U Kijev stižemo nakon što je započeo policijski sat i opet imamo sreće koju ostali ljudi što su stigli vlakom, nažalost, nemaju. Mi, naime, dobivamo dozvolu izaći s kolodvora. Ostali putnici su morali ostati na kolodvoru cijelu noć, do šest ujutro kada završava policijski sat. I Denis prolazi s nama. Dogovoreno je već, kao prevoditelj. No problem je prijevoz. Ukoliko krenemo pješice po mrklom mraku ulicama u kojima je pogašena sva ulična rasvjeta potencijalne smo mete, a taksi ne vozi. Pitamo skupinu vojnika na kolodvoru za savjet. Jedan od njih, nakon što je čuo odakle smo, počne se smijati i reče: „Hrvatska, volim te“. Nakon međusobne konzultacije odluče da će nas oni odvesti. Potpuno pustim ulicama noćnog Kijeva brzo smo stigli do smještaja koji smo osigurali još prije nekoliko dana. Možda sam trebala osjećati strah.

Građanin sjedi u kavani, pije čaj, jede pecivo omotano papirom, puši cigaretu ... Kad zgotovi s hranom i s cigaretama on jednostavno otpad baci do dva metra od sebe, na nogostup. Tad priđe vlasnik lokala i ovako selektirano odložen otpad nogom napuca na pločnik. Od tog trenutka otpad se lagano vuče gradom, raznose ga psi i mačke i time ga usitnjuju. Ponekad netko skupi plastičnu bocu, ali načelno smeće se prije ili kasnije stopi s gradom ili ga proguta moćni Nil, rijeka koja guta govna još od antičkih vremena. Sve u svemu, dvadeset milijuna ljudi prigrlilo je ovu inovaciju i zasad, koliko vidim, funkcionira sasvim dobro. Egipat je okus slatkog crnog čaja i miris magarećeg govna pored ceste. Tamo gdje ljudi uz Nil životare i navodnjavaju svoja polja kao i prije pet tisuća godina, tamo živi pravi svijet, tamo je skrivena duša ove zemlje.

„Bihać“, „Banja Luka“, „Tuzla“ - govore njihovi transparenti dok ih ponosno drže pred kamerama. I „Travnik“, „Mostar“, „Zenica“ ... Mnogi od njih upravo su izašli iz jednog od 20 autobusa pristiglih iz svih krajeva zemlje, a koje su organizirali pokreti „Pravda za Dženana“ i „Pravda za Davida“. I, naravno, ima na tisuće ljudi iz Sarajeva, dok je nekoliko demonstranata ovamo stiglo i iz Beograda i crnogorskih Rožaja. Mediji procjenjuju da se ispred Bosanskog narodnog pozorišta okupilo oko 10.000 prosvjednika. Na ulici susrećemo starijeg muškarca. Nosi majicu s fotografijama ubijenih mladića i sa sloganom „Banja Luka i Sarajevo“. „Treći put sam ovdje na protestu“, kaže mi. Zove se Petar i dolazi iz Banjaluke. „Od početka sam u 'Pravdi za Davida', jer sam Davida lično poznavao i sviđao mi se njegov talent za pisanje. Mi smo u ovome zajedno i moramo zajedno voditi ovu bitku za budućnost sve naše djece”, govori mi Petar.

Krećem ka centru, pešice. Uspem da odmaknem nekih 500 metara, nosim antikorona masku, ali shvatam da ne mogu dalje. Udaljen sam dva i po kilometra od centra grada, a gušim se od suzavca. Oči mi natiču, ne mogu da nadišem… Ne mogu dalje, vraćam se kod dragog domaćina koji je prethodnu noć otvorio vrata svoje kuće da odspavamo neka dva-tri sata, iako me nikada pre nije video. Umivam se hladnom vodom, ispiram oči i grlo, i zovem prijatelje da neko dođe po mene autom, drugačije bez gas maske neće moći. Dolaze po mene, stižemo u kafanu u kojoj smo sinoć sedeli. Svi traže šolju mleka, kojeg nema, da očistimo pluća od suzavca. Prodavnice u Crnoj Gori nedeljom ne rade. A danas posebno ne rade. Ispiremo oči i nos rastvorom sirćeta i vode. Zatvaramo vrata od kafane, koja se puni ljudima. Suzavac ulazi unutra. Ulazi čovek, sprženog lica. Policija ga je pogodila šok bombom. Jedva je oči spasao. Šta će biti sa licem, videćemo.

„Samo da je dom. Nema tu nekog izbora, jer, kako ono narod kaže, bolje vrabac u ruci nego golub na grani“, kaže nam „glava“ kuće, Čedomir Borojević, kada ga pitamo kako to da ni ne traži da mu pokažu slike objekta koji će mu osvanuti u dvorištu. Kasnije ćemo, i kod drugih obitelji, vidjeti da za suvišna pitanja uopće nema mjesta. Ključno pitanje je samo jedno - kad počinje gradnja. Njihove stare kuće više nema. Podlegla je potresu. Na njenom mjestu sada stoje parkirani kombajn i traktor. Kao da je nikada ni nije ni bilo. Još prije nekoliko dana uklonjen je i zadnji ostatak ruševine. Ostao je samo jedan bočni zid koji pridržava štalu da se ne uruši.„A kakva je to samo kuća bila. Mogla je još 50 godina da nije bilo tog zla“, sa vidnom sjetom će Zlata, pokazujući nam fotografije njihovog doma snimljene krajem devedesetih. To je, kaže, ono što je ostalo od nje – uspomene.

Nespretno sam navukao na sebe prsluk sa logom časopisa Liceulice. Nespretno, jer tražio sam da mi se obezbedi XXL veličina, a ovaj koji sam dobio, em mi je bio kratak, em širok, a nit’ ga možeš produžiti, nit’ suziti. Nikoleta iz Liceulice mi je rekla da su veličine univerzalne, znate već ono: „One size fits all“. Prsluk je bio tu, tu je i ekipa prodavaca i nekako ti je drago da nisi sam, da su oni, koji prodaju časopis svaki dan, tu pored, da je ekipa koja brine o sadržaju, ali i o tome da Liceulice već godinama opstaje, uz sve teškoće sa kojima su se suočavali, takođe tu. Ohrabri te. A onda kreneš. Uz vodu, uz ljude jer računaš da je direktan kontakt, pogled oči u oči dovoljan da se napravi taj prvi iskorak ka prodaju časopisa. Ljudi su užasni. Najveći dio će proći pored tebe, koliki god da ste. Ni pogledati vas neće. Neko će odmahnuti rukom, a ima i onih koji stave ruku u položaj da te odgurnu. Za svaki slučaj. I prava je rijetkost naletiti na ljubaznost.