Malo koja institucija toliko govori o Bosni koliko to čini njen Historijski muzej. Priča je to o nemaru, žilavosti, kreativnosti i bosanskom inatu. Nove drvene stepenice obojene su u crno. „Sada možemo ljudima omogućiti siguran pristup našem muzeju“, kaže istoričarka Elma Hašimbegović. Elma je direktorica Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Prije samo koju sedmicu posjetioci su se morali verati trošnim kamenim stepenicama koje nisu mijenjane niti obnavljane još od vremena Jugoslavije. Lokalne i državne vlasti, unatoč decenijama dugim vapajima muzejskog osoblja i javnosti, nisu smatrale važnim da se one poprave. Kada je situacija postala nepodnošljiva, Elma i njene kolege uzeli su stvari u svoje ruke. "Uklonili smo stare kamene stepenice i zamijenili ih ovom konstrukcijom. To je možda privremeno rješenje, ali služi svrsi", govori nam.

Približavajući se Prištini iz pravca Podujeva, preko Obilića, pucala je sasvim nova, nepoznata dimenzija. To su dakle te promjene o kojima su mi pričali i na koje su me upozoravali, a ja kao nisam obraćao pažnju. Imre je isto bio zatečen. Gotovo u glas smo se upitali, gdje smo se mi to zapravo zaputili? Osim dimnjaka termoelektrane Obilić i spomenika na Gazimestanu na horizontu, kraj kojeg je stao novoizgrađeni hotel “Happy Life”, sve je djelovalo neobično nepoznato. A onda je pejsaž nekada poznatog grada bljesnuo pred očima. “Jebote, šta je ovo!”, uzviknuli smo u isti glas, zarobljeni u poslijepodnevnom gradskom špicu, spuštajući se u pravcu autobuske stanice. Grotlo. Vučemo se kao puževi. Oko nas neki novi neboderi, Beograd na vodi da se posrami. U tom krkljancu, gdje pred očima iskače sve novo, tih nekoliko stotina metara prelazimo duže od sata. Dovoljno da u nedoumici i nevjerici upijamo svu tu transformaciju prostora.

Promatrajući trošne alžirske ceste koliko je to bilo moguće uslijed vrlo slabe, a mjestimice i nepostojeće ulične rasvjete, osjećaj beznađa samo se pojačavao. Hosteli se zatvaraju, alžirske dinare nismo stigli pribaviti, a situacija ne bi ni bila toliko kobna da Annaba ne spada u pogranično područje, mjesta koja su često podložna kriminalu. Pritom smo tek ulazili u Alžir, nismo još znali pravila igre, pa spavanje u hammocku kao što biva običaj u poznatoj nam Europi, nije bila opcija. Aimed, s druge strane, nije vidio nikakav problem, par poruka, poziva i evo ga, sve je dogovoreno! Imamo smještaj u Annabi. Osnovna potreba nam je riješena, ne znajući točno kako. Nije ni bitno, nastavljamo bezbrižno. Google Prevoditelj s offline arapskim prijevodom odjednom je pokazivao Aimedovo pitanje: imam li ja kakvu dugu haljinu.

Boška Buhu su 27. septembra 1943. godine, u selu Jabuka nedaleko Prijepolja, ubili četnici iz zasede. Imao je 17 godina. Da je ostao kojim slučajem u svom selu Gradina, nedaleko Virovitice, pitanje je da li bi i toliko dočekao jer tamo su harale ustaše. U kolektivnoj svesti pionira iz SFRJ urezana je filmska scena sata iz kog na travu curi sol, dok u pozadini idu taktovi pesme Dušana Radovića, koje je uglazbio Zoran Simjanović, a otpevao Oliver Dragojević: „Nek nas sete ove slike, na tu decu, na te đake, što su mali, mali za vojnike, a veliki za junake“. Tačno na mestu gde je Boško stradao danas se kočoperi 17 borova. Za svaku njegovu godinu života po jedan. I tačno na 81. godišnjicu pogibije Boška Buhe, na Jabuci, u okviru Memorijalnog kompleksa koji nosi ime po narodnom heroju Bošku Buhi, na mestu njegovog stradanja neka druga mladost gleda i sluša istoričarku Sanju Petrović Todosijević.

Čovjek uz cestu prodaje sokolove. Na glavi nosi pakul, puši cigaretu i pokazuje rijetke zube na koje se navukla patina dugogodišnjeg zanemarivanja. Sokolovi sjaje u punoj ljepoti, dok privezanih nožica i s iznenađujućom smirenošću promatraju gust promet i ulicu kroz koju se ljudi probijaju udišući ispušne plinove. Trguje se, živo je, grad je u svom regularnom dnevnom ritmu. Jedan dječak zastane i kupi sladoled s pokretnih kolica, drugi uzima hladan jogurt s krastavcima. Kabul je danas, kao što će svatko posvjedočiti, siguran. Stotine kontrolnih točaka nalazi se na cestovnim ulazima u grad. Ulice su nadalje patrolirane prometnom, ali i specijalnom policijom. Želite li ući u strogi centar grada, proći ćete još dodatnih provjera i to najčešće od ljudi koji su do prije tri godine sami postavljali bombe. Nema tog mladog pismenog čovjeka ovdje koji ne mašta o odlasku. Nema toga koji barem jednom nije pomislio na opciju.

Napušteni kostur nedovršenog mini-marketa, kričave boje praznog kafića i sveopća pustoš podsjećaju nas da je između Libije i nas manje kilometara, nego između Zagreba i Pule. Pristajemo na mjesto koje ne slovi samo kao geografski udaljeno, nego kao udaljeno od bilo kojeg oblika civilizacije, na najjužniju točku Europe - otok Gavdos. Po zimi na njemu živi svega šezdeset stanovnika. Ima jednog policajca, nema pitke vode, preko polovice taverni-restorana na njemu je otvoreno nakon Covida, a struja je provedena tek sredinom devedesetih. Upravo je zbog te dislociranosti u nekim krugovima zaboravljeni Gavdos stekao slavu. Naime, trećina stalnog stanovništva nisu otočani, nego kontrakulturaši koji su u izoliranosti otoka pronašli ultimativni bijeg od sistema. Njegova hipnotička čar već od šezdesetih godina prošlog stoljeća priskrbila mu je status Svetog grala svakog bohoa, hipija i nudista.