SVE ČARI OBNOVE: „Proljetos su me pitali jesam li se prijavila za obnovu i od tada niko ništa“

SVE ČARI OBNOVE: „Proljetos su me pitali jesam li se prijavila za obnovu i od tada niko ništa“

Uporno i neumoljivo kiša je natapala blatne seoske puteve. Selo se zove Martinovići i do njega će vas od Gline dovesti dvadesetak kilometara pohabane ceste uz koju se nižu tužni prizori kuća u kojima više nikoga nema. I prije potresa ovdje su kuće uglavnom bile vrlo neugledne, a nakon potresa puno je gore. Miljka, žilava starica od sedamdeset i koju, već dvije godine živi u jednom takvom kontejneru. U njenom zaseoku dvadesetak je kuća i sve su redom prazne. Voljela bi, umjesto u kontejneru, spavati u svom krevetu u kući, ali ne usudi se. S prozora joj prijeti crvena naljepnica. „Rekli su mi da ne smijem ni ulaziti, ali ja ulazim“, sliježe ramenima dok otvara vrata trošnog kućerka i zove nas da vidimo kako je prošla u potresu. A prošla je loše, na sve strane pukotine, zidovi su gotovo potpuno ogoljeni od žbuke
OSAKAĆENI GRAD: Put za Herson

OSAKAĆENI GRAD: Put za Herson

Do Hersona se ne stiže teško samo zbog porušenih mostova i poljskih blatnjavih puteva. Ukrajinske vlasti trude se oko toga što će i kad pokazati svijetu, tako da je Herson sad poseban biser koji služi za kreiranje medijske slike samoga rata, što znači da ne može ući bilo tko i bilo kad, već samo uz dosta jaku vojnu kontrolu. Cijela novinarska brigada čekala je tjedan dana ne bi li ušla u Herson, ali prolaz nije bio dozvoljen. Tad su, odjednom, iz ministarstva unutarnjih poslova, javili da će u srijedu ujutro u osam autobusi krenuti iz Mikolajiva za Herson. Pet punih autobusa, sve sami novinari i reporteri. Djelovalo je to kao nadrealna ekskurzija u kojoj domaćini pokazuju samo najbolje, odnosno, s obzirom na situaciju, samo najgore. U prvoj sceni, autobusi staju na mjestu gdje su još uvijek vidljivi ostaci granata na asfaltu.
TREŠNJEVKA DANAS: Kad privatni kapital planira grad

TREŠNJEVKA DANAS: Kad privatni kapital planira grad

Baš kao na poticaj iz stihova legendarne „Trešnjevačke balade“ Zvonka Špišića i Drage Britvića, zaputili smo se prošle subote u temeljno neposlovnu te radoznalu šetnju Trešnjevkom. Ne slučajno, niti pak pretenciozno, već po mjeri istraživačica okupljenih u kustoski kolektiv BLOK. Okupili smo se ispred Name, nasuprot tamošnje tržnice, ujedno prvih javnih prostora u ovom dijelu Zagreba, izuzmu li se onomad još blatne prometnice. Nismo doduše startali već zorom, da ne poslušamo nužno sve i jednu Britvić-Špišićevu sugestiju. Stari i novi lokalci u prolazu odmjeravaju šaroliku skupinu od nekoliko desetaka namjernika koja se steže i razvlači od točke A do B i dalje ka C i D, ne bi li čula štogod poučno o njihovu slavnom zavičaju. Nismo turisti, a pomalo kompulzivno zastajkujemo i slušamo vodičicu, pogledavamo uokolo i ne libimo se pitati.
REPORTAŽA: „Želimo pomoći svima. Ne pitamo tko je kakve vjere ili nacionalnosti. To nas ne zanima“

REPORTAŽA: „Želimo pomoći svima. Ne pitamo tko je kakve vjere ili nacionalnosti. To nas ne zanima“

