Sergej nas iz centra Harkiva vozi u Saltivku, veliki kvart na rubu grada koji je od početka rata najizloženiji. Tamo granate padaju svakog dana. Dok se praznim ulicama primičemo Saltivki čujemo snažne detonacije. Sergej nas umiruje, kaže da trenutno čujemo ukrajinske snage. Kako je tako uvjeren, ne znamo, ali vjerujemo mu. Dolazimo na neka tri kilometra od ruske vojske gdje se zaustavljamo. Sergej preporučuje da ostanemo u autu, ali ipak izlazimo i fotografiramo sablasno praznu i uništenu četvrt u kojoj je malo tko ostao. Na naše inzistiranje da uđemo dublje u četvrt Sergej pristaje i vozi dalje. Sada smo na dva kilometra udaljeni od ruskih položaja. Dalje se ne može, jer je cesta neprohodna zbog granatiranja. „Imate pet minuta“, strogo upozorava naš vozač pa se žurimo fotografirati.

„Stani“, kažem kada uz cestu vidim razapetog Isusa na drvenom križu, a preko puta njega smrskan automobil. Na raskrižju gdje se skreće za Borođanku je drvena ploča na kojoj je sprejem napisano ime grada i stavljen „smajlić“ pa izlazim fotografirati. Tek kada ćemo se vraćati osjetit ću koliko poremećeno djeluje osmijeh baš na tom mjestu. Ulazimo u Borođanku i gledam u grad od kojeg nije ostalo gotovo ništa. Gledam ruševine, nečije intimne stvari razbacane posvuda okolo što mi djeluje potpuno perverzno, morbidno voajerski. Dok mi Mihajlo nije rekao da je središnji dio zgrade pred kojom stojimo u potpunosti razrušen, ova dva dijela koja još „stoje na nogama“ djelovala su kao dvije odvojene zgrade. Na trotoaru, potpuno nadrealno stoji stolica, predmet koji inače smatramo tako banalnim, a sada gledajući je mogu izmaštati cijeli nečiji život.

Andrij koji me vozi evidentno ima neki čin jer samo zbog njega možemo proći „check pointove“, odnosno kontrolne točke do Irpinja na kojima su vojnici. Nekoliko puta nas nisu htjeli pustiti jer se u Irpinj nije smjelo ovih nekoliko dana, izrečena je zabrana ulaska u ovaj grad nadomak Kijeva, ali je Andrij svaki put rekao da vozi novinare iz Hrvatske i pokazao vojnu iskaznicu. Imamo dozvolu fotografirati sve osim vojnika i kontrolnih točaka, iz sigurnosnih razloga, izrazito brinu da se držimo ceste i da ne daj Bože poginemo. Ulazimo u Irpinj i imamo što vidjeti. Irpinj je grad duhova i smrskanog stakla koje je posvuda. Ne pomaže ni tmurno vrijeme pa sve skupa izgleda dodatno jezivo. Većina prozora na zgradama i kućama je razbijena, što od eksplozija, što od pucnjave. I tako u nedogled, dokle vam pogled seže.

U Kijev stižemo nakon što je započeo policijski sat i opet imamo sreće koju ostali ljudi što su stigli vlakom, nažalost, nemaju. Mi, naime, dobivamo dozvolu izaći s kolodvora. Ostali putnici su morali ostati na kolodvoru cijelu noć, do šest ujutro kada završava policijski sat. I Denis prolazi s nama. Dogovoreno je već, kao prevoditelj. No problem je prijevoz. Ukoliko krenemo pješice po mrklom mraku ulicama u kojima je pogašena sva ulična rasvjeta potencijalne smo mete, a taksi ne vozi. Pitamo skupinu vojnika na kolodvoru za savjet. Jedan od njih, nakon što je čuo odakle smo, počne se smijati i reče: „Hrvatska, volim te“. Nakon međusobne konzultacije odluče da će nas oni odvesti. Potpuno pustim ulicama noćnog Kijeva brzo smo stigli do smještaja koji smo osigurali još prije nekoliko dana. Možda sam trebala osjećati strah.

Građanin sjedi u kavani, pije čaj, jede pecivo omotano papirom, puši cigaretu ... Kad zgotovi s hranom i s cigaretama on jednostavno otpad baci do dva metra od sebe, na nogostup. Tad priđe vlasnik lokala i ovako selektirano odložen otpad nogom napuca na pločnik. Od tog trenutka otpad se lagano vuče gradom, raznose ga psi i mačke i time ga usitnjuju. Ponekad netko skupi plastičnu bocu, ali načelno smeće se prije ili kasnije stopi s gradom ili ga proguta moćni Nil, rijeka koja guta govna još od antičkih vremena. Sve u svemu, dvadeset milijuna ljudi prigrlilo je ovu inovaciju i zasad, koliko vidim, funkcionira sasvim dobro. Egipat je okus slatkog crnog čaja i miris magarećeg govna pored ceste. Tamo gdje ljudi uz Nil životare i navodnjavaju svoja polja kao i prije pet tisuća godina, tamo živi pravi svijet, tamo je skrivena duša ove zemlje.

„Bihać“, „Banja Luka“, „Tuzla“ - govore njihovi transparenti dok ih ponosno drže pred kamerama. I „Travnik“, „Mostar“, „Zenica“ ... Mnogi od njih upravo su izašli iz jednog od 20 autobusa pristiglih iz svih krajeva zemlje, a koje su organizirali pokreti „Pravda za Dženana“ i „Pravda za Davida“. I, naravno, ima na tisuće ljudi iz Sarajeva, dok je nekoliko demonstranata ovamo stiglo i iz Beograda i crnogorskih Rožaja. Mediji procjenjuju da se ispred Bosanskog narodnog pozorišta okupilo oko 10.000 prosvjednika. Na ulici susrećemo starijeg muškarca. Nosi majicu s fotografijama ubijenih mladića i sa sloganom „Banja Luka i Sarajevo“. „Treći put sam ovdje na protestu“, kaže mi. Zove se Petar i dolazi iz Banjaluke. „Od početka sam u 'Pravdi za Davida', jer sam Davida lično poznavao i sviđao mi se njegov talent za pisanje. Mi smo u ovome zajedno i moramo zajedno voditi ovu bitku za budućnost sve naše djece”, govori mi Petar.