„Kratki korak“ priča je Mirsada Kulovića. Književnik Miljenko Jergović ovako je svojevremeno predstavio autora: „Mirsad Kulović, Kakanjac, doktor prometnih znanosti, živi u gradu za koji je neobično da u stvarnosti, izvan pjesme i filma, zapravo postoji: Nashville - Tennessee.“ Kulović je rođen i odrastao u Kaknju, završio je Saobraćajni fakultet u Beogradu, magistrirao na Prometnom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Saobraćajnom fakultetu u Sarajevu na kojem je i predavao. U ratu se seli u Sjedinjene Države, gdje se nastavio baviti prometom. Već dugo godina piše i objavljuje kratke priče i eseje. Pred vama je jedna od njih. 

Elektronski displej na malom trgu u sarajevskom prigradskom naselju pokazivao je datum 15. juni, 2023. godine i trenutno vrijeme – 10:15. Da li je to bilo tačno vrijeme ili nije i da li se neko po tome ravnao ili nije, ko bi ga znao. Ali niko nije prigovarao, malo je ko mario za to. Bez obzira na sve, vrijeme je i dalje neumitno teklo, marili mi za to ili ne. Tako je, eto, proteklo i 28 godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je zaustavljen četverogodišnji rat (1992-1995) u Bosni i Hercegovini. 

Na sarajevskim ulicama su danas velike saobraćajne gužve, veće nego inače, a i inače su nepodnošljive, kao da se cijela Evropa i pola Amerike sleglo u ovaj grad i prije kalendarskog početka ljeta. Svake godine se u ljetne dane broj stanovnika u ovom gradu udvostruči, što zbog povratka izbjeglica prognanih tokom rata iz njihovih domova, što zbog znatiželjnih turista sa raznih strana svijeta, koji dolaze da vide tu čudesnu zemlju i njen glavni grad Sarajevo, grad koji svakih pola vijeka opomene, podsjeti i upozori ostatak svijeta na njegova sudbinska obećanja “Šta je to što se ne smije zaboraviti i šta je to što se ne smije ponoviti”. A svijet, k’o svijet, ostari pa zaboravi. I onda se opet sve negdje ponovi.

Lijepa, plavokosa, 23-godišnja djevojka po imenu Almedina stajala je na tramvajskoj stanici i čekala svoj tramvaj koji će je odvesti na posao. Meteorolozi kažu, a ovoga puta su izgleda u pravu, da će danas biti malo do umjereno oblačno, sa mogućim kratkotrajnim pljuskovima. Sunce se povremeno probija između oblaka koji se lijeno valjaju nebom. Toplo je i sparno. Čini se da će svakog trena pljusnuti kiša. 

Almedina je krenula na posao u drugu smjenu u trgovački distributivni centar koji se nalazi u blizini glavne željezničke stanice. Ona u tom centru radi na sortiranju i pakovanju robe. Tramvaja nije bilo. Ugledala je da na autobusko stajalište preko puta, na drugoj strani ulice, dolazi autobus koji takođe ide prema željezničkoj stanici i odlučila je da uhvati autobus. Sačekala je na semaforu zeleno svjetlo za pješake i kad se ono upalilo krenula je preko ulice. Nakon drugog koraka, na pješačkom prijelazu, osjetila je udar u ruku i da je nešto proletjelo, ili bolje reći sijevnulo, pored nje. Putnički automobil je velikom brzinom prohujao i svojim prednjim bočnim desnim dijelom, a zatim i retrovizorom, udario u njenu desnu ruku. Nekim čudom djevojka je u prvi momenat ostala na nogama, ali je već sljedećeg trenutka, da li od stvarnog udara, šoka ili nečeg trećeg, izgubila tlo pod nogama i kao pokošena pala i našla se u sjedećem položaju na asfaltu. Prvo što je u nevjerici pomislila bilo je: „Jel’ me to ovaj levat udari, ili …?“, a onda: „Udaril’ on mene il’ ja naleti na njega?“

Prije nego što je automobil, ne smanjujući brzinu, nestao u daljini jedna srednjovječna žena, koja se nalazila odmah iza Almedine i vidjela sve šta se dogodilo, uzela je svoj mobitel i ukucala registarski broj, marku i boju automobila. Bio je to tamnoplavi automobil marke mercedes sa registarskim oznakama 499-TFA. Žena je pomogla djevojci da ustane i da dođe do autobusa te su njih dvije zajedno ušle u autobus i sjele. Dok je sjedala Almedina je osjetila bol u desnoj ruci, a zatim je prstima lijeve ruke prešla preko podlaktice gdje je osjećala bol.

„Sve pulsira, uskoro će početi oticati“, rekla je kao da se žali nepoznatoj ženi koja je sjedila do nje. Žena je sažaljivo pogledala Almedinu, pa ozbiljnim i autoritativnim glasom rekla: „Moraš odmah otići u hitnu pomoć i u policiju. Ja sam sve vidjela, poći ću sa tobom i pomoći ću ti ”, a odmah zatim dodala: „Ja sam Munevera. Onaj luđak nas je mogao obe ubiti na pješačkom prijelazu. Sreća da je tvoj korak bio kratak. Da sam ja bila ispred tebe sigurno bih se našla pred njegovim autom i to bi mi bio kraj“.

Otišle su u najbližu policijsku stanicu da prijave slučaj. Almedina je ispričala policajcu šta se dogodilo, a Munevera je dala podatke o automobilu. Policajac im je rekao: „Nismo nadležni za saobraćajne nezgode koje su se dogodile na teritoriji druge općine. Slučaj trebate prijaviti u općini gdje se to dogodio.“

Almedina je bila pokretna i komunikativna, ali malo dekoncentrisana i dezorijentisana. Sa Muneverom je onda otišla u Hitnu pomoć gdje su joj rekli: „Niste hitan slučaj, mi nismo nadležni. Trebate otići u Glavnu bolnicu da tamo provjere da li ima unutrašnjeg krvarenja ili prijeloma i da li trebate biti hospitalizirani.” Upitala je kako da u takvom stanju ode do Glavne bolnice koja je na drugom kraju grada, rekli su joj: „Uzmite taksi, mi nemamo slobodnih vozila hitne“.

Munevera je zaustavila taksi i zajedno sa Almedinom otišla u Glavnu bolnicu. U bolnici je bilo puno svijeta. Dugo su čekale. Za to vrijeme su razgovarale, najviše o događaju u kojem su sasvim slučajno zajedno učestvovale. Almedina je saznala da Munevera stanuje u istom naselju kao i ona i da je po zanimanju nastavnica bosanskog jezika u jednoj sarajevskoj gimnaziji.

„Baš me zanima ko je i kako izgleda taj idiot koji me udario i koji onako ludo vozi kroz crveno svjetlo na raskrsnici punoj ljudi?”, rekla je Almedina .

„Smjela bih se kladiti da je to neki balavac, ‘tatin’ ili ‘babin’ sin“, nadovezala se Munevera, a zatim nastavila: „Otac mu je zasigurno neki moćnik ili tajkun koji ga je vaspitao tako da on misli da mu niko ništa ne može. Takvi svoju glupost, nemoć i komplekse kriju u anonimnosti vožnje u skupim automobilima. Biti sam u automobilu i doživljavati ekstazu brzine i rizika, za njih je bijeg od svakodnevnog života. Oni nisu zadovoljni sobom i žele da budu neko drugi bar na određeno vrijeme.“

Almedini su u Glavnoj bolnici na rendgenu snimali ruku tri puta. Doktorica, dežurni ortoped i doktor, šef urgentnog odjeljenja ustanovili su da se radi o frakturi desne šake što je okarakterisano kao teška tjelesna povreda i odlučili su da na Almedininu ruku stave longetu. Otvorili su joj bolovanje i zakazali joj kontrolni pregled za dvije sedmice. Almedina je telefonom obavijestila svog šefa na poslu o tome šta se dogodilo i rekla mu da će nakon dvije sedmice znati kada će moći ponovo raditi.

„Kad budeš mogla dođi i donesi dokumentaciju o povređivanju iz bolnice i zapisnik iz policije“, rekao je šef.

Nakon što su napustile Glavnu bolnicu Almedina i Munevera su otišle u nadležnu policijsku stanicu koja se nalazila na području općine gdje se incident dogodio. Ljubazan i okretan policijski inspektor je na osnovu informacija koje je dobio od Munevere – broj registarskih tablica, marka i boja automobila – vrlo brzo pronašao ime vlasnika automobila. Kad je Munevera zatražila da im kaže to ime inspektor je rekao da to ne može učiniti dok se ne provjeri da li je vlasnik automobila bio vozač u kritično vrijeme kada je Almedina povrijeđena. Inspektor je objasnio da će policija vlasniku automobila odmah poslati dopis sa zahtjevom da se izjasni o okolnostima događaja koji su Almedina i Munevera opisale i da će, u slučaju da on nije u dotično vrijeme upravljao automobilom, tražiti od njega da obavijesti policiju o imenu i adresi osobe koja je u tom momentu upravljala vozilom. Nakon toga će policija pronaći i kontaktirati vozača.

„Koliko bi to sve moglo trajati“, vidno zbunjena upitala je Munevera inspektora.

„Možda dvije do tri sedmice, ne znam tačno“, odgovorio je inspektor.

„Zašto toliko dugo? Pa za to vrijeme taj manijak za volanom će ubiti nekoga“, rekla je Munevera.

„Žao mi je gospođo, ali takvi su propisi“, slegnuo je inspektor ramenima.

Razmišljajući o onom šta joj je policijski inspektor rekao Munevera se sjetila jednog predavanja kojem je prisustvovala u novembru prošle godine, a koje je održano u povodu Svjetskog dana sjećanja na žrtve saobraćajnih nezgoda. Tema predavanja je bila „Anonimnost, agresivnost i komunikativnost u saobraćaju na putevima sa refleksijom na sigurnost“. Tom prilikom se otvorila rasprava o odgovornosti i efikasnosti rada agencija i zvaničnih institucija, policije, tužilaštva, sudova, u procesu od momenta događanja saobraćajne nezgode do okončanja sudskog procesa i izricanja pravomoćne presude. Većina Muneverinih kolega i kolegica se tada složila da korištenje izraza kao što je „bijes na cesti“ daje klinički legitimitet onome što bi se običnim, narodskim jezikom moglo jednostavno nazvati lošim ili bezobraznim ponašanjem. Saobraćajni napadi bijesa su alternativa, koja naglašava sirovu djetinjastost agresivne vožnje. Međutim, pitanje zašto se svi za volanom automobila ponašamo drugačije je zanimljivije od pitanja zašto su neki od nas skloniji da se ponašaju kao manijaci-ubice kada sjedaju za volan. Čini se da ono što se dešava ima manje veze s promjenom ličnosti nego s promjenom cijelog našeg bića. „Čini se da mi imamo problem da u saobraćaju ostanemo ljudi“, mislila je Munevera. Psiholozi nastoje da razumiju „devijantnog vozača“, odnosno vozača sklonog nezgodama i kreiraju detaljne profile ličnosti kako bi shvatili ko će vjerovatno postati sljedeća žrtva agresivnosti i „bijesa na cesti“. Kao profesorica jezika i književnosti Munevera je razmišljala o jeziku koji je osnovna ljudska karakteristika. Saobraćaj je prožet asimetrijom u komunikaciji, mislila je. U saobraćaju ti možeš vidjeti drugu osobu, ali je ne možeš čuti, ili vrlo precizno u „saobraćaju postaješ (izgledaš) glup“ – možeš vikati koliko hoćeš, niko te ne čuje. Umjesto složenih rječnika i suptilnih promjena u izrazu lica, jezik saobraćaja je iz razloga sigurnosti sveden na niz osnovnih signala, formalnih i neformalnih, koji prenose samo najjednostavnija značenja.

