
JAD I ČEMER NA BANIJI: „Teško smo živjeli prije ovog zla, a ovo sad se više i ne može nazvati životom“
„To je sve što mi je u životu ostalo“, kroz suze nam govori Ljubica Letica pokazujući na sivu mačkicu koja umiljato mijauče dok je čeka na stepenici Ljubicinog novog doma – malene kamp kućice. Ljubica živi u selu Stražbenica, smještenom nekih desetak kilometara od Petrinje, nedaleko D30, ceste koja od tog u potresu urušenog grada vodi do Hrvatske Kostajnice. Bolje rečeno - živjela je. Jer nakon potresa, kaže, ovo se više ne može zvati životom. Na putu do Stražbenice oko ne zna gdje bi prije pogledalo. Uz cestu se nižu urušene kuće, goleme rupe otvaraju pogled na nečije spavaće sobe. Na zidu jedne jasno vidimo onu staru uokvirenu fotografiju s vjenčanja od sredine stoljeća. Ostala je ravno visjeti na zidu kao da se ništa nije dogodilo. Pored nje veliki križ. Nakrivio se. Sve što su ljudi desetljećima stvarali učas je nestalo. Na ljude u Stražbenici, svega nekoliko njih koliko ih je ostalo živjeti tamo, država je zaboravila.