“Hrvati su svi Srbi, samo su zaboravili”, uvjerava me moj taksist dok me vozi sa stanice. Inače, porijeklom je iz Crne Gore. „Svi Bošnjaci su Srbi. I mi Crnogorci isto. I Makedonci. Samo su zaboravili jer im je zapad rekao da su nešto drugo“, nastavlja, a potom mi vožnju do Beogradskog sajma, od jedva kilometar i pol, pokušava naplatiti 2.000 dinara. Kao i na autobusnoj stanici, izgleda da su i taksisti koji čekaju na Prokopu redom prevaranti. Postavili su ogromne ekrane u prozore Palače Albanija. Svake večeri na ekranima se vrte srpske zastave. Nešto dalje, na uličnom zidu, nalazi se mural u bojama srpske zastave. "Kad se vojska vrati na Kosovo" glasi ispisani slogan na zastavi. Ni ekrana ni slogana na muralu nije bilo za mog zadnjem boravka ovdje.

Ove godine je naša „delegacija“ iz Beograda brojala jednog člana više nego prošle godine. Ukupno nas četiri je stiglo u Potočare i to je ono što se broji bez obzira da li tokom puta posustajali, ili odakle kretali. I neka naredne bude pet, trebamo biti zadovoljni. Pet, ali od srca. Dugo se ta kolona vukla da bi, kad je zvizdan već uveliko upekao, krenulo nekim svojim tempom. I već prvi dan je bilo vidljivo da organizacija nije baš sjajna. Šuma kojom se krećemo predstavlja ogromnu grobnicu. Moguće je da su neka od oko 1.000 ostataka tijela tu ukopana. Svako skretanje sa puta ujedno otvara mogućnost da gazite po nečijim kostima. Na ovaj put se ne ide ukoliko niste 100 posto sigurni u uspjeh. Sudjelovanje na Maršu mira prije svega bi trebalo značiti odavanje počasti ubijenima, ali i onima koji su 1995. ovaj put prošli

Obilazimo isfahanski bazar, odlazimo do stadiona, a zatim podzemnom opet prema rijeci, na most Khajoo. Most ima dva kata i dok po gornjem šeću prolaznici na donjem se okupljaju ljudi, druže se, piju, jedu i pjevaju. To pjevanje nešto je najljepše što sam vidjela u Iranu. Više je grupica ljudi, jedan započinje pjesmu, ostali je ponekad prihvate, ponekad ne. Vrijeme nam je da krenemo za Teheran. Vozača nam je recepcionarka naručila preko aplikacije slične Boltu. Po nas dolazi vozač toliko mlad da se pitamo je li punoljetan. Odmah započinje suluda iranska vožnja, ne postoje trake, prestiže se s obje strane, trube da jave gdje su i blicaju kada žele da se netko makne. Nakon par sati vožnje kroz pustinjski krajolik, dok sa zvučnika glasno svira neki iranski rap, a naš vozač ležerno kroz prozor trese pepeo cigarete stižemo u teheranski kaos. Volim voziti, vozila sam svugdje, ali ovdje ne bih.

Otkad je 1978. godine otvoren Muzej Bitke na Neretvi u Jablanici, umro je Josip Broz Tito, koji je i bio na otvaranju, umrla je Jugoslavija, za koju su se i vodile bitke, dijelovi muzeja su oskrnavljeni u vrijeme rata u BiH, jer su korišteni kao logor za bosanskohercegovačke Hrvate, potom je revitaliziran, baš kao i sjećanje, ali uskoro gotovo da neće više biti ni živih sudionika te velike, humane Bitke. Umrli su na kraju i oni. Skoro svi. Jedan od njih, zvat ćemo ga barba Ive, bio je sudionik bitke kako te na Neretvi, tako i one na Sutjesci. Ivo Karabatić mu je ime i ima punih 97 godina. Već godinama dolazi u Jablanicu na godišnjicu bitke. Na žalost, ove godine bez drugova i drugarica. Bitke jesu bile herojske, budile su u ljudima ono najbolje – brigu i solidarnost, ali ne uvijek i svuda jer ljudi su samo ljudi sa svim manama i slabostima o čemu nam je barba Ive ispričao i štoriju.