Na današnji dan 1986. godine, točno u 1 sat i 23 minute, došlo je do eksplozije na četvrtom reaktoru nuklearne elektrane u gradu Pripjatu, u Černobilskom rejonu, na samoj granici Ukrajine s Bjelorusijom. Eksplozija relativno male jačine bila je dovoljna da na reaktoru napravi značajnu štetu. Reaktor je otpustio velike količine radioaktivne prašine, zbog čega je došlo do kontaminacije devet puta veće od one koju je uzrokovala eksplozija atomske bombe u Hirošimi. Iako bjeloruske i ruske vlasti, za razliku od ukrajinskih, do danas objavljuju nepotpune podatke o posljedicama nesreće, procjenjuje se da je černobilska katastrofa uzrokovala smrt između 200.000 i 400.000 ljudi. U danima koji će uslijediti nakon katastrofe, iz Pripjata, Černobila i okolnih sela evakuirano je cjelokupno stanovništvo. Danas je to regija duhova, koju je nedavno posjetio jedan od naših suradnika. Iz Černobila donosimo fotografije na kojima ćete vidjeti kako mjesto najveće nuklearne katastrofe minulog stoljeća izgleda danas.

Vrata prve postaje u Srednjoj Bosni na koja smo pokucali u traženju odgovora na sve zaoštrenije pitanje "kako to da Bosanci ostaju vjerni tradiciji svakodnevne suradnje, ali i dalje na izborima podržavaju politiku podjela", zamalo nam ostadoše zatvorena. Na Franjevačkom samostanu u Jajcu otvorio ih je fra Juro Aščić i smrknuto odgovorio: "Danas ne primamo goste". Vidjevši da ne razumijemo fratarsku šalu, okrenu na smijeh - "Ulazi bolan, ne brini". „Srednja Bosna je još uvijek mali dio one stare Bosne u kojoj jedni drže do drugih, a drugdje je manje-više podijeljena“, objašnjava fra Drago Bojić, koji zbog zauzimanja za univerzalne vrijednosti degradiran s mjesta sveučilišnog profesora i urednika ugledne franjevačke revije na vikara u provincijskoj župi.„Nije ovo zaludu srce Bosne“, ističe dok sjedimo za masivnim stolom samostanske blagovaonice u Jajcu, zajedno s "ujacima"…

Čini se, da je ovo jedna vrsta socijalno osviještenog ugostiteljskog objekta, koji i ovako, kao dio privatnog poduzetništva senzibiliziranog za pružanje prehrambenih usluga građanima manje platežne moći, vrlo dobro funkcionira. Donedavno, u ovom su se objektu hranili i studenti. Odnedavno klijentela pulskog restorana „Markat“ van turističke sezone uglavnom su radnici, penzioneri, samci, ljudi koji si mogu priuštiti da plate cijenu dnevnog obroka koja se kreće od 15 do 20, 25 ili 30 kuna. Restoran se nalazi nasuprot gradske tržnice i bilježi veliki broj - doduše malo diskretnijih posjetitelja, koji često i ne vole da ih se ometa dok konzumiraju – najčešće jedini, ili jedini konkretniji obrok u danu. "U Hrvatskoj danas više niti jedna samoposluga ovoga tipa ne radi", sjetno će konstatirati vlasnik "Markata".

Živjeli su u kući koje više nema. Na zagrebačkoj Trešnjevci. Pokraj tržnice je, pamte malo stariji, niknulo malo naselje. Nešto kao favela. Na hrvatski način. Derutna kuća kojoj su desetljećima pokušavali pronaći vlasnike po dalekim Amerikama i oko nje mali sklepani, urbanisti bi rekli, "objekti" koji su udomljavali i po stotinjak ljudi. Sirotinja. I to ona najteža, gradska. Prije otprilike šest godina i Horvatima je odzvonilo. U noćnoj je akciji gradska površina očišćena, a Horvati su bez prisutnosti aktivista i Hrvatskog helsinškog odbora - deložirani. Nisu Horvati izgubili vezu s Trešnjevkom. Redovno su tu. Ne kao prije, ali i dalje im je trešnjevačka tržnica važan izvor prihoda, da se zadržimo u korporativnom rječniku. I ne samo prihoda, nego i kruha, jer obližnja crkva Svetog Josipa nudi svakodnevni ručak, pa kad se sve skupa uveže - Trešnjevački plac im izgleda kao Wall Street prije krize.

Do Nagorno Karabaha vodi tek jedna jedina cesta preko armenskog grada Goris. Ne naplaćujemo ulazak, ali se naplaćuje izlazak, poslovni je model po kome funkcionira vizni režim ove tvorevine. Rat tamo nikada nije daleko i sve podsjeća na njega. Iako su dobili „domovinski rat“, u „borbi za međunarodno priznanje“ brutalno su poraženi. Niti jedna zemlja članica UN-a nikada ih nije priznala, a kako stvari stoje nikada niti neće. „Privlačenje stranih investicija“, mantra je svih država pa i onih nepriznatih. Najlakši način, opet svi razmišljaju jednako, je preko dijaspore. Levon Hayrapetyan, milijunaš koji je bogatstvo stekao trgujući balvanima po Rusiji, odlučio je u svom rodnom selu sagraditi grandiozni hotel u obliku Titanika. Isti arhitektonski smjer može se prepoznati i oko nogometnog stadiona u Stepanakertu gdje je prije spomenuti milijunaš jedne godine organizirao masovno vjenčanje za 678 parova.

Naša Dacia Sandero nas odvodi do Braşova, rubnog transilvanijskog grada. Zanimljiv grad čiju su glavnu ulogu u razvoju odigrali njemački kolonisti poznati kao Transilvanijski Saksonci. Nijemci su bili pozvani od strane mađarskog kralja Geze II., kako bi razvijali grad, gradili rudnike i kultivirali zemlju između 1141. i 1162. godine. Položaj grada, na raskrsnici trgovačkih puteva koji su povezivali Otomansko carstvo sa zapadnom Europom zajedno s posebnim poreznim položajem, omogućio je Saksoncima da steknu zavidno bogatstvo i vrše snažan politički utjecaj. To sve saznajemo u walking touru, u kojem nam se pojašnjava kako su Nijemci tada mogli naplaćivati poreze u gradu, a njima se nije moglo što je grofu Vladu Tepešu kasnije u amerikaniziranoj verziji rumunjske povijesti, prozvanom Drakula, zasmetalo pa je išao riješiti s njima račune.