Baš kao na poticaj iz stihova legendarne „Trešnjevačke balade“ Zvonka Špišića i Drage Britvića, zaputili smo se prošle subote u temeljno neposlovnu te radoznalu šetnju Trešnjevkom. Ne slučajno, niti pak pretenciozno, već po mjeri istraživačica okupljenih u kustoski kolektiv BLOK. Okupili smo se ispred Name, nasuprot tamošnje tržnice, ujedno prvih javnih prostora u ovom dijelu Zagreba, izuzmu li se onomad još blatne prometnice. Nismo doduše startali već zorom, da ne poslušamo nužno sve i jednu Britvić-Špišićevu sugestiju. Stari i novi lokalci u prolazu odmjeravaju šaroliku skupinu od nekoliko desetaka namjernika koja se steže i razvlači od točke A do B i dalje ka C i D, ne bi li čula štogod poučno o njihovu slavnom zavičaju. Nismo turisti, a pomalo kompulzivno zastajkujemo i slušamo vodičicu, pogledavamo uokolo i ne libimo se pitati.

„Mi stanujemo u vagonu, što nije nikada na putu. U jednom kutu nam je krevet, a kuhinja u drugom kutu... A naša ulica je duga, duga. I čudno ima ime: Napuštena pruga“, riječi su jedne od najpoznatijih hrvatskih pjesama. Riječ je o „Vagonašima“ Dobriše Cesarića, stihovima koji su i danas mučno aktualni. Posebice jer smo baš jučer pored „Lokomotive“ i vlakova na zagrebačkom Glavnom kolodvoru posjetili ustaljenu akciju humanitarne udruge Savao koja je po tko zna koji put podijelila 200 paketa hrane i potrepština. Svakog utorka i petka u 18 sati okupe se volonteri u prostorijama udruge u Kranjčevićevoj ulici i pripremaju pakete koje dijele na kolodvoru u 20 sati – vagonašima, beskućnicima, ljudima slabijeg socio-imovinskog statusa, umirovljenicima i maloljetnicima, ljudima različitih vjera i nacionalnosti.

Boli me lijeva cjevanica. Već nekoliko dana lagano, ali sada se bol naglo pojačava, neki mišić se grči i počinjem šepati. Stat ćemo, tješi me tata, sjedam na neki zidić i on mi nogu maže voltarenom. Pijem magnezij, čekam da malo dođem k sebi pa možemo dalje. Već mi je dosta. U glavi počinjem brojati, samo da okupiram misli nečim drugim. Prvo mislim brojati do 1.000, ali nemam koncentracije, ne mogu nabrojati niti do sto. Onda nasumce brojim do koliko mogu, svejedno mi je, treba mi samo neki kronometar da daje takt koracima. Već je vruće. Pronalazimo trgovinu ispred koje su stol i klupe. Tata kupuje kruh i pivo, a ja skidam cipele i čarape i ležim. Osip koji dobivam od znoja već se polako pretvara u ranice i jako svrbi. Bliži se kraj puta, no iako smo čitali da je početak najteži, a poslije se tijelo privikne, sad vidimo da očito nije tako.

Mržnja koja se razvija prema Rusima i ruskom jeziku ostat će ovdje još godinama. Vozeći se u automobilu s volonterima prema Buči, nisam samo jednom bio ispravljen oko izgovora imena glavnoga grada. “Rusi kažu Kijev, a mi kažemo Kyiv”, inzistirala je mlada volonterka Eva, koju krasi duga crvena kosa, pokrivena zelenom vojnom kapom. “Ne smiješ reći Dnjepar već Dnjipro, to je po ukrajinski”, ispravit će me kasnije i drugi put. Problem je to i za ljude koji govore suržik, odnosno mješavinu ukrajinskog i ruskog jezika, a takvih je u Ukrajini, posebno u istočnim regijama, mnogo. Suržik je inače naziv i za kruh napravljen od mješavine žitarica, a u Ukrajini su se jezici miješali stoljećima i taj je miks teško razmrsiti. Po logici stvari, zašto bi ga se i razmrsilo. Nije jezik taj koji ubija ljude, već čelična mašina koja gazi preko plodne zemlje.