Ono što karakteriše ove blokade jeste dovitljivost studenata u izradi transparenata i poruka. Tako na jednom od njih stoji „Studentski zahtevi za neupućene“, kao novo izdanje popularnog serijala knjiga za neupućene. Danima pred najavu blokade Autokomande pozivani su građani da pomognu svojim donacijama u vidu prehrane i napitaka. Tačno na sredini blokade zatičemo grupu koja stoji iza bifea „Blokada“. Plaćanje osmehom, piše. Baš u tom trenutku dolazi žena sa nekoliko kesa toplih kiflica. Andrea, koji sa još tri devojke dežura ispred „bifea“ navodi da građani dostavljaju kiflice, slatkiše, slaniše, a da će oni tokom dana kuvati kafu i čajeve. Organizovali su se u smenama da pokriju 24 sata. „Mi smo tu od osam. Popodne dolazi druga ekipa koja će biti do ponoći, pa sledeća u šest ujutru. Nismo svi studenti. Ima nas i radnog naroda jer solidarnost je jako bitna“, kaže. Ključni je to pojam od samog početka. Solidarnost.

Tih je mjeseci u Etiopiji vladalo izvanredno stanje i na svakog se stranca gledalo sa sumnjom. Rat na sjeveru se širio, pa su gotovo svi stranci napustili zemlju, a oni koji su ostali i govorili, čak i najtiše, protiv vojnog narativa, bili bi označeni kao špijuni. Ksenofobija je također stigla na jug, u Šašamene. Jedan krivi korak poput vađenja fotoaparata ili snimača zvuka na ulici, smjesta bi izazvao poglede nepovjerenje. Neki čovjek preko puta odmah se uhvatio svog telefona i krenuo nazivati broj samo njemu znan. Agenti bi se rado nasladili s nekim tko krivo izvještava o njihovoj zemlji. Mediji su, naime, donedavnog miljenika zapada, premijera Abiyja Ahmeda, inače nekadašnjeg dobitnika Nobelove nagrade za mir, počeli nazivati sudionikom u genocidu. Njegovom se establišmentu to nije dopalo, a oni koji su izvještavali bivali su označeni jednostavnom riječju „farang“, odnosno stranac.

Prva tri dana puta ove avanture zapravo smo proveli uglavnom na trajektima, s obzirom da smo u Tunis odlučili ići automobilom, kako bismo mogli doći duboko "u utrobu" Sahare. Na jedna od „vrata Sahare“, oazu Ksar Ghilane, usred ničega, dolazimo s dojmom kao da ulazimo u neki grad iz vremena Divljeg zapada. Najvažnije je u svakom trenutku imati dovoljno goriva i vode, a ni hurme nisu naodmet, mada i tamo gdje nije logično očekivati baš ništa, naići ćemo na hladno pivo koje je jeftinije od onoga na trajektu s kojim smo stigli u Afriku. Dalje, do oaze Huidad, kamo smo se namjerili, vozit ćemo dva dana kroz Saharu. Na polovini tog puta, na kraju dana, logor podižemo negdje u pustinji. Uživamo u privilegiji ovog nesvakidašnjeg ambijenta, u sumraku uz logorsku vatru, druženje i kasnu večeru. Spavanje na pijesku bez šatora, ispod tende, godilo je mojim leđima, pogotovo jer nije bilo previše hladno.

Tišina vlada na uglu ulice nasuprot ambasade Republike Srbije u trećem bečkom okrugu. Jedini glasovi koji se mogu čuti dolaze od tri austrijska policajca koji blokiraju pristup ambasadi. Pričaju o svojim ranijim zaduženjima – najprije glasno, a zatim stišavaju glasove. Ovi prosvjedi više nisu vezani samo za tragičnu nesreću u Novom Sadu za koju mnogi u Srbiji krive očitu korupciju u „Aleksandrovom Kraljevstvu“. Nekoliko prosvjednika drži i transparente koji podsjećaju na uznemirujuće i tragične događaje diljem bivše Jugoslavije prošle godine. Prečko u Zagrebu i Ribnikar u Beogradu – dvije škole u kojima se dogodio masovni napad nožem, odnosno masovna pucnjava. Cetinje u Crnoj Gori, gdje je muškarac na Novu godinu ubio dvanaest ljudi. Donja Jablanica u Hercegovini, gdje je u listopadu klizište s ilegalnog kamenoloma usmrtilo gotovo 20 ljudi. Prosvjednici za ove smrtonosne događaje krive sustavnu korupciju i nemar vlasti.

Malo koja institucija toliko govori o Bosni koliko to čini njen Historijski muzej. Priča je to o nemaru, žilavosti, kreativnosti i bosanskom inatu. Nove drvene stepenice obojene su u crno. „Sada možemo ljudima omogućiti siguran pristup našem muzeju“, kaže istoričarka Elma Hašimbegović. Elma je direktorica Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Prije samo koju sedmicu posjetioci su se morali verati trošnim kamenim stepenicama koje nisu mijenjane niti obnavljane još od vremena Jugoslavije. Lokalne i državne vlasti, unatoč decenijama dugim vapajima muzejskog osoblja i javnosti, nisu smatrale važnim da se one poprave. Kada je situacija postala nepodnošljiva, Elma i njene kolege uzeli su stvari u svoje ruke. "Uklonili smo stare kamene stepenice i zamijenili ih ovom konstrukcijom. To je možda privremeno rješenje, ali služi svrsi", govori nam.

Približavajući se Prištini iz pravca Podujeva, preko Obilića, pucala je sasvim nova, nepoznata dimenzija. To su dakle te promjene o kojima su mi pričali i na koje su me upozoravali, a ja kao nisam obraćao pažnju. Imre je isto bio zatečen. Gotovo u glas smo se upitali, gdje smo se mi to zapravo zaputili? Osim dimnjaka termoelektrane Obilić i spomenika na Gazimestanu na horizontu, kraj kojeg je stao novoizgrađeni hotel “Happy Life”, sve je djelovalo neobično nepoznato. A onda je pejsaž nekada poznatog grada bljesnuo pred očima. “Jebote, šta je ovo!”, uzviknuli smo u isti glas, zarobljeni u poslijepodnevnom gradskom špicu, spuštajući se u pravcu autobuske stanice. Grotlo. Vučemo se kao puževi. Oko nas neki novi neboderi, Beograd na vodi da se posrami. U tom krkljancu, gdje pred očima iskače sve novo, tih nekoliko stotina metara prelazimo duže od sata. Dovoljno da u nedoumici i nevjerici upijamo svu tu transformaciju prostora.