„Sam sebi se gadim ovako siromašan“, pred pučkom kuhinjom pred Novu godinu. 

Živjeli su u kući koje više nema. Na zagrebačkoj Trešnjevci. Pokraj tržnice je, pamte malo stariji, niknulo malo naselje. Nešto kao favela. Na hrvatski način. Derutna kuća kojoj su desetljećima pokušavali pronaći vlasnike po dalekim Amerikama i oko nje mali sklepani, urbanisti bi rekli, "objekti" koji su udomljavali i po stotinjak ljudi. Sirotinja. I to ona najteža, gradska. 

Iako Trešnjevka nije Pantovčak, gradske su ih se vlasti godinama nastojale riješiti. Tjerale su ih, rušile im "objekte", palile šatore, pisale kazne, ali ovi se nisu dali. Smatrali su se starosjediocima i na pamet im nije padalo prihvatiti mogućnost selidbe na periferiju. Godinama su odolijevali i policiji i komunalcima. 

Najupornija je bila familija, nazovimo je za ovu prigodu prezimenom Horvat, koja je mnogo djece izrodila upravo tu, na Trešnjevačkom placu. Rekli bi u Americi „white trash“. Otac stamen čovjek, majka samo takva, i njih… bezbroj. 

I onda su došli bageri (SCREENSHOT: YouTube)

Ipak, prije otprilike šest godina i Horvatima je odzvonilo. U noćnoj je akciji gradska površina očišćena, a Horvati su bez prisutnosti aktivista i Hrvatskog helsinškog odbora - deložirani. Odveli su ih.

Ovaj je put bilo ozbiljno. Prostor je očišćen. Kuća, nekad velebna donjogradska građevina, još je nekoliko godina bila utočište trešnjevačkim beskućnicima, kroničnim alkoholičarima i neizlječivim narkomanima, dok i nju nije uništio požar u hladnim zimskim mjesecima prije dvije godine. Nekoliko mjeseci prije konačnog rušenja, soboslikari iz Pimp my Pumpa ipak su je uspjeli oslikati. Pa su došli bageri ... Danas je tamo privatni parking jedne velike građevinske firme koja "izvodi radove", odnosno gradi skladište za obližnju export-import firmu. 

Nisu Horvati izgubili vezu s Trešnjevkom. Redovno su tu. Ne kao prije, ali i dalje im je trešnjevačka tržnica važan izvor prihoda, da se zadržimo u korporativnom rječniku. I ne samo prihoda, nego i kruha, jer obližnja crkva Svetog Josipa nudi svakodnevni ručak, pa kad se sve skupa uveže - Trešnjevački plac im izgleda kao Wall Street prije krize. 

Osim toga, tu je i Gagarinov put (da, nazvan je po onom Jurju, prvom čovjeku u svemiru) koji desetljećima funkcionira kao svojevrsna filijala sajma na Jakuševcu pa se pokraj zgrade u kojoj su smješteni ministarstva branitelja i socijalne skrbi može pronaći sve - od igle do lokomotive. Doduše, šušur se odlaskom „šatoraša“, koji su za SDP-ove vlasti kampirali pred nekadašnjom zgradom Industrogradnje, drastično unazadio. 

Tu je i Gagarinov put koji desetljećima funkcionira kao svojevrsna filijala sajma na Jakuševcu (FOTO: Lupiga.Com)

"O, bilo je sjajno dok su bili tu! Svaki dan imaš i ručak i večeru. Dečki su bili sjajni", kaže nam Ante koji živi u susjedstvu, pokraj pruge. 

"To ti je nama bilo kao Esplanada. Baš mi je žao što su otišli", nastavlja. 

Pitam ga za političke konotacije braniteljskog prosvjeda. 

"Ha? Ne znam ti ja to. Ne zanima ti mene politika. Nemam vremena za to. Ja sam ti više za ekonomiju nego za politiku. Pusti politiku! Ekonomija, brate, samo nas ekonomija može spasiti! Valja preživjet', a ne se bavit glupostima", odmah je prekinuo svaku mogućnost diskusije premda imamo vremena čekajući otvaranje vrata crkvene kuhinje. U to se javi jedan od Horvata, koji je žustro za Hrvatsku. I sam je bio u ratu. Ali nema nikakve povlastice. 

"Nisam išao u rat da zaradim. Nisam ranjen. Nema razloga da išta tražim. Hrvatska je moja i opet bih išao ako zatreba", viče on. 

Crkva Svetog Josipa nudi svakodnevni ručak, pa kad se sve skupa uveže - Trešnjevački plac im izgleda kao Wall Street prije krize (FOTO: Lupiga.Com)

Do njega mladić s bradom. Ako postoji ona trendovska trodnevna, ovaj ima tromjesečnu. Šuti. Tek tu i tamo nešto sam sebi kaže. U bradu. Pitam ga gdje će dočekati Novu godinu. 

"A kad je?", odgovara. 

"Sutra", rekoh mu. 

"Sutra? Kad je to? Daleko mi je to, prijatelju. Nego, imaš li cigaretu? Slabo ti to mene zanima. Sam sebi se gadim ovako siromašan", objašnjava mi.

Kratili smo tako vrijeme čekajući da se ta vrata napokon otvore, sve dok nisam spomenuo inicijativu Grada Rovinja da zabrane skupljanje plastičnih boca iz kontejnera. E to ste trebali vidjeti! Ni Ivica Todorić osobno ne bi tako skočio na zadnje noge da mu država uskrati sve one poticaje.

"Šta će oni zabraniti?! Pa to je nama kruh!"; "Kakva istarska govna!"; "Nema šanse, organizirat ćemo prosvjed!"; "Bandić to nama nikad ne bi napravio."; nabrajaju uz salvu uvreda. 

Uzalud im objašnjavam da su se u Rovinju ispravili i da će se gradska uredba odnositi isključivo na "berače željeza". Ma kakvi! Zakuhao sam pobunu kakve se ne bi posramila ni Radnička fronta. Kreću i psovke. Sve je više ljudi oko mene. Ništa im nije jasno. Svađaju se međusobno oko nadležnosti lokalne i državne vlasti. 

Kratili smo tako vrijeme čekajući da se ta vrata napokon otvore, sve dok nisam spomenuo inicijativu Grada Rovinja da zabrane skupljanje plastičnih boca iz kontejnera (FOTO: Lupiga.Com)

Malo previše za vašeg reportera pa se izvlačim i odlazim do male ženice u ranim osamdesetim. Ima malu mirovinu, ali na sreću i svoj stan. 

"Imala sam dvoje djece. I muža sam imala. Eto, nema ih više. Umrli su. Kao da ih nikad nije bilo. Ostala sam sama. Imam mirovinu od tisuću i po kuna. Da nema crkve, umrla bi davno. Pomažu mi puno. I ovaj novi kapelan je baš dobar čovjek", govori mi.

Stižu i ostali Horvati. Međusobno raspoređuju upravo zarađeni novac. Sve nešto usitno. Ipak, zadovoljni su.

"Da je ovako svaki dan…", kaže jedan od njih očito zadovoljan utrškom.

"Dobro smo prošli. Mile nam je baš pomogao. Je Srbin, ali je baš dobar čovjek", dodaje drugi.

I u to su se otvorila vrata.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".