Siđete na jednoj od
šest tramvajskih stanica
obavite posao i vratite se
i nećete saznati ništa

Jer život se ipak ne živi iz publike
On živi u srcu te čudne republike
Od krpenih pajaca, streljane iza placa
Do trešnjevačkog kina i njegovih fakina

Baš kao na poticaj iz uvodnih stihova legendarne „Trešnjevačke balade“ Zvonka Špišića i Drage Britvića, zaputili smo se prošle subote u temeljno neposlovnu te radoznalu šetnju Trešnjevkom. Ne slučajno, niti pak pretenciozno, već po mjeri istraživačica okupljenih u kustoski kolektiv BLOK. 

Jedan od novijih im projekata, edukacijska izložba i seminar „Razvoj Trešnjevke: Borba periferije za urbani standard“, uključio je tako i vođeno razgledavanje kvarta, mada je za tu zajednicu posrijedi već isproban format, dosad već pet ili šest puta. 

Okupili smo se ispred trešnjevačke Name, nasuprot tamošnje tržnice, ujedno prvih javnih prostora u ovom dijelu Zagreba, izuzmu li se onomad još blatne prometnice. Nismo doduše startali već zorom, da ne poslušamo nužno sve i jednu Britvić-Špišićevu sugestiju. Motivaciju i problemsku osnovu za takvo ciljano lunjanje Trešnjevkom sažet će kasnije povjesničarka arhitekture Tamara Bjažić Klarin, koja nas je i povela sigurnim korakom i korisnim razglasom, uz kustosicu Vesnu Vuković, riječima da se razvojna priča ove gradske četvrti ustvari „vratila na početak jer ne može privatni kapital planirati grad“. A ono što nije društveno planirano u suštini teško da uopće može biti gradom, svakako ne po dominantnom trendu točkaste nazovi-urbanistike. 

Trešnjevka je dakle i nastajala relativno stihijski, između dva svjetska rata, doseljavanjem novopečenog radništva u Zagreb koji se ubrzano industrijalizira, da bi se južno od glavne željezničko-pružne osi obnoć gomilale sirotinjske kućice na rasparceliranim poljoprivrednim česticama. No takva je aglomeracija naskoro urodila političkim organiziranjem naroda koji započinje izražavati svoje ključne težnje. Proces je nastavljen stanogradnjom s kolonijama poput Voltinog ili interpolacijama u zatečeno tkivo, ali silovitim zamahom nakon 1945. godine i Narodnooslobodilačke borbe u kojoj trešnjevački živalj biva izrazito zastupljen, s obzirom na već postignutu visoku artikulaciju klasne svijesti i angažman u predratnim godinama.

Mjesto okupljanja - Nama (FOTO: Filip Pračić)

Tematska šetnja nastavljena je obilaskom škole-gimnazije u Dobojskoj ulici, dabome opet prve takve ustanove u kvartu. Nekoliko je takovrsnih temeljaca u historiji urbanističkog rasta ovog naselja rođenog iz slama ili favele s tipičnim udžericama ili potleušicama, pa nastavljamo prema Parku Stara Trešnjevka i tamošnjim zdanjima poput Centra za kulturu Trešnjevka. 

Stari i novi lokalci u prolazu odmjeravaju šaroliku skupinu od nekoliko desetaka namjernika koja se steže i razvlači od točke A do B i dalje ka C i D, ne bi li čula štogod poučno o njihovu slavnom zavičaju. Nismo turisti, a pomalo kompulzivno zastajkujemo i slušamo vodičicu, pogledavamo uokolo i ne libimo se pitati. 

Tu je negdje bila i kuća u kojoj je Špišić proživio čitav svoj vijek, otišavši zauvijek prije pet i kusur godina. Stihovi mu se balade, na pisanje kojih će kroz duga namjenska ćaskanja nagovoriti Britvića, još kotrljaju ovim ulicama: „Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina/ Do besposlenih suza od rakije i vina/ Od uličnih pjevača do krovopokrivača/ U hiljadama priča je hiljade sudbina“. Ova suburbija, kažimo i to, u međuvremenu se dijelom spojila sa širim centrom, ili obrnuto, svejedno.

Kvart je već godinama prepušten tržištu i masovnoj neplanskoj gradnji gdje se traži svaki komadić neiskorištenog prostora (FOTO: Mapiranje Trešnjevke)

Upravo rana sudbina „Trešnjevačke balade“ kazuje dosta o klasičnom tretmanu perifernog društva, znamo li da je budući hit najprije čamio godinama u već zaboravljenim pretincima ovdašnjih radijskih stanica, e da bi ga u eter lansirali tek neki urednici u Ljubljani. Crno-bijeli muzički spot s tom pjesmom bio je inače dijelom postava izložbe „Trešnjevka – prostor i ljudi“ u Muzeju grada Zagreba svega pola godine nakon šansonijerove smrti. No, među projektima posvećenim ovom zagrebačkom naselju još bi važnije bilo makar spomenuti inicijativu spomenutog Centra za kulturu „Mapiranje Trešnjevke“ s internetskim sajtom izdašno nafilanim tekstualnim i slikovnim prilozima iz autentične kvartovske memorije i zaostavštine.

Trešnjevka živi, ne samo u duhu poduzetničkih točka-na-točku intervencija koje poništavaju negdašnji modernistički iskorak, ili ga bar potiskuju nasilno k inicijalnim pozicijama. Nakon završnog dijela šetnje u luku preko Okićke i Zvečajske ulice, pored znamenitog nebodera zvanog Trešnjevačka ljepotica, pa do Trga sportova s pripadnim objektima, o svemu ćemo na finalnom izlaganju i razgovoru u galeriji Baza počuti još povjesničarku umjetnosti Lidiju Butković Mićin i urbanista Nikšu Božića.

Razgovor poslije šetnje (FOTO: Vanja Radovanović)

No, danas nema javnih alata preraspodjele vlasništva kao u SFR Jugoslaviji, nema nacionalizacije uz izvjesno obeštećenje, kao što će naglasiti Božić, inače novi zagrebački pročelnik za prostorno planiranje „Prešlo se u novi sistem, ali bez sustava provedbe planova“, obavijestio nas je o nekima svojim glavnim zaprekama na tome radnom mjestu. Nadalje, osnovna planska jedinica nije više stambeno naselje, i tako već 30 godina, nego pojedinačna čestica, što imobilizira potencijal strateške prostorno-planske dokumentacije. Zbog toga „ni buduće izmjene GUP-a neće biti dobar posao“, i zatim još to da „sustav urbane komasacije imaju sve države sličnog ekonomskog uređenja, ali Hrvatska ne“, jer „sve i ako imaš plan, a nemaš alat provedbe, onda se grad razvija u zonama koje zapravo uopće nisu isplanirane“.

Butković Mićin, s druge strane, konstatirala je da je nakon 1990. godine „sustav planiranja proglašen neželjenim ostatkom bivšeg sistema“, pa je neizbježno „došlo od urušavanja uslijed uvjerenja da će se tržište pobrinuti za to“, a uslijedila je „transformacija po kojoj završavamo u tijesnim i slijepim ulicama“. Za razliku od situacije u prezrenom socijalizmu, daleko od idealnog, ali gdje se „svakih desetak godina revidiraju standardi i programi stanogradnje“, što svjedoči o živom odnosu politike i struke, iz čega nastaju čitava naselja u većim jugoslavenskim centrima. Jedan od zornih primjera je Trešnjevka, a tad je bilo i alternativnih modela stambenog zbrinjavanja, „prije svega stambenih zadruga, npr. sedamdesetih“.

"Turisti" ulaze u Park Stara Trešnjevka (FOTO: Vanja Radovanović)

To predgrađe koje, riječima Draga Britvića, izgleda "kao ikebana od dimnjaka i cvijeća“, za svoju se afirmaciju u ono doba izborilo vlastitim snagama, i udruživanjem sa sličnim četvrtima do globalnog horizonta. Svrha subotnje šetnje i seminara jest valjda participiranje u inicijaciji nekakvoga budućeg procesa te vrste. Na mane im pritom nismo naišli, osim što je izložba sad već otišla, ali odgovornost snosimo i mi – trebali smo do Trešnjevke proštetati čim je započela.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mapiranje Trešnjevke