„Mi stanujemo u vagonu, što nije nikada na putu. U jednom kutu nam je krevet, a kuhinja u drugom kutu... A naša ulica je duga, duga. I čudno ima ime: Napuštena pruga“, riječi su jedne od najpoznatijih hrvatskih pjesama. Riječ je o „Vagonašima“ Dobriše Cesarića, stihovima koji su i danas mučno aktualni. Posebice jer smo baš jučer pored „Lokomotive“ i vlakova na zagrebačkom Glavnom kolodvoru posjetili ustaljenu akciju humanitarne udruge Savao koja je po tko zna koji put podijelila 200 paketa hrane i potrepština. Svakog utorka i petka u 18 sati okupe se volonteri u prostorijama udruge u Kranjčevićevoj ulici i pripremaju pakete koje dijele na kolodvoru u 20 sati – vagonašima, beskućnicima, ljudima slabijeg socio-imovinskog statusa, umirovljenicima i maloljetnicima, ljudima različitih vjera i nacionalnosti.
MUKE I EMOCIJE PO „CAMINU“: Kako smo prehodali 800 kilometara slavnog puta

MUKE I EMOCIJE PO „CAMINU“: Kako smo prehodali 800 kilometara slavnog puta

Boli me lijeva cjevanica. Već nekoliko dana lagano, ali sada se bol naglo pojačava, neki mišić se grči i počinjem šepati. Stat ćemo, tješi me tata, sjedam na neki zidić i on mi nogu maže voltarenom. Pijem magnezij, čekam da malo dođem k sebi pa možemo dalje. Već mi je dosta. U glavi počinjem brojati, samo da okupiram misli nečim drugim. Prvo mislim brojati do 1.000, ali nemam koncentracije, ne mogu nabrojati niti do sto. Onda nasumce brojim do koliko mogu, svejedno mi je, treba mi samo neki kronometar da daje takt koracima. Već je vruće. Pronalazimo trgovinu ispred koje su stol i klupe. Tata kupuje kruh i pivo, a ja skidam cipele i čarape i ležim. Osip koji dobivam od znoja već se polako pretvara u ranice i jako svrbi. Bliži se kraj puta, no iako smo čitali da je početak najteži, a poslije se tijelo privikne, sad vidimo da očito nije tako.
UKRAJINSKI MEDIJSKI LUNAPARK: Mržnja će ovdje ostati još godinama

UKRAJINSKI MEDIJSKI LUNAPARK: Mržnja će ovdje ostati još godinama

Mržnja koja se razvija prema Rusima i ruskom jeziku ostat će ovdje još godinama. Vozeći se u automobilu s volonterima prema Buči, nisam samo jednom bio ispravljen oko izgovora imena glavnoga grada. “Rusi kažu Kijev, a mi kažemo Kyiv”, inzistirala je mlada volonterka Eva, koju krasi duga crvena kosa, pokrivena zelenom vojnom kapom. “Ne smiješ reći Dnjepar već Dnjipro, to je po ukrajinski”, ispravit će me kasnije i drugi put. Problem je to i za ljude koji govore suržik, odnosno mješavinu ukrajinskog i ruskog jezika, a takvih je u Ukrajini, posebno u istočnim regijama, mnogo. Suržik je inače naziv i za kruh napravljen od mješavine žitarica, a u Ukrajini su se jezici miješali stoljećima i taj je miks teško razmrsiti. Po logici stvari, zašto bi ga se i razmrsilo. Nije jezik taj koji ubija ljude, već čelična mašina koja gazi preko plodne zemlje.
LUPIGA NA DANU BIJELIH TRAKA: Može li stranac zavoljeti Prijedor?

LUPIGA NA DANU BIJELIH TRAKA: Može li stranac zavoljeti Prijedor?

Na terasi nad Trgom majora Zorana Karlice svirala je muzika. Dvadesetak do trideset ljudi pilo je svoju popodnevnu kavu, gledajući kako se ispred njih odvija program komemoracije. Mene je na trgu dopalo mjesto kod lokalnog prodavača knjiga, koji tamo ima stalni štand. Pokušao sam zametnuti razgovor želeći saznati što misli o ovom okupljanju, ali čovjek je bio nervozan. Odgovarao je nevoljko, kao da svaka riječ košta. „Je li vama netko stradao u ratu“, zanimalo me. „Ljudino, ostavi me na miru, gledaj svoja posla“, odgovorio je. Snimatelj s kojim sam doputovao pokušao je ući u zgradu robne kuće u potrazi za dobrim kadrom trga. Nisu mu dopustili da uđe i snima. Kad je povorka s transparentima krenula prema glavnom gradskom trgu, vlasnici lokalnih kafića i pekara poredanih niz ulicu nisu ugasili, niti stišali glazbu.
BOLI KAD SE RANE OHLADE: Na poprištima zločina s veteranima zaraćenih vojski

BOLI KAD SE RANE OHLADE: Na poprištima zločina s veteranima zaraćenih vojski

Idemo uzbrdo, sa Đokom Pupčevićem prema groblju u Trusini. Uzbrdica je ozbiljna, taman da se čovjek otrcano našali da ovdje ovce pasu pod zategnutom ručnom. U kosu koja se ruši ispod uskog asfaltiranog puta ukopane su bivše kuće. U njima rastu tankovijasta stabla, a zidove obuzimaju gusti busjeni zelenog raslinja. Upeklo sunce, ni blizu kako u Hercegovini zna, ali dovoljno jako da te na ovakvoj uzbrdici uspori kao da penješ zadnjih stotinu metara Prenja ili Čvrsnice. Đoko gazi lakše, a lakše i diše. Ima prednost, mršaviji je, a ima i štaku na koju se oslanja na svakom koraku. Ima i hendikep: čini mi se da nema nogu. Đoko, pitam ga, kako si stradao? Granata baćo, kaže on. Je li boljelo? Nije, kaže, samo osjetiš vrućinu od krvi koja ti natapa odjeću pa onda gledaš gdje te je dohvatilo. Kasnije boli, kad se rane ohlade.
LUPIGINA NOVINARKA U HARKIVU: Dobrodošli u ratni pakao iz kojeg bježe svi koji mogu

LUPIGINA NOVINARKA U HARKIVU: Dobrodošli u ratni pakao iz kojeg bježe svi koji mogu

Sergej nas iz centra Harkiva vozi u Saltivku, veliki kvart na rubu grada koji je od početka rata najizloženiji. Tamo granate padaju svakog dana. Dok se praznim ulicama primičemo Saltivki čujemo snažne detonacije. Sergej nas umiruje, kaže da trenutno čujemo ukrajinske snage. Kako je tako uvjeren, ne znamo, ali vjerujemo mu. Dolazimo na neka tri kilometra od ruske vojske gdje se zaustavljamo. Sergej preporučuje da ostanemo u autu, ali ipak izlazimo i fotografiramo sablasno praznu i uništenu četvrt u kojoj je malo tko ostao. Na naše inzistiranje da uđemo dublje u četvrt Sergej pristaje i vozi dalje. Sada smo na dva kilometra udaljeni od ruskih položaja. Dalje se ne može, jer je cesta neprohodna zbog granatiranja. „Imate pet minuta“, strogo upozorava naš vozač pa se žurimo fotografirati.
REPORTAŽA IZ UKRAJINSKOG SIMBOLA STRADANJA: „Ne mogu vjerovati da su nam ovo naša braća Rusi napravili“

REPORTAŽA IZ UKRAJINSKOG SIMBOLA STRADANJA: „Ne mogu vjerovati da su nam ovo naša braća Rusi napravili“

„Stani“, kažem kada uz cestu vidim razapetog Isusa na drvenom križu, a preko puta njega smrskan automobil. Na raskrižju gdje se skreće za Borođanku je drvena ploča na kojoj je sprejem napisano ime grada i stavljen „smajlić“ pa izlazim fotografirati. Tek kada ćemo se vraćati osjetit ću koliko poremećeno djeluje osmijeh baš na tom mjestu. Ulazimo u Borođanku i gledam u grad od kojeg nije ostalo gotovo ništa. Gledam ruševine, nečije intimne stvari razbacane posvuda okolo što mi djeluje potpuno perverzno, morbidno voajerski. Dok mi Mihajlo nije rekao da je središnji dio zgrade pred kojom stojimo u potpunosti razrušen, ova dva dijela koja još „stoje na nogama“ djelovala su kao dvije odvojene zgrade. Na trotoaru, potpuno nadrealno stoji stolica, predmet koji inače smatramo tako banalnim, a sada gledajući je mogu izmaštati cijeli nečiji život.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

  2. VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

    18.03.2024.

    Predrag Finci

    VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

    05.03.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije