LUPIGA NA PROSVJEDU PEGIDE: Kako izgleda mržnja u Dresdenu

LUPIGA NA PROSVJEDU PEGIDE: Kako izgleda mržnja u Dresdenu

„Ovo je obaveza jednog Nijemca. Ostali više nisu Nijemci! Oni na zapadu, to su polu-muslimani! Oni su protiv normalnih Nijemaca“, oštro nas „brifira“ jedan od Pegidinih prosvjednika u masi sakupljenoj na drezdenskom Altmarktu, opremljenoj stotinama zastava, transparenata, merkelofobnih i ksenofobnih natpisa. Vidljiv je snažan prezir prema političkim strankama i prema medijima – parola Lügenpresse („Lažljivo novinstvo“) ovdje je betonirani aksiom i obrana protiv svih kritičara, sve u jednom. Masa plješće porukama s pozornice. Šarena je to skupina od dvije-tri tisuće ljudi, raznolike koreografije. Osim klasičnih njemačkih i saskih zastava, česte su one s nordijskim križem, ali u njemačkim bojama. „Tal der Ahnungslosen“ („Dolina neprosvijetljenih“) - tako su ostali istočni Nijemci podsmješljivo nazivali stanovnike Dresdena i okolice: to je bilo jedno od dva područja na kojima nije bilo moguće hvatati TV-stanice iz Zapadne Njemačke.
LUPIGA U UTOPIJSKOJ MARINALEDI: „Naše mjesto ne bismo mijenjali ni za što!“

LUPIGA U UTOPIJSKOJ MARINALEDI: „Naše mjesto ne bismo mijenjali ni za što!“

Stanove plaćaju 15 eura, imaju najmanju nezaposlenost u regiji, sve odluke donose zajednički, a internet im je besplatan – oni su stanovnici Marinalede, malog sela u srcu Andaluzije. Iako broji tek oko 2.700 stanovnika, ovo je mjesto poznato diljem svijeta zbog svog specifičnog društvenog uređenja, koje će neki pogrešno nazvati „socijalističkom utopijom“ ili pogrdno „tematskim parkom komunizma“. „Naše selo ne bismo mijenjali ni za što. Nemamo puno posla, ali ono malo što ima, guramo. Stanovi su jeftini. Imamo svega što nam treba, malo, ali imamo svega“, govore nam gotovo uglas dvije djevojke koje susrećemo na ulicama Marinalede. Na ulazu u selo nalazi se zgrada općine i kulturnog centra. Pored njih su i škola, igralište, bazen čiji su zidovi prebojani grafitima aktivističkih poruka. Sve je to izgrađeno u posljednjih dvadeset godina i javnog je karaktera, besplatno za korištenje, osim bazena koji se plaća tri eura godišnje.
VLAK U ZABORAVU: Lokomotiva na Glavnom kolodvoru skriva mračnu tajnu

VLAK U ZABORAVU: Lokomotiva na Glavnom kolodvoru skriva mračnu tajnu

Stižu vijesti kako je donesena odluka o postavljanju spomenika žrtvama holokausta u Zagrebu; gradonačelnik predlaže da se spomenik postavi kod Glavnog kolodvora, na mjestu "stare željezničke lokomotive"; naime, iste ove "rehabilitirane" i preoznačene "Katice" koja, osim kao prešućeni spomenik žrtvama ustaškog terora, govori (ili češće: šuti) i o recentnijoj povijesti prekrajanja prošlosti. Ta je lokomotiva odvozila iz logora transporte logoraša do željezničke stanice u Koprivnici odakle su s natpisom 'trulo voće' dalje transportirani na gubilište u Jadovnu (Lika) i druge logore u NDH". U sklopu spomen-područja sabirnog logora Danica od 1981. spomen-lokomotiva zajedno s vagonom bila je "nijemi svjedok ustaške strahovlade i terora", kako dan-danas piše na info ploči na ulazu u zapušteno i dijelom devastirano spomen-područje.
RIJEČKI KARNEVAL IZ PRVOG LICA: Što sam duže 'unutra', ova mi je vrsta ludila sve jasnija

RIJEČKI KARNEVAL IZ PRVOG LICA: Što sam duže 'unutra', ova mi je vrsta ludila sve jasnija

