Dok pijemo kavu pored ceste, naslonjeni na srušena stabla, autom prođu mještani obližnjeg sela, svaki od njih mahne i pozdravi. Maleno je ovo područje i svi se poznaju, a vidjeti jednu djevojku iz nepalskog Melamchija je za nas egzotika, isto kao što smo mi egzotika Nepalcima. A i toliko je danas malo ljudi u ovim krajevima da se maše i nepoznatima, ako se tu nekim slučajem zateknu. „Bilo mi je jako teško napustiti svoju obitelj i zemlju. Čežnja za domom, usamljenost, stres i tjeskoba osjećaji su koji su me obuzeli nakon preseljenja ovamo, iako sam se selila radi bolje prilike za posao, novog početka svog života. U Nepalu se mnogi mladi sele u druge zemlje radi boljeg obrazovanja, boljih prilika za posao i boljeg života“, kaže mi Amreeta kada je upitah kako joj je ovdje bez obitelji koja je ostala u Nepalu.

Već sam pomislio kako je neobično da nema kontra-skupa, ali sam se prevario. Odjednom odnekud dopire graja. Približava nam se. Čuju se zvižduci, neki povici i pljeskanje, sve to uz poneki elektronski beat. Prosvjednici su, za razliku od onoga što se prošli put moglo vidjeti u medijima, bili nešto maštovitiji. Izgled i transparenti su to potvrdili. Kako je trenutno period maškaranja i u žiži je riječki karneval, tako su i prosvjednici došli u raznim izdanjima. Molitelji su do tada bili jako tihi i njihova molitva nije bila zamjetna. Međutim, s dolaskom prosvjednika i njihovom bukom koju proizvode, kreće gromoglasno odjekivati pjesma i s druge strane: „Ave, Ave, Ave Maria!“. Neki od prosvjednika nose transparent sa slikom Borata i porukom "Muževni budite!". Netom, nakon što su stigli, njihov zvučnik u stranu sklanja jedan od policajaca.

Još prošlog tjedna sam posjetio nekoliko sela Petrinje i Pounja. Krenuo sam iz Kostajnice prema Hrastovačkoj gori pa iz smjera Petrinje prema Glini. Od Hrastovice novim asfaltom prema Bačugi – onom selu u kojem je potres svinuo konstrukcije škole, odnosno Centra za kesten i šljivu. Novim asfaltnim putem brže savladavam krivine i brzo sam u Bačugi. Velik broj kuća je srušen i sad su na njihovim mjestima samo praznine. Na vrh brijega stara škola u ruševini stoji baš onakva kakvu sam je fotografirao prije tri godine. Ispred nje u dvorištu stoji fotelja. Divan scenski prizor za, na primjer, Očekivanje Godota. Poslije Malog Gradeca stižem u zaselak Kozaperovice. Skretanje ulijevo na polje i tu ostavljam auto jer je put mokar, a ne želim zaglaviti u blatu. Obuvam bakandže pa ću još kilometar pješke do Milana. Nosim mu deset kila šećera i kavu. Neće trebati do Gline po namirnice barem neko vrijeme.

Sastajao sam se i rastajao po Novom Sadu cijelu subotu, zvao Beograd, kontaktirao Zagreb, ama koga god sam uspio dobiti - nije mi znao reći ništa. Tajna pokrajinskih izbora nije mi se otkrivala i već sam kod sebe primjećivao tikove, prve znakove predizborne nervoze. Posjetio sam čak i jednog umirovljenog političara, ali on se odao umjetnosti i umjetnoj inteligenciji pa ni od toga nije bilo ništa. Važan sastanak čekao me poslijepodne; sastanak od kojeg će možda sve ovisiti. Na Salašu kod Laze dogovorio sam ručak s Lászlóm i Anikom Végel. On je pisac, ona novinarka. U mladosti je bila bliska motociklističkim bandama. Mislio sam da će mi se, uz pivo i pečena rebarca, tajna pokrajinskih izbora napokon otkriti. Végel me upozoravao na primitivce, na lukave ljude koji žele biti elita i prave se da čitaju knjige. Kako se ja pravim da sam pročitao sve njegove knjige, žacnuo sam se pri pomisli da je ta žaoka namijenjena meni.