Bit ćemo surovo iskreni: malo toga je podijeljeno u akciji u kojoj se neprodana hrana na tržnicama trebala podijeliti onima koji za hranu novaca nemaju. Jer tko kome više vjeruje? Posebno kada daje, a ništa ne traži zauzvrat. Hej?! Nema danas više toga. Volonteri su čak otpremljeni s Trešnjevačkog placa pomalo grubim riječima čovjeka uronjenoga glavom u kontejner da on od njih ne želi ništa. Nije navikao dobiti išta besplatno. Ali, ima tko će pomoći. Možda samo treba više slušati. Evo Dobrosav - možda ga znate kao "kralja šampinjona" - potpisanom je reporteru isporučio više kilograma tih gljiva. Odmah s druge strane, Marica je sa špinatom trčala za nama, Katica je pak dala mlijeko. Sve troje su rekli isto: „Ne želimo baciti, želimo dati!“. I ljudi uzimaju. Kad ih nitko ne vidi. Zanimljivo, nitko više od onoga koliko mu treba.

Ciča zima spustila se nad grad, ali turisti i dalje mobitelima ciljaju makedonsko arhitektonsko čudo, kojemu kao da nema kraja. Nekoliko stotina ljudi okupilo se oko skopske kopije Slavoluka pobjede omotano makedonskim zastavama, a s velikih zvučnika trešte domoljubne makedonske pjesme dok se potpisuje peticija protiv promjene imena aerodroma koji nosi naziv Aleksandra Makedonskog. Dvije stotine i pedeset kilometara južnije nalazi se Solun – prijestolnica grčke pokrajine Makedonije. Mjere štednje Grke su donekle odvratile od noćnih izlazaka po restoranima, ali nikako i od prosvjeda vezanih za ime Makedonija. U razmaku od tjedan dana održana su dva velika prosvjeda: jedan u Solunu i drugi u Ateni. Na svakom se okupilo na stotine tisuća građana. Usijana atmosfera u kojoj se Makedonce na plakatima prikazuje kao velikog slavenskog medvjeda koji proždire grčki teritorij.

Autobusi u Libanonu nemaju vozni red. Voze kada se napune ili kada vozač zaključi da mu se isplati krenuti. Usto su i bezobrazno jeftini, za razliku od taksija. Ne treba nam dugo da pronađemo svoj autobus. Naprosto slijedimo glas koji se dere „Saida, Saida!“. Sat vremena kasnije nas šestero ambiciozni taksist uspio je nagurati u poluraspadnuti mercedes s kraja sedamdesetih. Vozi nas u Hezbolahov „Muzej otpora“, na lokaciju smještenu u libanonskim brdima, četrdesetak kilometara zračne linije od Bejruta i dvadesetak od granice s Izraelom. Mjesto je to posvećeno Hezbolahovoj borbi protiv izraelske okupacije južnog Libanona koja je trajala duge 22 godine, od 1978. do 2000. godine, kao i jednomjesečnom ratu između iz 2006. godine. Tamo nas preuzima Musa koji ima zadatak ispričati nam Hezbolahovu verziju povijesti.

Damask me probudio naglo, kao i svakog jutra. Prvo su do mene doprli zvuci automobilskih truba i guma kako se kotrljaju po širokim asfaltnim avenijama, koje sve vode do samog centra. Bez obzira na sinoćnje ispijanje araka, nisam osjećao mučninu niti su mi usta bila suha. Već sam poslije pola sata spretno silazio niz stepenice, pored soba u kojima već godinama žive izbjeglice iz raznih dijelova Sirije, pridošle iz ratom razorenih područja. Sjeo sam u predvorje gdje me čekao klasični sirijski doručak, zbog kojeg sam osjećao neugodu. Jer samo tri kilometra dalje prva je linija bojišta, tamo padaju bombe, uz njihov zvuk liježem svaku noć. I zaspim. Jer se u Siriji nalazi 20-ak gradova pod okruženjem, što vladinih, što opozicijskih, što islamističkih snaga, a u njima kilogram riže košta sto dolara i ljudi umiru od gladi. Jer je Sirija prva zemlja u povijesti u kojoj je više od pola stanovništva raseljeno. Jer u kampovima živi oko šest milijuna Sirijaca.

Na pristaništu brod je dočekala delegacija: predsjednica Mjesnog odbora u živopisnoj nošnji i nastavnica zajedno sa sve četvoro učenika osnovne škole. Među posljednjima napuštamo pristanište i nudimo pomoć starijoj gospođi koja gura tačke ili kariolu. To je ovdje glavno prometalo. Neke su označene imenom i adresom, što se doima kao neslužbena registracija. Ona je jedna od oko 120 stanovnika. Otok je u završnoj fazi demografske katastrofe koja je zahvatila većinu otoka i ruralna područja u Hrvatskoj. Odavna je prešla granicu simbolične prijetnje i ozbiljna istraživanja govore da će za generaciju-dvije, ako računamo samo domaće, biti doslovce mrtav. Geografija i povijesna sudbina izolirale su otok od svijeta, uputile na sebe i učinile specifičnom zajednicom. Genetička istraživanja otočana utvrdila su određene oblike bolesti u zajednici, primjerice mentalnu retardaciju, poteškoće u učenju i psihičke smetnje.

„Slušali smo ISIS-ovce preko radio prijamnika. Raspravljali su kako će nam prerezati grkljane, pucati nam u potiljke. Bombaši samoubojice napadali su nas noću zazivajući Alaha. Stravično, užasno iskustvo", oživljava nam opsadu Kobanea najmlađi preživjeli branitelj tog grada koji je postao simbolom revolucije. Svaka ulica ovdje nosi svoje uspomene, priče koje zvuče nestvarno na toplom, ljetnom suncu. U restoranu u Tal Abyadu, grad za koji kažu da je pun ISIS-ovih spavača, donose nam pregorenu kokoš s glavom, kljunom i nogama. Prebiremo po spaljenom mesu i slušamo izvanredne vijesti na televiziji. Tog jutra, nakon što smo napustili Kobane, turska vojska je prešla granicu i zauzela četiri sela zapadno od grada. Džuan i Fahid šutljivi su, vijest im pada na želudac teže od ugljene piletine. Mogućnost otvorenog rata ne ovisi o Turcima i Kurdima, nego o pozicijama velikih sila.