„Ajme, ne mogu ovo gledat, vidi šta su napravili“, gotovo na rubu suza, onako više za sebe, govori nam mještanka Piska, Rose Fistanić, dok se po popodnevnom vrelom suncu prema moru spuštamo serpentinama kroz stijene i izgorenu borovinu prokrčeni put. Taj put kojeg ranije nije bilo, čak ni u vidu kozje stazice, prokrčila je prije tri godine tvrtka Point Split d.o.o., u posrednom vlasništvu Stipe Latkovića i članova njegove obitelji pod opravdanjem da je to nužni protupožarni put. Vodi u Vruju, uvalu na otprilike pola puta između Omiša i Makarske, najbliže Rosinom Pisku. Uvala se, sve dok je se nije domogao Latković, mogla podičiti gotovo netaknutom prirodnom ljepotom, a koja je za mnoge putnike koji je nikada nisu vidjeli izbliza bila prvi susret s Jadranskim morem. Naime, za sve one koji su se na Jadransku magistralu spuštali iz smjera Ciste Provo, upravo je pogled na Vruju bilo ono nakon čega bi povikali „more, more“.

Bilo je to prije nego je epidemija koronavirusa „ugasila“ život na ovim prostorima zatvorivši ljude u kuće. Čini se kao je bilo prije jednu ili dvije vječnosti, a ne nedavno, taman u danima kada se virus pojavio u Sloveniji i Hrvatskoj. Mjesto događaja je jugozapadna Srbija, točnije planina Zlatar na Sandžaku, nedaleko Nove Varoši i Prijepolja. Tamo su se još zadnjih dana veljače okupili ratni veterani nekoć zaraćenih vojski, a danas u naravi skupina prijatelja koji su sretni što se ponovno vide nakon nekog vremena. Njihova ozarena lica dok sjede za nekoliko kaotično spojenih stolova jasno odaju zadovoljstvo. Glavni problem je hoće li se poljubiti dva ili tri puta. Za tim stolovima jedni do drugih sjede nekadašnji borci Hrvatske Vojske, Vojske Republike Srpske, Armije BiH, Jugoslavenske narodne Armije i Hrvatskog vijeća obrane. A zašto su se ovi bivši ratnici našli baš na Sandžaku, kada tamo nije bilo ratnih djelovanja?

"Ako ste 10. svibnja bili, poput mene, na Opernplatzu kada su se spaljivale knjige, mogli ste vidjeti pomanjkanje entuzijazma... Već u devet sati petometarski pojas predviđen za javnost oko pravokutnog trga bio je dupkom ispunjen svjetinom. Središtem trga koji je bio ograđen užadima patrolirala je policija. Na sredini je stajala hrpa od oko tri kubna metra greda, a na posebnom podiju bili su postavljeni reflektori, filmske kamere i mikrofoni. Jedini pokliči dolaze od studenata koji marširaju i od onih koji, vozeći se na kamionima, mašu velikim zastavama sa svastikom. Okružuju hrpu i bacaju na nju baklje; tako je nastao povijesni plamen", tako je u svojoj novinskoj reportaži s čuvenog javnog paljenja nepoćudne literature u Berlinu 1933. godine izvještavao poljski novinar Antoni Sobański. Radi se o vrhunskim zapisima iz kojih možete vidjeti kako je funkcionirao nacistički teror godinama uoči rata

Vidjeti bijelca da prelazi na pobunjeničko područje nije samo nesvakidašnja pojava, već je gotovo i uvredljivo. Zašto? Zato jer je glavni cilj pobunjenika borba protiv uljeza, a uljezi su nekad bili bijelci. Danas su se pravila modificirala, ali tabu i dalje ostaje. General Kasareka je svim svojim postajama na granici javio da stižemo tako da nismo imali problema pri prelasku. Na rampi su nas dočekala trojica dječaka s kalašnjikovima i krvavim očima od pušenja trave. Dali smo im svakome po jedan dolar, a oni su nas srdačno pozdravili udarcem šake o šaku. To je u vrijeme ebole klasičan pozdrav. Rukovanje je sada skoro pa nemoguće vidjeti. Pierot. se zarazio od brata kojeg je posjećivao u bolnici. On je ubrzo umro. Zatim su se zarazili njegova žena i sin. Pokazuje mi njihove fotografije. I oni su umrli. Njegova jedina želja je ponovno se oženiti i napraviti dijete, ali virus u sjemenu ostaje do godine dana. Tako su mu rekli. „U početku nitko nije vjerovao u ebolu, već su svi mislili da se radi o nekakvim vračarijama“, reći će nam Pierot.

Dok čitate ovaj tekst, negdje vani, dakle upravo u ovom trenutku, deseci ljudi za druge odlaze u trgovine i ljekarne dokazujući kako zla vremena iz ljudi izvlače ono najbolje – dobrotu, brigu i solidarnost. Naravno, iz nekih će izvući i ono najgore, poput predstavnika stanara jedne stambene zgrade u Zagrebu koji je ovih dana, upozorili smo na taj slučaj na Lupigi, na ulazu u zgradu istaknuo poruku sljedećeg sadržaja, udarivši na nju i službeni pečat: „U zgradu se vratio student iz Slovenije, koji mora biti u izolaciji. Upitno je tko će njemu donositi namirnice! Živi sam. Molim vas ako ga vidite da izlazi prijavite policiji! Svi smo ugroženi i nemojmo biti neodgovorni“. No, ovo nije priča o takvima. Ovo je priča o ljudima koji su na vrijeme prepoznali ozbiljnost situacije i po pojavi koronavirusa u Hrvatskoj odlučili biti pri ruci onim najugroženijima i pobrinuti se za ljude koje ni ne poznaju. Jednako kako su se dobri ljudi pobrinuli i za „studenta iz Slovenije“ te ga zbrinuli nakon što smo objavili bešćutnu obavijest predstavnika stanara.

U predgrađu smo Benija, grada od stotinjak tisuća stanovnika, zorom dočekali kolonu izbjeglica. Dan i datum nisu bitni jer oni će dolaziti svakog jutra. Njih stotine. I tisuće. Stigli su iz područja koje se naziva trokutom smrti. U koloni se našao i Jeanpiere, osnovnoškolski učitelj iz sela Mandubi. Nekim čudom je uspio preživjeti. „Prije samo dva dana u selu smo pokopali trideset i osam izmasakriranih tijela. Uočili smo ih kad smo izašli iz šume. Tamo smo pobjegli i sakrili se dok vojnici ne odu“, govori nam. Njegovo je selo žrtva jedne od 80 paravojski koje s ukupno 56.000 boraca ordiniraju na istoku Demokratske Republike Kongo, a preživjele šalju u pedesetak kilometara udaljeni Butembo. Tamo me dočekuje dugogodišnji prijatelj Kawulivwa. Kongo je zemlja iz koje se grabi, u kojoj ljudima ostaje vrlo malo ili gotovo ništa. Pare su ovdje dominantan pojam, vidimo to kada na granici, na putu prema pobunjenicima s kojima ćemo provesti jedan dan, lokalnu miliciju potplaćujemo s pola kutije cigareta.