
„NJIHOVI I NAŠI“: Začarani krug najvećeg geta u Hrvatskoj
S glavne ceste skrenuli smo na uzak asfaltirani put koji je s obje strane omeđen divlje izraslim bagremom. Vozili smo sporo i oprezno, osjećajući svaki prijeđeni metar pod kotačima. Iz suprotnog smjera prošao bi pokoji biciklist, lijeno okrećući pedale kao da besciljno luta ili, jednostavno, kao da gubi vrijeme. Mladen je postajao nervozan. Vrpoljio se na suvozačevom mjestu kao da se u trenutku negdje ofurio oštrim koprivama. Pogledavao je kroz prozor. Nisam znao što napraviti pa sam ga upitao kako se osjeća. „Tebi ovo djeluje egzotično, ali ja osjećam strah i nelagodu. Nisam tamo bio već mjesecima. Svaki put kad uđem u naselje minuta mi traje ko godina i jedva čekam izaći. Pogotovo sad“, kaže mi. Mladen je svog oca zadnji put vidio u zatvoru. Bio mu je u posjeti sa svojom udomiteljskom obitelji koja je uz njega udomila i troje njegovih braće i sestara. Još troje je udomljeno u drugim obiteljima u Međimurju.