Sutradan je Almedinu probudio bol u ruci koji se pojačao, a uz to je shvatila i da svih pet prstiju na njenoj desnoj ruci nije u funkciji. Otišla je u Hitnu pomoć da bi prikupila i dokumentovala kompletnu proceduru i postupke u vezi svoje ozljede. Tu se iznenadila i suočila sa još jednom njoj nerazumljivom činjenicom da njenog imena nema u evidenciji Hitne pomoći.

„Znam da ste vi jučer bili ovdje, ali obzirom da nije bilo nikakve intervencije vi ste danas izbrisani iz evidencije“, rekla je službenica na šalteru Hite pomoći.

Almedina je zanijemila. Ne vjerujući šta je čula vratila se kući i cijelo vrijeme razmišljala o onom što se dogodilo i o onom što se moglo dogoditi: „Izbrisana iz evidencije? Kako? Zašto? Jesam li ja stvarno udarena tim autom ili nisam? Jesam li ja to umislila, je li to moja fikcija? Za policiju sam anonimna žrtva nepostojeće saobraćajne nezgode u kojoj anonimni vozač juri automobilom smrtonosnom brzinom kroz crveno svjetlo. Za Hitnu pomoć sam nepostojeći pacijent. Tako sam mogla jučer biti izbrisana iz života i nikom ništa. Da sam kojim slučajem napravila duži korak taj anonimni vozač bi me direkt pokupio. Pri toj brzini silina udara u moje tijelo bila bi takva da bi me ili odbacila naprijed u pravcu kretanja automobila ili u desnu stranu. Ne znam od čega se tada umire, od jačine i oštrine udara automobila ili od tuposti pada na asfalt, ali sam sigurna da bi me to poslalo pravo u društvo svih onih milion i tri stotine i pedeset hiljada osoba koje svake godine poginu u saobraćajnim nezgodama. Hvala ti Bože na mom kratkom koraku“.

„Šta to tjera ljude da dobrovoljno ginu u saobraćajnim nezgodama“, upitala se naglas Almedina pa nazvala Muneveru.

„Čini se da problemi u vezi sa identitetom posebno muče vozače automobila i utiču na njihovo ponašanje“, odgovorila je Munevera, a zatim nastavila: „Vozači svoj identitet snažno vezuju za automobil tako da, posebno kad su sami u automobilu, voze brže, agresivnije, drže kraća rastojanja između vozila. U nedostatku drugih osoba u automobilu vozači svoj sram zbog lošeg, bezobraznog ponašanja predaju automobilu. Za takvo ponašanje mi ljudi smo izmislili izraz 'bijes na putu' ili nešto slično, nesvjesni da i takvim jezikom koji koristimo u saobraćaju ublažavamo neprihvatljiva ponašanja.“

Četiri dana od nesreće, u ponedjeljak, 19. juna, Almedina je ponovo bila u policijskoj stanici da provjeri da li su saznali ko je vozač.

„Nismo još ništa dobili“, rekao je isti onaj policijski inspektor.

„I šta sad? Šta ja da radim? Šta ćete vi uraditi?“, zabrinuto je pitala Almedina.

„Pokušaćemo opet, poslaćemo ponovo urgentni dopis. Ako ni ovoga puta ne bude odgovora raspisaćemo potjernicu za vlasnikom automobila“, odgovorio je inspektor.

Razočarana i tužna Almedina se vraćala kući. Bila je na granici suza. Činilo joj se da su u njenim ušima još uvijek odjekivale inspektorove riječi: „Pokušaćemo opet, poslaćemo ponovo …“ Te riječi izgovorene od osobe koja predstavlja državu i provodi zakon zvučale su nemoćno i bile su bremenite nekom čudnom misterijom. „Radi li se ovdje samo o uobičajenom birokratskom maniru ili se iza svega krije sjeme korupcije i strah od otvaranja vrata o odgovornosti povlaštenih i nedodirljivih“, razmišljala je Almedina.

Sutradan je nazvala Munevera i interesovala se ima li kakvih novosti. Kad je čula od Almedine šta su joj rekli u policijskoj stanici, uvijek blaga, staložena i razumna profesorica Munevera izgubila je smirenost i strpljenje i njen povišeni ton odjekivao je u Almedininom telefonu: „Šta oni misle, da mogu raditi kako hoće? Zar je teško poslati policijsku patrolu na adresu vlasnika automobila i provjeriti na licu mjesta o čemu se radi?”

Munevera je predložila, a Almedina prihvatila da njih dvije za tri dana, u četvrtak 22. juna, zajedno odu do policijske stanice i ako do tada ne bude nekog značajnog pomaka u istrazi da zatraže prijem kod direktora policije, a zatim da, po potrebi, angažuju advokata i tuže sudu nepoznatog vozača za krivično djelo ugrožavanja sigurnosti saobraćaja i teškog povređivanja pješaka i policijske službenike za neefikasan i nesavjestan rad u službi.

Osvanuo je četvrtak, 22. juni. Jutro je brzo prolazilo, uskoro će 10:30 sati. Almedina se spremala da krene do Muneverinog stana, pa da zatim zajedno odu u policijsku stanicu. 

„Danas je sedmi dan”, mislila je Almedina, “Skoro da se to dogodilo u ovo isto vrijeme”. 

Zazvonio je telefon. Bila je to Munevera. 

„Gledaš li televiziju?“

„Ne gledam, spremam se da krenem tebi“.

„Pogledaj lokalni kanal. To je auto koje te udarilo. Sada je udarilo dvije djevojke na pješačkom prijelazu. Ima mrtvih“, uzbuđeno je govorila Munevera.

Almedina je upalila televizor, kanal broj šest. U kadru je bilo mjesto saobraćajne nezgode sa puno svijeta okolo, policijskim automobilima upaljenih rotacija. Bili su to snimci uživo i izgledalo je kao da se nezgoda nedavno dogodila jer su dvojica policajca žurno omeđivali prostor raskrsnice žutom plastičnom trakom. Na sredini tog prostora ležala su dva ljudska tijela na cesti prekrivena bijelim plahtama. Nedaleko od nepomičnih tijela stajao je automobil tamnoplave boje, marke mercedes sa otvorenim prednjim vratima na vozačevoj strani. Zatim se u kadru pojavio snimak zadnje registarske tablice automobila sa oznakom 499-TFA. Televizijski reporter koji je izvještavao sa mjesta nezgode izvještavao je da je automobil kojim je upravljao 26-godišnji vozač velikom brzinom naletio na dvije pješakinje, studentice treće godine koje su poginule na licu mjesta. Reporter je takođe rekao da je vozač od ranije poznat policiji zbog ponavljanja krivičnih djela ugrožavanja sigurnosti saobraćaja, da je u vrijeme nezgode vozio bez vozačke dozvole koja mu je ranije oduzeta, da je vozio pod uticajem alkohola i da je automobil kojim je upravljao vlasništvo njegovog oca. Reporter je napomenuo da će uzrok ili uzroci ove nezgode biti utvrđeni nakon što se uviđajem, koji je u toku, prikupe sve potrebne informacije. Gledajući uplakana, prestrašena i zabrinuta lica ljudi na tv ekranu Almedina je ponovo, sama za sebe, tiho rekla: „Hvala ti dragi Bože za moj kratki korak”.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.