LUPIGA U POBUNJENIČKOM LOGORU

Kad imaš pušku šanse za poštovanjem ti rastu

ritn by: Hrvoje Ivančić | 27.03.2020.
LUPIGA U POBUNJENIČKOM LOGORU: Kad imaš pušku šanse za poštovanjem ti rastu
Vidjeti bijelca da prelazi na pobunjeničko područje nije samo nesvakidašnja pojava, već je gotovo i uvredljivo. Zašto? Zato jer je glavni cilj pobunjenika borba protiv uljeza, a uljezi su nekad bili bijelci. Danas su se pravila modificirala, ali tabu i dalje ostaje. General Kasareka je svim svojim postajama na granici javio da stižemo tako da nismo imali problema pri prelasku. Na rampi su nas dočekala trojica dječaka s kalašnjikovima i krvavim očima od pušenja trave. Dali smo im svakome po jedan dolar, a oni su nas srdačno pozdravili udarcem šake o šaku. To je u vrijeme ebole klasičan pozdrav. Rukovanje je sada skoro pa nemoguće vidjeti. Pierot. se zarazio od brata kojeg je posjećivao u bolnici. On je ubrzo umro. Zatim su se zarazili njegova žena i sin. Pokazuje mi njihove fotografije. I oni su umrli. Njegova jedina želja je ponovno se oženiti i napraviti dijete, ali virus u sjemenu ostaje do godine dana. Tako su mu rekli. „U početku nitko nije vjerovao u ebolu, već su svi mislili da se radi o nekakvim vračarijama“, reći će nam Pierot.

Prema zadnjim informacijama, u kongoanskoj pokrajini Sjeverni Kivu, koja je otprilike površine Hrvatske, djeluje osamdeset paravojnih skupina u kojima sve zajedno ima oko 56.000 boraca. Osim uljeza iz susjednih zemalja, ostataka iz kongoanskih ratova devedestih i plaćenika iz ADF-a, najbrojnije su raznovrsne skupine s prefiksom mai (voda). Njih se kolokvijalno naziva mai mai odnosno voda voda. 

REPORTAŽA IZ SRCA AFRIKE: Krv na ekvatoru

Svaki pripadnik skupine vjeruje u čarobne moći posvećene vode koju nosi u bočici oko vrata. Kad popije vodu njemu metak ne može ništa, on se naime pretvara u vodu, prolazi kroz njegovo tijelo i ne ozljeđuje ga ili je ta ozljeda blaga i brzo zarasta. Ukorijenjeno je vjerovanje kod svih - i kod onih koji pucaju i kod onih koji primaju metak. U ovom svijetu nema razloga sumnjati. Uvjerenje u magiju postaje stvarnost, jer stvarnost je ono s čim se većina složi. Nema govora o zaluđenosti ili ekscesu već o vezivnom tkivu čitave jedne zajednice koje je pretvoreno u stvarnost. 

Mai Mai pobunjenici nastali su još u kolonijalno doba kao plemenske milicije s osnovnom zadaćom zaštite plemenskog teritorija. Nominalno se i danas tako deklariraju, ali granica između najobičnije pljačkaške bande i ideološke skupine tanja je no ikad. Ono što je zanimljivo na područjima gradova Benija i Butemba, koje smo posjetili, jest to da se više različitih skupina mai mai odlučilo za borbu protiv islamista

Njihovi teritoriji djeluju kao male samoupravne zajednice u kojima svaka skupina ubire porez, kroji pravdu i živi koliko-toliko u skladu s civilima. Na kraju svega, od tih civila je i nastala vojska. Vojnici su uglavnom momci iz tog kraja, slabo naoružani i s idealima koji su sve samo ne čisti. Oni opstaju u zamagljenoj realnosti u koju zalaze eksploatiranje prirodnih bogatstava, zaštita i obrana svojeg područja i sam fizički opstanak. 

U strmim brdima, u pozadini mjesta Musienene i Kimbulu, teško su pristupačna sela. Motorom je potrebno voziti dva sata kroz mokre i skliske crvene putove koji se za kišnog dana pretvaraju u potoke. Tamo je svaki dan kišni dan. Ekvatorski oblaci kao da su zarobljeni oko vrhova pa se regularno izmjenjuju sa suncem. 

Butembo
Promet u Butembu (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Skupina kojoj je sjedište u selu Kinyatsi naziva se „Patriotski front za mir – Narodna vojska“. Moj suputnik i prevoditelj među njima je sreo mnoge momke iz svog kvarta i iz škole. Oni su se, zbog nedostatka perspektive jednostavno odlučili na neizvjestan život odmetnika. Na taj način barem će imati osiguranu hranu i kakvo takvo poštovanje. Kad imaš pušku u Kongu šanse za poštovanjem rastu. 

Vidjeti bijelca da prelazi na pobunjeničko područje nije samo nesvakidašnje, već je gotovo i uvredljivo. Zašto? Zato jer je glavni cilj mai mai skupina borba protiv uljeza, a uljezi su nekad bili bijelci. Danas su se pravila modificirala, ali tabu i dalje ostaje. 

Kako god bilo, general Kasareka je svim svojim postajama na granici javio da stižemo tako da nismo imali problema pri prelasku. Na rampi su nas dočekala trojica dječaka s kalašnjikovima i s krvavim očima od pušenja trave. Dali smo im tek svakome po jedan dolar, a oni su nas srdačno pozdravili udarcem šake o šaku. To je u vrijeme ebole klasičan pozdrav. Rukovanje je sada skoro pa nemoguće vidjeti. 

U kampu, u jedinoj dvokatnici od dasaka, proveli smo cijelo jedno popodne. Zabranjeno nam je bilo snimati i fotografirati generala, ali s vojnicima i seljanima nismo imali problema, neki od njih spremno su pozirali. U početku se dakako osjetila napetost, jer oni nisu znali zašto sam ja uopće tu, a ja nisam znao hoće li postati agresivni ili će biti otvoreni za razgovor.

Mai Mai
I dok nam je bilo zabranjeno fotografirati generala, neki od globoradih vojnika su nam spremno pozirali (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Selo je bilo krcato dječacima i naoružanim momcima. Neki od njih su ovdje i od najranijeg djetinjstva, neki su prošli bitke i bili ranjeni. Međutim njihova glavna misija može se sažeti riječima časnika Lewisa: „Vidimo da u Beniju ubijaju naše ljude. Masakriraju djecu, žene i starce. Kako da mirno sjedim i gledam? I ja doma imam ženu i djecu i znam da ako ih se ne zaustavi, oni će krenuti na jug, doći će ovdje. I što onda?“ 

U trenutku mog dolaska cijeli je kamp brujao o tome kako je vrijeme da se spreme na odlazak u Beni. U početku će ići njih stotinjak, a ostali će ih pratiti u malim skupinama u razmaku od nekoliko dana. Kretat će se sporednim cestama, a hranu će dobivati od seoskih ljudi. Ono na što mogu računati su riža, maniok, banana i grah. 

Hrana je i inače u kampu veliki problem na što su nam se u samom početku požalili. Iako imaju svojevrsnog ministra poljoprivrede, na šumskom području teško je organizirati proizvodnju, a oni alata nemaju. Za popunu budžeta preostaje im iskorištavanje rudnog bogatstva. Moje pitanje upućeno generalu Kasareki ostalo je neodgovoreno.

Kongo
U rudnicima po brdima pobunjenici pronalaze "svoju egzistenciju" (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

„Preživljavate, dakle, samo od oporezivanja? Od tih pola dolara po kućanstvu mjesečno“, pitao sam, a on je odšutio. 