Ove se godine nisam gužvala s publikom uz ograde postavljene duž karnevalske trase u centru grada. Nisam cupkala ni tražila prvi kafić da se ugrijem i nisam imala osjećaj da sam uz sav trud i volju zapravo više od pola doživljaja propustila. Ove sam godine bila dio karnevalske povorke! Jedna od najstarijih karnevalskih udruga iz riječke okolice - “Vavek Parićani” iz Matulja - povela me sa sobom da doživim ovaj riječki spektakl iz drugačije perspektive od one uobičajene. Stotinu i petnaest nas je! Prolazimo pokraj kraljeva diska, flamenco plesačica, rođendanskih svjećica i cheerleadersica te zauzimamo svoju poziciju. Kraj nas defilira ekipa iz serije „Alo, alo“. Vuku krevet na kotačima s babom, a ispred njih ide „My Little Tenkić“. Ni kada je glavni dio trase odrađen entuzijazam ne splašnjava. Sve je isto kao i na početku - zabava ne prestaje, osmjesi ne silaze s usana, veselje ne jenjava, a ples se nastavlja.
PROSTITUCIJA U SPLITSKOM ĐARDINU (II): Ne mogu ja kasno ostajat vani, šta će mi mater reć'

PROSTITUCIJA U SPLITSKOM ĐARDINU (II): Ne mogu ja kasno ostajat vani, šta će mi mater reć'

„Znaš, na Božić, ja sam pričala s ovim jednim i doša mi je sa strane neki stariji čovik. I on mene pita: 'Koliko tražiš, curo, za pušenje?'. I ja njemu iskreno rekla: '100 kuna'. Mislim, dam ja za 50 kad mi zagusti. Šta? Istina je. I govori on meni: Ajde popuši meni'. I mi 'vamo iza, on vadi 300 kuna i daje mi. Ja govorim: 'A šta ćemo sad?'. On kaže: 'Ništa, to sam ti da za Božić. I još je reka da će doći opet i da će mi dat. Al nije više doša“, govori nam jedna od žena koje noći provode u splitskom Đardinu, gradskog parka kod Dioklecijanove palače, od devedesetih godina središta splitske prostitucije, mjesta na kojem se uglavnom okupljaju dugogodišnje ovisnice o drogama, a s kojima smo za potrebe serijala „Nevidljive žene s ugla ulice“ razgovarali četiri noći za redom. Božić je davno prošao, a čini se i dobročinitelji s njim.
PROSTITUCIJA U SPLITSKOM ĐARDINU: Radila bi' ja nešto drugo, ali 'ko će meni dat posa?

PROSTITUCIJA U SPLITSKOM ĐARDINU: Radila bi' ja nešto drugo, ali 'ko će meni dat posa?

U nastavku serijala „Nevidljive žene s ugla ulice“ donosimo prvi dio reportaže iz splitskog Đardina, gradskog parka kod Dioklecijanove palače, od devedesetih godina središta splitske prostitucije, mjesta na kojem se uglavnom okupljaju dugogodišnje ovisnice o drogama. Parafrazirajući jednu američku seriju: „Ovo su njihove priče“. „Imala nekog momka divljaka, nismo imali para, on me doveo ovdje i tako je počelo“, govori nam Lucija, žena u svojim pedesetima. Ne dolazi svaki dan ovdje, a nekad dođe tek onako, „da ubije malo vrime“. Da može, radila bi nešto drugo. „Normalno da bi. Mogla bi' ja čistit' ili nešto tako. Ali 'ko će meni u pedesetima dat posla? Aj ti meni reci“, pita sad ona mene. Kasnije tu večer dok sjedimo na zidiću u parku dolaze policajci u civilu, mlađi muškarac i žena. Taj dan ih je nešto više u gradu nego inače. Legitimiraju nas. Znaju se međusobno.
HOTELI-RUŠEVINE NA JADRANU: Nekadašnji turistički ponosi prepušteni zubu vremena

HOTELI-RUŠEVINE NA JADRANU: Nekadašnji turistički ponosi prepušteni zubu vremena

Hotel Jadran u Tučepima bio je prvi hotel otvoren u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Taj zaštićeni spomenik kulture, kojeg su gradili njemački zarobljenici, smješten je na jednoj od najljepših plaža Makarskoj primorja. Otvoren 1954. godine prvotno je bio namijenjen kao mjesto za odmor jugoslavenske tajne policije i visokih dužnosnika, a uskoro postaje uzdanica u turističkom procvatu Jugoslavije koja je međunarodni turizam smatrala načinom za dobivanje stranih valuta, ali i kao mjesto pokazivanja uspjeha socijalističke Jugoslavije. Uskoro je ovaj hotel postao mjesto gdje su rado ljetovali kako strani, tako i domaći gosti, a čak su se neki od njemačkih zarobljenika koji su ga gradili kasnije vraćali kako bi tamo proveli svoj odmor. Njegova sudbina slična je brojnim hotelima-ruševinama na Jadranu, koji zbog neriješenih vlasničkih odnosa i lokalnih politika, i dalje nemaju neku jasnu viziju revitalizacije.
IZA OGRADE: Keleti - privremena stanica u žicom ograđenoj Mađarskoj

IZA OGRADE: Keleti - privremena stanica u žicom ograđenoj Mađarskoj

Na Keletiju je bilo nekoliko stotina ljudi. Djeca su igrala nogomet, muškarci čekali u redu za deke za obitelji, a žene su prevrtale hrpe odjeće tražeći nešto toplo za djecu. Nisu svi radili baš tako, ali većina jest. Sve se činilo u redu do 11 sati kad su svi volonteri žurno sazvani - u noći će stići nekoliko stotina osoba koje trenutno pješače put Budimpešte u već dobro poznatom razmaku: prvo muškarci koji putuju sami, zatim obitelji s većom djecom i konačno, obitelji sa sasvim malom djecom, nemoćnima i osobama u kolicima. Ovaj raspored dolaska svi već dobro znaju, ali još uvijek nisu naviknuli: kako osigurati prvenstvenu zaštitu najranjivijih skupina kad dolaze posljednje? Nove pridošlice mole nas da im kažemo kada mogu ići. Oni koji su već danima tu donose hrpe karata za Hegyeshalom, selo u blizini granice s Austrijom, i pitaju za koji su vlak karte, ali karte nemaju polaznog sata i vrijede dva dana. Radi toga, počinju stajati u redu malo pred zoru.
BEOGRADSKA PARADA PONOSA: „Ljudi su bili srećni, čula se muzika sa kamiona, bilo je veselo i šareno i to je ustvari Prajd“

BEOGRADSKA PARADA PONOSA: „Ljudi su bili srećni, čula se muzika sa kamiona, bilo je veselo i šareno i to je ustvari Prajd“

U opuštenoj, karnevalskoj atmosferi, noseći zastave duginih boja i šarene balone, plešući uz glasnu muziku, centralnim beogradskim ulicama prodefilovalo je u nedelju nešto više od hiljadu učesnika šeste Parade ponosa. Održana je i prva Trans parada, okupljanje transrodnih osoba, u Pionirskom parku, preko puta Skupštine Srbije. Na Terazijama, u centru Beograda, negodovali su zbog tretmana migranata. Učesnike Parade vređalo je pedesetak građana koje su predvodili monahinje i sveštenici odmetnutog krila Srpske pravoslavne crkve, pripisujući im krivicu za sve prirodne nepogode, poput prošlogodišnjih poplava. Ova grupa mrmljala je na crkvenoslovenskom jeziku i na trasi povorke učesnika parade prosipala vodu koja je, kako veruju, sveta. A inače, neverovatno zvuči podatak kako skoro tri četvrtine građana veruje da bi, da je homoseksualnost normalna, pravoslavna Crkva to odobravala.
U SRBIJU DOLAZI NAJVEĆI VAL IZBJEGLICA: Što ih čeka?

U SRBIJU DOLAZI NAJVEĆI VAL IZBJEGLICA: Što ih čeka?

Srbija ovih dana prihvaća najveći val izbjeglica u povijesti, samo ih je u noći sa subote na nedjelju ušlo sedam tisuća. Ona je tranzitna točka, kako nam kažu u Beogradu, za izbjeglice potpuno gubljenje vremena i novca na njihovom višetjednom mučnom putu. Polako se bliži kraj ljetnim bonacama, a svijet se suočava s jednom od najvećih izbjegličkih kriza od Drugog svjetskog rata. Grčki i makedonski graničari polako (i privremeno?) popuštaju u obrani granica neljudskim postupcima, jer nakon što ih su policajci suzavcem i šok bombama pokušali spriječiti da iz Grčke uđu u Makedoniju, slike malene djece koja vrište u užasu obišle su planetu. Neka su ostala odvojena od roditelja, koji su ih prebacivali preko bodljikave žice i govorila im da sama trče kroz brisani prostor. Sada ih se pušta da nastave tranzit - vlakom ili pješke kroz Makedoniju pa preko Srbije prema Schengenskoj granici na kojoj izrasta nazubljena ograda, u Mađarsku.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MALO VS. NIŠTA: Pustite me da budem licemjerka koja ne može spasiti svijet

    06.05.2019.

    Boba Đuderija

    MALO VS. NIŠTA: Pustite me da budem licemjerka koja ne može spasiti svijet

  2. TVIT ZA ŽIŽEKA I PETERSONA: Ne, ne možemo lijepo razgovarati

    30.04.2019.

    Nataša Škaričić

    TVIT ZA ŽIŽEKA I PETERSONA: Ne, ne možemo lijepo razgovarati

  3. DAN SPASENJA: Suze Sheryl Crow i glas Johnnyja Casha

    30.04.2019.

    Ahmed Burić

    DAN SPASENJA: Suze Sheryl Crow i glas Johnnyja Casha

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije