S likovima i situacijom u kojoj ih promatramo možemo se apsolutno i bez rezerve identificirati jer oni, iako fiktivni, djeluju kao da su preuzeti iz samog života, tako da se film (koji bi sjajno funkcionirao i na kazališnim daskama) savršeno uklapa i u onu Hitchcockovu definiciju po kojoj „sedma umjetnost” podražava život iz kojeg su izuzeti oni dosadni dijelovi. S tim u vezi, ne smeta puno ni što je film godinu dana nakon festivalske premijere u Torontu, i bez festivalske turneje između, tek rijetkima došao u kino, ali je zato svima zaigrao na Netflixu.

Situacija u koju nas Azazel Jacobs stavlja bez uvoda je sljedeća: tri sestre, koje je život odveo na različite strane, okupile su se u njujorškom „socijalnom” stanu svoga umirućeg oca Vincenta kako bi s njime provele njegove posljednje dane, tjedne ili možda čak mjesece života. Najstarija Katie (Coon) ima pomalo diktatorsku, siledžijsku narav, a kod sebe doma je u konfliktu sa svojom kćeri. Iako zapravo živi nedaleko od doma u kojem je odrasla, oca nije često posjećivala. Najmlađa Christina (Olsen) živi na drugom kraju zemlje i ima svoju obitelj koju je stavila „na led” kako bi balansirala između sestara, a po prirodi je pomirljiva pa ih može miriti, iako je jasno da ona zapravo upija njihovo „emocionalno smeće” te je pitanje koliko dugo to može činiti. Treća sestra je Rachel (Lyonne) koja na prvi pogled djeluje kao propalica sklona alkoholu, marihuani i klađenju na sportske rezultate, ali ona je zapravo jedina ostala s ocem u stanu, iako joj Vincent čak i nije biološki otac, već očuh.

Vincenta (Sanders) ne vidimo, osim u jednoj sceni pri samom kraju filma, a koja može (ali i ne mora) biti smještena u san ili halucinaciju. Osjećamo, međutim, njegovu sjenu jer je sestrama on zapravo jedini koji ih može spojiti, koji ih je spajao i koji ih još uvijek spaja, ali i njegovo uglavnom nijemo prisustvo u susjednoj sobi. Vidimo, međutim, Angela (Galvan) koji sestrama pruža psihološku podršku tako što ih priprema na razne loše scenarije (kao da one to nisu i same shvatile), Rachelinog dečka Benjyja (Adepo) koji se s Vincentom družio preko zadovoljstava gledanja utakmica i ispijanja piva te čuvara zgrade Victora (Febus) u rijetkim trenucima kad kamera napusti stan, skupa s Rachel, koja izlazi na cigaret-pauze. Iako dolazi s namjerom da je opominje (što čini i Katie kad Rachel zapali jednu doma), on pokazuje razumijevanje za situaciju.

Zemaljski dani teku, sve može prerasti u sukob između Katie i Rachel, od Katienog zamjeranja da Rachel nije uspjela oca privoljeti da potpiše jedan dokument dok je on još bio priseban, pa do toga da će upravo Rachel naslijediti stan iako krvno nije dio obitelji, s čime se Katie nominalno slaže, ali ne zaboravlja spomenuti. Sestre, pak, moraju naći zajednički jezik, makar kako bi napisale osmrtnicu ...

U Jacobsovom pisanju prisutni su jaki odjeci ruskog majstora drame Antona Pavloviča Čehova, ali bez stvarnih ili metaforičkih pušaka kao piščeve „trope” koju filmska umjetnost najradije koristi. „Njegove tri kćeri“ je film o stvarnom životu i, iako formalno konstruiranim, zapravo stvarnim osobama koje poznajemo i u kojima se prepoznajemo – onim uštogljenim koje kriju emocije, onima što stoički trpe nedaće i onima koje su stavile život na pauzu i možda ga na toj pauzi protraćile. Također, to je i film o smrti koja će se prišuljati i nama bliskim osobama i nama samima, a koja nikada nije samo trenutak, već je umiranje proces koji traje i po sistemu koncentričnih krugova pogađa sve širi krug ljudi.

S tako postavljenim likovima, glumački zadaci su zahtjevni, ali oni zapravo nagrađuju glumce u filmu, najčešće proporcionalno veličini uloge. Tu najviše profitira Natasha Lyonne kao Rachel čiji je lik nekako „najmesnatiji”, pa se zbog toga spominje i u kontekstu sezone nagrada, makar u širem krugu favorita za nominacije. Ne treba smetnuti s uma ni Jaya O. Sandersa i njegovu koloritnu epizodu, premda je ono što zapravo odlikuje ovaj film glumačka sinergija svih uključenih, te Jacobsovo precizno vođenje.

Redateljeva preciznost oslikava se i na audio-vizualnom planu kroz promišljene i uvijek ispravne poteze koji nisu svaki put i intuitivni. Rekli smo već, ovaj tip filma bi se mogao zamisliti i kao kazališna predstava, ali je, sasvim jasno i očito - punokrvni film. To Jacobs postiže filigranski preciznom upotrebom dizajna zvuka u kojem se slažu elementi gradske buke (uključujući i onu od gradskog vlaka koja se ponavlja u točno određenim intervalima) i pištanja aparata iz susjedne sobe u kojoj leži otac. Također, kamera Sama Levyja nam daje precizan osjećaj unutarnje topografije stana, no Jacobs tu donosi neobičnu, ali funkcionalnu odluku da ne pokušava statičnu postavku „razmrdati” pokretima kamere, već ne bježi od fiksiranja iste.

Jacobs je, sa svoje strane, i vrlo dobar pripovjedač koji u dijalozima izbjegava eksplikaciju početne pozicije, već nam momente odnosa između sestara polako i dozirano uvodi. Opet, znajući da su mu dijalog i rjeđe monolog jedina izražajna sredstva koja ima na raspolaganju za pričanje priče, ponešto od te kazališne okoštalosti se neizbježno prenosi i u film. Ali i pored toga, „Njegove tri kćeri“ svakako predstavlja jedan od vrhunaca streaming ponude ove jeseni.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Netflix

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.