Kad smo se dovoljno opustili i zajedno izašli van među ljude, jedan od časnika mi je prišao i rekao: „Naravno da imamo rudnike, što misliš kako bismo inače … Ali problem je transporta i kupnje. Znaš li možda nekog tko želi kupiti zlato?“

U rudnicima udaljenim petnaestak kilometara navodno imaju plemenitih metala i kaserita. Zajedno rade i nadaju se dobroj prodaji. Kome i kad su išta prodali, to nam je ostalo nepoznanicom. 

Pogledom na mai mai ne biste mogli reći da su vojska. Nemaju uniforme, nisu ujednačeni ni po bojama ni po stavu, ali opet poznaju svoje mjesto u hijerarhiji. Da svoju ulogu shvaćaju vrlo ozbiljno, lako je vidjeti kada general uđe u prostoriju, jer tada svi odmah ustaju i u stavu mirno salutiraju. Sjedaju tek onda kada i on sjedne. 

Mai Mai
Dostava cigareta u logor (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

General Kasareka nosi kaki hlače i košulju, a njegov je stav nekako blag i nenametljiv. Pokušavao mi je objasniti svoju poziciju i dotaknuti se vladinih poziva za ulazak u regularnu vojsku. Zbog takve politike vojska ih na njihovu području ne dira. 

„Mi bismo ušli u regularnu vojsku, ali tek kad ta vojska postane kongoanska, a ne prepuna stranih plaćenika. I ne pod bilo kakvim uvjetima“, objašnjava nam.

Bilo je neobično vidjeti zabitu samoupravnu zajednicu površine otprilike kao jedna veća hrvatska općina. Civili s tog područja slobodni su se kretati na teritorij pod kontrolom vlade i natrag. Nitko ih ništa neće pitati niti će im naplatiti putarinu. Nju plaćaju samo posjetitelji i prolaznici poput nas. Kako saznajem od okupljenih, i oni ponekad odu do Butemba. Zažele se grada, žele u baru popiti pivo. Zatim se vraćaju. 

Sam Butembo je pun nekadašnjih mai mai vojnika, ljudi koji su se vratili u civilni život. Jedan od njih je i Dekule. Našli smo se u polumračnom kutu samoposlužnog restorana u centru grada. Sjeli smo dovoljno daleko da nas nitko ne čuje. 

Dekule na leđima nosi dvadeset i petu. Na njegovu dječačkom licu ne pronalazim ožiljke niti bore. Izgleda mlado, vrlo mlado. Svrstali bismo ga u ljude nižeg rasta, ali nabijene i široke, jedne od onih koji svakodnevno rade zgibove i sklekove. Obraze mu čuvaju jake jagodične kosti dok mu ukras na glavi dođe u obliku šilterice okrenute na krivu stranu. Nosio je crnu duksericu na kojoj je zelenim slovima pisalo „Celtic footbal club“. Zidove oko nas krase groteskne črčkarije divljih životinja - slona, lava, žirafe .... Kao da ih je crtao gazdin mali, a ovaj ih je sad ponosno uokvirio i povješao na zid. Dekule je govorio vrlo tiho, a nije se mogao pohvaliti ni bogatstvom riječi koje je izgovarao. Vidjelo se da je vojnik. Lakonska kratkoća preuzela mu je način ophođenja. 

„Izašao sam iz busha jer mi je vlada ponudila amnestiju, a tamo sam bio već deset godina. Pridružio sam im se kao dječak. Prvo sam kopao zlato, a zatim sam shvatio da mogu postati i vojnik. Dobije se više novca, bolji ti je život, imaš pušku i nitko ti ništa ne može“, kaže Dekule bez prevelikih emocija gledajući u pod. 

Butembo bar
Noćni bar u Butembu - oružje (na zidu) prekriženo (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Nisam iz njega mogao izvući detalje o akcijama i o načinima na koji ulaze u neprijateljska sela. Uglavnom je odgovarao kako ih ljudi vole i da se oni bore baš za njih. Kasnije sam i shvatio čemu takvi odgovori. Bez obzira što se odlučio predati nije baš zadovoljan s civilnim životom. Ovdje je zarada jednog jedinog dolara muka, a tamo u džungli za samo jedan gram zlata na crnom tržištu dobije sedamnaest dolara. 

„Imam amnestiju i to mi je obećano, ali nisam zadovoljan. Tamo sam imao od čega živjeti, a tu nemam ništa. Ovdje nemam život i ne znam otkud početi. Nije kao što se govori, jer na našem teritoriju isto postoje zakoni. Vrlo je jednostavno: kazna za ubojstvo je ubojstvo. Uz sve to ljudi imaju posla, oni kopaju. I tko god priprijeti našem području njega smatramo neprijateljem. Zato sam i krenuo u džunglu. Netko je morao obraniti naše područje od vojski iz Ruande i od uljeza sa svih strana. U ono vrijeme nismo imali ništa, nisam imao izbora“, pojadat će nam se.

„Imaš li i ti bočicu oko vrata?“, pitam ga.

„Trenutno nemam, ali prije bitke obavezno. To je naša zaštita“, odgovara mi. 

Odjednom Dekule iz džepa počne vaditi fotografije, a nekoliko njih mi zaokupi pažnju. Na jednoj je on u doista čistoj maskirnoj uniformi ispred bujnog tropskog grmlja. Na drugoj mu puška frajerski visi s ramena, a nalazi se pored visoke plavokose žene, ispred vozila UN-a. Na tu je bio posebno ponosan jer je duga plava kosa za njega čista egzotika. Na sljedećoj fotografiji je skupina od desetak vojnika, svi u ranim dvadesetima, neregularno odjeveni, svaki u drugačijoj nijansi maskirne uniforme obogaćene maramama i prišivcima. Da nemaju puške mogli bi proći kao neki boy band.

Butembo
Život u gradu bivšim vojnicima je preskup (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Zadnja fotografija posebno je čuvana i njoj se pristupa s poštovanjem. To je glavni zapovjednik Lafontaine u stojećoj pozi prekriženih ruku ispred šumskog zelenila. Iako je sam i ne možemo ga usporediti s drugim vojnicima, djeluje kao div. U maskirnoj je uniformi sa zelenom beretkom na glavi. Između njega i šume nalazi se nedefinirani bijeli detalj za kojeg u početku pomislim da je izgoreni dio fotografije, ali bliži pogled mi otkriva nešto drugo. General Lafontaine na leđima ima zakačena velika bijela anđeoska krila. I to shvaća vrlo ozbiljno. Pretpostavio sam da ovakve fotografije pokazuju neukim seljacima koji u svojim glavama odmah sklapaju mitove o velikom anđelu, vojniku koji je sišao s nebesa. 

Uganda i Ruanda pretvorili su istok Konga u svoj feud iskorištavajući ga preko posrednih vojnih skupina za zlato, dijamante, drvo, koltan, kavu, stoku i drugu vrijednu robu. Teritorij je podijeljen u okupacijske zone s čime se prestalo tek u zadnje vrijeme, poslije teških i mukotrpnih pregovora i uplitanja međunarodne zajednice. Prisilni rad i dječji rad postali su svakodnevica, a jedna je ruda početkom dvijetisućitih velikom brzinom stupila na scenu. Bio je to koltan, čiji se elementi koriste u proizvodnji svih elektroničkih uređaja: od mobitela do svemirskih letjelica. 

Ruanda je prednjačila upravo u koltanu dok je zlato postalo glavni izvozni proizvod Ugande, zemlje u kojoj inače ne postoje rudnici zlata. Po svršetku rata Kongo je postao ratno polje suparničkih vojnih frakcija, lokalnih milicija i bandi koje pljačkaju, pale, siluju i ubijaju kako ih volja. Milicije za lokalnu zaštitu, mai mai upletene su u mini ratove, neki u borbu protiv Ruandeza, drugi protiv vlade, treći protiv „genocidaša“ koji su se posakrivali po šumama i do danas drže određeni teritorij i uspijevaju opstati.

Kongo
Resursima je ovo jedna od najbogatijih zemalja svijeta, izuzetnih prirodnih ljepota (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Fratar Ilija Barišić, koji u Kongu živi već 48 godina, govori o smišljenom planu iz Kinšase, prema kojemu određene komade zemlje treba etnički očistiti kako bi se ona lakše eksploatirala za resurse ili za poljoprivredu, a na nju bi se naselili neki novi ljudi. 

„Niti jednoj velikoj sili nije u interesu stabilan i prosperitetan Kongo. Ovo je resursima jedna od najbogatijih zemalja svijeta, a to je ujedno i prokletstvo ovog naroda“, kaže Ilija. 

Ovaj fratar govori i o vremenu kada se ruandski genocid iz 1994. godine prelio na Kongo, što je ujedno označilo i svojevrsnu kolonizaciju od susjednih zemalja. 

Fra Ilija Barišić
Fra Ilija u Kongu živi već 48 godina (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

„Naša župa nalazila se na samoj granici s Ruandom. Dijelila nas je tek jedna rijeka. Kad je počeo genocid mogli smo vidjeti kuće kako gore i masu ljudi koji su pokušali pobjeći. Neki su se utopili u rijeci, a ostali su stigli kao izbjeglice. Oni su bili Tutsiji. Meni su pričali svećenici koji su izbjegli u to vrijeme da su ceste bile pune leševa. Kilometri i kilometri cesta zatrpanih ljudskim tijelima ostavljenima da trunu. Poslije tri mjeseca došli su drugi, oni su bili Hutu. Za Kongoance svi su bili Ruandezi. Francuska vojska im je otvorila koridor i to su bile kolone i kolone, nepregledno more ljudi. Nikad prije niti poslije u životu nisam vidio takvo što. Među njima je bilo svakakvih; civila i naoružanih, djece, žene, staraca, cijeli jedan narod. Kampovi su se pretvarali u gradove, događali su se sukobi s lokalnim stanovništvom, a bijesni vojnici su radili masakre“, prisjeća se fra Ilija.

Ovdje treba spomenuti kako je nakon Prvog Kongoanskog rata s vlasti skinut dugogodišnji diktator Mobutu Sese Seko, kojeg će narod pamtiti po velikoj pljački i grabeži. Bez obzira na njegove negativne strane, tog se vremena ipak danas sjećaju u dobrom svjetlu, jer je za njegova vremena održavana infrastruktura, nije bilo rata i živjelo se. U prijevodu na hrvatski to bi se moglo napisati i ovako: Drug Mobutu je krao, ali i nama je dao. 

Prilikom proglašenja samostalnosti, 1960. godine, u cijelom Kongu bilo je samo pet visokoobrazovanih Kongoanaca. Ne pet posto, već petorica njih, ukupno. I oko stotinu srednjoškolsko obrazovane mladeži. Sasvim nedovoljno za upravljanje državom. U takvoj atmosferi biva ubijen premijer Patrice Lumumba koji je smatran produženom rukom Sovjetskog Saveza, a vojnim udarom na vlast dolazi časnik u kolonijalnoj vojsci, Mobutu Sese Seko. Podupirala ga je CIA koja mu je isplaćivala i određeni honorar, a u kasnijem si je razdoblju podebljao ime u Mobutu Sese Seko Kuku Ngbendu Wa Za Banga ili Veliki ratnik koji iza sebe ostavlja vatru. U drugoj je polovini šezdesetih uklonio demokratske političke institucije koje su po mišljenju mnogih Kongu donijele više štete nego koristi i učvrstio vlast dijeleći privilegije poslušnicima. 

Mobutu je promovirao afrički karakter Konga pa je zemlji 1971. godine promijenio ime u Zair, a kasnije i uveo tradicionalnu nošnju umjesto zapadnjačkog odijela te naložio napuštanje kršćanskih osobnih imena. Širenje politike „zairizacije“ u područje privrede kroz oduzimanje najvećih kompanija strancima i njihovu predaju u ruke ljudi bliskih Mobutuu urodilo je katastrofom pa su neke eksproprijacije kasnije poništene. Ipak, Mobutuova čvrsta odanost politici SAD-a omogućila mu je čvrst ostanak na vlasti do kraja Hladnog rata. Nakon što je okončana hladnoratovska podjela počele su turbulencije i Mobutuovo lagano propadanje.

Butembo - tržnica
Džungla na ekvatoru (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

U njegovo vrijeme, objašnjavaju nam sugovornici, sve se rješavalo kuvertama, neformalnim naredbama ljudima bliskim njegovu uredu, a institucije zemlje poput vojske ili poreznih ureda nisu bile toliko bitne. Praktički su uspostavljene paralelne linije oporezivanja i stav koji će Kongo gurnuti u ambis devedesetih. 

Mobutu je koju godinu prije preuzimanja vlasti bio toliko siromašan da si je za vjenčanje jedva priuštio gajbu piva, a već desetak godina kasnije kupuje zgrade u Bruxellesu i Parizu, imanje u Portugalu, farmu u Švicarskoj, stanove u Maroku, Senegalu i Brazilu. Uz sve to gradi i svoje najdraže prebivalište u srcu prašume u Gbadolitu. Glavna palača imala je oko 15.000 kvadrata i okružena je bila umjetnim jezerima i travnjacima. U blizini se nalazio olimpijski bazen, nuklearno sklonište, diskoteka … Na imanju je također dao izgraditi luksuzni hotel i veliki aerodrom na kojega je mogao sletjeti Concorde. Od tamo je dogovarao i poslove pa bi često i sam dao poslati cargo avion krcat rudačama, a sav prihod bi sjedao na njegove inozemne račune. 

Devedesete. Krvave su bile svugdje pa tako i u Africi. Blokovi su se raspali i sve je, ako ćemo si dopustiti luksuz simplifikacije, otišlo k vragu. U Kongu se posebno zahuktalo, ali ne kao geopolitička zavjera nastala negdje na Zapadu već kao splet unutardržavnih i regionalnih nikad do kraja završenih priča. E ovaj ih je rat za mnoge završio. Točnije za njih oko šest milijuna. 

Raspadom SSSR-a Mobutu je izgubio smisao postojanja, a njegova dugogodišnja diktatorska, koruptivna i neproduktivna vladavina dovela je Kongo do razine nepostojanja državnog aparata i do međuetničkih tenzija koje su u tom trenutku bile na rubu do sukoba. Diktator je međutim vrlo vješto manipulirao nesuglasicama među narodima okrećući ih jedne protiv drugih i ne razmišljajući o posljedicama, računajući da će ga njegovi sponzori sa Zapada podržavati kao faktor stabilnosti. To se donekle i ostvarilo, ponajviše u slučaju Francuske koja pod svaku cijenu želi štiti frankofono područje. Genocid iz Ruande prelio se u Kongo, ali u jednom subliminalnom smislu, potenciranom više puta i s toliko gordijskih čvorova da ih ni najveći vojskovođe ne mogu otpetljati. 

Mai Mai
Rat, epidemija, rat, epidemija ...(FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Ono što je fizički daleko, ono što ne čujemo i ne vidimo kao da ne postoji. Ali kad se jednom nađemo u tom nepostojećem mjestu, ono jedino postaje stvarno, jako i opipljivo. Ostatak svijeta tad se učini kao daleki balon s dalekim problemima koji nas ne bi trebali zamarati. Zaista, svakom je njegovo dvorište najbitnije i ne postoji čovjek koji u glavi može pojmiti sudbinu svih sedam milijardi ljudi. Pa ipak, te sudbine su na neki način isprepletene i trunku odgovornosti snosi baš svatko do nas. 

Kongo je jedna od tih nepostojećih zemalja. U vrijeme kad se u Hrvatskoj počela kuhati histerija oko koronavirusa, iz džungle na ekvatoru ta histerija je djelovala nadrealno. Iz jednostavnog razloga jer u Kongu bi ljudi trebali imati puno više razloga za paniku, bijeg ili zatvaranje u kuću, ali nemaju luksuz zapadnog čovjeka. Taj je čovjek namirio najosnovnije potrebe svojeg tijela, ali duh mu je ostao visjeti u zraku. Sad kao nadomjestak iz dana u dan guta reality show: rat, epidemija, rat, epidemija...

U Kongu je bolesti puno. I rata i epidemije. Svakih desetak kilometara uz cestu postoji stanica za pranje ruku i mjerenje temperature zbog ebole. Na razglasu se spominje i koronavirus. To su dodali tek kasnije, čisto da se zna. Pa se nakon nekoliko kilometara svi u automobilu prekriže jer ovdje vozila napadaju militantni ADF-a. O malariji da ne govorim. Fratar Ilija Barišić kaže da je prvih petnaest godina najteže. 

Butembo
U Kongu bi ljudi trebali imati puno više razloga za paniku, bijeg ili zatvaranje u kuću, ali nemaju luksuz zapadnog čovjeka (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

"Svaku godinu dobiješ neku vrstu malarije, a povremeno i tifus", mirno će fra Ilija.

Danas se u Kongu nitko ne rukuje. Uglavnom se dotaknu laktom ili šakom, ne bi li izbjegli zarazu. Ali ona je, ako je vjerovati službenim podacima, svršena. Trećeg ožujka iz bolnice u Beniju je izašao posljednji izliječeni od ebole. 

To je ista bolnica u kojoj je ležao Pierot. Zarazio se od brata kojeg je posjećivao u bolnici. On je ubrzo umro. Zatim su se zarazili njegova žena i sin. Pokazuje mi njihove fotografije. I oni su umrli. Njegova jedina želja je ponovno se oženiti i napraviti dijete, ali virus u sjemenu ostaje do godine dana. Tako su mu rekli.

„U početku nitko nije vjerovao u ebolu, već su svi mislili da se radi o nekakvim činima, vračariji ili zloj sili koja nas opsjeda. Tek kad su nam objasnili obrasce i kad su se mnogi s kojima smo bili u dodiru zarazili, shvatili smo o čemu se radi. To je stvarnost i ebola postoji“, reći će nam Pierot koji trenutno živi u iznajmljenoj sobi i plaća je deset dolara mjesečno. Prebolio je ebolu, iako su njegove oči još uvijek teške, a govor usporen. 

Pierot
Pierot u sobi od deset dolara (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Voziti noću kroz Sjeverni Kivu nije pametno ni preporučljivo, ali nama se dogodilo slučajno dok smo se vraćali iz šume od mai mai pobunjenika. One stanice za pranje ruku, ispred kojih je zaustavna rampa za vozila, noću nisu u funkciji. Tamo nema nikoga, osim tankova s vodom na kojima su natpisi svih mogućih nevladinih organizacija. Prolazi se slobodno i bez pitanja. Možda noću i ebola spava? Ta me misao zabavljala kratko vrijeme, dok smo motorom jezdili pored tamne eukaliptusove šume. Tad se izobličila i pretvorila u svoju suprotnost. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Josipa Rimac je to radila u fušu

    03.06.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Josipa Rimac je to radila u fušu

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mala kritika škole za proizvodnju poslušnika

    01.06.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mala kritika škole za proizvodnju poslušnika

  3. KORONA, PRVI KRUG: Što ako egoizam postane dominantno moralno načelo?

    28.05.2020.

    Predrag Finci

    KORONA, PRVI KRUG: Što ako egoizam postane dominantno moralno načelo?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije