CRTICE S PUTOVANJA PO RUMUNJSKOJ I MOLDAVIJI

Kad se predrasude razbiju u tisuće komadića

ritn by: Anton Finderle | 17.10.2016.
CRTICE S PUTOVANJA PO RUMUNJSKOJ I MOLDAVIJI: Kad se predrasude razbiju u tisuće komadića
Naša Dacia Sandero nas odvodi do Braşova, rubnog transilvanijskog grada. Zanimljiv grad čiju su glavnu ulogu u razvoju odigrali njemački kolonisti poznati kao Transilvanijski Saksonci. Nijemci su bili pozvani od strane mađarskog kralja Geze II., kako bi razvijali grad, gradili rudnike i kultivirali zemlju između 1141. i 1162. godine. Položaj grada, na raskrsnici trgovačkih puteva koji su povezivali Otomansko carstvo sa zapadnom Europom zajedno s posebnim poreznim položajem, omogućio je Saksoncima da steknu zavidno bogatstvo i vrše snažan politički utjecaj. To sve saznajemo u walking touru, u kojem nam se pojašnjava kako su Nijemci tada mogli naplaćivati poreze u gradu, a njima se nije moglo što je grofu Vladu Tepešu kasnije u amerikaniziranoj verziji rumunjske povijesti, prozvanom Drakula, zasmetalo pa je išao riješiti s njima račune.

Kad čovjek provede tri tjedna putujući po svakoj zemlji doživjet će jednu cjelinu društva koju je teško zamisliti, no to je i jedini način na koji se može suočiti s vlastitim predrasudama, ponešto naučiti i sa skupljenim iskustvima krenuti natrag. Izbor je ove godine pao na jednu od zanimljivijih članica Europske unije, definitivno jednu od kontroverznijih, no istovremeno i državu koja u mnogočemu korespondira s backgroundom Hrvatske. Da odmah razjasnimo radi se o državi koji još uvijek zaostaje za Hrvatskom, no i o državi koja se puno brže prilagođava, što je i prouzrokovalo to da se na kraju sve naše predrasude razbiju o stijenu poput Titanica o santu leda.

Krenuli smo na put 4. kolovoza te granicu sa Srbijom prešli rano ujutro, u praskozorje populističkih govora i ispraznih fraza Aleksandra Vučića, koji su odjekivali s radija. Brodimo dalje prema rumunjskoj granici. Prelazimo je na čuvenom Đerdapu, prvo nas na klisuri dočekuje isklesan lik dakijskog kralja Decebala, inače najveće isklesane skulpture u stijeni u Europi. S njega nas pozdravlja ogroman natpis Tito na susjednom brdu i polako ulazimo u Rumunjsku. Turnu Severin, čobani s ovcama, miris paljevine, ogromni industrijski dimnjaci. Strašan dojam. Bože mili, kud smo zašli, noć nas je polako nalazila u tuđini, a mi (žena, ja i troje djece) smo nastavili našu putešestviju prema Parizu istoka – Bukureštu.

Bukurešt nikada neće biti Budimpešta

Tamo smo parkirali pokraj hrvatske ambasade, čija nas je ljubaznost jako iznenadila. Odlazimo na walking tour gdje vođeni od strane mlade Rumunjke saznajemo mnogo zanimljivih stvari – te da je Parlamentarna palača bila najveća zgrada na svijetu nakon što je pogođen Pentagon, te da mnogi brkaju Bukurešt i Budimpeštu. Tako je prva osoba koja se obratila napaćenom rumunjskom narodu nakon pada Causescua s terase Parlamentarne palače nakon njegovog likvidiranja 1992. godine bio Michael Jackson, koji je navodno rekao: - "I'm glad to be here in Budapest".

Autor putopisa kod spomenika korupciji (FOTO: Lupiga.Com)

Tipično tranzicijski. Pa nastavlja s pričom kako je četiristotinjak navijača Atletico Madrida promašilo grad i sletjelo na budimpeštanski aerodrom. Već kad smo kod nogometa, tih se dana desila i prijevara epskih razmjera. Naime, u pretkolu Lige prvaka u Bukureštu je gostovao Machester City, u pripomoć organizacije navijanja Steauinim navijačima pritekli su i navijači gradskog rivala Dinama. U jednom trenutku navijači su izradili koreografiju na kojoj je kroz cijelu tribinu pisalo: Sorr Dinamo Bucuresti! (Samo Dinamo Bukurešt).

Naša domaćica nam nastavlja prikazivati ovaj predivni grad, s brojnim fontanama, na kojima bi i Milan Bandić osvježio svoju maštu. Bukurešt ostavlja dojam prave prijestolnice, širokim bulevarima zaista i podsjeća na Pariz istoka sa socijalističkim elementima. Put nas vodi dalje i odlučujemo nastaviti prema Crnom moru, prema Costanţi.

Pačja jaja i održivi razvoj

Završavamo u gradiću Corbuu, pokušavamo izbjeći turiste, gužvu i ostalo. Završavamo u dugoj, crnoj ulici bez kraja. Pokušavamo naći smještaj, no ne ide nam, a završavamo u kući kod jednog mladića kojeg smo upoznali na ulici. Uobičajena postkomunistička priča. Mladić studira, živi s roditeljima, koji mi drugo jutro objašnjavaju kako je njihova kraljica upravo preminula. Izražavamo sućut iako nemamo pojma da su uopće imali kraljicu, a on nas upozorava da skup slova koji zvuči otprilike kao vmrodpmne predstavlja novu rumunjsku političku snagu koja se zalaže za ukidanje, po njima besmislenih načina demokratskih natezanja. Bit će kako kaže njihova kraljica i tu priči dolazi kraj. Ionako će sve biti isto. Od ove demokracije nikakve vajde.

Krajolik središnje Rumunjske (FOTO: Lupiga.Com)

Pokazuju mi svoj vrt, prilično ponosno, koji je pun svega, svoj mali voćnjak, svoje patke, pokazuju mi svoj ponos. Pokazuju mi i sadašnjost i prošlost Rumunjske i svoj skroman život koji bi bez tog malog dijela svemira bio puno manje samoodrživ. Sve prolazi, samo naši paradajzi su vječni. Svojim malim plaćama u školstvu ne bi uspjeli školovati ovo jedino dijete koje im je preživjelo. Pričaju mi sa suzama u očima kako im je dvoje djece umrlo jer ih nisu htjeli primiti u bolnicama u vrijeme Causescua. Pričaju mi svašta, a zaključuju da ljudi baš i nisu razumjeli Causescua i da on nije loše mislio. Taman kad nam je malo krenulo, koknuli smo ga. Na prvim demokratskim izborima devedesetih naslijedio ga je Ion Iliescu, njegov tajnik s 85 posto glasova.

Odlazimo iz kuće, pozdravljamo se srdačno, idemo nakratko na plažu koja se nalazi između vojne zone i lokalne rafinerije nafte. Uživamo u dugoj pješčanoj plaži i lokalnim ljepoticama, radi kojih lokalni dečki autom upadaju u pijesak. To su te godine i to su te žene radi kojih se upada u pijesak.

Delta Dunava, rumunjski Motovun, samajama i Savjecki Sajuz

Nastavljamo prema Delti Dunava, upadamo u brod koji plovi ovom fascinantnom rijekom i idemo prema rumunjskom Motovunu – mjestašcu na kraju svijeta – Sfante Gheorgheu. Taman se održava njihov Motovun – Festival Anonimul, a na brodu koji je prilično skup su stranci i mladi iz Bukurešta, koji se idu razonoditi. Dočekuju nas konjske zaprege, blatnjave neasfaltirane ceste na ovom svojevrsnom otočiću, kilometri pješčanih plaža punih riječnih ljuskica, skupo pivo. Gledamo filmove i drugi se dan istim putem vraćamo natrag. Put po cesticama punim konjskih zaprega koje ponekad voze romska djeca vodi nas prema Moldaviji. U Galaţiju prelazimo splav i uz sprdnju carinice prelazimo u Savjecki Sajuz - Moldaviju.

Detalj iz moldavskih polja (FOTO: Lupiga.Com)

Na pitanje "What are you doing in Moldova". Objašnjavamo samo nama znanu logiku da nam je to bliže za nastavak daljnjeg puta prema Rumunjskoj. Svoj kruti carinski uniformizam prekida smiješak u kutu usana i krajnji cinizam s protupitanjem: "You think so?".

Rupetine na cesti, koja je u svom izvrsnom stanju otišla u obližnju Ukrajinu, a u lošem ostala u Moldaviji, pa onda dijelovi ceste koji bi se po onom starom vicu o tome kako se zovu ceste u Jugoslaviji na japanskom, zvale samajama. S loše ceste skrećemo na još lošije ceste, gazdarica je vozila vidno neraspoložena, više tužna zbog stanja, neg' ljuta. Dolazimo u moldavsku prijestolnicu, svu raskopanu i prošaranu radovima. Točimo gorivo za pet kuna i vraćamo se pitoresknim cesticama u Rumunjsku.

It's passport time and the life is beautiful

Umorni i sneni, dolazimo do grada Vasluija i bezuspješno tražimo smještaj.

"You know, it's passport time", sliježe nam ramenima jedna od konobarica i objašnjava da sada kada se rade pasoši koji život Moldavcima znače teško da ćemo nešto naći. Mnogi se Moldavci preko rumunjskog članstva u Europskoj uniji, na sve moguće dovitljive načine, nastoje dočepati rumunjske knjižice kako bi mogli naći posao preko grane.

Predivni Iaşi prikazuje nam svu raskoš rumunjskog dijela Moldavije. Grad s preko 300.000 stanovnika očarava nas, a naša couchsurferica Andra Hancu, pojašnjava nam kako žive mladi Rumunji i kako se bore. Žilavi su i ne daju se. Nemaju neku strašnu perspektivu, ali kad sam malčice zavirio na Eurostat, u odnosu na Hrvatsku broj mladih nezaposlenih je upola manji – 21,7 posto naspram hrvatskih 43,8 posto. Upoznajemo načitanu Rumunjsku koja nastoji preživjeti prevođenjem.

Braşov umjesto Staljina

Naša Dacia Sandero (da, vratili smo dite materi) nas odvodi do Braşova, rubnog transilvanijskog grada. Zanimljiv grad čiju su glavnu ulogu u razvoju odigrali njemački kolonisti poznati kao Transilvanijski Saksonci. Ovi Nijemci su bili pozvani od strane mađarskog kralja Geze II. kako bi razvijali grad, gradili rudnike i kultivirali zemlju između 1141. i 1162. godine. Saksonci su se uglavnom bavili trgovinom i zanatstvom. Položaj grada, na raskrsnici trgovačkih puteva koji su povezivali Otomansko carstvo sa zapadnom Europom zajedno s posebnim poreznim položajem, omogućio je Saksoncima da steknu zavidno bogatstvo i vrše snažan politički utjecaj. To sve saznajemo u walking touru, u kojem nam se pojašnjava kako su Nijemci tada mogli naplaćivati poreze u gradu, a njima se nije moglo što je grofu Vladu Tepešu kasnije u amerikaniziranoj verziji rumunjske povijesti prozvanom Drakula, zasmetalo pa je išao riješiti s njima račune.

Velebno središte Iaşia (FOTO: Lupiga.Com)

A Švabe k'o Švabe i ovdje su našli začkoljicu te su zarobili njegovu ljubavnicu s kojom je imao petero djece, i prijetili njenim dekapitiranjem, pa je Vlad podvio rep i otišao. Uz te detalje, saznali smo i da je Braşov bio grad kojeg su Rumunji žrtvovali te se jedno vrijeme u povijesti zvao Oraşul Stalin. Vodičkinja nam pokazuje kako je nekad na strmom brdu iznad grada kamenjem bilo posložen ogroman natpis "Stalin", a sada stoji holivudizirani natpis Braşov. Pokazuje nam nekadašnju industrijsku zonu i kaže kako je u njoj nekad patilo 100.000 Rumunja. Prokleta vremena. Sad je ona prazna i Rumunji se okreću boljem životu. Zanimljivo, opet ništa nismo saznali o Rumunjskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata ni tko je ovdje bio ustaša, ni tko partizan.

Pravoslavni Facebook pop sklon europskim fondovima

Jedna od stvari koja fascinira u Rumunjskoj su bezbrojni manastiri, uglavnom smješteni po rumunjskoj pokrajini Moldaviji. U jednom od njih, a obišli smo ih dobar broj, u Patrauţiju nas je dočekao pravoslavni pop koji nam se obratio na tečnom engleskom. Prije toga se obraćao ljudima na tečnom talijanskom i tečnom francuskom. Čim smo mu dojavili da smo iz Istre, odmah je iskazao znatiželju da pita kako stoje Ćiribiri (Istrorumunji) na sjeveru Istre.

Nastavlja nam objašnjavati freske na zidu omalene crkvice i iskazuje pravo enciklopedijsko znanje. A to smo primijetili i u prethodnom manastiru Manastirea Neamt – otvorenost i znatiželju. Ispituje nas kako ide Hrvatskoj na njenom putu u EU, i govori kako je trebalo i Rumunjskoj otprilike pet godina da počne izvlačiti novac. I zaista, na svakom koraku, kraj bilo koje veće obnovljene građevine, stoji mala zastavica i tabla s podacima koliko što košta i koliko je u tome sudjelovala Europska unija. Izvrsno označeni manastiri, koji su doduše pod Unescom, također su financirani od strane EU. Za kraj nam daje vizitku na kojoj stoji njegova Facebook stranica zajedno s web stranicom njegove parohije.

U medvjeđem brlogu – po rumunjskoj Transalpini

Prirodne ljepote su svakako temeljno obilježje Rumunjske, a uz to ide i nevjerojatna količina divljih kampova. Na svakom koraku u prirodi postaje normalno da, uglavnom Rumunji, dođu i rastegnu svoj šator, pa ako je ledina šira tu se nakupi i više kampova. Nakon nekoliko dana shvatili smo da je divlje kampiranje nešto što je društveno prihvatljivo i da možemo kampirati doslovno, gdje god želimo.

Transalpina - cesta s milijardu ovaca (FOTO: Lupiga.Com)

U jednom od tih mjesta uz potok nastojali smo vlažnim drvećem zapaliti vatru, a kad su naši susjedi vidjeli da nam ne ide odmah su pritrčali u pomoć. Jedan sa sjekirom, drugi s kanistrom punim benzina i užarenim drvećem.

Nasmijala nas je kampica pokraj nas koja je imala veliki željezni stup s ogromnom satelitskom antenom. No, to pokazuje snalažljivost i uživanje u malim stvarima, skromnost. Neki su od njih godišnji odmor proveli tako što su po nekoliko tjedana iz Bukurešta došli u Transilvanijske Alpe. U jednom kampu, blizu Nacionalnog parka Buçegi imali smo i blizak susret s medvjedom odnosno on je imao blizak susret s našim retrovizorom.

Drakula kao superheroj

Prvi doticaj s Rumunjskom bio je ujedno i doticaj s njihovim najvećim superherojem, izmišljotinom truloga Zapada, točnije Brama Stokera. Radi se o grofu Vladu Tepešu Drakuli, povijesnoj ličnosti koja je oslobodila Vlahiju od Turaka, od kojih je naučio nabijati ljude na kolac. Tu je metodu, uz naravno gerilsko lukavstvo, primijenio u borbi s Turcima, a nadimak Drakula dobio je od rumunjske riječi dracul, što znači vrag, kako su tada nazvali zmaja, koji je bio simbol njegove vojske. Stoker mu daje u svom romanu dodatna svojstva i izmješta ga u brdovitu Transilvaniju iz ravne Vlahije.

Place of birth: Pula, Croatia

Zaboravljajući što znači pula na rumunjskom (muški spolni organ) u nekoliko sam navrata spomenuo da dolazimo iz grada nedaleko Pule, a i da sam rođen u tom gradu, uvijek je to proizvodilo smiješak, a u jednoj situaciji i zgražanje.

Svemu lijepom dođe kraj, pa tako i našim putešestvijama po Rumunjskoj. Odlazimo iz te predivne zemlje, o kojoj smo totalno promijenili mišljenje, a na odlasku nam ljubazni carinik na polusrpskom pita jesmo li se lijepo proveli i da mu je baš drago da smo došli kod njih na more.

"Hvala vam što ste došli, umjesto da ste ostali doma", kaže.

Gdje prestaje logika tu počinje hrvatsko – srpska zabluda

Nastavljamo dalje put Zrenjanina i Novog Sada, pa na čuveno Bajakovo. Kako smo prošli dovoljno je iščitati iz prvoloptaškog Facebook statusa: Tri i pol sata mazohizma na srpsko-hrvatskoj granici da nas dva graničara ne bi ništa ni pitala. Ulazak u HR u dva ujutro u Bajakovu činio se kao zicer, ali nema toga što se u ovoj državi ne može zakomplicirati. I zato dragi drugovi milicioneri s obje strane granice organizirajte se, jer ovo što radite je vrlo besmisleno i zapravo nevjerojatno. Idite u Rumunjsku na edukaciju iz pristojnosti.

Rumunjski manastir Sucevita (FOTO: Lupiga.Com)

Potpuno besmislena gungula na granici gdje su se ljudi skoro međusobno potukli želeći što prije proći Hrvatsku, kako bi mogli doći do država u kojima žive – Italije, Austrije, Njemačke ... Gdje prestaje logika tu počinje hrvatsko-srpska zabluda.

Put nas je nakon Slavonskog Broda skinuo u Okučanima, gdje smo preko Pakraca išli za Daruvar. Očito zabačeni krajevi koji kao da su stali u vremenu dali su nam do znanja, da uspoređujući se s Rumunjskom počinjemo ličiti na vlakove koji voze Istrom. Loši, isluženi švedski odbačeni vlakovi koji često kasne i kvare se.

Kad se predrasude razbiju u tisuće komadića

Umjesto očekivanog sivila opisanog u romanu Herte Müller, u Rumunjskoj smo naišli na prekrasno živo šarenilo. Sve predrasude o lošim cestama, Rumunjima-kradljivcima, zagušljivim gradovima i nerazvijenim selima razbile su se tisuće malih komadića. Iako je vidljivo da neke stvari nisu na razini Hrvatske, Rumunjska je kao konj koji polako, ali sigurno galopira.

Umjesto da se mladi stručno „osposobljavaju“ za tristotinjak eura, nedavno je njihova vlada, svjesna da je zemlju napustio velik broj obrazovanih, onome tko se poželi vratiti, predložila mjeru davanja pozajmice do 50.000 eura s kojom treba krenuti u poduzetnički projekt. Rasprava o toj ideji počinje ovaj mjesec, sredstva se nadaju dobiti iz fondova EU, a računaju na ukupnu svotu od 30 milijuna eura. Od simbola korupcije i beznađa, polako se razvija i dostiže razvijenije zemlje jugoistočne Europe.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Finderle


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ništa ni o čemu

    25.02.2020.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ništa ni o čemu

  2. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Operetna kič državica

    20.02.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Operetna kič državica

  3. ŽIVJETI BEZ NACIJE: Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam

    07.02.2020.

    Predrag Finci

    ŽIVJETI BEZ NACIJE: Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije