“Četiri magarca apokalipse” naslov je knjige s pedesetak intervjua koje je novinarka i glavna urednica Feral Tribunea Heni Erceg objavila u Feralu devedesetih i dvijetisućitih, a nedavno izdao izdavač Ex Libris iz Rijeke. “Četiri magarca apokalipse” višestruko je vrijedna i zanimljiva knjiga: kao dokument vremena u kojemu su intervjui nastali, kao svjedočanstvo njihove aktualnosti, zamrznutog političkog vremena u kojemu tavori Hrvatska; kao podsjetnik na iščezla vremena serioznog, temeljitog, obaviještenog i kritičkog novinarstva, te kao prisjećanje na moralne, intelektualne i političke autoritete koje je vlastita zemlja, ali ništa manje i cijela Europa, u posljednjih trideset godina, na vlastitu štetu, uvelike odbacila. 

ČETIRI MAGARCA APOKALIPSE: Podzemne devedesete ili arhiv nepristajanja

S autoricom intervjua Lupiga je razgovarala o knjizi, sugovornicima, političarima, prošlosti i današnjici, te o intervjuu kao novinarskom žanru.

Heni Erceg u razgovoru s Ivanom Supekom (FOTO: Hrvoje Polan)

"Nećemo dati Hrvatsku tako lako!". To je naslov vašeg prvog intervjua u prvom broju samostalnog Ferala, s piscem Slobodanom Šnajderom. Taj je intervju sada pretisnut u vašoj knjizi. Naslov je izvučen iz ove Šnajderove izjave: "Domovina sigurno nije država. Naravno, mi nećemo dati Hrvatsku tako lako. Hrvatska nije na rasprodaju, ne može biti posvojena od nekolicine miljenika vlasti. Ona je u svakom trenutku nešto dublje i šire od političkog koncepta." Danas, 31 godinu kasnije, recite: je li ta odlučnost, "da se Hrvatsku ne da tako lako", polučila rezultata?

- Naravno da nije. Hrvatsku su posve preuzeli i popljačkali, kao neko feudalno gospodarstvo, kokošari koji se od početka u nju najjače zaklinju, potom su rasprodali sve što je u njoj vrijedilo, pa kad su ostala samo prirodna bogatstva, voda, obala, otoci … onda su i to pustili na tržište na kojem caruje samo mafija, dakako uvijek u sprezi s ovom ili onom hadezeovom vlašću. Narod su unizili, osim svojih rođaka, prijatelja, „netjaka“, svojih birača to jest, koji su svi ukotvljeni u neku javnu službu, pa zbog neke mizerije dušu i dalje prodaju đavlu, dajući glas HDZ-u.

Šnajderova izjava sugerira još nešto: jasan patriotizam koji izbija iz mnogih pitanja koja postavljate. U tom je smislu iznimno zanimljiv intervju s Miloradom Pupovcem. Molim vas da današnje čitatelje podsjetite na kontekst: kakav je to patriotizam bio potreban u novinama i intervjuima koje su se nepopustljivo odupirale režimu koji je samoga sebe predstavljao ultimativno patriotskim?

- Ha, patriotizam! Ukoliko pod tim podrazumijevate suprotstavljanje pogubnoj autokraciji jednog režima – u to doba Tuđmanovog koji je svim sredstvima i silama suzbijao svaki demokratski proces – ili nepristajanje na ratnu agresiju njegova brata blizanca Slobodana Miloševića. Inače, moram priznati da mi je stran pojam patriotizma. Pod tom se krinkom naime i dalje i sve luđe krvavo ratuje i ubija - izraelski predsjednik sigurno sebe smatra neupitnim patriotom dok nemilosrdno ubija civile u Palestini, a međunarodna mu zajednica uredno asistira. Tako da, sasvim mi je svejedno gdje živim, jednako volim Beograd, bez Aleksandra Vučića, podrazumijeva se, tamo su mi prijatelji, ili Sarajevo gdje su mi prijatelji, kao i Split ili Ljubljanu. Patriotizam je meni stoga istoznačnica za slobodu i antifašizam, a ne za neki, pukim slučajem nam dodijeljeni, državni teritorij. U to su ime uostalom i rađeni intervjui i čitav Feral, a s obzirom na profanost patriotizma, na činjenicu da se svaka hulja s rukom na srcu zaklinje u domovinu, a okom škica na nešto što bi se moglo ukrasti, otuđiti, ako treba nekoga i ubiti – itekako je ispravna „patriotska“ izjava Slobodana Šnajdera ili Dubravke Ugrešić da država nije isto što i domovina. A Milorad Pupovac je moj drug i prijatelj još od devedesetih, čovjek koji je doista u gadnim vremenima pokušao nemoguće – miriti dva zaraćena plemena, srpsko i hrvatsko, ali tih godina vjerovao je da Srbi, kao konstitutivni narod u tek raspadnutoj Jugoslaviji, imaju pravo na isti status i u novoj Hrvatskoj. Pa time i na teritorijalnu autonomiju tamo gdje su bili većinski narod. Ja pak malo ili ništa držim do takvih kategorija, pogotovo u to vrijeme, kada su Srbi dobrim dijelom plesali na valu propagande Miloševićevog nacionalizma. Vjerujem naime da država treba biti zajednica svih njenih građana, s istim pravima i obavezama za sve. Uostalom, nije li se taj eksperiment s „narodima i narodnostima“, umjesto građanima, pokazao i ispraznim i nerješivim za Bosnu i Hercegovinu? 

S Mikom Tripalom (FOTO: Hrvoje Polan) 

Kako ste u Feralu odabirali sugovornike? Sjećate li se, primjerice, zašto je simbolički važan izbor za intervju u prvom broju pao baš na Slobodana Šnajdera?

- Sugovornike nije bilo teško odabrati, jer postojao je itekako značajan broj kritičara i opozicionara tadašnjem režimu, a Slobodan Šnajder bio je slučajan prvi, ali dobar izbor toga lipnja 1993. godine, budući da je bio među onima koji su na svojoj koži osjetili onu vrstu nacional-patriotizma koju su promovirali, a potom kao jedinu ispravnu ideju ustanovili vladajući šovinisti.

Možete li se prisjetiti što mu se bilo dogodilo?

- Da mu se ništa drugo nije dogodilo – a ostao je bez radnog mjesta – nego samo to da se njegova izvanredna drama „Hrvatski Faust“ u takozvanoj slobodnoj, demokratskoj Hrvatskoj nije nikada odigrala na domaćim pozornicama, bilo bi dovoljno bolno za pisca i javnog intelektualca. A Faust se u novoj Hrvatskoj odigrao nije, niti hoće, zato jer govori, bolje od svega drugoga, kako su se u gadnim vremenima – za vrijeme ustaške NDH – ponašali važni umjetnici i glumci toga doba. To jest, jedni su otišli u partizane, u „šumu“, drugi se priklonili novoj vlasti. Svaka sličnost s današnjicom, jasno, skroz je namjerna.

Intervjui uvršteni u vašu knjigu od prvog do posljednjeg su razgovori s opozicijskim figurama. Je li to zato što Feral nije mogao dobiti razgovor ni s kim iz Tuđmanove vlasti, ili zato što s njima niste htjeli razgovarati? Jeste li ikad tražili intervju od Tuđmana, i biste li ga radili da vam ga je pristao dati?

- Zanimali su nas baš ti opozicijski intelektualci i političari koji ionako jedva da su imali neki medijski prostor, jer nam je nakana bila – pokazalo se sasvim iluzorna – otporom pisanja pomoći u suzbijanju zloćudnog tumora što ga je kao državni okvir ustanovio i hranio režim Franje Tuđmana. Pogotovo nakon hrvatskog ratnog nasrtaja na BiH i svega zlokobnog što je tamo hrvatska vlast napravila, e kako bi zgrabila dio teritorija te države. Znali smo, osim toga, da se Feral čita i izvan granica Hrvatske, pa blesavo vjerovali da će takozvani međunarodni faktori spriječiti da im se u srcu Evrope stvara mala, ali opasna diktatura. A razgovori s nekim iz Tuđmanove vlasti, da vam pravo kažem, nisu me puno zanimali, jer što bi osim nacionalističkih floskula imali za reći ti ljudi? Tuđmana sam upoznala i iz razgovora s njim razaznala svu skučenost toga uma i nikako mi nije bio inspiracija za intervju.

"Havel nije dopustio da ga ponese taština i isključivost nacionalizma" (FOTO: Dušan Karpatsky)

Prisjetite se intervjua s Vaclavom Havelom: kako ste ga organizirali, gdje ste ga vodili, kakav je Havel bio sugovornik, i kakvo je bilo vrijeme u kojem ste razgovarali?

- Dogovor za intervju s Vaclavom Havelom bio je brz i jednostavan, upravo kakav je bio i sam predsjednik Češke Republike. Dapače, poručio je da će rado dati intervju upravo Feralu. Otišla sam stoga u Prag, pronašla njegovu rezidenciju na čijem ulazu nije stajala četa mrguda sa slušalicama u ušima – kao na Tuđmanovom Pantovčaku, gdje su valjda štitili Velikog Vođu od voljenog naroda – nego tek jedan čovjek koji me uveo u tu raskošnu zgradu i praznim hodnicima odveo do Havelove sobe. Nije tu bilo nikakvih savjetnika, ni rokoko interijera, samo pisac koji je, eto, postao predsjednik. Dugo smo razgovarali, nije se libio, doduše diplomatski, ali jasno kazati što misli o režimu u Hrvatskoj, o ratu u Bosni, o mirnom razlazu Češke i Slovačke, o svojim teškim opozicijskim danima. Uz nas je bio samo prevodilac, ugodno smo ćaskali i to mi je bio najdraži intervju, možda i zato jer sam ga provela u jedinstvenom okruženju, u palači koja to nije, sa šefom jedne ozbiljne, prosperitetne države koji nije dopustio da ga ponese taština i isključivost nacionalizma. Uostalom, već je i ta gomila knjiga kojom je bio okružen, odjeven jednostavno, lišen okruženja primitivne pompe i pozlate, govorila o tome kakav je Havel. A onda sam ubrala i detalj na njegovoj ruci – hipijevsku, platnenu narukvicu koja je također bila znak njegovih liberalnih uvjerenja i koje uloga predsjednika nije poništila. Konačno, Havelova izjava iz intervjua – „Samo sam slučajno Čeh“ – sažela je fantastično njegov prezir prema svakom nacionalizmu koji se pogrešno izjednačava s osjećajem patriotizma. Uglavnom, poželjela sam nemoguće - da takvog čovjeka Hrvatska dobije za predsjednika.

Intervju s Alainom Finkielkrautom izvanredan je: polemičan, ali pun uzajamnog razumijevanja i poštovanja sugovornika. Kakav vam je bio taj intervjua; je li točno da je Finkielkraut Feral smatrao preradikalnim u kritici Tuđmana?

- Priznat ću vam da mi je taj Finkielkraut užasno išao na živce, mada to naravno nisam pokazala, ali sam polemizirala zato jer sam već u ratu susretala takve likove koji dođu u neku kompliciranu državu o kojoj pojma nemaju, ali imaju spremne recepte za svaki problem. A onda još i Tuđmanovo odlikovanje kojim se zakitio. I naravno da takvi vjeruju kako je Feral bio preradikalan prema Tuđmanu. Iako moram kazati da je bio pristojan, za razliku od nekih, ne baš filozofa, ali tu negdje, bliskih Tuđmanovim idejama, koji su, barem dvojica njih, razgovor naprasno prekidali jer im se nije svidjelo pitanje.

Heni Erceg i Luka Markešić (FOTO: Hrvoje Polan)

Koja su to veleštovana gospoda bila, i što se dogodilo?

- Jedan je živ i živahan, prisutan i dalje preko svake mjere i ukusa u javnom životu, pa ga neću navoditi, a drugi je Slaven Letica, bivši Tuđmanov savjetnik.

U kakvom vam je sjećanju ostao dramatični intervju s Vladom Gotovcem nakon što ga je u predsjedničkoj kampanji 1997. godine Tomislav Brzović gotovo ubio odalamivši ga kopčom opasača po glavi. Kako je protekao taj intervju?

- Bio mi je nekako drag Vlado Gotovac, nije zaslužio onakav tretman, a kamoli fizički nasrtaj, ali to je i njemu samome pokazalo s kakvim gadovima na vlasti ima posla. Naravno, nismo se slagali u mnogo toga, naročito oko njegovog „patriotizma“ i takozvanog hrvatskog proljeća, jer sam znala da to podrazumijeva, blago rečeno, nonšalantan odnos prema Srbima u Hrvatskoj, ali sviđao mi se i njegov poseban cinizam prema Hrvatima koji, svemu usprkos, stalno glasaju za Tuđmanove nasljednike – a vjerujem da je Franjo živ, glasali bi za njega i danas. Osim toga, poštovala sam činjenicu njegovih mukotrpnih zatvorskih dana iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Komunistička partija radila nedopustive svinjarije trpajući u zatvor ideološke protivnike, poput Gotovca ili Dražena Budiše, Marka Veselice … A posebno je bio upečatljiv njegov gospodski potez kada je, samo dan nakon što je posve gol u fotomontaži osvanuo na Feralovoj naslovnici, došao, kao potpora feralovcima, na sudsku raspravu u predmetu „Tuđman protiv Ferala“. Jasno je dao do znanja da prezire tužbu predsjednika države protiv Feralovih novinara zbog teksta „Kosti u mikseru“, a koji se ticao Tuđmanove imbecilne ideje da, po uzoru na diktatora Franca, napravi zajedničku grobnicu za partizane i ustaše. Tako da sam s Gotovcem radila nekoliko doista ugodnih intervjua.

"Poštovala sam činjenicu mukotrpnih zatvorskih dana Vlade Gotovca iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Komunistička partija radila nedopustive svinjarije trpajući u zatvor ideološke protivnike" (FOTO: Nino Šolić)

Kako ste vodili svoje intervjue? Jeste li bili strpljiva i nekonfliktna ili napadačka novinarka koja se ne libi povisiti ton? 

- E sad, strpljiva i nekonfliktna … Nastojala sam i vjerujem uspijevala biti pristojna, ali i ne popuštati kako bi se sugovornik razgolitio, to je valjda cilj intervjua. Malo sam se znala svađati, na primjer s Draženom Budišom u nizu razgovora, jer je i on tvrd sugovornik i do kraja zadojen hrvatstvom, a opet, poznavali smo se odavno, pa smo i skretali s teme na djecu i obične probleme. Negdje sam pokušala razumjeti i njegovu zadrtost, sigurno barem dijelom uvjetovanu strogim, skoro petogodišnjim zatvorom nakon 1971. godine, prekinutim studijem, iako je bio izvanredan učenik, pa potom i teškim preživljavanjem u Splitu nakon izlaska iz zatvora, sve dok ga Stipe Šuvar, tada komunistički moćnik, nije zaposlio u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Što naravno govori najbolje i o samom Šuvaru. I jest, „režala“ sam na neke velike Hrvate. Ili Srbe, svejedno.

Mediji često na različite načine rješavaju vječnu dilemu o tome kome dati prostor, a kome ne. U Hrvatskoj devedesetih i dvijetisućitih, pa i do danas, ta je tema najbolje materijalizirana u dilemi raditi intervju s ratnim zločincem ili ne. Treba li, po vama, ratnom zločincu, pa čak i najvećem, okorjelom ako treba, dati prostor, ali pritom napraviti častan intervju s odgovornim i pravim pitanjima, koji će čitatelju omogućiti uvid u njegovo rezoniranje? Pritom, naravno, ne mislim na apologetska laskanja, koja ne bismo smjeli ni zvati "intervjuima".

- Mi u Feralu nismo imali dilemu kome dati prostor za intervju, sve dok je vođen na profesionalan način. Uostalom, objavili smo mučan intervju s Mirom Bajramovićem koji je između ostaloga priznao i suučesništvo u ratnom zločinu hrvatske vojske u Pakračkoj Poljani gdje su „heroji“ pobili i zakopali brojne srpske civile, a što je onda izazvalo i reakciju pravosuđa. No, mislim da ratni zločinci baš i nemaju puno pametnoga za kazati, osim ako se žele ispovjediti, rasteretiti, poput Bajramovića. Ili onoga Dražena Erdemovića u izvrsnoj knjizi Slavenke Drakulić „Oni ne bi ni mrava zgazili“. U suštini, to su uvijek posve plošni likovi s nekim lukavim mentorom u pozadini koji ih na zločin navodi, ili pak egzekutori kao produkti ogavne političke propagande. Često sam, na primjer, radila, doduše intervjue kratkog TV-formata, kao reporterka HTV-a, s Milanom Martićem, ratnim zločincem – eno ga u zatvoru u Estoniji – koji je od beznačajnog uličnog, policijskog pozornika postao veliki šef pobunjenih Srba u tadašnjoj Krajini. On bi me primao u kancelariji, u Kninu, za stolom iza kojega je na zidu bila ogromna slika Josipa Broza Tita, a on skromnim vokabularom laprdao o ugroženim pravima Srba, dok su pri tome njegovi već maltretirali i progonili susjede Hrvate. Jedva je znao sročiti par rečenica, ponavljajući „Nikad ovdje neće biti Tuđmanova Hrvatska!“, i bio užasno hvalisav, pa su ga upravo glupe TV izjave i dovele do Haškog suda i 30 godina zatvora. Hoću reći, sa zločincima nema pametnih razgovora, oni su poput lutaka koji otvaraju usta iz kojih ispada samo tama i mržnja. Čak i psihijatar Jovan Rašković, vođa pobunjenih Srba u sjeni, u razgovoru mi, u svom raskošnom kninskom stanu, nije otkrio ništa osim mantre kako su Srbi u Kninu i okolici ugroženi od Tuđmanove vlasti, ne shvaćajući da je to tek dio istine, a da je pravi krojač njihove sudbine tamo u Beogradu, to jest Slobodan Milošević. Koji ih je instrumentalizirao još godinama prije početka takozvane balvan revolucije. Ili Milan Babić, isto jedan od kninskih šefova; u razgovorima s njim činilo mi se da nije radikalan poput Martića ili pravog zločinca Ratka Mladića, u to doba komandanta kninskog korpusa. Uostalom, Babić je u zatvoru počinio samoubojstvo. Savjest? Možda. Ili Ljubiša Beara, također moj „poznanik“, jedan poluinteligent, niži oficir JNA u Kninu, od kojega se 1995. godine tražila i dobila ona hladna, birokratska pedanterija kojom je uspješno organizirao ubijanje tisuća Bošnjaka u Srebrenici, u samo nekoliko dana. Ivica Đikić o tome je napravio izvrsnu knjigu „Beara“. Svakako, priznajem, bojala sam se susreta i razgovora s tim kasnije osuđenim ratnim zločincima jer bi se u pravilu sve izrodilo u prijetnje, maltretiranja, primitivno zastrašivanje. A inicijator i strateg ukupnog zla na ovim prostorima, Slobodan Milošević, kojega sam srela nekoliko puta, u šturim me razgovorima jednostavno nazivao lažljivicom i Tuđmanovom novinarkom, a da ni na jedno pitanje nije davao odgovor. Osim neke notorne laži. Tako da, ma kako zvučalo privlačno, mislim da ratni zločinci nisu ni po čemu inspirativni, osim ukoliko je i samo zlo inspirativno. Inače se dosta bavim upravo razdobljem nacizma – trenutačno važna je knjiga “Dobrostive”, Jonathana Littella, o frustriranom nacističkom oficiru koji u zločinu sudjeluje kao u dokonom razgledanju izloga, o zaraženosti nacizmom kao patriotizmom – pa mislim da sam prilično opsežno sagledala svu plošnost uma i karaktera ratnih zločinaca.

S Jožom Horvatom (FOTO: Hrvoje Polan)

Je li vam itko odbio dati intervju, i zašto?

- Jest, odbio me je pisac Antun Šoljan, što govori o tome kako se u grubim vremenima lako preziru i nište čak i dobra poznanstva ili prijateljstva. Šoljanova novelistika bila je, naime, moj magistarski rad, blizak mi je bio egzistencijalizam u njegovim novelama i osamljenost njegovih likova, bio mi je baš jedan od omiljenih Krugovaša, njemu se pak svidio moj rad, susretali smo se, dopisivali i vjerovala sam u njegov politički instinkt. Ali vraga, u telefonskom razgovoru i zamolbi za intervju napao me na pasja kola, užasno izvrijeđao Feral kao protudržavni medij. Zatekla me naravno ta gruba nacionalistička retorika, no, nekako vjerujem da bi se, da nije uskoro umro, Šoljan osvijestio i shvatio u kom pravcu ide Hrvatska. A kakav je prema njemu bio odnos te vlasti kojoj se priklonio, govori i njegov otužan sprovod kojemu nisu prisustvovali državni velikodostojnici te njegove Hrvatske.

U knjigu je uvršteno više od pedeset intervjua. Od njih, ako sam dobro izbrojao, samo je pet žena - i sve, paradoksalno, feministkinje. Zašto je tako?

- Ma bilo je među tom gomilom intervjua puno žena, političarki, sindikalistica … ali svi su se razgovori, kao i brojni drugi koje nisam uvrstila u knjigu, ticali isključivo dnevno-političkih događaja i znala sam da neće izdržati zub vremena i izazvati pažnju nakon 30 godina. A feministice, kažete? Teško da bi se simpatična i ratoborna Savka Dabčević Kučar mogla nazvati feministicom. Svijet njenog interesa bila je isključivo gruba politika, dakle u to doba isključivo područje muškaraca. Vesna Parun, pak, velika, možda najbolja naša pjesnikinja, zanemarena i odbačena, također se ne može nazvati feministkinjom, nego prije i jedino autentičnim boemom. Onim kakvih danas više nema. „Primala“ je u bivšoj kavani Splendid na Zrinjevcu u Zagrebu jer u svom stančiću nije imala grijanje – takav je bio odnos hadezeove vlasti prema jednoj ogromnoj pjesnikinji – okružena velikim crnim najlon kesama u kojima kao da je teglila čitav svoj život. Briljantnog uma, s vječitom čežnjom za otocima svoga porijekla – Zlarinom i Šoltom – nadasve duhovita i opora prema vlasti koju je brzo prepoznala kao opasnu i nazadnjačku, lako je pristala da za Feral piše epigrame i aforizme koji su se fantastično uklopili u Feralovu poetiku. Ali ta država ni tada, ni ikada, nije, osim sporadično, tu i tamo, na pravi način valorizirala djelo jedne istinske poetese. Zato je i naslov knjige „Četiri magarca apokalipse“ preuzet upravo iz jednog njenog sarkastičnog aforizma. Prave feministkinje pak su Slavenka Drakulić i Vesna Pusić – pogotovo Slavenka koja je o feminizmu i ženi ispisala tolike knjige – moje drage drugarice koje su i začetnice feminizma, onoga koji se bavi ozbiljnim, temeljnim ženskim pitanjima na koje bi se danas trebale osloniti nove, mlade žene. Dubravka Ugrešić i Mira Furlan posebna su priča, odvažne, samosvojne žene koje nisu pristajale ni na kakav politički diktat i koje takvu državu također nisu smatrale domovinom, pa su zbog toga, uz strašan medijski pritisak, platile izuzetno visoku cijenu. Njihove prerane smrti ogroman su gubitak za nas, njihove prijatelje, a trebale su biti i za hrvatsku akademsku i umjetničku zajednicu. Ali nisu, jer kad odu najbolji, mjesto se širom otvori za one osrednje.

U razgovoru s Brankom Sbutegom (FOTO: Rino Belan)

Kako ocjenjujete stanje intervjua kao novinarskog žanra danas? Pada li vam na pamet intervjuist kojega gledate, slušate ili čitate zbog njega samog, a ne zbog sugovornika?

- Izgubilo se mnogo dobrih žanrova za račun površnosti, baš kao što, odlaskom Igora Mandića, nema ozbiljnih književnih kritika, nego samo međusobnih književničkih tapšanja, nema ni oštrih novinskih polemika, jer prokazivanje i laži o neistomišljenicima to svakako nisu, kao što nema ni ozbiljnih reportaža. Uglavnom, pogubilo se novinarstvo nekako na ovim prostorima, uz neke časne iznimke, a linija nezamjeranja, uz priličnu neobrazovanost, dobar su razlog da se medijima slabo vjeruje. S druge strane, možda i ne može biti drukčije u državi čiji su „vlasnici“ nametnuli društvu nevjerojatno krive vrijednosti, mahom desničarske, konzervativne, retrogradne, pa je postalo prihvatljivo da se sloboda govora ili kritičkog mišljenja smatra nekom izumrlom, mrskom disciplinom na koju smije pljunuti svaka šuša. Kad su demagogija i poltronstvo svake vrste jedini kriterij, onda naravno ni novinarstvu nije lako.

Pokušajte se vratiti u ulogu intervjuistice, pa nam kažite po dva najvažnija pitanja koja biste postavili Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću, da ih, recimo, intervjuirate ovih dana na Markovu trgu i na Pantovčaku.

- He, he, dva pitanja? Ne znam bi li me gospodin Plenković uopće mogao inspirirati za čak dva pitanja, budući da bih dobila poznatu, do zla boga dosadnu i lažnu litaniju o velebnim uspjesima njegove vlade, a koji svi, ako uopće, počivaju na donacijama Evropske unije, pa kad presuše, a hoće, tek ćemo vidjeti što nas čeka. Uz još i njegovu nepodnošljivu bahatost, kao rezultat višegodišnjeg autokratskog, koruptivnog vladanja, pa bi ga možda tek pitala misli li da je vrijeme da skupi prnje i ode, s obzirom da mu voljeni narod više ne vjeruje. Zoran Milanović je druga priča, retorički jak, načitan i bezobrazan, što ponekad nije loše, dapače, ali, ali … Vrijedilo bi ga pitati o njegovoj neselektivnoj adoraciji Tuđmana ili „ljubavi“ prema osuđenim ratnim zločincima kojima dodjeljuje nova ili vraća oduzeta odlikovanja. Otkuda mu želja da nagrađuje jednog Smiljana Reljića koji je devedesetih, kao šef tajnih službi, prisluškivao, uhodio nezavisne novinare, nas u Feralu naročito – sama sam uostalom vidjela svoj dosje 2000-ih, krcat pukim izmišljotinama o mojoj suradnji s diplomatima „stranih sila“, dakle djelatnosti rušenja režima i izdajstvu takozvane domovine – i tko mu to uopće savjetuje? Ili stidi li se što je vratio odlikovanje Branimiru Glavašu, čiji su podređeni mu manijaci „problem“ srpskih civila rješavali najodvratnijim načinima mučenja ili ubijanja. Dakako, znam da bi to bio neugodan i svađalački razgovor, tim prije jer mi se čini da razlog njegovog koketiranja s tim društvenim talogom i s ratom uopće, leži u činjenici duboke frustracije onih „muškića“ koji u ratu nisu učestvovali, a mogli su. Iako su strah i nesudjelovanje potpuno legitimni, ali onda se od toga razdoblja trebaš gospodski distancirati. Umjesto toga on stalno prčka i svako malo se udvara upravo najgorima ili pokušava dokazati nemoguće, to jest kako je Tuđmanov režim zapravo spašavao BiH u ratu, a ne svojski sudjelovao u njenom krvavom komadanju. 

S Lordanom Zafranovićem (FOTO: Nino Šolić)

Kako vam, za kraj, vaši intervjui u Feralu djeluju u današnjoj političkoj i civilizacijskoj atmosferi? Moj je dojam da su oni, za dobro ili za zlo, ne samo preživjeli svoje vrijeme, nego da su danas mnogi od njih sadržajniji nego u vrijeme kada su napravljeni - što je, naravno, tužno da tužnije ne može biti ...

- Kad sam došla na ideju da dio tih intervjua ukoričim, nisam bila sigurna da će to nekoga zanimati, pa sam se dugo kilavila oko toga, ali po nekim reakcijama čini se to zanimljivim štivom koje je, u pravu ste, preživjelo svoje vrijeme. Nažalost. Jer ispostavlja se koliko su intelektualci, slikari, glumci, književnici, opozicijski političari u tom vremenu bili u pravu, rezignirano govoreći o potrebi da se Hrvatska izvuče iz mračne rupe nacionalističke isključivosti i oblikuje u suverenu, slobodnu državu, a kako se malo od toga ostvarilo. Nego imamo poraženu, mrzovoljnu provinciju sa samozadovoljnom, s koca i konopca sklepanom desničarskom vlašću i utišanim, mahom osiromašenim, podatnim građanima kojima se danas, u nedostatku Srba, kao opasni neprijatelji serviraju nesretni migranti. Huškanje na nekog etnički, rodno, vjerski drukčijeg uvijek je, naime, izvrstan zalog autoritarnim vlastodršcima. Tako da jest tužno, jer doista jedva da smo se, ako uopće jesmo, odmakli od mučnih devedesetih.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Dušan Karpatsky

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.