Dok čitate ovaj tekst, negdje vani, dakle upravo u ovom trenutku, deseci ljudi za druge odlaze u trgovine i ljekarne dokazujući kako zla vremena iz ljudi izvlače ono najbolje – dobrotu, brigu i solidarnost. Naravno, iz nekih će izvući i ono najgore, poput predstavnika stanara jedne stambene zgrade u Zagrebu koji je ovih dana, upozorili smo na taj slučaj na Lupigi, na ulazu u zgradu istaknuo poruku sljedećeg sadržaja, udarivši na nju i službeni pečat: „U zgradu se vratio student iz Slovenije, koji mora biti u izolaciji. Upitno je tko će njemu donositi namirnice! Živi sam. Molim vas ako ga vidite da izlazi prijavite policiji! Svi smo ugroženi i nemojmo biti neodgovorni“. No, ovo nije priča o takvima. Ovo je priča o ljudima koji su na vrijeme prepoznali ozbiljnost situacije i po pojavi koronavirusa u Hrvatskoj odlučili biti pri ruci onim najugroženijima i pobrinuti se za ljude koje ni ne poznaju. Jednako kako su se dobri ljudi pobrinuli i za „studenta iz Slovenije“ te ga zbrinuli nakon što smo objavili bešćutnu obavijest predstavnika stanara.

Kada je Nacionalni krizni stožer krajem prošlog tjedna objavio preporuku da stariji ljudi i oni lošeg zdravlja ne izlaze van jer su najrizičnija skupina, rodila se ideja da oni koji to mogu pomognu svojim susjedima i sugrađanima. I ideja je ekspresno zaživjela. U vrlo kratkom roku javilo se na tisuće ljudi nesebično spremnih da pruže pomoć. Osnovna platforma je Facebook grupa „Jedni za druge“ gdje se javljaju i oni koji trebaju pomoć i oni koji pomoći mogu. Nakon što prime „poziv za pomoć“ administratori kontaktiraju nekog od dobrovoljaca najbližeg mjestu stanovanja osobe kojoj treba pomoći. Oni potom razmjene kontakte i dogovore se o detaljima.

Bešćutna obavijest predstavnika stanara jedne zagrebačke zgrade (FOTO: Lupigina čitateljica)

Kako je došlo do ideje pitali smo Espija Tomičića, jednog od zagrebačkih studenata i studentica koji su pokrenuli Facebook grupu.

„Prošli petak javili su nam s našeg faksa, Akademije dramskih umjetnosti, da nemamo nastavu dva tjedna. Kolegica s faksa i ja smo na Facebooku objavili status da imamo slobodnog vremena i da nas mogu kontaktirati osobe koje ne smiju ili ne mogu izlaziti iz kuće, a da ćemo im mi donijeti hranu i sve ostalo što trebaju. Tu se uključila naša kolegica s Filozofskog fakulteta koja je i sama u samoizolaciji i koja nam je predložila da otvorimo grupu, a da će ona iz kuće sve moderirati. I tako je sve krenulo. Preko noći je tisuće ljudi ušlo u grupu, javilo se na stotine volontera i volonterki. Uključili su se studenti i studentice, radnici i radnice, razne udruge ...“, objašnjava nam Tomičić kako je ova priča postala velika i važna. 

Danas Facebook grupa „Jedni za druge“ broji gotovo 14.000 članova, a istoimene grupe postoje i u Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Šibeniku i Slavonskom Brodu. 

„Nisam razmišljala ni trena. Ovo je teška situacija za sve, ali sigurno najteža za starije osobe ili kronične bolesnike i one s oslabljenim imunitetom, kojima zaraza koronavirusom može donijeti smrt. Logično je da im pomognemo, nekako osjećam da je to moja ljudska dužnost - pomoći i zaštiti slabije od sebe kad sam u prilici, a ovo je ta prilika. Čim je krizni stožer izdao upozorenje i čim sam čula za Facebook grupu prijavila sam se da mogu pomoći ljudima iz zapadnog dijela Zagreba“, govori nam volonterka koju je Lupiga ovog tjedna pratila na njenom prvom „zadatku“. 

Kada smo dogovarali da o tome napravimo kratku reportažu pristala je uz uvjet da ne navodimo njen identitet. Kaže da njeno ime nije važno i da je ovakav oblik pomaganja sasvim normalna ljudska reakcija te da nema nikakve potrebe da se ona u tome ističe. Bitno je, reći će nam, da se glas o pomagačima proširi. Stoga ćemo je zvati Eva. 

Eva je spojena sa starijom gospođom sa samog zapada grada. Nju ćemo za ovu priliku nazvati Marina. A Marina je trebala nekoliko stvari iz dućana i iz jednog kozmetičkog lanca. Točnije: pet litara najjeftinijeg mlijeka, tri kvasca, kilogram luka, tri vrhnja, kilogram brašna, pola kilograma suhih šljiva, kilogram šećera i soli, dvije kobasice točno određenog proizvođača, sve iz jednog trgovačkog lanca te hranu za mačke koja se može nabaviti samo u jednoj drogeriji. 

„Znate, moja mačka samo tu hranu hoće jesti, nijednu drugu“, objasnila je Marina volonterki u telefonskom razgovoru, pa onda još dodala: „I znate šta još, vidjela sam da tu u kvartu ovaj dućan ima povoljno, na akciji, ribu, amure, pa bih i dvije ribe“.

Ta se trgovina od Marininog stana nalazi na nekih kilometar udaljenosti, ali ona ni inače nikad ne ide u nju. Naime, Marina je teško pokretna. Kreće se uz pomoć hodalice, pa zato bira trgovinu iz istog lanca, ali udaljenu pet-šest kilometara, jer je do njenog ulaza doveze ZET-ov autobus.

U trgovini u koju odlazimo s Evom – gužva. Kao da je sudnji dan pokucao na vrata. Prostrano parkiralište na kojem uobičajeno bude parkirano tek nekoliko automobila, sada je potpuno puno. U trgovini umjesto košara, gotovo svi imaju kolica, a kod onih koji stižu na blagajne ona su poprilično popunjena. Neki od kupaca spadaju u rizičnu skupinu. Čini se da dobar dio mušterija ima preko 65-70 godina. Očito ne poštuju upute da ne izlaze iz kuća, ali barem svi drže kakav-takav razmak u redu. Zanimljivo, tek rijetki kupuju famozni toaletni papir, iako su ga pune police. 

Čekanje uz kakav-takav razmak (FOTO: Lupiga.Com)

Evina košara također se brzo puni i sve izgleda kao da će kupnja biti brzo obavljena. Ipak, na odjelu svježih namirnica prvi problem. Amur jeste na akciji, ali je riječ o poprilično velikoj ribi. Dva komada, procjenjuje prodavač, imala bi sigurno šest-sedam kilograma, što je, vjerujemo, za Marinu ipak previše. Eva je zove i objašnjava joj, pa se Marina ipak odlučuje za dvije manje ribe, pastrve koje zajedno nemaju ni pola kile. 

Uskoro i drugi problem. Kvasca – nema.

„Sve prodano“, sa smiješkom će prodavačica nemarno popunjavajući keksima jednu od poluispražnjenih polica. Iz njenog smiješka može se zaključiti kako je navala na kvasac posljednjih dana poprilična i kako je Evino pitanje bilo sasvim suvišno. Nakon pola sata čekanja na blagajni, Eva odlazi do drogerije po mačju hranu. Međutim, tražene hrane tamo nema. Otključava mobitel i pronalazi lokaciju sljedeće drogerije, dva-tri kilometra dalje.

„Tamo ima i trgovina s prehranom, možda pronađemo i kvasac“, zaključuje. I bila je u pravu. Doduše, uhvatila je tri zadnja komada i pretposljednji paket hrane za mačke. 

Eva sprema namirnice u prtljažnik (FOTO: Lupiga.Com)

Uskoro će se Eva i Marina prvi put sresti lice u lice, a bit će to, govori nam Eva, s puno opreza i bez previše razgovora, uz minimalan kontakt. Na nužni oprez administratori grupe obavezno upozoravaju volontere.

„Imamo protokol koji određuje točan način kako se smije dostavljati i koje se mjere moraju poduzeti kako bi zaštitili osobu kojoj donose stvari i sebe“, objašnjava nam Espi Tomičić. A taj protokol nalaže strogo pridržavanje pravila Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i upozorenja hrvatskog Crvenog križa.

„Rizik prenošenja virusa uvijek postoji, no zato treba poduzeti sve mjere zaštite. Pratim sve upute kako se ponašati u smjeru smanjivanja rizika na najmanju moguću mjeru, a podsjetim i ljude da moraju dezinficirati i ruke i sve što unesu u stan“, govori nam Eva dok se penje stepenicama peterokatnice u kojoj živi Marina. 

„Tu ste, uđite, uđite“, zove je Marina otvorivši vrata svog stana. Bilo je neobično vidjeti kako se dvije žene ne rukuju, što bi do prije samo nekoliko dana bilo neizbježno. Eva joj objašnjava da neće ulaziti u stan, da to može biti opasno i da je samo donijela namirnice.

„Ni slučajno, hvala vam, najbolje je tako, morate se čuvati“, kaže Eva, dok joj Marina vrlo uporno, ali bezuspješno pokušava „tutnuti“ očito unaprijed pripremljenih 25 kuna više od onoga koliko je iznosio račun - „za kavu“. Nezadovoljna takvim ishodom na kraju joj Marina govori da će je možda trebati i sljedeći tjedan. 

„Nema nikakvih problema. Samo se javite i pošaljite popis što vam treba“, odgovara joj Eva sa stepenica i s pristojne udaljenosti. Dok silazimo niz stepenice, prati nas glas zahvalne žene koja ponavlja: „Ne znam kako da vam zahvalim“. 

Uglavnom svi imaju takve reakcije, govori nam Espi Tomičić.

„Sretni su i zahvalni, pa razgovor najčešće duže potraje zbog toga“, kaže. Od njega saznajemo i kako se za pomoć javlja veliki broj ljudi te da su to najčešće starije osobe koje, i mimo ovog izvanrednog stanja s epidemijom, nemaju nikoga svoga da im donese potrebne namirnice. Često se radi i o onkološkim bolesnicima. Upravo ta činjenica da pomoć trebaju stariji ljudi od kojih mnogi ne koriste društvene mreže, predstavljala je problem na samom početku organiziranja Facebook grupe „Jedni za druge“. 

Stoga se volonterima preporučivalo da djeluju u svojoj neposrednoj okolini, da počnu u ulazu svoje zgrade i susjednim ulazima, a potom u ulici i kvartu. Izrađena je i „špranca“ letka koji bi volonteri zalijepili na ulazna vrata zgrade, s brojem telefona na koji se mogu javiti stariji i bolesni članovi zajednice. To je napravio i još jedan naš sugovornik. Ni on ne bi da se ističe, pa ćemo ga nazvati Emil. 

Špranca letka koji se lijepi na ulazna vrata (ILUSTRACIJA: Jedni za druge)

„Ja sam prije svega u nekom trenutku počeo zvati roditelje mojih prijatelja koji žive u mojoj blizini, na Trešnjevci. Osnovni motiv mi je bio pomoći starijim roditeljima mojih prijatelja. Tek sam tada uočio da je pokrenuta akcija 'Jedni za druge' pa sam paralelno u susjednim ulazima zalijepio mali letak na kojem je, uz moj broj mobitela, pisalo 'Dragi susjedi, ako vam treba nešto iz dućana, a niste u mogućnosti izaći van, obratite mi se za pomoć'“, kaže nam Emil koji već danima uredno pomaže ljudima od kojih neke vidi prvi put u životu. Svi su, dodaje uz smijeh, izuzetno zahvalni na pomoći, pa je čak dobio nekoliko poziva da im se javi, ukoliko mu nešto zafali tijekom narednih dana, jer su se oni već ranije dobro opskrbili. 

„Preko platforme 'Jedni za druge' mi se javilo dvoje težih bolesnika kojima sam išao po lijekove, a jedna od umirovljenica s Trešnjevke me zamolila da joj iz vlastite biblioteke donesem neke knjige po mom izboru, tako da sada imam nekolicinu naših starijih sugrađana kojima redovno pomažem i s kojima sam u kontaktu“, objašnjava Emil.

Ovih dana preko udruge studenata Akademije dramskih umjetnosti, F420, otvoren je i besplatni humanitarni broj 0800 900890, unatoč birokratskim preprekama koje ne bi smjele postojati u ovakvim kriznim situacijama, kada su u pitanju ljudi koji žele i mogu pomoći u stvarima za koje bi se sama država morala pobrinuti. S telefonskim brojem, napominje Espi Tomičić, ipak je lakše raditi i stvari se bolje mogu organizirati, pogotovo s obzirom da situacija s epidemijom iz dana u dan postaje sve gora.

„Još uvijek sve uspijevamo pokriti“, kaže. 

Iako je svakim danom situacija sve gora, volonteri ipak uspjevaju sve pokriti (FOTO: HINA/dk)

Da u ovoj priči ipak sve ne bude u pozitivnom tonu pobrinuli su se oni koji i u ovakvim kriznim vremenima žele prikupiti političke poene i spasiti svoje posrnule političke karijere. Tako su nakon uspješnog pokretanja akcije po Zagrebu osvanuli letci na kojima se nalazi ime grupe „Jedni za druge“ uz sličan tekst kao na plakatima te Facebook grupe, ali uz logo političke stranke Bandić Milan 365 i ime stanovitog „pomagača“, inače člana Bandićeve stranke. Zamolili smo Tomičića da nam komentira taj slučaj.

„Zaprimili smo brojne fotografije letaka s nazivom naše inicijative i logom te stranke. Ovim putem želimo napomenuti da s tom, kao ni sa jednom drugom strankom, nismo povezani, niti smo s njima u kontaktu, niti s njima surađujemo. Akcije lijepljenja obavijesti po vašim ulazima i dalje svim srcem podržavamo, ali bi ovo trebalo biti vrijeme za solidarnosti, a ne za sramotno kupovanje političkih poena“, komentira Tomičić.

Pitamo ga i postoji li scenarij za slučaj da vlasti u narednim danima ograniče kretanje građana.

„Radimo na tome, i nastavit ćemo dalje u dogovoru s vlastima i organizacijama koje se i inače time bave. Kontaktirali smo udruge i organizacije koje imaju obučene volontere i volonterke tako da ćemo surađivat s njima“, zaključuje Tomičić.

U međuvremenu se val pomaganja nastavlja, a Emil upozorava da kod nuđenja pomoći treba biti dosta oprezan. 

„Ključno je, prije svega, obratiti pažnju na vlastitu zgradu i neposredne ulaze u susjedstvu, ali vrlo oprezno. Naime, jedna starija susjeda kojoj sam ljubazno ponudio pomoć gotovo se naljutila naglasivši kako ona ima kćer koja je jako odgovorna i koja svako malo dolazi do nje s potrebnim namirnicama“, podijelit će Emil s nama svoja iskustva. 

Nastavlja i Eva, koja nam kaže da se s Marinom od prvog „zadatka“ čula već nekoliko puta i sljedeći tjedan će joj podići neke lijekove i donijeti nove namirnice.

„Mislim da smo već prevazišle početnu nespretnost potpunih stranaca“, zaključuje Eva i napominje kako iz ovog iskustva nosi samo pozitivne dojmove. 

„Dala sam samo sat i pol svog vremena, a nekome sam olakšala život“, reći će za kraj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/ab

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"