LUPIGA U PRVOJ PRIJESTOLNICI ISLAMSKE DRŽAVE

Raka je danas najopasniji grad na svijetu

ritn by: Nikola Kuprešanin | 05.09.2017.
LUPIGA U PRVOJ PRIJESTOLNICI ISLAMSKE DRŽAVE: Raka je danas najopasniji grad na svijetu
Izlazim iz automobila i snimam dugu, eksplozijama deformiranu ulicu, koja nestaje u nedogledu. Džuan se nervozno osvrće, Fahid žustro raspravlja s vojnicima iz pratnje. Sklanjaju automobile s ulice, u garažu, u podnožju jedine očuvane zgrade. Požuruju nas unutra. Raka civilizacije, šerijatski mordor, orgija psihopatije, srce zla u svojoj najčišćoj, destiliranoj formi, utvrda najtvrđih, najopakijih ubojica iz Čečenije i Tunisa, posljednje utočište europskim i azijskim očajnicima koji su tu dopuzali iz svih krajeva posrnulog kalifata, ukopani, svjesnih da daljnjeg bijega nema. Čujemo nove eksplozije, počinje pucnjava. Paničare i vojnici koji su nas dopratili. Tek sad shvaćam kako uništena ulica koju sam snimao po dolasku vodi ravno prema ISIS-ovim položajima. ISIS koristi dronove igračke na koje vezuje ručne granate i specifično traga za novinarima. Samoubojice i snajperisti ciljaju reportere ako im se pruži prilika.

Dječak od nekih desetak godina pokazuje nam pištolj za pojasom. Nosi maskirnu uniformu sa prišivkom Sirijskih demokratskih snaga (SDF), službene vojske Rožave, nastale spajanjem kurdskih, arapskih, asirskih i drugih postrojbi. Stariji za to vrijeme toče mazut u naš Mitsubishi Pajero.

„To je vjerojatno sin komandanta. Otac mu dao uniformu i pištolj pa se pravi važan“, žuri s objašnjenjem Džuan.

„Ovo je arapska jedinica, njih obučavaju Amerikanci direktno. Imaju uređaje koji skeniraju zjenice i određuju dob. Sve maloljetne regrute su poslali kući“, pojašnjava nam.

Mučno mi je, okrećem glavu. Preko puta ovce brste usahli nogometni travnjak, iznad branki minaret. Pustoš. Nismo više na kurdskom području.

REPORTAŽA - REVOLUCIJA U ROŽAVI: Crvena utopija zapadno od Tigrisa

Ain Isa oslobođena je dvije godine ranije. Sada je tu smješten vojni stožer i privremeno sjedište civilne uprave za Raku. Američki savjetnici treniraju plemenske starješine vještinama demokracije. Čitavo područje u budućnosti će vjerojatno pristupiti Demokratskoj Federaciji Sjeverne Sirije, što je sterilan, politički korektni naziv za Rožavu, odnedavno službeno u upotrebi.

Mjesto gdje američki savjetnici treniraju plemenske starješine vještinama demokracije (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Zgnječene, smeđe ulice. Prema Raki tutnje vojni konvoji, u suprotnom smjeru prikolice s izbjeglicama. Iz pretrpanih kampova na sjeveru dopire plač i zapomaganje. Nema dovoljno vode, hrane i struje, nema dohrane za dojenčad. Ljudski gulaš kuha se u vlastitom znoju na pedeset plus stupnjeva. Svakog dana na zastrtim nosilima iz šatora iznose one najslabije.

Ovako izgleda pregaženi grad u zaleđu još živog rata. Vrućina topi asfalt, a zrak hladan od jeze, zaudara na traumu. Kako je tek na prvim linijama?

U press centru upisuju nam podatke u računalo. Traže kontakt našeg šefa, za slučaj da budemo neposlušni.

„Morate biti poslušni!“, danima ponavljaju Džuan i Fahid.

Mahmud nas je ranije upozorio da se držimo kurdskih jedinica, ne arapskih.

„Arapi su previše nemarni. Ne paze ni sebe, a kamo li će vas“, kaže.

Prisjećam se Mosula, priče o iračkim vojnicima koji bi u panici od pucnjave pobjegli i zaboravili novinare. Nemamo nikakvu predodžbu kako je izvještavati s prvih linija. Tješi nas podatak da do sada niti jedan novinar nije poginuo u pratnji kurdskih Narodnih obrambenih snaga, odnosno YPG-a.

Pancirke smo kupili još u Erbilu, u iračkom Kurdistanu. Po preporuci, kod nekog tipa na pazaru, u podnožju stare citadele. Taj nas navodno neće zajebati. Kupovina pancirke mučno je, odvratno iskustvo. Pojma nemamo o levelima ploča, o podstavi za šrapnele, o roku trajanja. Znamo samo moguće posljedice neznanja. Gledamo ponudu, čitamo deklaracije i ateste različitih kalibara, jeftine naljepnice koje svatko može printati. Razmišljamo zašto su ploče tako malene i kuda sve metak može ući. Rekli su nam da kupujemo samo američku opremu, eventualno francusku i njemačku. Pouzdani tip u dućanu sam je otpisao indijsku i kinesku robu na policama kao smeće. Pokušao nam je uvaliti srpske ploče, one su bolje od kineskih, ali odlučno odbijamo. Čovjek razočarano vrti glavom: „Hrvati, Srbi, zar vam ne dosadi ta mržnja?“

Satima se vozimo na jug, prašnjavom, razmrvljenom cestom. Slijedimo kombi YPG-a koji nas vodi u Raku. Morbidno ime grada, prikladno kultu smrti koji njime vlada. Raka je prvi grad koji su zloglasni islamisti proglasili prijestolnicom i jedina koja im je preostala nakon pada Mosula.

Raka je prvi grad koji su zloglasni islamisti proglasili prijestolnicom (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Raka civilizacije, šerijatski mordor, orgija psihopatije, srce zla u svojoj najčišćoj, destiliranoj formi, kazamat gdje se ljude svakodnevno bičevalo, kamenovalo, razapinjalo, strijeljalo, vješalo, probadalo kolcima na ulicama i trgovima.

Raka, grad bez vrata, tvornica bogalja, rezalište ruku i glava, bezdan smrti za osumnjičene homoseksualce koji su bacani s vrhova nebodera. U Raki su zaklani strani novinari u narančastim odjelima, u Raki je jordanski pilot Muath Al-Kasasbeh živ zapaljen u kavezu, dok su vrišteću lomaču prenosili na ulicama i trgovima, video zidovima uglavljenim između nabodenih, sasušenih ljudskih glava.

U Raki su djecu pretvarali u žive bombe, tjerali sedmogodišnjake da noževima kasape zarobljenike. U Raki su organizirane tržnice robova, tu su poput stoke prodavane i zlostavljane jezidske žene i njihova djeca, samo da bi na kraju, islužene, skončale na kirurškim stolovima, organa raspačanih na dark webu.

Raka je utvrda najtvrđih, najopakijih ubojica iz Čečenije i Tunisa, posljednje utočište europskim i azijskim očajnicima koji su tu dopuzali iz svih krajeva posrnulog kalifata, ukopani, svjesnih da daljnjeg bijega nema.

Na tu i takvu Raku, pakao na zemlji, najopasniji grad na svijetu, sada je nezaustavljivo udarao kurdski YPG pod zastavom Sirijskih demokratskih snaga, pomognut savezničkom zračnom armadom. Uništena sela satima promiču kraj ceste prema istočnoj strani grada. Kanali za vodu i zapuštene njive već su najavili blizinu Eufrata kada se apokalipsa konačno ogolila pred nama.

Toliko dugo buljimo u užas oko nas da nismo ni primijetili kako smo ušli u predgrađa. Doslovno nema ničega osim mrtvih blokova i vjetra koji tjera pijesak i prašinu. Pustinja ispire boje, pjeskari čađave olupine automobila, unakažene i pokidane zgrade i nogostupe.

Izlazim iz automobila i snimam dugu, eksplozijama deformiranu ulicu, koja nestaje u nedogledu. Džuan se nervozno osvrće, Fahid žustro raspravlja s vojnicima iz pratnje. Sklanjaju automobile s ulice, u garažu, u podnožju jedine očuvane zgrade. Požuruju nas unutra.

Doslovno nema ničega osim mrtvih blokova i vjetra koji tjera pijesak i prašinu (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com) 

Na vrhu stepeništa zamračena prostorija, desetak vojnika, Kurdi, Arapi, Europljani, odmaraju uz mobitele i tablete.

„Evo, našli smo ga...“, Džuan ponosno pokazuje mršavog, plavog Nijemca, jednog od ljudi s popisa koji smo mu jučer predali.

„Požurite, imamo petnaest minuta. Minobacači!“, kratko dodaje.

Mrštim se, ali nemamo vremena za rasprave. Dok vadim kameru, odjekuju udaljene eksplozije.

Nijemac isprva odbija intervju, ali Jerko ga uspijeva nagovoriti. Zove nas na terasu gdje nema žamora i gdje će njemu, slutim, biti manje neugodno. Čudimo se kako to da su predgrađa u dometu ISIS-ovih minobacača.

 „Predgrađa? Ovo je centar grada, nekoliko stotina metara dalje su ISIS-ove linije!“ odgovara, zabavljen našim izrazima lica.

„Ne brinite, iza ovog zida smo sigurni. Osim ako ga ne pogode raketnim bacačem, hahaha...“, potom će.

Proklinjem i zbunjenog Džuana i pancirke koje su ostale u Mitsubishiju. Namještam kadar i nastojim se skloniti od otvora u zidu. Zamišljam snajpere koji nas nišane preko puta ulice.

Robin, kako je Nijemcu ime, za to vrijeme gricka pistachio. 

„Ovdje sam da pomognem zaustaviti ISIS. Nakon svega što sam pročitao o njihovim zločinima morao sam nešto poduzeti. Oni su najveći monstrumi na svijetu. Stvari koje sam vidio svojim očima u Raki... Ne želim uopće pričati o tome. Srećom, neprijatelje uglavnom gledam kroz vizir. Ne zanima me politika ni ideologija, zanima me samo raditi svoj posao, ubijati džihadiste. Imam iskustva, dobro mi ide. Eliminirao sam ih desetak do sada. Možda i više“, referira nam Robin.


"Ne zanima me politika ni ideologija, zanima me samo raditi svoj posao, ubijati džihadiste" - Robin (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Opisuje borbe koje se uglavnom odvijaju noću. ISIS-ovi borci nisu nimalo nalik bezglavim fanaticima. Odlično su opremljeni, oprezni i promišljeni. Moderno, američko naoružanje pokrali su iz iračkih skladišta u Mosulu, količinu dovoljnu za dvije divizije, minimalno 30.000 ljudi. Kurdi nemaju ništa nalik tome. Ali, zato imaju koalicijsku zračnu potporu.

YPG uglavnom vrši ofenzivne operacije. Iza njih nastupaju arapske i asirske brigade i osiguravaju zauzeti teritorij. Lokalci bolje reagiraju na Arape, a razlika je i u kvaliteti boraca. Nedavno se pisalo o arapskim jedinicama koje su u žestokim okršajima jednostavno dezertirale i pobjegle iz grada.

„ISIS-ova taktika najviše se oslanja na samoubilačke zasjede, snajpere i mine. Da nema toliko mina, oslobodili bismo grad odavno. Ovako... Potrajat će mjesecima, sporo napredujemo", Robin ustaje i pokazuje nam neprijateljske položaje s ruba terase.

„Vidite onu zgradu tamo? Odatle napadaju već danima, rakete i snajperi. Jučer su se jako približili, ovdje su pogodili, vidite tragove?“, govori nam. 

Stoji na potpuno brisanom prostoru. Mi se držimo zaklona. Pokušavam se bojati, ali zapravo sam uglavnom frustriran što na snimci vidim žicu od mikrofona. Čudni prioriteti s obzirom na situaciju, ni ja ih ne razumijem do kraja.

Natrag u zgradi Robin moli Džuana da više ne dovodi novinare, ne želi se eksponirati. Čujemo nove eksplozije, počinje pucnjava. Fahid i Džuan sada već otvoreno histeriziraju. Paničare i vojnici koji su nas dopratili.

Trčimo niz stepenice prema automobilu. Tek sad shvaćam kako uništena ulica koju sam snimao po dolasku vodi ravno prema ISIS-ovim položajima.

Fahid staje na gas, žurimo kao da nas progoni horda bombaša samoubojica. Živcira me ovo naglo bježanje i tenzija koju njih dvojica nabijaju. Pokušavam se smiriti i malo zbrojiti u glavi.


Srušeni vodotoranj i oklopnjak koji dovozi ručak za ekipu na prvim linijama (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

ISIS koristi dronove igračke na koje vezuje ručne granate i specifično traga za novinarima. Trojica su ranjena u takvom napadu prošli mjesec. Samoubojice i snajperisti ciljaju reportere ako im se pruži prilika. Grupa novinara ranjena je u eksploziji automobila bombe, skrivenog u dijelu grada koji je odavno oslobođen. Novinarka YPG-a pogođena je u rame prije samo nekoliko dana. Agencija AFP povukla je svoje reportere iz Rake, procijenivši rizik prevelikim.

Mi se nismo stigli niti pošteno uplašiti, sve je već završilo. Osjećam da mi je netko oduzeo iskustvo. Mjesecima unaprijed bojao sam se tog straha i sad sam bijesan što je bilo uzaludno.

Kilometar kasnije zastajemo kraj kanala u podnožju srušenog mosta. Fahid se odlazi konzultirati s vojnicima u kombiju. Nije prošlo pet sekundi, nove snažne eksplozije tresu gradski centar iza naših leđa. To su vjerojatno zračni udari. Bez obzira, odmah ubrzavamo još kilometar dalje. Parkiramo uz razvaljeni blok jednokatnica, pred uništenim frizerskim salonom. Opet rasprava. Vojnici inzistiraju da moramo hitno napustiti Raku.

Palim cigaretu i gledam u pod. Vozili smo pet sati za petnaest minuta snimanja. To je valjda ta poslušnost o kojoj su nam govorili, to je cijena sigurnosti i besprijekorne statistike YPG-a.

Spremni smo za polazak kad nas Fahid ozareno poziva u frizerski salon. Cereka se dok štapom prebire po nečemu što izgleda kao hrpa prašnjave, crne vune. Isprva nam nije jasno što to pokazuje, onda shvatimo da je riječ o bradama. Nailazi patrola koja nam objašnjava kako džihadisti u panici briju brade i pokušavaju s civilima pobjeći iz grada. Upravo love jednog koji se presušio u ženu. Bizarni prizor potpuno briše napetost, svi se resetiramo.

 Vojnici nam objašnjava kako džihadisti u panici briju brade i pokušavaju s civilima pobjeći iz grada (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Napuštamo grad. Sunce nas stiže na stražnjem sjedalu Mitsubishija. Stres popušta, odjednom ćutimo palež, vruće je, primjećujemo znoj na odjeći. U daljini još uvijek čujemo eksplozije.

Razmišljam o onoj porušenoj ulici, na čijem kraju ISIS-ovi borci čekaju smrt. Napola živi zakopani, na pasjoj vrućini, u potpunom beznađu. Brett McGurk, glavni američki poslanik za borbu protiv ISIS-a, nedavno je izjavio: "Naša je zadaća pobrinuti se da svi strani borci ISIS-a u Siriji umru u Siriji. Tko se od njih nalazi u Raki, umrijeti će u Raki."

Mislim se, to su na koncu isto neki ljudi, ima među njima nepromišljenih. Zaletili su se, spalili putovnice i zapečatili svoju sudbinu. Sada će skončati poput insekata, stisnuti i zgnječeni u tim ruševinama. Nitko se neće spasiti. Zamišljam ih gladne, žedne, dok ih guta oganj, termalni udari razdiru im tijela, probadaju ih meci vlastitih zemljaka. I ne mogu si pomoći. Žao mi ih je.

Sljedeći dan idemo na zapadni front. Put je duži, cesta do temelja uništena. Zaobilazimo meteorske kratere avionskih bombi, Mitsubishi posrće i propinje se preko brazdi zgužvanog asfalta.

Ulazimo duboko u arapski teritorij, usijanu, bijelu pustoš. Razaranje je ovdje surovije, kao da se netko iživljavao divovskom motikom mrveći i sela i brda i mostove i kanale. Uz put šatori, deve i tanušne oaze prozirnog hlada. Djeca se kupaju u mutnim koritima otvorenih, betonskih vodovoda.

Nakon paukove mreže check-pointa stižemo u zelena predgrađa Rake. Nad glavama grme rotori Apachija, nadlijeću nas putem prema centru u potrazi za metama.

Odjednom vidimo ljude, životinje, kolone koje zaobilaze zdepasti oklopnjaci s crvenim petokrakama. Oduvijek me zanimalo kako opstaje život u ratnim zonama. Koncentrični krugovi koji okružuju epicentar smrti, zone normalizacije užasa i pokušaj kontrole kaosa.

"Snimajte revoluciju. Tamo, u pozadini, događaju se stvarno zanimljive stvari", preporučuju nam (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Kada smo pitali Mustafu Balija, direktora YPG press centra, što bi nam preporučio snimiti na frontu, jednostavno je odvratio da zaboravimo front.

"Snimajte revoluciju. Tamo, u pozadini, događaju se stvarno zanimljive stvari", preporučuje nam.

Lokalci neumorno podižu dva prsta u zrak, pozdravljaju vojsku. Robin nam je jučer otkrio kako ipak nisu svi sretni oslobodiocima. Mnogi zaziru od kurdske okupacije i čudnih, stranih svjetonazora koji dolaze s crvenim petokrakama.

Ponekad preživjeli psuju i proklinju vojnike. Čitavi kvartovi poravnati su artiljerijom i zračnim udarima. Cijena američke podrške stotine su stradalih civila. Ljudi gutaju strah i udišu smrt već godinama. Ovo što je sada došlo na red samo je veliko, stravično finale.

Pijemo čaj na terasi vile u predgrađu. Gosti smo jedinice Ženskih obrambenih snaga (YPJ) koja hvata predah nakon desetodnevne smjene na prvim linijama. Djevojke panično skrivaju cigarete pred kamerom, ne žele biti negativan uzor drugim curama.

Tako su mlade, pomišljam. Pitamo se jel' i njima netko skenirao zjenice.

YPJ je ženski pandan YPG-u. Rat je uveo Öcalanov feministički imperativ na velika vrata u ruralnu sjevernu Siriju. I naoružao ih do zuba. To je cijena emancipacije i za sada njena jedina nedvosmislena manifestacija.

Djevojke panično skrivaju cigarete pred kamerom, ne žele biti negativan uzor drugim curama (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

„Većinu zapovjednih pozicija u Raki drže žene. Ne znam ni jednog muškarca u vrhovnoj komandi. Ovo je ženska revolucija, milijun posto. Mnoge cure nisu znale ništa o svijetu prije dolaska u YPJ. Sada raspravljaju o politici, patrijarhatu, kapitalizmu, revoluciji u svijetu. Ne samo kurdske žene, nego i Arapkinje i Asirkinje“ tvrdi Kimberly Taylor, britanska volonterka koja se pridružila YPJ-u.

Tjedan dana ranije, u iračkom Kurdistanu, predstojnica ureda za strane medije iznijela nam je svoj pogled na socijalistički model koji „nameće PKK“: „Pogledajte molim vas te jadne djevojke, ubili su im svaku ženstvenost. Ni jedna se ne šminka, ne nose nakit, ništa! Naše vojnikinje paze na svoj izgled, kako bi se inače razlikovale od muškaraca?“

Pripadnice Pešmergi, vojske konzervativnog iračkog Kurdistana, uglavnom su predstava za medije. Fanatično inzistiranje PKK na feminizmu prisilio je ostale kurdske stranke na usvajanje, ili barem oponašanje, elemenata rodne emancipacije. Pogotovo kada su shvatili što voli zapadnjačka javnost.


Kimberly Taylor na vlastiti je zahtjev iz press centra premještena u borbenu jedinicu, a na povratak kući, u Britaniji, niti ne računa (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Kimberly je odlučna: „Ne izmišljam ove podatke, stvarni su baš kao i okršaji i ranjavanja i smrt. Odlazimo s puškama u borbu, tabletima koordiniramo zračne udare, uklanjamo mine, ginemo za ovu revoluciju. Bombaš samoubojica raznio se jednom pokraj moje postrojbe. Krv i kosti pljuštale su po nama, može li stvarnije od toga?“

Kimberly, bivša novinarka, na vlastiti je zahtjev iz press centra premještena u borbenu jedinicu. Ispravno je procijenila kako će time privući pozornost zapadnih medijaRevolucija u Rožavi osvanula je na naslovnicama najprestižnijih svjetskih publikacija. Zadovoljna je odlukom i cijenom rizika. Borbu YPJ-a smatra u potpunosti svojom, budućnosti vidi u diplomatskom i političkom angažmanu u partiji. Na povratak kući ne računa. Scotland Yard je tretira kao potencijalno opasnu militanticu bez obzira što su trenutno saveznici na terenu.

Dnevna rutina pozadinskih položaja donekle je ustaljena. Buđenje svako jutro u pet, doručak, čišćenje vile, održavanje oružja, kuhanje ručka, zajednička edukacija, čitanje i razgovor o političkoj situaciji. Eventualni problemi i nesuglasice rješavaju se zajedničkom raspravom. Djevojke su jako opuštene i srdačne. Igraju društvene igre, brinu o kućnim ljubimcima, uređuju frizure, šiju marame, dopisuju se na socijalnim mrežama.

Borbene smjene mnogo su fluidnije. Svaki odred samostalno odlučuje o taktici, potiče se inicijativa kadrova na terenu, što je doktrina PKK gerilaca. Ubijanje neprijatelja pitanje je prestiža, djevojke su vrlo kompetitivne po tom pitanju.

YPY
Djevojke planiraju borbene akcije na tabletu (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

„To je velika stvar, pogotovo za lokalne žene. Dugo su trpjele teror, sada konačno preuzimaju moć u svoje ruke. Arapkinje doslovno hrle u naše jedinice, što u konačnici pomaže i etničkoj integraciji. Ovo društvo se mijenja. Uveli smo građanski brak, ukinuli poligamiju. Nekidan smo jednom Arapinu zabranile da uzme drugu ženu, to je sada protuzakonito. Ljutio se, ali njegova žena se veselila. Žene u susjedstvu su slavile. One ne znaju ništa o revoluciji, ali znaju kako je živjeti u patrijarhatu i dosta im je“, rezimira nam situaciju.

U ratnim uvjetima izbor se uglavnom svodi ili na pregaču ili na pušku. Ironično, slobode koje uživaju u vojsci većina nije mogla sanjati u roditeljskom i bračnom domu. Mnoge zato biraju pušku.

Zapovjednica odreda, Rosel Amanus, mirno pojašnjava: „Pravi posao počinje nakon rata. Naša borba neće nikada prestati. Kada pobijedimo ISIS, kada uspostavimo egalitarno društvo u kojem će sva etnička, vjerska i rodna prava biti osigurana, kada Abdulah Öcalan bude slobodan, naš posao još uvijek neće biti gotov. Mnogo je potlačenih u cijeloj regiji, u cijelom svijetu. Ova borba će se nastaviti, jer ona je za sve njih.“

Kada pobijedimo ISIS, kada uspostavimo egalitarno društvo u kojem će sva etnička, vjerska i rodna prava biti osigurana, naš posao još uvijek neće biti gotov (FOTO: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com)

Sumrak na cesti za Kobane. Promatramo Eufrat velik i spokojan poput zalijeva. Na drugoj obali leži Manbiž, najzapadnija točka koju je YPG dosegnuo, forsirajući rijeku u jednoj od najtežih bitaka sirijskog rata. Klaonica u Manbižu posljedica je očajničkog pokušaja da se uspostavi koridor prema izoliranom kantonu Afrin na samom sjeverozapadu Sirije. Turska je tu ambiciju ubrzo presjekla tenkovima.

U usporedbi s Manbižom, bitka za Raku napreduje sporo i oprezno. Kurdi štede snage, nikome se ne srlja na metke i mine. Jednom kada ISIS bude poražen, prestaje i taktički brak između Rožave i zapada. To je vjerojatno glavni razlog za sporo napredovanje i kupovinu vremena, onaj koji nitko ne spominje rado.

Kurdski pokret nikada nije uživao takav međunarodni ugled i legitimitet, takvu vojnu silu i odlučnost. U isto vrijeme Rožavu na nišanu drže turska vojska i njoj podložne islamističke brigade, al-Qaida, ISIS, Asadov režima i Hezbolah, dok jedina veza sa svijetom vodi preko ambivalentnog i nepredvidljivog Iračkog Kurdistana.

Zapad je do sada mnogo puta izdao Kurde. Slavna je izjava Henryja Kissingera iz 1975. godine, u kojoj je pojasnio zašto su dotadašnje kurdske saveznike izručili genocidnom režimu Sadama Huseina: „Ne smijemo brkati tajne operacije s humanitarnim radom.“

Stotine tisuća Kurda skončalo je narednih petnaest godina u gudurama sjevernog Iraka. Mnogi preživjeli trajno su prognani i osakaćeni od posljedica bojnih otrova. Sjećanja su živa, budućnost Rožave neizvjesna i ta težina se osjeća u zraku. Bez obzira na svo iskreno samopouzdanje i revolucionarni optimizam.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nikola Kuprešanin/Lupiga.Com


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

    19.09.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

  2. BURE BARUTA: Indigo Slovenci

    19.09.2017.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Indigo Slovenci

  3. JEZA S PRISAVLJA: Ovo je kraj procesa transformacije HTV-a u nacionalističku i crkvenu freak platformu

    14.09.2017.

    Nataša Škaričić

    JEZA S PRISAVLJA: Ovo je kraj procesa transformacije HTV-a u nacionalističku i crkvenu freak platformu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije