TIROLSKI NOMADI: Doselili su u Hrvatsku i odavno napušteno imanje pretvorili u pravi mali samoodrživi raj

TIROLSKI NOMADI: Doselili su u Hrvatsku i odavno napušteno imanje pretvorili u pravi mali samoodrživi raj

Jan se sa svojom suputnicom, 23-godišnjom Augustinom, odlučio za suživot sa prirodom. Tek su stigli i puno je posla ispred njih. Pokazali su mi zemljište, te opisali kako planiraju nabaviti životinje, okopati zemlju, posaditi povrće, očistiti grmlje oko divljih voćaka, te osposobiti kuću za život. Priznajem da sam ih slušao sa sumnjom iako sam se divio njihovoj samouvjerenosti. Naime, nije bilo struje, nije bilo vode, objekt je djelovao vrlo ruševno sa svim pukotinama koje su nastale tijekom potresa. Bunar je bio začepljen, neočišćen. Krov je trebalo pošteno zakrpati. Imali su samo dobru volju, te stari žuti poštanski kombi. Sretao sam u životu ovakve tipove ljudi koji su poput nomada obilazili svijet. Možda ipak nakon više od četrdesetak zemalja koje su posjetili, ima nešto posebno na ovom mjestu gdje su se odlučili usidriti.
AUSTRIJANAC IZ BEOGRADA: „Srpsko proljeće nakon duge zime“

AUSTRIJANAC IZ BEOGRADA: „Srpsko proljeće nakon duge zime“

Ne možete vidjeti ulicu od ljudi. Straga masa. Sprijeda masa. Ulica Kneza Miloša u centru Beograda u petak više nije bila ulica. Ona je protest. Rade samo semafori. Nitko ne zna zašto. Jedan grad je na ulici. Ne postoji drugi način da se to objasni. Gomile učenika. Imaju dvanaest, trinaest, četrnaest godina. Ne žele da se na njih puca. I možeš ih razumjeti. Tu su veterani prosvjeda protiv Slobodana Miloševića, od kojih su neki bili u političkoj hibernaciji deset i više godina. Studenti, penzioneri, roditelji i manja delegacija rudara Jedinstva Kolubara. Kada su 2000. godine sudjelovali u demonstracijama protiv Miloševića, režim je pao. Ovaj put je to samo šačica ljudi iz rudnika. Ali šačica koja daje nadu. Dok sa svojim zastavama ulaze u demonstracije na početnoj točki ispred parlamenta, masa im počinje pljeskati.
81 GODINU KASNIJE: Bili smo na Igmanskom maršu

81 GODINU KASNIJE: Bili smo na Igmanskom maršu

Otprilike 700, možda i koja stotina više, okupila se ispred spomenika antifašistima na Brezovači gdje su prvo polagali cvijeće i vijence u spomen 98 palih boraca. Dio se uputio autobusima ka vrhu, a ostatak se pripremao za „marš“ dug devet kilometara. Na čelu kolone zastava Prve proleterske brigade, a u koloni više onih od 77 ili bar bliži 77. godini života, nego onih blizu sedam, iako se i takvih dalo naći. Istupite li iz kolone reći će vam da ne idete ispred zastave, jer to znači nepoštovanje. Zato su neki krenuli ranije. Istim putem, malo bržim tempom, baš kao Safija na koju smo naletjeli na putu ka vrhu. Iskustvo joj govori da su naredovniji posjetitelji Slovenci. „Najviše ih ima. Kad smo išli na Sutjesku ponijeli su svoju harmoniku, veselili se i pjevali“, prepričava nam Safija. Kasnije, kad stignemo do Velikog polja baš će nas gore sačekati grupa razdraganih Slovenaca sa pjesmom i harmonikom.
TUGA SA ZAPADNE OBALE: I mi vas gledamo!

TUGA SA ZAPADNE OBALE: I mi vas gledamo!

Meta su beduinska naselja koja se mogu vidjeti s glavne ceste – na prvi pogled nije posve jasno kakva su to naselja, niti jesu li to zaista naselja – nastambe s limovima umjesto krovova, pričvršćenih kamenjem i gumama. Na brdima iznad Ein Samiye vidi se drugačiji tip nastambi, bijela utvrđenja. I dok su sva izraelska doseljenička naselja ilegalna, postoje ona koja čak i Izrael smatra ilegalnima. Takozvane „outposts“ grade ekstremni pripadnici zajednice koji stanovnike Ein Samiye napadaju štapovima s noževima, spuštajući se s brda, prijeteći i napadajući, rušeći njihove i životinjske nastambe i ograde. Ne usuđujem se pitati, ali cijelo vrijeme mi, u posvemašnjoj naivnosti, zvoni pitanje: „Ali zašto se niste branili?“ Srećom pitanje ne izgovaram, jer objašnjenje uskoro stiže: „Branili smo se, ali su dvojicu strpali u zatvor i još smo morali platiti kazne“.
SVE ČARI OBNOVE: „Proljetos su me pitali jesam li se prijavila za obnovu i od tada niko ništa“

SVE ČARI OBNOVE: „Proljetos su me pitali jesam li se prijavila za obnovu i od tada niko ništa“

Uporno i neumoljivo kiša je natapala blatne seoske puteve. Selo se zove Martinovići i do njega će vas od Gline dovesti dvadesetak kilometara pohabane ceste uz koju se nižu tužni prizori kuća u kojima više nikoga nema. I prije potresa ovdje su kuće uglavnom bile vrlo neugledne, a nakon potresa puno je gore. Miljka, žilava starica od sedamdeset i koju, već dvije godine živi u jednom takvom kontejneru. U njenom zaseoku dvadesetak je kuća i sve su redom prazne. Voljela bi, umjesto u kontejneru, spavati u svom krevetu u kući, ali ne usudi se. S prozora joj prijeti crvena naljepnica. „Rekli su mi da ne smijem ni ulaziti, ali ja ulazim“, sliježe ramenima dok otvara vrata trošnog kućerka i zove nas da vidimo kako je prošla u potresu. A prošla je loše, na sve strane pukotine, zidovi su gotovo potpuno ogoljeni od žbuke
OSAKAĆENI GRAD: Put za Herson

OSAKAĆENI GRAD: Put za Herson

Do Hersona se ne stiže teško samo zbog porušenih mostova i poljskih blatnjavih puteva. Ukrajinske vlasti trude se oko toga što će i kad pokazati svijetu, tako da je Herson sad poseban biser koji služi za kreiranje medijske slike samoga rata, što znači da ne može ući bilo tko i bilo kad, već samo uz dosta jaku vojnu kontrolu. Cijela novinarska brigada čekala je tjedan dana ne bi li ušla u Herson, ali prolaz nije bio dozvoljen. Tad su, odjednom, iz ministarstva unutarnjih poslova, javili da će u srijedu ujutro u osam autobusi krenuti iz Mikolajiva za Herson. Pet punih autobusa, sve sami novinari i reporteri. Djelovalo je to kao nadrealna ekskurzija u kojoj domaćini pokazuju samo najbolje, odnosno, s obzirom na situaciju, samo najgore. U prvoj sceni, autobusi staju na mjestu gdje su još uvijek vidljivi ostaci granata na asfaltu.
TREŠNJEVKA DANAS: Kad privatni kapital planira grad

TREŠNJEVKA DANAS: Kad privatni kapital planira grad

Baš kao na poticaj iz stihova legendarne „Trešnjevačke balade“ Zvonka Špišića i Drage Britvića, zaputili smo se prošle subote u temeljno neposlovnu te radoznalu šetnju Trešnjevkom. Ne slučajno, niti pak pretenciozno, već po mjeri istraživačica okupljenih u kustoski kolektiv BLOK. Okupili smo se ispred Name, nasuprot tamošnje tržnice, ujedno prvih javnih prostora u ovom dijelu Zagreba, izuzmu li se onomad još blatne prometnice. Nismo doduše startali već zorom, da ne poslušamo nužno sve i jednu Britvić-Špišićevu sugestiju. Stari i novi lokalci u prolazu odmjeravaju šaroliku skupinu od nekoliko desetaka namjernika koja se steže i razvlači od točke A do B i dalje ka C i D, ne bi li čula štogod poučno o njihovu slavnom zavičaju. Nismo turisti, a pomalo kompulzivno zastajkujemo i slušamo vodičicu, pogledavamo uokolo i ne libimo se pitati.
REPORTAŽA: „Želimo pomoći svima. Ne pitamo tko je kakve vjere ili nacionalnosti. To nas ne zanima“

REPORTAŽA: „Želimo pomoći svima. Ne pitamo tko je kakve vjere ili nacionalnosti. To nas ne zanima“

„Mi stanujemo u vagonu, što nije nikada na putu. U jednom kutu nam je krevet, a kuhinja u drugom kutu... A naša ulica je duga, duga. I čudno ima ime: Napuštena pruga“, riječi su jedne od najpoznatijih hrvatskih pjesama. Riječ je o „Vagonašima“ Dobriše Cesarića, stihovima koji su i danas mučno aktualni. Posebice jer smo baš jučer pored „Lokomotive“ i vlakova na zagrebačkom Glavnom kolodvoru posjetili ustaljenu akciju humanitarne udruge Savao koja je po tko zna koji put podijelila 200 paketa hrane i potrepština. Svakog utorka i petka u 18 sati okupe se volonteri u prostorijama udruge u Kranjčevićevoj ulici i pripremaju pakete koje dijele na kolodvoru u 20 sati – vagonašima, beskućnicima, ljudima slabijeg socio-imovinskog statusa, umirovljenicima i maloljetnicima, ljudima različitih vjera i nacionalnosti.
MUKE I EMOCIJE PO „CAMINU“: Kako smo prehodali 800 kilometara slavnog puta

MUKE I EMOCIJE PO „CAMINU“: Kako smo prehodali 800 kilometara slavnog puta

Boli me lijeva cjevanica. Već nekoliko dana lagano, ali sada se bol naglo pojačava, neki mišić se grči i počinjem šepati. Stat ćemo, tješi me tata, sjedam na neki zidić i on mi nogu maže voltarenom. Pijem magnezij, čekam da malo dođem k sebi pa možemo dalje. Već mi je dosta. U glavi počinjem brojati, samo da okupiram misli nečim drugim. Prvo mislim brojati do 1.000, ali nemam koncentracije, ne mogu nabrojati niti do sto. Onda nasumce brojim do koliko mogu, svejedno mi je, treba mi samo neki kronometar da daje takt koracima. Već je vruće. Pronalazimo trgovinu ispred koje su stol i klupe. Tata kupuje kruh i pivo, a ja skidam cipele i čarape i ležim. Osip koji dobivam od znoja već se polako pretvara u ranice i jako svrbi. Bliži se kraj puta, no iako smo čitali da je početak najteži, a poslije se tijelo privikne, sad vidimo da očito nije tako.
UKRAJINSKI MEDIJSKI LUNAPARK: Mržnja će ovdje ostati još godinama

UKRAJINSKI MEDIJSKI LUNAPARK: Mržnja će ovdje ostati još godinama

Mržnja koja se razvija prema Rusima i ruskom jeziku ostat će ovdje još godinama. Vozeći se u automobilu s volonterima prema Buči, nisam samo jednom bio ispravljen oko izgovora imena glavnoga grada. “Rusi kažu Kijev, a mi kažemo Kyiv”, inzistirala je mlada volonterka Eva, koju krasi duga crvena kosa, pokrivena zelenom vojnom kapom. “Ne smiješ reći Dnjepar već Dnjipro, to je po ukrajinski”, ispravit će me kasnije i drugi put. Problem je to i za ljude koji govore suržik, odnosno mješavinu ukrajinskog i ruskog jezika, a takvih je u Ukrajini, posebno u istočnim regijama, mnogo. Suržik je inače naziv i za kruh napravljen od mješavine žitarica, a u Ukrajini su se jezici miješali stoljećima i taj je miks teško razmrsiti. Po logici stvari, zašto bi ga se i razmrsilo. Nije jezik taj koji ubija ljude, već čelična mašina koja gazi preko plodne zemlje.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

  2. TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

    11.05.2024.

    Brano Mandić

    TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

    04.05.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije