Ima tome dvadeset i kusur godina kad je Aribu, Pakistancu, koji je studirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pa usput poput slavuja pjevao u više tadašnjih klupskih bendova, u goste došao brat Usama, koji je nešto prtljao oko kamere ili režije, negdje u Berlinu ili Parizu. U razgledavanju grada u rano poslijepodne došli smo do Dolca, upravo u trenutku kad je ta najpoznatija zagrebačka tržnica završavala s radom. Kumice i prekupci čistili su svoje štandove bacajući gomile hrane. Iza njih je ostajao apokaliptični prizor koji je tih mračnih devedesetih, kada su se redovi za jeftini crni kruh punili prije zore, privlačio svu gradsku sirotinju. Motali su se između malih buldožera koji su sve te salate, blitve, banane, naranče i kupuse nemilosrdno čistili s Dolca. 

Dok su ljudi riskirali život pokušavajući se dokopati glavice zelja, bratu Pakistancu ništa nije bilo jasno. Uporno je ponavljao da to nikad u životu nije vidio, da trebamo nešto napraviti i govorio sve nešto tako aktivistički. Mi smo ga gledali rezignirano, baš kao što smo već zacementirani u nemoći gledali ne samo mladu državu u kojoj živimo, nego i vlastite živote. Što ćete, navikne se čovjek i na batine, kamoli ne na jedno glupo čišćenje tržnice, pa bio to i Dolac. 

Usama, međutim, nije. Vratio se za koji mjesec, a bilo je to rano proljeće kao i sada, naoružan svojim najjačim oružjem - kamerom. Odlučio je svoj diplomski ili prijemni film snimiti upravo na Dolcu i uporno je svaki dan cijelu sedmicu ta sunčana poslijepodneva riskirao i svoj i život svoje skupe kamere, kako bi snimio borbu strojeva i ljudi u kojoj je poraženi bio unaprijed određen. Posebno kad bi se posla primili oni "trudbenici šmrka" iz Marinkovićeva "Kiklopa" i oprali, ne samo glavice kupusa, nego i nas dvojicu - nadobudnog mladog redatelja arijevskog porijekla i tome prikladnog tamnoputog tena koji danas ni granicu na Bajakovu ne bi uspio prijeći; i mene, kojem ni sada nije jasno što sam tamo radio s njim, osim što sam pretpostavljao da ovaj radi nešto pametno i važno. 

Voća koliko hoćete, povrća još i više (FOTO: Portal dobrote)

Nemam pojma što je s tim filmom poslije bilo. Možda su ga one Švabe ili Francuzi odbili. Usamu više nikad nisam vidio, a i Arib se prije desetak godina vratio u Pakistan. Ali, kako intuicija ponekad ne iznevjeri, tako mi je danas drago zbog svakog udarca ralice u nogu i sušenja u obližnjim kafićima. Evo i zašto. 

Već u podne štand je bio skoro pun. Voća koliko hoćete, povrća još i više. Led su probili volonteri koji su ranim jutrom obišli prodavače i objasnili im smisao akcije. 

Mjesto radnje: jedna od najvećih zagrebačkih tržnica, ona na Trešnjevci. 

Vrijeme radnje: petak, od otvaranja do zatvaranja pijace. 

Tema radnje: humanitarna akcija udruge „Portal Dobrote“, a akcija „Nahranimo Hrvatsku“. 

Cilj je spasiti kilograme i kilograme hrane koja bi umjesto u limenim kontejnerima za smeće, trebala završiti na tanjurima onih, kako se to voli reći, najpotrebitijih. Ne radi se, dakle, o nuklearnoj fizici. 

HUMANO LICE DANAŠNJICE: Prodavači daruju hranu onima koji si je ne mogu priuštiti

Imaš višak? Kupio si nešto što ti ne treba? Ili nisi uspio prodati, a do sutra će već biti neupotrebljivo, odnosno - bolje reći - dovoljno estetski neugledno da bi se prodalo, ali itekako korisno? E pa, nemoj takvu hranu baciti! Ostavi je na „Štandu dobrote“. Netko kome treba uzet će je i iskoristiti. Pojesti nešto taj dan. Neće biti gladan, a pritom - nije nevažno - nikoga ništa neće koštati. 

A ovako su neki prodavači ostavili svoju neprodanu robu, ono što sutra ne bi uspjeli prodati, a danas se može bez problema jesti (FOTO: Lupiga.Com)

Budimo solidarni s bogatima, zajebavali su se svojevremeno KUD Idijoti. Ovaj put nema zajebancije: budimo solidarni sa siromašnima! Akcija je provedena na šest zagrebačkih tržnica - na Dolcu, Britanskom trgu, Kvaternikovom trgu, Jarunu, u Utrinama i na Trešnjevačkom placu. Namjera je, kaže za Lupigu Sanja Bijonda, predsjednica udruge Portal Dobrote, da se ljude osvijesti kako postoje tone i tone hrane koja se nekontrolirano baca, dok naši sugrađani gladuju. Na godinu se u Hrvatskoj baci čak 400.000 tona hrane, i to u isto vrijeme dok 800.000 ljudi živi ispod granice siromaštva. Takvu statistiku treba promijeniti i to je jedan od izazova Hrvatske danas.

Nije ovo prvi put. Slična akcija provodi se otkad je čovjeka i vijeka. Uvijek se davalo onome tko nema, ali je tek lani trešnjevačka tržnica dobila posebni štand za hranu predviđenu za one koji nemaju. I u tome su, sasvim korporacijski, a opet ispravno, sudjelovali radnici Sava osiguranja. Rade to oni svaku godinu, pa i ovu. Volontiraju. Na to ih je naučio vlasnik, slovenski Sava Re, grupa koja okuplja tvrtke od Vardara pa do Triglava, a koja se trudi svaku godinu svoj dan proslaviti tako da pomogne zajednici u kojoj djeluje. Negdje taj dan čiste rijeke, negdje pomažu umirovljenicima, negdje nezbrinutoj djeci… Ma što inače radili, taj dan volontiraju, a mi smo ih zatekli na placu. 

„Ideja nije nova“, kaže nam Tihomir Vrbanek, voditelj poslova marketinga zagrebačke podružnice Save, dok ga upozoravamo, kao i njegovu šeficu Kristinu Cvitanović Zoričić, direktoricu podružnice za Hrvatsku, a usput i Slavena, Tibora, Marka, Maju i Sinišu, da nam na kraj pameti ne pada da im reklamiramo firmu. Ipak se Vrbanek probija i prepričava da su dosad svašta radili – farbali kuće, obnavljali domove, financijski pomagali, pa ih je razveselio e-mail Sanje Bijonde, koja ih je zamolila za pomoć. 

„Godinama se bavimo humanitarnim radom, želeći da podijelimo empatiju s onima koji nisu imali sreće kao mi. Da vam budem iskren, jedno je kad se osjećate preopterećeno svakodnevnim obavezama pa vam bude svega dosta, a nešto sasvim drugo kad pomognete ljudima koji su u stvarnoj nevolji. Ili kad im pomognete ili im barem pokušate pomoći“, kaže Vrbanek, uporno naglašavajući nadu da će se ova akcija nastaviti. 

„Ne želimo baciti, želimo dati!“ - poruka je prodavačice Marice i poznatog "kralja šampinjona, Dobrosava (FOTO: Lupiga.Com)

„Ne znam hoće li ideja zaživjeti, ali štand bi ovdje trebao ostati za stalno. Činjenica je da prodavači bacaju hranu koja nije smeće, nego je i dalje hrana. Kad bi građani znali da je mogu uzeti, vjerujem da bi došli po nju puno više nego što jesu“, podijelit će s nama dobre namjere ovaj volonter.

Dobre namjere, međutim, često ne prati i realizacija. Bit ćemo surovo iskreni: malo toga je podijeljeno. Jer tko kome više vjeruje? Posebno kada daje, a ništa ne traži zauzvrat. Hej?! Nema danas više toga. 

Zvuči kao ona zajebancija KUD Idijota, pa su ovi iz Sava osiguranja otpremljeni s Trešnjevačkog placa pomalo grubim riječima čovjeka uronjenoga glavom u kontejner da on od njih ne želi ništa. Nije navikao dobiti išta besplatno. 

Ali, ima tko će pomoći. Možda samo treba više slušati. Evo Dobrosav - možda ga znate iz onih Knjazovih emisija kao kralja šampinjona - potpisanom je reporteru isporučio više kilograma tih gljiva. Odmah s druge strane, Marica je sa špinatom trčala za nama, Katica je pak dala mlijeko. Sve troje su rekli isto: „Ne želimo baciti, želimo dati!“. I ljudi uzimaju. Kad ih nitko ne vidi. Zanimljivo, nitko više od onoga koliko mu treba. 

„Neće sirotinja na sirotinju“, čujemo, pa pitamo o solidarnosti. 

„Ma, bit će i toga, samo polako…“, dobivamo odgovor.

I bit će. Sanja Bijonda javlja da je akcija na ostalih pet tržnica prošla dobro. Ono što nije podijeljeno, otišlo je u pučku kuhinju. Bit će za dan poslije. A solidarnost? Pa lako je biti uz bogate. To zna svaka budala. Ali uz sirotinju, e to je malo teže.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Portal dobrote

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"