NE BUDI ĐUBRE: Kad komunalne službe neće, čiste građani

NE BUDI ĐUBRE: Kad komunalne službe neće, čiste građani

Želeći učiniti nešto za svoje društvo popularna makedonska kazališna i filmska glumica Irena Ristić odlučila je krenuti u akciju. S nekoliko prijatelja osnovala je inicijativu pod imenom “Ne bidi đubre” ("Ne budi đubre") i počela raditi ono što je mnogim Makedoncima nezamislivo. Naime, oni čiste smeće s javnih površina, a neki ih zbog toga nazivaju plaćenicima, uvjereni da to rade samo kako bi diskriminirali komunalne tvrtke. Prošli mjesec Lupiga je s njima bila u akciji. Čistila se javna površina uz autocestu Skoplje-Tetovo. Čim smo stigli na lokaciju, uokolo se nevjerojatnom brzinom razmililo tridesetak ljudi, neumorno čisteći, a već na prvi pogled bilo je jasno da smeća ima na pretek. U roku samo dva sata skupljeno je čak 105 vreća raznog smeća. Iako su građani obavili posao komunalne tvrtke, ona čak nije bila u stanju organizirati da se prikupljeno smeće u normalnom roku prebaci na deponiju.
SLIKE BEOGRADSKIH PROTESTA: „Ko to kaže, ko to laže - da ne branimo Srbiju“

SLIKE BEOGRADSKIH PROTESTA: „Ko to kaže, ko to laže - da ne branimo Srbiju“

“Treba li se ovome radovati ili ne“, priupitala me jedna prijateljica, zovimo je samo Barbara, koja se zatekla u Beogradu tokom osamnaeste subote protesta “Jedan od pet miliona”. Samo sam zavrtio glavom. “Ma kaki”. Šetnju je u startu pomalo poremetio jedan, kako je rekao, “branilac Srbije”. Legao je na sred zemlje i govorio uporno: “Ja branim Srbiju”. “A i mi branimo Srbiju”, stigao je odgovor sa strane. Brojnost kamera i znatiželjnika osujetila je obezbjeđenje da ga na silu uklone sa puta. “Dođi, dođi da ga zapamtimo”, govorio je jedan mladac onom drugom. “Daj da ga zapamtimo”. “Šta ga imaš pamtiti? Hajde dalje”, odgovorio mu je neko. ”Idi dalje”. Subota je posebno interesantna jer nije ovo jedina šetnja koja se događa u glavnom gradu Srbije. Svake subote gradom šeta još jedan otužni skup koji ukazuje na izdaju Kosova, na Lazarovu kletvu, a na kom se često pridruže i nosioci slika Ratka Mladića.
DAN IZGUBLJENE MLADOSTI: Tuga pred Kućom cvijeća

DAN IZGUBLJENE MLADOSTI: Tuga pred Kućom cvijeća

U moru ljudi pred Kućom cvijeća prilazi mi čovjek koji se predstavlja kao Vladimir i nudi „ekskluzivu“. Samo neka uđem unutra sa malim Ibrom i on će mi „ponuditi čaroliju“. Gledam Ibru. Dječak. Devet godina. Pionirska kapa i marama. Iz Bijeljine je, kaže. Već tri godine dolazi na Titov grob, objašnjava nam vadeći papir na kom je napisao i iščitao: "Drugovi i drugarice. Ja sam Ibrahim Mujkić rodom iz Bosne. Slušajući svoga oca i djeda kako je bilo lijepo uz druga Tita u Jugoslaviji, ja sam to zavolio i nadam se da ćemo se opet ujediniti da bude put bratstva i jedinstva." Tuga te obuzima. Pred očima mi slika Arkana u Bijeljini i onog beogradskog DJ-a kako nogom udara nesretnu ženu na podu. Prilazi mi opet Vladimir kaže "Uguglajte moje ime pa ćete da vidite ko sam". Malo i da se naježite - "Oficir Vojne bezbjednosti u penziji Vladimir Jagar (na slici), koji je tajno snimio Martina Špegelja u jesen 1990. godine".
LUPIGA U MITROVICI: Kosovo više nije Srbija

LUPIGA U MITROVICI: Kosovo više nije Srbija

Evo nas s Markom Đurićem. Znate, onaj direktor Kancelarija za Kosovo i Metohiju koji je nedavno uhapšen na Kosovu. I ovaj put je stigao da zapiša ono što se zapišati više ne da. I to nakon što popije pivo u čiju proizvodnju je i Srbija uložila nekih sredstava kako bi pomogla privredu, a koliko je Srbiji dosta stalo do privrede i uspeha lokalnih privrednika govori i činjenica da se to pivo zove “Gazimestan”, što samo po sebi znači da su dometi istog maksimalno limitirani i pitanje je hoće li ga piti i lokalni Srbi. Šta o svemu misle oni u Srbiji doznali smo iz onog istraživanja. Jebe se njima više za Gazimestan, bilo kao pivo ili toponim koji je sinonim za uspon Miloševića i njegove nacionalističke politike čije posledice osećamo i danas. Najmanje je ovde bitan uspeh te pivare. Bitna je samo slika koja ide u Beograd, a ona pokazuje da se ima muda praviti i “Gazimestan” pivo i da im niko ništa ne može jer “Kosovo je Srbija”.
ZAMETNUTA KLICA: I nitko nije uzeo više od onoga koliko mu treba

ZAMETNUTA KLICA: I nitko nije uzeo više od onoga koliko mu treba

Bit ćemo surovo iskreni: malo toga je podijeljeno u akciji u kojoj se neprodana hrana na tržnicama trebala podijeliti onima koji za hranu novaca nemaju. Jer tko kome više vjeruje? Posebno kada daje, a ništa ne traži zauzvrat. Hej?! Nema danas više toga. Volonteri su čak otpremljeni s Trešnjevačkog placa pomalo grubim riječima čovjeka uronjenoga glavom u kontejner da on od njih ne želi ništa. Nije navikao dobiti išta besplatno. Ali, ima tko će pomoći. Možda samo treba više slušati. Evo Dobrosav - možda ga znate kao "kralja šampinjona" - potpisanom je reporteru isporučio više kilograma tih gljiva. Odmah s druge strane, Marica je sa špinatom trčala za nama, Katica je pak dala mlijeko. Sve troje su rekli isto: „Ne želimo baciti, želimo dati!“. I ljudi uzimaju. Kad ih nitko ne vidi. Zanimljivo, nitko više od onoga koliko mu treba.
REPORTAŽA: U zemlji koja traga za svojim imenom

REPORTAŽA: U zemlji koja traga za svojim imenom

Ciča zima spustila se nad grad, ali turisti i dalje mobitelima ciljaju makedonsko arhitektonsko čudo, kojemu kao da nema kraja. Nekoliko stotina ljudi okupilo se oko skopske kopije Slavoluka pobjede omotano makedonskim zastavama, a s velikih zvučnika trešte domoljubne makedonske pjesme dok se potpisuje peticija protiv promjene imena aerodroma koji nosi naziv Aleksandra Makedonskog. Dvije stotine i pedeset kilometara južnije nalazi se Solun – prijestolnica grčke pokrajine Makedonije. Mjere štednje Grke su donekle odvratile od noćnih izlazaka po restoranima, ali nikako i od prosvjeda vezanih za ime Makedonija. U razmaku od tjedan dana održana su dva velika prosvjeda: jedan u Solunu i drugi u Ateni. Na svakom se okupilo na stotine tisuća građana. Usijana atmosfera u kojoj se Makedonce na plakatima prikazuje kao velikog slavenskog medvjeda koji proždire grčki teritorij.
LUPIGA U HEZBOLAHOVOM DISNEYLANDU: „Snimite i film ako hoćete“

LUPIGA U HEZBOLAHOVOM DISNEYLANDU: „Snimite i film ako hoćete“

Autobusi u Libanonu nemaju vozni red. Voze kada se napune ili kada vozač zaključi da mu se isplati krenuti. Usto su i bezobrazno jeftini, za razliku od taksija. Ne treba nam dugo da pronađemo svoj autobus. Naprosto slijedimo glas koji se dere „Saida, Saida!“. Sat vremena kasnije nas šestero ambiciozni taksist uspio je nagurati u poluraspadnuti mercedes s kraja sedamdesetih. Vozi nas u Hezbolahov „Muzej otpora“, na lokaciju smještenu u libanonskim brdima, četrdesetak kilometara zračne linije od Bejruta i dvadesetak od granice s Izraelom. Mjesto je to posvećeno Hezbolahovoj borbi protiv izraelske okupacije južnog Libanona koja je trajala duge 22 godine, od 1978. do 2000. godine, kao i jednomjesečnom ratu između iz 2006. godine. Tamo nas preuzima Musa koji ima zadatak ispričati nam Hezbolahovu verziju povijesti.
U POTRAZI ZA ALEPOM: Uspomena na Siriju

U POTRAZI ZA ALEPOM: Uspomena na Siriju

Damask me probudio naglo, kao i svakog jutra. Prvo su do mene doprli zvuci automobilskih truba i guma kako se kotrljaju po širokim asfaltnim avenijama, koje sve vode do samog centra. Bez obzira na sinoćnje ispijanje araka, nisam osjećao mučninu niti su mi usta bila suha. Već sam poslije pola sata spretno silazio niz stepenice, pored soba u kojima već godinama žive izbjeglice iz raznih dijelova Sirije, pridošle iz ratom razorenih područja. Sjeo sam u predvorje gdje me čekao klasični sirijski doručak, zbog kojeg sam osjećao neugodu. Jer samo tri kilometra dalje prva je linija bojišta, tamo padaju bombe, uz njihov zvuk liježem svaku noć. I zaspim. Jer se u Siriji nalazi 20-ak gradova pod okruženjem, što vladinih, što opozicijskih, što islamističkih snaga, a u njima kilogram riže košta sto dolara i ljudi umiru od gladi. Jer je Sirija prva zemlja u povijesti u kojoj je više od pola stanovništva raseljeno. Jer u kampovima živi oko šest milijuna Sirijaca.
REPORTAŽA S JEDNOG OD NAJIZOLIRANIJIH OTOKA JADRANA: Ljepota osuđena na izumiranje

REPORTAŽA S JEDNOG OD NAJIZOLIRANIJIH OTOKA JADRANA: Ljepota osuđena na izumiranje

Na pristaništu brod je dočekala delegacija: predsjednica Mjesnog odbora u živopisnoj nošnji i nastavnica zajedno sa sve četvoro učenika osnovne škole. Među posljednjima napuštamo pristanište i nudimo pomoć starijoj gospođi koja gura tačke ili kariolu. To je ovdje glavno prometalo. Neke su označene imenom i adresom, što se doima kao neslužbena registracija. Ona je jedna od oko 120 stanovnika. Otok je u završnoj fazi demografske katastrofe koja je zahvatila većinu otoka i ruralna područja u Hrvatskoj. Odavna je prešla granicu simbolične prijetnje i ozbiljna istraživanja govore da će za generaciju-dvije, ako računamo samo domaće, biti doslovce mrtav. Geografija i povijesna sudbina izolirale su otok od svijeta, uputile na sebe i učinile specifičnom zajednicom. Genetička istraživanja otočana utvrdila su određene oblike bolesti u zajednici, primjerice mentalnu retardaciju, poteškoće u učenju i psihičke smetnje.
NADA U POBJEDU PROTIV SVIH IZGLEDA: „Fak ISIS, fak Erdogan, fak Asad“

NADA U POBJEDU PROTIV SVIH IZGLEDA: „Fak ISIS, fak Erdogan, fak Asad“

„Slušali smo ISIS-ovce preko radio prijamnika. Raspravljali su kako će nam prerezati grkljane, pucati nam u potiljke. Bombaši samoubojice napadali su nas noću zazivajući Alaha. Stravično, užasno iskustvo", oživljava nam opsadu Kobanea najmlađi preživjeli branitelj tog grada koji je postao simbolom revolucije. Svaka ulica ovdje nosi svoje uspomene, priče koje zvuče nestvarno na toplom, ljetnom suncu. U restoranu u Tal Abyadu, grad za koji kažu da je pun ISIS-ovih spavača, donose nam pregorenu kokoš s glavom, kljunom i nogama. Prebiremo po spaljenom mesu i slušamo izvanredne vijesti na televiziji. Tog jutra, nakon što smo napustili Kobane, turska vojska je prešla granicu i zauzela četiri sela zapadno od grada. Džuan i Fahid šutljivi su, vijest im pada na želudac teže od ugljene piletine. Mogućnost otvorenog rata ne ovisi o Turcima i Kurdima, nego o pozicijama velikih sila.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Učeničke ekskurzije - tragovima masovnih grobnica

    11.06.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Učeničke ekskurzije - tragovima masovnih grobnica

  2. PROFESORSKI MEMENTO: Praznina ispred televizora

    22.05.2019.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Praznina ispred televizora

  3. MALO VS. NIŠTA: Pustite me da budem licemjerka koja ne može spasiti svijet

    06.05.2019.

    Boba Đuderija

    MALO VS. NIŠTA: Pustite me da budem licemjerka koja ne može spasiti svijet

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije