"Smirite se, ovo nije kazalište", predsjedavajuća sutkinja Maria Lepenioti pokušavala je utišati javnost na jednom od ročišta gdje se sudilo pripadnicima Zlatne zore. Naime, posjetitelji su na izjave jednog od svjedoka odgovorili gromkim pljeskom, izgovarajući povike odobravanja. Toga se posebno sjećam, jer svih ovih godina, sjedeći među novinarima i slušajući dvojicu tužitelja, policajce, forenzičare, svjedoke, suce i odvjetnike, puno puta sam se pitala upravo to - Čujem li dobro? Jesam li u kazalištu? Na mjestu suđenja svjedočila sam nekolicini nasilnih ispada, a kao novinarka prisustvovala sam većini od preko 450 održanih ročišta na žalbenom sudu u središtu Atene. Suđenje je izuzetno precizno i jasno otkrilo mračne operacije grčkih nacista. Tajni više nema. Zlatna zora slijedila je strogi "Führerov princip". "Najviše se radi pod okriljem noći", sugerirao je čelnik stranke u jednom od svojih govora.

„To je sve što mi je u životu ostalo“, kroz suze nam govori Ljubica Letica pokazujući na sivu mačkicu koja umiljato mijauče dok je čeka na stepenici Ljubicinog novog doma – malene kamp kućice. Ljubica živi u selu Stražbenica, smještenom nekih desetak kilometara od Petrinje, nedaleko D30, ceste koja od tog u potresu urušenog grada vodi do Hrvatske Kostajnice. Bolje rečeno - živjela je. Jer nakon potresa, kaže, ovo se više ne može zvati životom. Na putu do Stražbenice oko ne zna gdje bi prije pogledalo. Uz cestu se nižu urušene kuće, goleme rupe otvaraju pogled na nečije spavaće sobe. Na zidu jedne jasno vidimo onu staru uokvirenu fotografiju s vjenčanja od sredine stoljeća. Ostala je ravno visjeti na zidu kao da se ništa nije dogodilo. Pored nje veliki križ. Nakrivio se. Sve što su ljudi desetljećima stvarali učas je nestalo. Na ljude u Stražbenici, svega nekoliko njih koliko ih je ostalo živjeti tamo, država je zaboravila.

„Policija bi ih zaustavljala i provodila u policijsku stanicu gde su im izdavali rešenja o otkazu boravka. Ukupno sedam volontera je dobilo otkaz boravka i naloženo im je da napuste Srbiju u roku od sedam dana sa zabranom ponovnog ulaska u Srbiju narednih godinu dana“, kaže za Lupigu Milica Švabić pravnica iz nevladine organizacije Klikaktiv i suradnica organizacije No Name Kitchen koja pomaže izbjeglicama na hrvatsko-srpskoj granici. Švabić ističe da su volonteri optuženi da se bave ilegalnim stvarima, „da omogućavaju izbeglicama da borave na teritoriji opštine Šid time što im pružaju stvari za preživljavanje“, te dodaje da ovo nije prvi put da se takve stvari događaju kao i da se volonterima tom prilikom prijeti i nasiljem. „Radije ne bih bila ovdje, da moram pomagati ovim ljudima, ali kad već moram divno je ovo što radimo. U Šidu nema nikoga osim nas", kaže nam jedna od volonterki, Ana iz Španjoske.

Burdžo je zamotavao volan loveći krivine, sve uz pokoju psovku. Kamioni koji su nam dolazili ususret sjekli su zavoje. „Materi im jebem“ (citat). A onda je odlučio pitati kakvu glazbu želimo. „Oćete domaću ili narodnu?“ Ta mi se podjela usjekla i danas, po njoj se reže kao nožem kroz putar. „Pa...najbolje nikakvu“, rekoh. „O može“, odgovori Burdžović i okrene na Treći program Radio Beograda, našao je Rahmanjinovu 2. simfoniju. Sjajno ništa. Bog nas je gledao kroz Sergejev klavir dok smo kroz mračne vrleti ulazili u Crnu Goru, prolazili kroz Kolašin i onda u uplovili na raspadnuto parkiralište raspadnutog nebodera koji se zvao Hotel Bijela rada. Ujutro, preskočili smo doručak, Artnam je htio na ćevape. Bilo je rano, niti osam sati. Pomislio sam kako je to sjajna ideja. Ubrzo smo niz nekoliko stepenica ušli u jednu zalogajnicu. Otvarali su u devet, gospođa u dimijama ljubazno nam je to rekla nakon što smo je pozdravili.

Dugo, dugo su kroz noć odjekivale automobilske sirene, tu i tamo isprekidane rafalima ispaljenim iz nekog vatrenog oružja. Masa svijeta, uglavnom mladih, slila se u centar Berana, nekadašnjeg Ivangrada, gradića na sjeveroistoku Crne Gore odmah nakon što su u prošlu nedjelju izašli prvi rezultati izbora. Promet u središtu bio je blokiran, a policija se držala na sigurnoj udaljenosti. „Nestali su“, jednostavnim rječnikom objasnit će nam jedan od sudionika ovog slavlja, ne preporučujući nam, radi vlastite sigurnosti, da odemo na slavljeničku lokaciju. „Meni kao Srbinu nije bilo najugodnije, ko zna na koga možete naletiti“, dodat će. Lokalne "političke analitičare" nismo dugo trebali tražiti. Negdje uoči posljednje litije pred izbore put nas je nanio u jedan lokal odakle kreću najvatreniji sudionici beranskih litija. Uz pivo i rakiju bistri se lokalna, ali i globalna politika. „Ovi Milovi su gori nego ustaše i šiptari“, obznanjuje stariji muškarac.

Svega je tu bilo u ove tri godine – tuče, pretnji, tužbi, nade, ali najviše upornosti i istrajnosti, a na kraju i solidarnosti. Možda ćemo, ako takve solidarnosti ne izostane i ubuduće, u narednim godinama govoriti o periodu pre 15. 08. i onom nakon 15. 08, kad je započeto vraćanje reka po Srbiji u korita. Još u januaru 2019. godine inspekcija Opštine Babušnica, ali i Inspekcija Ministarstva za zaštitu životne sredine izdali su rešenje da cevi, u dužini od 350 metara, koje je investitor prethodno već ubacio u korito, moraju da budu izvađene. Kad se državni organi ogluše na rešenja i naloge države koju predstavljaju onda na scenu stupaju građani. Baš se to desilo tog 15. 08. 2020. godine. Nekoliko stotina građana iz cele Srbije, ali i iz Bosne i Hercegovine, stiglo je u Rakitu, na granicu s Bugarskom kako bi se odazvali pozivu na “Radnu akciju – Rakita – uklanjanje cevi iz korita reke”.