POD PRITISKOM: Kako su mi ukrali pokrajinske izbore u Novom Sadu!

POD PRITISKOM: Kako su mi ukrali pokrajinske izbore u Novom Sadu!

Sastajao sam se i rastajao po Novom Sadu cijelu subotu, zvao Beograd, kontaktirao Zagreb, ama koga god sam uspio dobiti - nije mi znao reći ništa. Tajna pokrajinskih izbora nije mi se otkrivala i već sam kod sebe primjećivao tikove, prve znakove predizborne nervoze. Posjetio sam čak i jednog umirovljenog političara, ali on se odao umjetnosti i umjetnoj inteligenciji pa ni od toga nije bilo ništa. Važan sastanak čekao me poslijepodne; sastanak od kojeg će možda sve ovisiti. Na Salašu kod Laze dogovorio sam ručak s Lászlóm i Anikom Végel. On je pisac, ona novinarka. U mladosti je bila bliska motociklističkim bandama. Mislio sam da će mi se, uz pivo i pečena rebarca, tajna pokrajinskih izbora napokon otkriti. Végel me upozoravao na primitivce, na lukave ljude koji žele biti elita i prave se da čitaju knjige. Kako se ja pravim da sam pročitao sve njegove knjige, žacnuo sam se pri pomisli da je ta žaoka namijenjena meni.
BEOGRAD NA APARATIMA: Sumnjivo lice u Ulici Vojvode Stepe

BEOGRAD NA APARATIMA: Sumnjivo lice u Ulici Vojvode Stepe

Subota je ujutro, a po prometu bi čovjek rekao da je radni dan. Ako ne poznaje Beograd. Tko ga poznaje, zna da je radnim danom na njegovim ulicama mali prometni pakao. Beograd znamo da je napučen ljudima, a automobilima - automobilima je napučen preko svake mjere. Tamo vrijedi zakon jačeg; dobro pazi kad prelaziš cestu i kad ti je upaljeno zeleno. Zgazit će te neki nakoksani luđak kao pečurku, naročito subotom uvečer i subotom rano ujutro i subotom generalno. S broja tristo iz Vojvode Stepe do centra pješke ima, brat bratu, sat i petnaest. Sa desne strane novogradnja; novogradnja, novogradnja, novogradnja ... Navalio investitor kao Jug Bogdan na sendvič s parizerom. Jedna prekrasna kućica na broju 44 odolijeva naletima investitora. Zauzela im je, garant, pet milijuna eura.
TIROLSKI NOMADI: Doselili su u Hrvatsku i odavno napušteno imanje pretvorili u pravi mali samoodrživi raj

TIROLSKI NOMADI: Doselili su u Hrvatsku i odavno napušteno imanje pretvorili u pravi mali samoodrživi raj

Jan se sa svojom suputnicom, 23-godišnjom Augustinom, odlučio za suživot sa prirodom. Tek su stigli i puno je posla ispred njih. Pokazali su mi zemljište, te opisali kako planiraju nabaviti životinje, okopati zemlju, posaditi povrće, očistiti grmlje oko divljih voćaka, te osposobiti kuću za život. Priznajem da sam ih slušao sa sumnjom iako sam se divio njihovoj samouvjerenosti. Naime, nije bilo struje, nije bilo vode, objekt je djelovao vrlo ruševno sa svim pukotinama koje su nastale tijekom potresa. Bunar je bio začepljen, neočišćen. Krov je trebalo pošteno zakrpati. Imali su samo dobru volju, te stari žuti poštanski kombi. Sretao sam u životu ovakve tipove ljudi koji su poput nomada obilazili svijet. Možda ipak nakon više od četrdesetak zemalja koje su posjetili, ima nešto posebno na ovom mjestu gdje su se odlučili usidriti.
AUSTRIJANAC IZ BEOGRADA: „Srpsko proljeće nakon duge zime“

AUSTRIJANAC IZ BEOGRADA: „Srpsko proljeće nakon duge zime“

Ne možete vidjeti ulicu od ljudi. Straga masa. Sprijeda masa. Ulica Kneza Miloša u centru Beograda u petak više nije bila ulica. Ona je protest. Rade samo semafori. Nitko ne zna zašto. Jedan grad je na ulici. Ne postoji drugi način da se to objasni. Gomile učenika. Imaju dvanaest, trinaest, četrnaest godina. Ne žele da se na njih puca. I možeš ih razumjeti. Tu su veterani prosvjeda protiv Slobodana Miloševića, od kojih su neki bili u političkoj hibernaciji deset i više godina. Studenti, penzioneri, roditelji i manja delegacija rudara Jedinstva Kolubara. Kada su 2000. godine sudjelovali u demonstracijama protiv Miloševića, režim je pao. Ovaj put je to samo šačica ljudi iz rudnika. Ali šačica koja daje nadu. Dok sa svojim zastavama ulaze u demonstracije na početnoj točki ispred parlamenta, masa im počinje pljeskati.
81 GODINU KASNIJE: Bili smo na Igmanskom maršu

81 GODINU KASNIJE: Bili smo na Igmanskom maršu

Otprilike 700, možda i koja stotina više, okupila se ispred spomenika antifašistima na Brezovači gdje su prvo polagali cvijeće i vijence u spomen 98 palih boraca. Dio se uputio autobusima ka vrhu, a ostatak se pripremao za „marš“ dug devet kilometara. Na čelu kolone zastava Prve proleterske brigade, a u koloni više onih od 77 ili bar bliži 77. godini života, nego onih blizu sedam, iako se i takvih dalo naći. Istupite li iz kolone reći će vam da ne idete ispred zastave, jer to znači nepoštovanje. Zato su neki krenuli ranije. Istim putem, malo bržim tempom, baš kao Safija na koju smo naletjeli na putu ka vrhu. Iskustvo joj govori da su naredovniji posjetitelji Slovenci. „Najviše ih ima. Kad smo išli na Sutjesku ponijeli su svoju harmoniku, veselili se i pjevali“, prepričava nam Safija. Kasnije, kad stignemo do Velikog polja baš će nas gore sačekati grupa razdraganih Slovenaca sa pjesmom i harmonikom.
TUGA SA ZAPADNE OBALE: I mi vas gledamo!

TUGA SA ZAPADNE OBALE: I mi vas gledamo!

Meta su beduinska naselja koja se mogu vidjeti s glavne ceste – na prvi pogled nije posve jasno kakva su to naselja, niti jesu li to zaista naselja – nastambe s limovima umjesto krovova, pričvršćenih kamenjem i gumama. Na brdima iznad Ein Samiye vidi se drugačiji tip nastambi, bijela utvrđenja. I dok su sva izraelska doseljenička naselja ilegalna, postoje ona koja čak i Izrael smatra ilegalnima. Takozvane „outposts“ grade ekstremni pripadnici zajednice koji stanovnike Ein Samiye napadaju štapovima s noževima, spuštajući se s brda, prijeteći i napadajući, rušeći njihove i životinjske nastambe i ograde. Ne usuđujem se pitati, ali cijelo vrijeme mi, u posvemašnjoj naivnosti, zvoni pitanje: „Ali zašto se niste branili?“ Srećom pitanje ne izgovaram, jer objašnjenje uskoro stiže: „Branili smo se, ali su dvojicu strpali u zatvor i još smo morali platiti kazne“.
SVE ČARI OBNOVE: „Proljetos su me pitali jesam li se prijavila za obnovu i od tada niko ništa“

SVE ČARI OBNOVE: „Proljetos su me pitali jesam li se prijavila za obnovu i od tada niko ništa“

Uporno i neumoljivo kiša je natapala blatne seoske puteve. Selo se zove Martinovići i do njega će vas od Gline dovesti dvadesetak kilometara pohabane ceste uz koju se nižu tužni prizori kuća u kojima više nikoga nema. I prije potresa ovdje su kuće uglavnom bile vrlo neugledne, a nakon potresa puno je gore. Miljka, žilava starica od sedamdeset i koju, već dvije godine živi u jednom takvom kontejneru. U njenom zaseoku dvadesetak je kuća i sve su redom prazne. Voljela bi, umjesto u kontejneru, spavati u svom krevetu u kući, ali ne usudi se. S prozora joj prijeti crvena naljepnica. „Rekli su mi da ne smijem ni ulaziti, ali ja ulazim“, sliježe ramenima dok otvara vrata trošnog kućerka i zove nas da vidimo kako je prošla u potresu. A prošla je loše, na sve strane pukotine, zidovi su gotovo potpuno ogoljeni od žbuke
OSAKAĆENI GRAD: Put za Herson

OSAKAĆENI GRAD: Put za Herson

Do Hersona se ne stiže teško samo zbog porušenih mostova i poljskih blatnjavih puteva. Ukrajinske vlasti trude se oko toga što će i kad pokazati svijetu, tako da je Herson sad poseban biser koji služi za kreiranje medijske slike samoga rata, što znači da ne može ući bilo tko i bilo kad, već samo uz dosta jaku vojnu kontrolu. Cijela novinarska brigada čekala je tjedan dana ne bi li ušla u Herson, ali prolaz nije bio dozvoljen. Tad su, odjednom, iz ministarstva unutarnjih poslova, javili da će u srijedu ujutro u osam autobusi krenuti iz Mikolajiva za Herson. Pet punih autobusa, sve sami novinari i reporteri. Djelovalo je to kao nadrealna ekskurzija u kojoj domaćini pokazuju samo najbolje, odnosno, s obzirom na situaciju, samo najgore. U prvoj sceni, autobusi staju na mjestu gdje su još uvijek vidljivi ostaci granata na asfaltu.
TREŠNJEVKA DANAS: Kad privatni kapital planira grad

TREŠNJEVKA DANAS: Kad privatni kapital planira grad

Baš kao na poticaj iz stihova legendarne „Trešnjevačke balade“ Zvonka Špišića i Drage Britvića, zaputili smo se prošle subote u temeljno neposlovnu te radoznalu šetnju Trešnjevkom. Ne slučajno, niti pak pretenciozno, već po mjeri istraživačica okupljenih u kustoski kolektiv BLOK. Okupili smo se ispred Name, nasuprot tamošnje tržnice, ujedno prvih javnih prostora u ovom dijelu Zagreba, izuzmu li se onomad još blatne prometnice. Nismo doduše startali već zorom, da ne poslušamo nužno sve i jednu Britvić-Špišićevu sugestiju. Stari i novi lokalci u prolazu odmjeravaju šaroliku skupinu od nekoliko desetaka namjernika koja se steže i razvlači od točke A do B i dalje ka C i D, ne bi li čula štogod poučno o njihovu slavnom zavičaju. Nismo turisti, a pomalo kompulzivno zastajkujemo i slušamo vodičicu, pogledavamo uokolo i ne libimo se pitati.
REPORTAŽA: „Želimo pomoći svima. Ne pitamo tko je kakve vjere ili nacionalnosti. To nas ne zanima“

REPORTAŽA: „Želimo pomoći svima. Ne pitamo tko je kakve vjere ili nacionalnosti. To nas ne zanima“

„Mi stanujemo u vagonu, što nije nikada na putu. U jednom kutu nam je krevet, a kuhinja u drugom kutu... A naša ulica je duga, duga. I čudno ima ime: Napuštena pruga“, riječi su jedne od najpoznatijih hrvatskih pjesama. Riječ je o „Vagonašima“ Dobriše Cesarića, stihovima koji su i danas mučno aktualni. Posebice jer smo baš jučer pored „Lokomotive“ i vlakova na zagrebačkom Glavnom kolodvoru posjetili ustaljenu akciju humanitarne udruge Savao koja je po tko zna koji put podijelila 200 paketa hrane i potrepština. Svakog utorka i petka u 18 sati okupe se volonteri u prostorijama udruge u Kranjčevićevoj ulici i pripremaju pakete koje dijele na kolodvoru u 20 sati – vagonašima, beskućnicima, ljudima slabijeg socio-imovinskog statusa, umirovljenicima i maloljetnicima, ljudima različitih vjera i nacionalnosti.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

    09.07.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

  2. NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

    09.07.2024.

    Sofija Kordić

    NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

  3. NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

    24.06.2024.

    Srđan Puhalo

    NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije