Pamtimo ga i kao kaleidoskopski portretiranu figuru kod Todda Haynesa u „I'm Not There“ (2007), pa i kao kratko ironično intonirano prisustvo koje je uzrok protagonistove propasti kod braće Coen u „Inside Llewyn Davis“ (2013). Pitanje je, dakle, ima li se što novo reći o Bobu Dylanu, posebno u formulaičnom žanru biografskog filma o glazbenoj zvijezdi, posebno dok je protagonist živ i može se umiješati u stvaralački proces. Srećom, Jamesu Mangoldu leže ličnosti veće od života i njihove priče, kako u svijetu glazbe (Johnny Cash u „Walk the Line“, 2005), tako i u nekim drugim sferama života („Ford vs Ferrari“, 2019). A i Dylan vjerojatno razumije kreativni proces dovoljno da ne bi zahtijevao „temeljno pročišćenje” svog lika. Kritika i Akademija su prepoznali kvalitete filma koji je tako nominiran za Oscare u osam kategorija, a i publika mu je očito dovoljno sklona da se nimalo skromni budžet do sada već pokrio.

Priča je naizgled sasvim poznata: mladić Bob (Chalamet) dolazi iz Minnesote u New York sa sitnišem u džepu, koferom u kojem je gitara i željom da posjeti svog idola. Woody Guthrie (McNairy) leži u psihijatrijskoj bolnici, a pored njegovog kreveta sjedi njegov kolega, folk-muzičar Pere Seeger (Norton). Guthrieju se sviđa pjesma koju je mladić ispjevao njemu u čast, a Seeger ga uzima pod svoje, dovodi u svoj dom i vodi po njujorškim klubovima u kojima polako buja „folk revival”. Bob tamo upoznaje Joan Baez (Barbaro), ali i agenta Alberta Grossmana (Fogler) koji mu sređuje ugovor i snimanje kod producenta Johna Hammonda (Basche) u izdavačkoj kući Columbia. Prvi album je uglavnom ograničen na reinterpretacije standardnih folk-pjesama, dok izdavač zapravo želi staroj glazbi dati novo, mlado lice.

Dylan će izvoditi tuđe pjesme i kada upozna umjetnicu Sylviju Russo (Fanning) s kojom će započeti vezu. To je ujedno i jedini potpuno fiktivni noseći lik u filmu, neka vrsta zamjene za Suze Rotolo, jedinu osobu čiji identitet štiti sam Dylan. Njih dvoje će započeti vezu, ali će Dylanu ipak biti više stalo do njegove muzike i probitka, što ga gura u kreativno partnerstvo i aferu s Baez (o kojoj je potonja ispjevala svoju možda i najbolju pjesmu „Diamonds & Rust“). Dylan sa svojih nekoliko sljedećih albuma žanje uspjehe, komentira stanje u društvu, postaje politički aktivist i glazbena zvijezda širom zemlje. Međutim, za razliku od Baez koja je ipak igrala po pravilima scene i trudila se zadovoljiti publiku, Dylan je stalno u potrazi za nečim novim i uzbudljivim, zbog čega ulazi u sukob s komitetom ljudi koji bi propisivali što folk-glazba znači, pa i sa samim Seegerom. S druge strane, on će za svoje eksperimente dobiti podršku od svog kolege Johnnyja Casha (Holbrook). Glavnina zapleta druge polovice filma (kao i izvorne Waldove knjige) bavi se upravo time, a kulminacija sukoba odvija se na Newport Folk Festivalu 1965. godine gdje Dylan po prvi put nastupa s električnim sastavom na zgražavanje festivalskog komiteta i većeg dijela publike.

Nema tu ničeg novog i nepoznatog o tom periodu karijere Boba Dylana, osim možda par dramaturški opravdanih prekrajanja povijesnih činjenica, ali "Potpuni neznanac" („A Complete Unknown“) se svejedno uspijeva doimati svježe, i to na jedan anti-intuitivan način. Dylan u filmu, naime, nije nikakav svetac, već „kontraš” i provokator koji zna biti itekako arogantan, zbog čega ljudi oko njega često pate. On se, međutim, mora izraziti, to mu je iznad svega i zbog toga je često sebičan. Kvaka je, međutim, u tome da on ipak stvara veliku umjetnost, čak i kad toga nije svjestan. A kako postaje svjesniji toga, tako i shvaća da mu slava kao takva ne predstavlja ništa, osim ograničenja i nametnutih očekivanja svih i svakoga u publici, dok njemu, pak, umjetnički i osobni integritet znače više. On je, dakle, genij s greškom ili čak genij zbog te svoje urođene greške. Najvažnije od svega, film tako uspijeva potvrditi svoj naslov (inače preuzet iz jednog od njegovih najvećih hitova, „Like a Rolling Stone“), budući da Dylan kao osoba ostaje nepoznanica kako nama u publici, tako i samome sebi, što ga i tjera na stalnu kreaciju.

Izbor glumaca je svakako jedan od aduta filma i potvrda Mangoldovog filigranski preciznog pristupa. Timothée Chalamet je pogođen ne samo zbog fizičke sličnosti i sposobnosti imitacije (savršeno „skida” Dylanovo „mumljanje i meketanje”), već i zato što je iznimno talentiran glumac, a ovakve uloge mu pomažu da odraste i sazre.c Opet, glumci u epizodnim ulogama rade još i bolji posao s manje vremena na ekranu, pa tako Boyd Holbrook briljira svojom „kulerskom” interpretacijom Johnnyja Casha, Elle Fanning nudi vanjsku perspektivu na Dylana kao Sylvia, a Monica Barbaro pogađa onu tanku ravnotežu između hrabrosti, ranjivosti i nesigurnosti Joan Baez. Edward Norton, međutim, ostvaruje ponajbolju ulogu u filmu, a možda i u svojoj karijeri, kao Pete Seeger čija ljudska i narodska dobrohotnost ovdje izbija u prvi plan.

Metodičnost se vidi i u zanatskim aspektima. Fotografija Phedona Papamichaela fino evocira perspektivu protagonista svojim tonovima koji se mijenjaju od toplijih do hladnijih, što ujedno pomalo podsjeća i na vizualni identitet filma „Inside Llewyn Davis“. Kao i film braće Coen, tako i Mangoldov uspijeva oslikati ondašnju američku realnost iz perspektive neobičnog protagonista. Jedini nedostatak filma bi moglo biti razvlačenje minutaže na blizu dva i pol sata trajanja koje se obavlja kroz zasipanje glazbom često u realnom vremenu. Dok to možda ima smisla u finalu, prije toga su bila moguća i elegantnija rješenja, tako da se, recimo, vrijeme uštedi montažnim sekvencama, a broj numera smanji na koncentriraniji „best of”. S druge strane, odluka da nema izvanjske glazbe je i više nego opravdana jer je Dylanovo djelo i djelo njegovih suvremenika dovoljno veliko da mu ne treba ništa dodavati. I to je još jedan od dokaza da je „Potpuni neznanac“ film koji doista shvaća Boba Dylana i približava ga novim generacijama gledatelja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: A Complete Unknown

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.