Cijeli Goli otok dobrano je nagrizao zub vremena. Vlast su u potpunosti preuzele ovce. U nekim zgradama pod je prekriven i nekoliko centimetara debelim slojem ovčjeg izmeta. U zatvorskom krugu još uvijek su prisutne izbačene metalne konstrukcije robijaških kreveta, na igralištu gdje su zatvorenici nekada kratili dane, kao svjedok povijesti stoje zahrđale konstrukcije koševa i između njih prevrnuta konstrukcija gola. Posebno je sablasan ulazak u kinu dvoranu. Na mjestu gdje su zatvorenici uživali u filmskim projekcijama, prvi redovi stolica su potpuno skršeni. Strop se opasno urušio, a mjestimice ga više niti nema. Isto je i u nekadašnjoj menzi, gdje su ostali samo metalna ograda i šank, podsjećajući čemu je ta prostorija nekada služila. U jednoj od zgrada zatičemo prepune prostorije madraca na kojima ovce potraže odmor, a kako malo koga od 100.000 turista koji godišnje navrate na otok, zanima ovaj tip „turizma“, najbolje pokazuje paučina koju skidamo gotovo gdje god da uđemo.

Bila je to turistička tura bez turista, na Svjetski dan izbjeglica 20. lipnja organizirana za tražitelje azila i azilante kojima je Zagreb novi dom, ili se nadaju da će to postati. Pozvani su bili pridružiti se svi, pa se na Trgu kralja Tomislava okupilo dvadesetak ljudi na turi koju je vodila Samia Zitouni. Krećemo s Glavnog kolodvora, objasnila je, jer tu se krije sjeme Zagreba kao modernog, kozmopolitskog grada. „Već kad izađete iz zgrade željezničkog kolodvora prvo što vidite je prekrasan park kao toplu dobrodošlicu u jedan lijepi grad“, objašnjavala je turistička vodičica ideju prvog modernog urbanističkog zahvata u gradu, no kako je srce parka – fontana – trenutno iščupano, tako je i dojam prilično pokvaren. Lial iz Latakije u Siriji kaže pak da je njezin prvi susret sa Zagrebom pokvario konj. „Meni je to nekako djelovalo prijeteće“, smije se studentica engleskog jezika koja je u Zagreb stigla prije koji mjesec. Njezini su ostali u Siriji.

„Kada sam došla da se registriram, bilo je grozno. Neki ljudi su čekali po tri tjedna ispred zgrade. Ima i onih koji su se vraćali natrag u zemlje iz kojih su došli...“, govori nam Palestinka izbjegla iz Sirije, nazovimo je – na njenu molbu – Fatma, a zatim dodaje - „u niti jednoj zemlji nisam vidjela da je potrebno toliko dokumenata kao u Njemačkoj. Ovo je zemlja papira“. Fatma je jedna od stotina tisuća izbjeglica koje su prošle godine došle u Njemačku. Na putu je, kao i mnogi drugi, prošla pakao. Iako su mislili da je Njemačka kraj njihovog pakla, njihove muke ipak još uvijek nisu gotove. Lupiga je u Berlinu posjetila nekoliko na brzinu sklepanih izbjegličkih domova, a smješteni su čak i u bivšem sjedištu zloglasnog Stasija, te razgovarala s ljudima koji su sve svoje napore uložili samo kako bi uspjeli dobiti azil u Njemačkoj, ali i ljudima koji im već mjesecima pomažu ne bi li im život bio što dostojanstveniji.

Taman dok je s pozornice u zagrebačkom parku Ribnjak jedna od govornica na ovogodišnjem Zagreb Prideu, govorila „ovdje su svi dobrodošli“, među okupljenima smo spazili pravog pravcatog svećenika „Ja sam gay, mene to nije stid reći, moj biskup zna da sam ja gay jer sam mu to rekao kad me je zaredio za svećenika - ali ja sam iz Hrvatske starokatoličke crkve koja homoseksualce smatra božjom djecom koju ne treba osuđivati“, rekao nam je svećenik Mario objašnjavajući nam kako se kao svećenik, ne osjeća prihvaćenim u LGBT zajednici. Želio je vidjeti reakcije, no osim začuđenih pogleda druge reakcije nije bilo. A već prije 15 sati ispred muzeja Mimara okupio se priličan broj ljudi. Obilazili su ih aktivisti i nudili standardnu opremu prosvjednika: zviždaljku, bocu vode, naljepnice za uspomenu, a onda su se odjednom pojavile i majice, i to besplatne – to je SDP iskoristio priliku za vlastitu promociju.

„Ovo je obaveza jednog Nijemca. Ostali više nisu Nijemci! Oni na zapadu, to su polu-muslimani! Oni su protiv normalnih Nijemaca“, oštro nas „brifira“ jedan od Pegidinih prosvjednika u masi sakupljenoj na drezdenskom Altmarktu, opremljenoj stotinama zastava, transparenata, merkelofobnih i ksenofobnih natpisa. Vidljiv je snažan prezir prema političkim strankama i prema medijima – parola Lügenpresse („Lažljivo novinstvo“) ovdje je betonirani aksiom i obrana protiv svih kritičara, sve u jednom. Masa plješće porukama s pozornice. Šarena je to skupina od dvije-tri tisuće ljudi, raznolike koreografije. Osim klasičnih njemačkih i saskih zastava, česte su one s nordijskim križem, ali u njemačkim bojama. „Tal der Ahnungslosen“ („Dolina neprosvijetljenih“) - tako su ostali istočni Nijemci podsmješljivo nazivali stanovnike Dresdena i okolice: to je bilo jedno od dva područja na kojima nije bilo moguće hvatati TV-stanice iz Zapadne Njemačke.

Stanove plaćaju 15 eura, imaju najmanju nezaposlenost u regiji, sve odluke donose zajednički, a internet im je besplatan – oni su stanovnici Marinalede, malog sela u srcu Andaluzije. Iako broji tek oko 2.700 stanovnika, ovo je mjesto poznato diljem svijeta zbog svog specifičnog društvenog uređenja, koje će neki pogrešno nazvati „socijalističkom utopijom“ ili pogrdno „tematskim parkom komunizma“. „Naše selo ne bismo mijenjali ni za što. Nemamo puno posla, ali ono malo što ima, guramo. Stanovi su jeftini. Imamo svega što nam treba, malo, ali imamo svega“, govore nam gotovo uglas dvije djevojke koje susrećemo na ulicama Marinalede. Na ulazu u selo nalazi se zgrada općine i kulturnog centra. Pored njih su i škola, igralište, bazen čiji su zidovi prebojani grafitima aktivističkih poruka. Sve je to izgrađeno u posljednjih dvadeset godina i javnog je karaktera, besplatno za korištenje, osim bazena koji se plaća tri eura godišnje.