ZAKAŠNJELI PUTOPIS: I sad mislim o onoj aščinici u Bijelom Polju

ZAKAŠNJELI PUTOPIS: I sad mislim o onoj aščinici u Bijelom Polju

Burdžo je zamotavao volan loveći krivine, sve uz pokoju psovku. Kamioni koji su nam dolazili ususret sjekli su zavoje. „Materi im jebem“ (citat). A onda je odlučio pitati kakvu glazbu želimo. „Oćete domaću ili narodnu?“ Ta mi se podjela usjekla i danas, po njoj se reže kao nožem kroz putar. „Pa...najbolje nikakvu“, rekoh. „O može“, odgovori Burdžović i okrene na Treći program Radio Beograda, našao je Rahmanjinovu 2. simfoniju. Sjajno ništa. Bog nas je gledao kroz Sergejev klavir dok smo kroz mračne vrleti ulazili u Crnu Goru, prolazili kroz Kolašin i onda u uplovili na raspadnuto parkiralište raspadnutog nebodera koji se zvao Hotel Bijela rada. Ujutro, preskočili smo doručak, Artnam je htio na ćevape. Bilo je rano, niti osam sati. Pomislio sam kako je to sjajna ideja. Ubrzo smo niz nekoliko stepenica ušli u jednu zalogajnicu. Otvarali su u devet, gospođa u dimijama ljubazno nam je to rekla nakon što smo je pozdravili.
REPORTAŽA IZ PODIJELJENE ZEMLJE: Najvažnije je mahati zastavama

REPORTAŽA IZ PODIJELJENE ZEMLJE: Najvažnije je mahati zastavama

Dugo, dugo su kroz noć odjekivale automobilske sirene, tu i tamo isprekidane rafalima ispaljenim iz nekog vatrenog oružja. Masa svijeta, uglavnom mladih, slila se u centar Berana, nekadašnjeg Ivangrada, gradića na sjeveroistoku Crne Gore odmah nakon što su u prošlu nedjelju izašli prvi rezultati izbora. Promet u središtu bio je blokiran, a policija se držala na sigurnoj udaljenosti. „Nestali su“, jednostavnim rječnikom objasnit će nam jedan od sudionika ovog slavlja, ne preporučujući nam, radi vlastite sigurnosti, da odemo na slavljeničku lokaciju. „Meni kao Srbinu nije bilo najugodnije, ko zna na koga možete naletiti“, dodat će. Lokalne "političke analitičare" nismo dugo trebali tražiti. Negdje uoči posljednje litije pred izbore put nas je nanio u jedan lokal odakle kreću najvatreniji sudionici beranskih litija. Uz pivo i rakiju bistri se lokalna, ali i globalna politika. „Ovi Milovi su gori nego ustaše i šiptari“, obznanjuje stariji muškarac.
ISTORIJSKI DAN: Ovako su uporni građani oslobodili jednu reku

ISTORIJSKI DAN: Ovako su uporni građani oslobodili jednu reku

Svega je tu bilo u ove tri godine – tuče, pretnji, tužbi, nade, ali najviše upornosti i istrajnosti, a na kraju i solidarnosti. Možda ćemo, ako takve solidarnosti ne izostane i ubuduće, u narednim godinama govoriti o periodu pre 15. 08. i onom nakon 15. 08, kad je započeto vraćanje reka po Srbiji u korita. Još u januaru 2019. godine inspekcija Opštine Babušnica, ali i Inspekcija Ministarstva za zaštitu životne sredine izdali su rešenje da cevi, u dužini od 350 metara, koje je investitor prethodno već ubacio u korito, moraju da budu izvađene. Kad se državni organi ogluše na rešenja i naloge države koju predstavljaju onda na scenu stupaju građani. Baš se to desilo tog 15. 08. 2020. godine. Nekoliko stotina građana iz cele Srbije, ali i iz Bosne i Hercegovine, stiglo je u Rakitu, na granicu s Bugarskom kako bi se odazvali pozivu na “Radnu akciju – Rakita – uklanjanje cevi iz korita reke”.
NAMJERNA DEVASTACIJA U SLUČAJNOJ DRŽAVI: „Od prirode oteto - zauvik prokleto“

NAMJERNA DEVASTACIJA U SLUČAJNOJ DRŽAVI: „Od prirode oteto - zauvik prokleto“

„Ajme, ne mogu ovo gledat, vidi šta su napravili“, gotovo na rubu suza, onako više za sebe, govori nam mještanka Piska, Rose Fistanić, dok se po popodnevnom vrelom suncu prema moru spuštamo serpentinama kroz stijene i izgorenu borovinu prokrčeni put. Taj put kojeg ranije nije bilo, čak ni u vidu kozje stazice, prokrčila je prije tri godine tvrtka Point Split d.o.o., u posrednom vlasništvu Stipe Latkovića i članova njegove obitelji pod opravdanjem da je to nužni protupožarni put. Vodi u Vruju, uvalu na otprilike pola puta između Omiša i Makarske, najbliže Rosinom Pisku. Uvala se, sve dok je se nije domogao Latković, mogla podičiti gotovo netaknutom prirodnom ljepotom, a koja je za mnoge putnike koji je nikada nisu vidjeli izbliza bila prvi susret s Jadranskim morem. Naime, za sve one koji su se na Jadransku magistralu spuštali iz smjera Ciste Provo, upravo je pogled na Vruju bilo ono nakon čega bi povikali „more, more“.
REPORTAŽA KOJA NIJE TREBALA BITI NAPISANA: Nekad su pucali jedni na druge, a sada „neprijateljima“ daju krv

REPORTAŽA KOJA NIJE TREBALA BITI NAPISANA: Nekad su pucali jedni na druge, a sada „neprijateljima“ daju krv

Bilo je to prije nego je epidemija koronavirusa „ugasila“ život na ovim prostorima zatvorivši ljude u kuće. Čini se kao je bilo prije jednu ili dvije vječnosti, a ne nedavno, taman u danima kada se virus pojavio u Sloveniji i Hrvatskoj. Mjesto događaja je jugozapadna Srbija, točnije planina Zlatar na Sandžaku, nedaleko Nove Varoši i Prijepolja. Tamo su se još zadnjih dana veljače okupili ratni veterani nekoć zaraćenih vojski, a danas u naravi skupina prijatelja koji su sretni što se ponovno vide nakon nekog vremena. Njihova ozarena lica dok sjede za nekoliko kaotično spojenih stolova jasno odaju zadovoljstvo. Glavni problem je hoće li se poljubiti dva ili tri puta. Za tim stolovima jedni do drugih sjede nekadašnji borci Hrvatske Vojske, Vojske Republike Srpske, Armije BiH, Jugoslavenske narodne Armije i Hrvatskog vijeća obrane. A zašto su se ovi bivši ratnici našli baš na Sandžaku, kada tamo nije bilo ratnih djelovanja?
REPORTAŽA SA SUZAMA U OČIMA: Povijesni plamen nepoćudnih knjiga 1933. u Berlinu

REPORTAŽA SA SUZAMA U OČIMA: Povijesni plamen nepoćudnih knjiga 1933. u Berlinu

"Ako ste 10. svibnja bili, poput mene, na Opernplatzu kada su se spaljivale knjige, mogli ste vidjeti pomanjkanje entuzijazma... Već u devet sati petometarski pojas predviđen za javnost oko pravokutnog trga bio je dupkom ispunjen svjetinom. Središtem trga koji je bio ograđen užadima patrolirala je policija. Na sredini je stajala hrpa od oko tri kubna metra greda, a na posebnom podiju bili su postavljeni reflektori, filmske kamere i mikrofoni. Jedini pokliči dolaze od studenata koji marširaju i od onih koji, vozeći se na kamionima, mašu velikim zastavama sa svastikom. Okružuju hrpu i bacaju na nju baklje; tako je nastao povijesni plamen", tako je u svojoj novinskoj reportaži s čuvenog javnog paljenja nepoćudne literature u Berlinu 1933. godine izvještavao poljski novinar Antoni Sobański. Radi se o vrhunskim zapisima iz kojih možete vidjeti kako je funkcionirao nacistički teror godinama uoči rata
LUPIGA U POBUNJENIČKOM LOGORU: Kad imaš pušku šanse za poštovanjem ti rastu

LUPIGA U POBUNJENIČKOM LOGORU: Kad imaš pušku šanse za poštovanjem ti rastu

Vidjeti bijelca da prelazi na pobunjeničko područje nije samo nesvakidašnja pojava, već je gotovo i uvredljivo. Zašto? Zato jer je glavni cilj pobunjenika borba protiv uljeza, a uljezi su nekad bili bijelci. Danas su se pravila modificirala, ali tabu i dalje ostaje. General Kasareka je svim svojim postajama na granici javio da stižemo tako da nismo imali problema pri prelasku. Na rampi su nas dočekala trojica dječaka s kalašnjikovima i krvavim očima od pušenja trave. Dali smo im svakome po jedan dolar, a oni su nas srdačno pozdravili udarcem šake o šaku. To je u vrijeme ebole klasičan pozdrav. Rukovanje je sada skoro pa nemoguće vidjeti. Pierot. se zarazio od brata kojeg je posjećivao u bolnici. On je ubrzo umro. Zatim su se zarazili njegova žena i sin. Pokazuje mi njihove fotografije. I oni su umrli. Njegova jedina želja je ponovno se oženiti i napraviti dijete, ali virus u sjemenu ostaje do godine dana. Tako su mu rekli. „U početku nitko nije vjerovao u ebolu, već su svi mislili da se radi o nekakvim vračarijama“, reći će nam Pierot.
DOBRI LJUDI U DOBA EPIDEMIJE: Na muci se poznaju junaci

DOBRI LJUDI U DOBA EPIDEMIJE: Na muci se poznaju junaci

Dok čitate ovaj tekst, negdje vani, dakle upravo u ovom trenutku, deseci ljudi za druge odlaze u trgovine i ljekarne dokazujući kako zla vremena iz ljudi izvlače ono najbolje – dobrotu, brigu i solidarnost. Naravno, iz nekih će izvući i ono najgore, poput predstavnika stanara jedne stambene zgrade u Zagrebu koji je ovih dana, upozorili smo na taj slučaj na Lupigi, na ulazu u zgradu istaknuo poruku sljedećeg sadržaja, udarivši na nju i službeni pečat: „U zgradu se vratio student iz Slovenije, koji mora biti u izolaciji. Upitno je tko će njemu donositi namirnice! Živi sam. Molim vas ako ga vidite da izlazi prijavite policiji! Svi smo ugroženi i nemojmo biti neodgovorni“. No, ovo nije priča o takvima. Ovo je priča o ljudima koji su na vrijeme prepoznali ozbiljnost situacije i po pojavi koronavirusa u Hrvatskoj odlučili biti pri ruci onim najugroženijima i pobrinuti se za ljude koje ni ne poznaju. Jednako kako su se dobri ljudi pobrinuli i za „studenta iz Slovenije“ te ga zbrinuli nakon što smo objavili bešćutnu obavijest predstavnika stanara.
REPORTAŽA IZ SRCA AFRIKE: Krv na ekvatoru

REPORTAŽA IZ SRCA AFRIKE: Krv na ekvatoru

U predgrađu smo Benija, grada od stotinjak tisuća stanovnika, zorom dočekali kolonu izbjeglica. Dan i datum nisu bitni jer oni će dolaziti svakog jutra. Njih stotine. I tisuće. Stigli su iz područja koje se naziva trokutom smrti. U koloni se našao i Jeanpiere, osnovnoškolski učitelj iz sela Mandubi. Nekim čudom je uspio preživjeti. „Prije samo dva dana u selu smo pokopali trideset i osam izmasakriranih tijela. Uočili smo ih kad smo izašli iz šume. Tamo smo pobjegli i sakrili se dok vojnici ne odu“, govori nam. Njegovo je selo žrtva jedne od 80 paravojski koje s ukupno 56.000 boraca ordiniraju na istoku Demokratske Republike Kongo, a preživjele šalju u pedesetak kilometara udaljeni Butembo. Tamo me dočekuje dugogodišnji prijatelj Kawulivwa. Kongo je zemlja iz koje se grabi, u kojoj ljudima ostaje vrlo malo ili gotovo ništa. Pare su ovdje dominantan pojam, vidimo to kada na granici, na putu prema pobunjenicima s kojima ćemo provesti jedan dan, lokalnu miliciju potplaćujemo s pola kutije cigareta.
LUPIGA NA MALTI: Što stoji iza ubojstva novinarke koje je odjeknulo cijelom Europom?

LUPIGA NA MALTI: Što stoji iza ubojstva novinarke koje je odjeknulo cijelom Europom?

Malteški parlament u pitoresknoj Valetti ovih je dana okružen policijskim barikadama. Najmanja država Europske unije - na otoku južno od Sicilije živi približno 475.000 stanovnika - posljednjih tjedana prolazi kroz tešku političku krizu. Naime, 20. studenog, prilikom pokušaja bijega iz zemlje svojom jahtom, uhapšen je Yorgen Fennech, jedan od najbogatijih Maltežana. Policija je Fennecha privela kao osumnjičenika u slučaju atentata na Daphnu Caruanu Galiziu, uglednu novinarku koja je desetljećima pisala o korupciji, pranju novca, vezi malteških državnih institucija i organiziranog kriminala. Lupiga se prošlog tjedna u Valetti našla s Corrinom Vellom, sestrom ubijene Daphne Caruane Galizia, koja nam kaže kako premijer Joseph Muscat mora otići, jer policija neće uhapsiti premijera, ali možda hoće građanina Muscata.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Liposukcija ruševina?

    24.09.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Liposukcija ruševina?

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Rovinj je danas povampiren prostor koji žudi samo za novcem

    11.09.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Rovinj je danas povampiren prostor koji žudi samo za novcem

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Tko nam to dolazi poslije Bandića

    05.09.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Tko nam to dolazi poslije Bandića

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije