapitala prebačeno je s eksploatacije rada na privatizaciju društvenih resursa i rentijersku kapitalizaciju vlasništva nad neproduktivnom, pasivnom imovinom. Kao što su i krediti, umjesto da se, po Keynesovom receptu, ulijevaju u proizvodnju, sve opakije stambeni, s dužničkim ropstvom kao supstitutom potražnje iz fordističkih plaća, dok se imperij rekonfigurira kao carstvo Dionice & Nekretnine.

Tko omogućava pobjednicima da žive od imovine i kapitala? Gubitnici koji žive samo od plaće (SCREENSHOT: Večernji list) 

Ne isplati se raditi, pa čak toliko ni živjeti od tuđeg rada – isplati se biti u posjedu pasivne imovine. Tvorničke komplekse vidimo posvuda napuštene, dok zemljišta na kojima se nalaze postaju „brownfield“ repromaterijal gentrifikacije. Logikom bogaćenja koje sve manje ide od proizvodnje, a sve više i ponajprije od nekretnine, gentrifikacijskog "rent gapa", od hipoteke, od promjene namjene zemljišta, od dionica i financijskih derivata emancipiranih od ekonomskog realiteta. 

Primarno definicijsko svojstvo neoliberalizma je isturanje naprijed FIRE sektora – finance, insurance & real estate. 

Gospodari svijeta nisu više tuste krvopije od industrijskih magnata, „robber barons“, već tuste krvopije od neo-feudalaca, rentijera, financijaša, veleposjednika – "Wall Street & real estate landlords". Ne da nisu likvidirani, po Keynesovim mokrim snovima, nego su se vratili u vidu noćne more kakvu u svoje vrijeme nije mogao ni sanjati. Vratili su se multiplicirani nepojamnim P/E koeficijentima i rentnim jazovima iz pakla.

Radi se o tome da su krvopije postale tustije – i to eksponencijalno. Pljušte danas sa svih strana ovakvi naslovi: "Super rich's wealth concentration surpasses Gilded Age levels". Rockfeller, Carnegie ili Astor, zloglasni magnati na čelu kartelâ koje je razbijao Theodore Roosevelt, bili su male mace za Jeffa Bezosa, Elona Muska ili Marka Zuckerberga, novu kastu izraslu na financijalizaciji kapitalizma. 

Osveta rentijera

Kako točno izgleda klasni rat koji je neoliberalizam poveo nakon što se sedamdesetih strmopizdila profitna stopa Wall Streeta?

Graf 1 – "The Financial and Non-Financial Sector Rate of Profit in the United States, 1948.-2011." (IZVOR: Volscho (2015) "The Revenge of the Capitalist Class: Crisis, the Legitimacy of Capitalism and the Restoration of Finance from the 1970s to Present", prema Bakir and Campbell (2013))

Prikazani Graf 1 je iz istraživanja o "sposobnosti financijskog kapitala da izvuče ili isiše profite nefinancijskih korporacija" – i o tome kako je neoliberalna epoha ubrzala to isisavanje. Prvo što vidimo je da profitna stopa „Main Street“ biznisa ne oscilira ni blizu poput one „Wall Street“ biznisa, koja je k tome generalno viša. Tokom „Golden Agea“ pedesetih i šezdesetih plesala je, u određenim oscilacijama, oko deset posto – tu negdje duplo veća od „Main Street“ stope. Na vrhuncu potonje, sredinom šezdesetih, skoro su se spojile. Uslijedila je silazna putanja, koja je sedamdesetih survala „Wall Street“, puno više nego „Main Street“. Zato nastupaju Ronald Reagan i Margaret Thatcher s Deregulacijom – u pitanju je bila klasna svijest kapitala koji ima čime da se organizira.

„Money manager" stadij – imenovao ga je ekonomist Hyman Minsky – donio je primat strategije pumpanja cijena dionica, radi kratkoročnog povrata ulaganja, ispred reinvesticijskog rezona dugoročne akumulacije kapitala. Menadžeri fondova nameću se iznad menadžera kompanija, koji i sami bivaju nagrađivani u dionicama i počinju razmišljati kao dioničari (a i plaćati manje poreza na taj način). Autor znanstvenog rada o priči iza grafa 1, Thomas Volscho, donosi formulaciju osveta rentijera, upravo po toj osnovi: "the rentiers exacted revenge by shifting how executives are compensated (stock options) resulting in short-sighted managerial behavior concerned with propping up and inflating stock prices".

Osveta za „New Deal“, za Keynesa, za "državu blagostanja", za jačanje sindikata, za "kontrakulturu" i '68 – ma koliko i to sve bilo polovično, naročito u SAD.

Tovljenje kaste

Tijekom neoliberalnih osamdesetih počinje oporavak financijskog sektora, da bi sredinom devedesetih prešišao „Golden Age“ vrhunce. „Wall Street“ stope nadalje i ubuduće bivaju sulude, drugi red veličina od onih „Main Streeta“ – uz konzekventne slomove, kad se periodično sruše u neki kusur (za dot-com puknuća) ili u minus kao ambis (za nekretninskog puknuća).

Neoliberalizam (ILUSTRACIJA: The Motley Fool)

Hyman Minsky je kao obilježje „money manager" stadija utvrdio i da se makroekonomija plasmana stambenih kredita ugurava ispred materijalne proizvodnje. Problem efektivne potražnje – do kojeg dolazi po udaru na rad i plaće te Mjerama Štednje – kompenzira se privatizacijom javnih ili zajedničkih resursa, kao i ubrizgavanjem sve šireg i šireg kreditnog bazena, odnosno "privatiziranim kejnzijanizmom" u kojem se stimulacijski teret vrćenja ekonomije prebacuje s javnog zaduživanja i javnog ulaganja na kućanstva prisiljena da dižu kredite da bi imala za potrošnju.

Graf 2 – "privatizirani kejnzijanizam" u Velikoj Britaniji, s divljačkim uzletom od Thatcher do globalne financijske krize (IZVOR: Renegade Inc.)

A od čega da se vraća sve te kredite? Ideja je u aprecijacijskom balonu: cijene kvadrata stalno će rasti, dakle imovina građana će rasti! S koncepcijskim problemom u tome što gentrifikacijski rast cijena ne povećava zaista bogatstvo onih vlasnika koji moraju živjeti u svojim nekretninama, za koje one nose upotrebnu vrijednosti, nego samo igrača koji spekulativno ulažu višak u njihovu razmjensku vrijednost. Dolazi do prekrasnog tovljenja rentijerskog dupeta pod firmom "narodnog kapitalizma" kao šatro povećavanja vrijednosti svačije imovine.

Kad je ta fikcija 2007. godine pukla i prerasla u globalnu krizu, Mjere Štednje nisu relaksirane već još zaoštrene za stanovništvo (primarno u Europi – otuda grčka kriza koju godine kasnije i Troikino discipliniranje), preko grbače naroda da se prelomi probušenost balona, a državni bilijuni štancani (odnosno, digitalno upucani) za sanaciju banaka, to jest zidanje zida novca za neometano vrćenje burzi (primarno u SAD-u, vrla ekonomija Baracka Obame). 

Pogledajmo na grafu 1 skroz desno – kratko je samo stopa bila u ambisu, da bi se „Wall Street“ učas vratio na svoj visoki standard profitnih pozicija. Da bi se saniralo kastu, kao krivca koji je napuhao balon, Obama i Federal Reserve System (FED) osigurali su da pukne u face onih kojima je i dotad skrivljavano, čija sekundarna eksploatacija (tj. kirije, hipoteke i ovrhe) predstavlja jednu od glavnih poluga kastine sve guzatije guzatosti.

Post-krizna stabilizacija kroz evoluciju u „asset manager stadij“, obilježen konglomeratskom „Big Three“ centralizacijom investicija, predstavlja tjeranje „money manager“ logike sve do idealtipskog stanja. To znači da je skinula za menadžere fondova primat čak i s rada za dioničare pojedinih kompanija u korist rada za Financijalizaciju kao takvu – za Kastu ciljanom integralnošću. 

Vrelo inflacije

Kako je to izgledalo nakon globalne krize? Pozabavio sam se prošlog mjeseca „quantitative easing“ (QE) monetarnom ekspanzijom kao oblikom pojeftinjenja novca i supstratom napuhivanja milijarderskog bogatstva od Obame naovamo. Hajde da izvučem sukus. 

Podaci pokazuju, kao prvo, da u neoliberalizmu (sve od 1980. godine) prihodi najbogatijih postaju preslika rasta burzovnih indeksa, a drugo, da su od 2008. godine indeksi tijesno vezani uz dotok QE novca, s jasnom korelacijom: koliko ga centralne banke naštancaju, toliko raste ukupna tržišna kapitalizacija – i, dakle, povrat na burzovni kapital onih koji ga imaju. Pri čemu je i krivulja vrijednosti imovine najužeg sloja bogatih preslika krivulje QE ubrizgavanja, dok ona imovine širokog sloja deklasiranih nema nikakve veze s njom. 

Graf 3 – krivulja M2 novca u kolanju preklopljena s onima imovine u vlasništvu 0,1 posto bogatih te siromašnije polovice stanovništva u SAD-u (IZVOR: FED)

Mehanizam je, po Cantillonovom efektu, da će sva ta ulivena QE lova, nominalno sanacijska u krizama, eksplozivno bogatiti profitere rente, koji se dionica i nekretnina dokopavaju prije nego im cijena poraste, a pustošiti one bez pasivnog kapitala, koji nisu u prilici zadržavati novac za oplođivanje – robove rente na koje se višak novca u sistemu obori inflatiranim, nedostupnijim cijenama kvadrata stana ili tegle krastavaca. Sve što kupuju ide preko onih u čiji se kapital naštancani novac prethodno ulio. 

Problem javne potrošnje manipulativno se prikazuje kroz apstraktnu dilemu između recesije i inflacije, odnosno fiskalnog deficita kao cijene gospodarskog rasta. Iz antinomije biva ispuštena treća mogućnost, kao pitanje u što ide laka lova. Plavljenje njome burzi neće predstavljati apstraktni opći rast već tehnologiju kolosalnih partikularnih bogaćenja.

Ne govorimo o kejnzijanskom konceptu javnog duga kao ulaganjima u društvo radi stimulacije potražnje i proizvodnje. U aktualnom stadiju neoliberalizma, umjesto stimulacije imamo simulaciju (tržišne kapitalizacije), uz strahovitu eskalaciju isisavanja iz „Main Street“ u „Wall Street“ ekonomiju. QE štancanje sintetičkog novca ne ide ni u društvo ni u proizvodnju, ide u financijski sektor, a inflacija dolazi kao regresivni porez na balon, kojim se na grbaču stanovništva prebacuje trošak top-lista milijardera, opscenih „net worth“ brojki na bazi aprecijacije dionica i nekretnina.

Balon ne biva spontana kolateralnost oživljavanja ekonomije; namjerno ga napuhuju. Nije koincidencija da je „easy money“ monetarna politika kontinuitet za mandata Bushevog, Obaminog, Trumpovog i Bidenovog. Pod firmom saniranja nekog balona – dot-com pa nekretninskog pa kriptovalutnog '18 pa pandemijskog – događa se napuhivanje novog, s otpuštanjem svih kočnica za vrijeme pandemije. Inflatiranje balona je strateški cilj, jer bogati „Wall Street“, a i raspala bi se u protivnom kula od karata financijaliziranog kapitalizma, koji upravo ovisi o kontinuitetu aprecijacije pasivne imovine. 

Upravo u takvim prilikama nadređenosti i preusmjerenja se krije razlog zašto pojeftinjenje novca u ovim vremenima ne donosi Keynesovu eutanaziju rentijera, već, obratno, ekspanziju rentijera. 

Klasni rat, u biti.

Prosvijećeni okupator

Čuvena je izjava Warrena Buffetta kojom potvrđuje kako je, naravno, na djelu klasni rat. Često je se čita kao likovanje što pripada klasi koja pobjeđuje, cinizam koji naglas izgovara inače zatajenu istinu. Sigurno nećemo čuti ni Demokrate ni Republikance („The Party of Wall Street“, kako ih je zbrojio David Harvey) da to tako otvoreno kažu. Zapravo se nije radilo ni o kakvom likovanju ni cinizmu, već, baš obratno, o „tax the rich“ zahtjevu. O drugarskoj samokritici, takoreći – samoinicijativnom traženju da ga se pošteno oporezuje! Izjava je nastala kao formuliranje replike na tipične optužbe za raspirivanje klasnog rata pri pokretanju pitanja. "There's class warfare, all right, but it's my class, the rich class, that's making war, and we're winning."

Klasično odvrtanje izvrnute logike spina. Ako partizani zapucaju po nacističkom okupatoru, jesu li oni ti koji raspiruju ratno nasilje? Ne zapodjenjuje klasni rat tko imenuje sistemski inženjering nejednakosti – ispravlja Buffett spin doktore – već tko ga vrši. 

Ne ratu među narodima, ne miru među klasama (IZVOR: Twitter)

Buffettovoj izjavi stoga svaka čast: ona sama nije cinična. Buffettova pozicija, međutim, jest natopljena cinizmom, i to ohoho. Rečeni klasni rat, koji profiteri vode protiv proletera, u postindustrijskom je društvu prvenstveno taj hipertrofirani rentijerski, investitorski, u kojem je sam prvi među pobjednicima. I njegovih 150 milijardi dolara osobne „net worth“, namaknutih aktiviranjem pasivne imovine, na dnu svega je oguljeno s kože golja koji rade za plaću ili nemaju što jesti ako ne rade.

Kad se dobrovoljno javlja za svojsku oporezovanost – radi li to iz osjećaja krivnje? Zacijelo bi se radilo o prejakoj riječi – jer Buffett svejedno nastavlja sa svojom „bread & butter“ burzovnom rabotom. Što mu to treba? Teško da bi u 95. godini nalazio da će mu trebati love koju okrene. Stječe se osjećaj da on to više „iz sporta“, kad je već Michael Jordan te discipline. Djeluje ipak i da je negdje u sebi svjestan da igra ulogu okupatora … samim time što se bavi rabotom koja je glavni instrument vođenja klasnog rata odozgo prema dolje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.