Vidjeti bijelca da prelazi na pobunjeničko područje nije samo nesvakidašnja pojava, već je gotovo i uvredljivo. Zašto? Zato jer je glavni cilj pobunjenika borba protiv uljeza, a uljezi su nekad bili bijelci. Danas su se pravila modificirala, ali tabu i dalje ostaje. General Kasareka je svim svojim postajama na granici javio da stižemo tako da nismo imali problema pri prelasku. Na rampi su nas dočekala trojica dječaka s kalašnjikovima i krvavim očima od pušenja trave. Dali smo im svakome po jedan dolar, a oni su nas srdačno pozdravili udarcem šake o šaku. To je u vrijeme ebole klasičan pozdrav. Rukovanje je sada skoro pa nemoguće vidjeti. Pierot. se zarazio od brata kojeg je posjećivao u bolnici. On je ubrzo umro. Zatim su se zarazili njegova žena i sin. Pokazuje mi njihove fotografije. I oni su umrli. Njegova jedina želja je ponovno se oženiti i napraviti dijete, ali virus u sjemenu ostaje do godine dana. Tako su mu rekli. „U početku nitko nije vjerovao u ebolu, već su svi mislili da se radi o nekakvim vračarijama“, reći će nam Pierot.

Dok čitate ovaj tekst, negdje vani, dakle upravo u ovom trenutku, deseci ljudi za druge odlaze u trgovine i ljekarne dokazujući kako zla vremena iz ljudi izvlače ono najbolje – dobrotu, brigu i solidarnost. Naravno, iz nekih će izvući i ono najgore, poput predstavnika stanara jedne stambene zgrade u Zagrebu koji je ovih dana, upozorili smo na taj slučaj na Lupigi, na ulazu u zgradu istaknuo poruku sljedećeg sadržaja, udarivši na nju i službeni pečat: „U zgradu se vratio student iz Slovenije, koji mora biti u izolaciji. Upitno je tko će njemu donositi namirnice! Živi sam. Molim vas ako ga vidite da izlazi prijavite policiji! Svi smo ugroženi i nemojmo biti neodgovorni“. No, ovo nije priča o takvima. Ovo je priča o ljudima koji su na vrijeme prepoznali ozbiljnost situacije i po pojavi koronavirusa u Hrvatskoj odlučili biti pri ruci onim najugroženijima i pobrinuti se za ljude koje ni ne poznaju. Jednako kako su se dobri ljudi pobrinuli i za „studenta iz Slovenije“ te ga zbrinuli nakon što smo objavili bešćutnu obavijest predstavnika stanara.

U predgrađu smo Benija, grada od stotinjak tisuća stanovnika, zorom dočekali kolonu izbjeglica. Dan i datum nisu bitni jer oni će dolaziti svakog jutra. Njih stotine. I tisuće. Stigli su iz područja koje se naziva trokutom smrti. U koloni se našao i Jeanpiere, osnovnoškolski učitelj iz sela Mandubi. Nekim čudom je uspio preživjeti. „Prije samo dva dana u selu smo pokopali trideset i osam izmasakriranih tijela. Uočili smo ih kad smo izašli iz šume. Tamo smo pobjegli i sakrili se dok vojnici ne odu“, govori nam. Njegovo je selo žrtva jedne od 80 paravojski koje s ukupno 56.000 boraca ordiniraju na istoku Demokratske Republike Kongo, a preživjele šalju u pedesetak kilometara udaljeni Butembo. Tamo me dočekuje dugogodišnji prijatelj Kawulivwa. Kongo je zemlja iz koje se grabi, u kojoj ljudima ostaje vrlo malo ili gotovo ništa. Pare su ovdje dominantan pojam, vidimo to kada na granici, na putu prema pobunjenicima s kojima ćemo provesti jedan dan, lokalnu miliciju potplaćujemo s pola kutije cigareta.

Malteški parlament u pitoresknoj Valetti ovih je dana okružen policijskim barikadama. Najmanja država Europske unije - na otoku južno od Sicilije živi približno 475.000 stanovnika - posljednjih tjedana prolazi kroz tešku političku krizu. Naime, 20. studenog, prilikom pokušaja bijega iz zemlje svojom jahtom, uhapšen je Yorgen Fennech, jedan od najbogatijih Maltežana. Policija je Fennecha privela kao osumnjičenika u slučaju atentata na Daphnu Caruanu Galiziu, uglednu novinarku koja je desetljećima pisala o korupciji, pranju novca, vezi malteških državnih institucija i organiziranog kriminala. Lupiga se prošlog tjedna u Valetti našla s Corrinom Vellom, sestrom ubijene Daphne Caruane Galizia, koja nam kaže kako premijer Joseph Muscat mora otići, jer policija neće uhapsiti premijera, ali možda hoće građanina Muscata.

Naslonjeni na Srbiju na sjeveru Kosova Srbi su bezbrižniji nego oni u ostatku Kosova, mada samo naizgled. Mnogi će vam reći da slobode gotovo da nema, da se prijeti onima koji se protive službenoj politici Beograda, kao i da im veća opasnost prijeti od Srba nego od Albanaca kojih baš i nema previše na sjevernoj strani Mitrovice. A priča o Mitrovici se uglavnom svodi na incidente, podjele i to bi bio zicer, posebno u vrijeme pred i nakon izbora. Jedan grad kao dva kontinenta. Svaki incident pali. I najmanji. Ali čak i tada u Mitrovici teče paralelan život, često nevidljiv za sve nas. Nekad je simbol ovoga grada bio spomenik na brdu Kukavica. Posvećen palim rudarima u Drugom svjetskom ratu i osmišljen od slavnog Bogdana Bogdanovića. Vidljiv sa svake točke, na obje strane Mitrovice, simbolizirao je zajedništvo. Na spomen ploči pored spomenika stoje imena i Srba i Albanaca, a spomen tekst ispisan je na oba jezika.

Želeći učiniti nešto za svoje društvo popularna makedonska kazališna i filmska glumica Irena Ristić odlučila je krenuti u akciju. S nekoliko prijatelja osnovala je inicijativu pod imenom “Ne bidi đubre” ("Ne budi đubre") i počela raditi ono što je mnogim Makedoncima nezamislivo. Naime, oni čiste smeće s javnih površina, a neki ih zbog toga nazivaju plaćenicima, uvjereni da to rade samo kako bi diskriminirali komunalne tvrtke. Prošli mjesec Lupiga je s njima bila u akciji. Čistila se javna površina uz autocestu Skoplje-Tetovo. Čim smo stigli na lokaciju, uokolo se nevjerojatnom brzinom razmililo tridesetak ljudi, neumorno čisteći, a već na prvi pogled bilo je jasno da smeća ima na pretek. U roku samo dva sata skupljeno je čak 105 vreća raznog smeća. Iako su građani obavili posao komunalne tvrtke, ona čak nije bila u stanju organizirati da se prikupljeno smeće u normalnom roku prebaci na deponiju.