Neobično sunčani petak za ovo doba godine. Ispred kućice na sjeveru zagrebačke Trešnjevke polako se okupljaju ljudi. Ugodna i prijateljska atmosfera, čuju se španjolski i engleski jezik, tu i tamo zvuci gitare, uokolo neumorno trčkara jedan psić. Unutra, prostorija puna svježeg povrća i voća, brašna, veganskog mlijeka, namaza, pića, kave, higijenskih potrepština, kozmetike, odjeće i obuće, knjiga ... I – pazite sad – sve je to besplatno. Ovo je Džabac. Prostor bez novca i bez krađe. Ukoliko ugledate nešto što vam se svidi ili vam treba, slobodno to možete uzeti i ne morate pitati “smijem li”. Džabac je, naime, “dućan za džabe” - besplatni dućan koji radi na principu samoorganiziranja i, kako kažu organizatori, služi kao prostor socijalizacije i izgradnje zajednice, gdje svatko može doći i uzeti što treba, bez ikakve novčane transakcije, i bez obveze da nešto ostavi (iako, naravno, i to može).

Večer pada na predgrađe Luang Prabanga, a miris zemlje i paljevine širi se zrakom. U jednom od tih skrivenih kutaka, u tišini koju narušava samo zvuk ptica i cvrčaka, okuplja se grupa ljudi. Nakon što parkiraju svoje mopede, ulaze unutar velike nadstrešnice koja je kao stvorena za noćni život: glasna muzika, šank s pićima, staze za boćanje, biljar … To su svakodnevni ljudi kakve susrećemo svugdje na svijetu: stočari, trgovci, ljudi od kredita i sreće, i svi oni sa zajedničkim interesom – pijetlovi. Drže ih kao ratnike, ispod ruku, u drvenim kutijama koje su prekrivene tkaninama, tek da se nazire njihov zlatni sjaj. Pijetlovi, posebno istrenirani, spremni su na ono najvažnije – borbu koja će dokazati koji je od njih najjači. Borbe su ovdje na sjeveru Laosa ritual, način života i prilika za ostvarenje osobne časti. Atmosfera je u takvim trenucima nabijena adrenalinom. Lica ljudi su ozbiljna.

„Željka, je'l istina da se zatvaran naš kiosk“, pitam je dok prolazim prema susjednoj pošti. Željka me pogleda i zaplače. Nakon 18 godina radnog staža, ostaje u svojim pedesetima, bez posla. Unatoč peticiji koju su potpisali gotovo svi Kostajničani, Tisak zatvara svoj kiosk. Sljedeći je udaljen 40 kilometara odavde. Željki i Meliti ovo su posljednji sati rada u Tisku. Čekaju kamion koji će doći po kiosk i zauvijek ga odvesti odavde. Za to vrijeme dolazi kombi s natpisom LEDO kako bi odnio svoj frižider za sladoled. Stiže i Marić security, parkiraju ravno ispred kioska, tehničar vadi lojtrice i za nekoliko minuta posla skida se alarm koji je štitio kiosk od onih provalnika. Taj je kiosk obilježio sva djetinjstva prijeratnog i poslijeratnog razdoblja moga gradića na obalama Une. Dok Željka i Melita čiste, prisjećamo se zajedno značaja ovog mjesta koje, shvatili ste, za ovaj grad nije bilo samo kiosk, nego nešto puno više.

Ono što karakteriše ove blokade jeste dovitljivost studenata u izradi transparenata i poruka. Tako na jednom od njih stoji „Studentski zahtevi za neupućene“, kao novo izdanje popularnog serijala knjiga za neupućene. Danima pred najavu blokade Autokomande pozivani su građani da pomognu svojim donacijama u vidu prehrane i napitaka. Tačno na sredini blokade zatičemo grupu koja stoji iza bifea „Blokada“. Plaćanje osmehom, piše. Baš u tom trenutku dolazi žena sa nekoliko kesa toplih kiflica. Andrea, koji sa još tri devojke dežura ispred „bifea“ navodi da građani dostavljaju kiflice, slatkiše, slaniše, a da će oni tokom dana kuvati kafu i čajeve. Organizovali su se u smenama da pokriju 24 sata. „Mi smo tu od osam. Popodne dolazi druga ekipa koja će biti do ponoći, pa sledeća u šest ujutru. Nismo svi studenti. Ima nas i radnog naroda jer solidarnost je jako bitna“, kaže. Ključni je to pojam od samog početka. Solidarnost.

Tih je mjeseci u Etiopiji vladalo izvanredno stanje i na svakog se stranca gledalo sa sumnjom. Rat na sjeveru se širio, pa su gotovo svi stranci napustili zemlju, a oni koji su ostali i govorili, čak i najtiše, protiv vojnog narativa, bili bi označeni kao špijuni. Ksenofobija je također stigla na jug, u Šašamene. Jedan krivi korak poput vađenja fotoaparata ili snimača zvuka na ulici, smjesta bi izazvao poglede nepovjerenje. Neki čovjek preko puta odmah se uhvatio svog telefona i krenuo nazivati broj samo njemu znan. Agenti bi se rado nasladili s nekim tko krivo izvještava o njihovoj zemlji. Mediji su, naime, donedavnog miljenika zapada, premijera Abiyja Ahmeda, inače nekadašnjeg dobitnika Nobelove nagrade za mir, počeli nazivati sudionikom u genocidu. Njegovom se establišmentu to nije dopalo, a oni koji su izvještavali bivali su označeni jednostavnom riječju „farang“, odnosno stranac.

Prva tri dana puta ove avanture zapravo smo proveli uglavnom na trajektima, s obzirom da smo u Tunis odlučili ići automobilom, kako bismo mogli doći duboko "u utrobu" Sahare. Na jedna od „vrata Sahare“, oazu Ksar Ghilane, usred ničega, dolazimo s dojmom kao da ulazimo u neki grad iz vremena Divljeg zapada. Najvažnije je u svakom trenutku imati dovoljno goriva i vode, a ni hurme nisu naodmet, mada i tamo gdje nije logično očekivati baš ništa, naići ćemo na hladno pivo koje je jeftinije od onoga na trajektu s kojim smo stigli u Afriku. Dalje, do oaze Huidad, kamo smo se namjerili, vozit ćemo dva dana kroz Saharu. Na polovini tog puta, na kraju dana, logor podižemo negdje u pustinji. Uživamo u privilegiji ovog nesvakidašnjeg ambijenta, u sumraku uz logorsku vatru, druženje i kasnu večeru. Spavanje na pijesku bez šatora, ispod tende, godilo je mojim leđima, pogotovo jer nije bilo previše hladno.