U moru ljudi pred Kućom cvijeća prilazi mi čovjek koji se predstavlja kao Vladimir i nudi „ekskluzivu“. Samo neka uđem unutra sa malim Ibrom i on će mi „ponuditi čaroliju“. Gledam Ibru. Dječak. Devet godina. Pionirska kapa i marama. Iz Bijeljine je, kaže. Već tri godine dolazi na Titov grob, objašnjava nam vadeći papir na kom je napisao i iščitao: "Drugovi i drugarice. Ja sam Ibrahim Mujkić rodom iz Bosne. Slušajući svoga oca i djeda kako je bilo lijepo uz druga Tita u Jugoslaviji, ja sam to zavolio i nadam se da ćemo se opet ujediniti da bude put bratstva i jedinstva." Tuga te obuzima. Pred očima mi slika Arkana u Bijeljini i onog beogradskog DJ-a kako nogom udara nesretnu ženu na podu. Prilazi mi opet Vladimir kaže "Uguglajte moje ime pa ćete da vidite ko sam". Malo i da se naježite - "Oficir Vojne bezbjednosti u penziji Vladimir Jagar (na slici), koji je tajno snimio Martina Špegelja u jesen 1990. godine".

Evo nas s Markom Đurićem. Znate, onaj direktor Kancelarija za Kosovo i Metohiju koji je nedavno uhapšen na Kosovu. I ovaj put je stigao da zapiša ono što se zapišati više ne da. I to nakon što popije pivo u čiju proizvodnju je i Srbija uložila nekih sredstava kako bi pomogla privredu, a koliko je Srbiji dosta stalo do privrede i uspeha lokalnih privrednika govori i činjenica da se to pivo zove “Gazimestan”, što samo po sebi znači da su dometi istog maksimalno limitirani i pitanje je hoće li ga piti i lokalni Srbi. Šta o svemu misle oni u Srbiji doznali smo iz onog istraživanja. Jebe se njima više za Gazimestan, bilo kao pivo ili toponim koji je sinonim za uspon Miloševića i njegove nacionalističke politike čije posledice osećamo i danas. Najmanje je ovde bitan uspeh te pivare. Bitna je samo slika koja ide u Beograd, a ona pokazuje da se ima muda praviti i “Gazimestan” pivo i da im niko ništa ne može jer “Kosovo je Srbija”.

Bit ćemo surovo iskreni: malo toga je podijeljeno u akciji u kojoj se neprodana hrana na tržnicama trebala podijeliti onima koji za hranu novaca nemaju. Jer tko kome više vjeruje? Posebno kada daje, a ništa ne traži zauzvrat. Hej?! Nema danas više toga. Volonteri su čak otpremljeni s Trešnjevačkog placa pomalo grubim riječima čovjeka uronjenoga glavom u kontejner da on od njih ne želi ništa. Nije navikao dobiti išta besplatno. Ali, ima tko će pomoći. Možda samo treba više slušati. Evo Dobrosav - možda ga znate kao "kralja šampinjona" - potpisanom je reporteru isporučio više kilograma tih gljiva. Odmah s druge strane, Marica je sa špinatom trčala za nama, Katica je pak dala mlijeko. Sve troje su rekli isto: „Ne želimo baciti, želimo dati!“. I ljudi uzimaju. Kad ih nitko ne vidi. Zanimljivo, nitko više od onoga koliko mu treba.

Ciča zima spustila se nad grad, ali turisti i dalje mobitelima ciljaju makedonsko arhitektonsko čudo, kojemu kao da nema kraja. Nekoliko stotina ljudi okupilo se oko skopske kopije Slavoluka pobjede omotano makedonskim zastavama, a s velikih zvučnika trešte domoljubne makedonske pjesme dok se potpisuje peticija protiv promjene imena aerodroma koji nosi naziv Aleksandra Makedonskog. Dvije stotine i pedeset kilometara južnije nalazi se Solun – prijestolnica grčke pokrajine Makedonije. Mjere štednje Grke su donekle odvratile od noćnih izlazaka po restoranima, ali nikako i od prosvjeda vezanih za ime Makedonija. U razmaku od tjedan dana održana su dva velika prosvjeda: jedan u Solunu i drugi u Ateni. Na svakom se okupilo na stotine tisuća građana. Usijana atmosfera u kojoj se Makedonce na plakatima prikazuje kao velikog slavenskog medvjeda koji proždire grčki teritorij.

Autobusi u Libanonu nemaju vozni red. Voze kada se napune ili kada vozač zaključi da mu se isplati krenuti. Usto su i bezobrazno jeftini, za razliku od taksija. Ne treba nam dugo da pronađemo svoj autobus. Naprosto slijedimo glas koji se dere „Saida, Saida!“. Sat vremena kasnije nas šestero ambiciozni taksist uspio je nagurati u poluraspadnuti mercedes s kraja sedamdesetih. Vozi nas u Hezbolahov „Muzej otpora“, na lokaciju smještenu u libanonskim brdima, četrdesetak kilometara zračne linije od Bejruta i dvadesetak od granice s Izraelom. Mjesto je to posvećeno Hezbolahovoj borbi protiv izraelske okupacije južnog Libanona koja je trajala duge 22 godine, od 1978. do 2000. godine, kao i jednomjesečnom ratu između iz 2006. godine. Tamo nas preuzima Musa koji ima zadatak ispričati nam Hezbolahovu verziju povijesti.

Damask me probudio naglo, kao i svakog jutra. Prvo su do mene doprli zvuci automobilskih truba i guma kako se kotrljaju po širokim asfaltnim avenijama, koje sve vode do samog centra. Bez obzira na sinoćnje ispijanje araka, nisam osjećao mučninu niti su mi usta bila suha. Već sam poslije pola sata spretno silazio niz stepenice, pored soba u kojima već godinama žive izbjeglice iz raznih dijelova Sirije, pridošle iz ratom razorenih područja. Sjeo sam u predvorje gdje me čekao klasični sirijski doručak, zbog kojeg sam osjećao neugodu. Jer samo tri kilometra dalje prva je linija bojišta, tamo padaju bombe, uz njihov zvuk liježem svaku noć. I zaspim. Jer se u Siriji nalazi 20-ak gradova pod okruženjem, što vladinih, što opozicijskih, što islamističkih snaga, a u njima kilogram riže košta sto dolara i ljudi umiru od gladi. Jer je Sirija prva zemlja u povijesti u kojoj je više od pola stanovništva raseljeno. Jer u kampovima živi oko šest milijuna Sirijaca.