REPORTAŽA

U zemlji koja traga za svojim imenom

ritn by: Hrvoje Ivančić | 13.03.2018.
REPORTAŽA: U zemlji koja traga za svojim imenom
Ciča zima spustila se nad grad, ali turisti i dalje mobitelima ciljaju makedonsko arhitektonsko čudo, kojemu kao da nema kraja. Nekoliko stotina ljudi okupilo se oko skopske kopije Slavoluka pobjede omotano makedonskim zastavama, a s velikih zvučnika trešte domoljubne makedonske pjesme dok se potpisuje peticija protiv promjene imena aerodroma koji nosi naziv Aleksandra Makedonskog. Dvije stotine i pedeset kilometara južnije nalazi se Solun – prijestolnica grčke pokrajine Makedonije. Mjere štednje Grke su donekle odvratile od noćnih izlazaka po restoranima, ali nikako i od prosvjeda vezanih za ime Makedonija. U razmaku od tjedan dana održana su dva velika prosvjeda: jedan u Solunu i drugi u Ateni. Na svakom se okupilo na stotine tisuća građana. Usijana atmosfera u kojoj se Makedonce na plakatima prikazuje kao velikog slavenskog medvjeda koji proždire grčki teritorij.

Glavni skopski trg krasi dvadeset i osam metara visoki „Ratnik na konju“ koji neodoljivo podsjeća na Aleksandra Makedonskog. Čak mu je i konj, Bukefal, isti kao iz povijesne priče. Svi ga naime i oslovljavaju povijesnim imenom. Kako jahača, tako i konja. S druge strane Vardara, odmah preko mosta spomenik je Filipu Makedonskom i prikaz njegove žene Olimpijade kako doji malog Aleksandra. 

Sin i otac u malenom kiosku prodaju rabljene vinilne ploče i knjige. Dečko pije prvu jutarnju kavu i puši cigaretu. Na nosu mu nataknute crne naočale po čemu neopravdano zaključujem da je sinoć pio. Pogledam prema spomeniku Aleksandru, pa prema mladiću i upitam ga zar nije to ipak malo pretjerano, taj kič i sve. 

„Ma kakvo pretjerivanje, to je naše pravo. Pogledaj“, kaže i ispruži mi knjigu koju je prethodno uzeo sa stalaže ispred kioska. Tema je, očekivano, povezanost antičkih Makedonaca s današnjim Makedoncima i njihovom kulturom. 

„Tu ti sve piše. Jasno je da su stari Makedonci pričali nepoznatim, drugačijim jezikom, da su došli sa sjevera. Eto ti, to je to, to smo mi“, uvjerava me.

Aleksandar Makedonski Skoplje
I jahača i konja svi oslovljavaju povijesnim imenom (FOTO: Lupiga.Com)

Pomislih započeti s kontriranjem o slavenstvu kao nečem što je nastalo u današnjoj istočnoj Rusiji, ali odustao sam. On je vodio riječ, a bio je nekako i simpatičan u tom dokazivanju pa sam kupio album od Leb i Sol, „Leb i Sol 2“. Povjerovao sam doduše kako će me krenuti uvjeravati da je Aleksandar, osvajajući silne gradove i kraljevstva srednje Azije zaista govorio „begaj be brat“.

Ciča zima spustila se nad grad, ali turisti i dalje mobitelima ciljaju makedonsko arhitektonsko čudo, kojemu kao da nema kraja. Pseudobarokni stil niče iza svakog ugla, upravo kao kulisa za sve što u zemlji ne valja, od ekonomije do unutrašnjeg uređenja. Tako se u nizu nalazi kopija Slavoluka pobjede. Fotografija je zbunila moje frankofone prijatelje na društvenoj mreži, kada su gledajući u nju prepoznali jedan od simbola svojih kolonijalnih gospodara. „Ne, to nije Pariz to je Skopje.“ U blizini je i mala kopija Brandenburških vrata, a ulicama prometuju crveni busevi na kat. 

Most civilizacija krcat je spomenicima istaknutih ljudi s ovih prostora, a kreće se naravno od antičke Grčke. Njih krasi umjetna patina, jer izgrađeni su tek prije par godina. Još se netko dosjetio u plitki Vardar ugurati tri ogromne drveno-betonske galije.

Bivši premijer Nikola Gruevski je navodno, putujući Europom, prstom pokazivao velebna zdanja i govorio što bi htio instalirati u Skopje. Kao da je u šopingu. Grad koji je stradao u razornom potresu 1963. godine može se podičiti modernističkom arhitekturom, koju je sad zasjenilo „još ljepše i još starije“ Skopje. Spoj autokratizma, populizma i inata Grcima zbog njihovog neslaganja s imenom države, dovela je do spomenutih intervencija u prostoru koje nova vlada Zorana Zaeva pokušava donekle korigirati. 

Galije Skopje
Da ugođaj bude "potpun" tu su i tri ovakve galije (FOTO: Lupiga.Com)

Grčka tvrdi da je odabir imena zapravo uzurpacija njezine povijesne baštine i pokazatelj teritorijalnih pretenzija prema grčkoj pokrajini Makedoniji u kojoj je bilo središte Aleksandra Velikog, vladara iz 4. stoljeća prije nove ere. Spor zbog imena priječi Makedoniji put prema članstvu u NATO savezu i Europskoj uniji. Dosad je službeni naziv glasio Bivša jugoslavenska republika Makedonija, ali to ubuduće neće biti moguće. 

Na putu za susret s Jovanom Dimoskim, vlasnikom izdavačke kuće PNV publikacije, nailazim na prosvjed tik do kopije Slavoluka pobjede. Nekoliko stotina ljudi okupilo se omotano makedonskim zastavama, a s velikih zvučnika trešte domoljubne makedonske pjesme dok se potpisuje peticija protiv promjene imena aerodroma koji nosi naziv Aleksandra Makedonskog. Novoizabrani premijer najavio je da će i autocestu prema Grčkoj nazvati „autocestom prijateljstva“.

„Pa ja lično nemam nikakvih prepreka u odnosu s Grčkom i ne poznajem nekoga tko ih ima. Putujemo slobodno u schnegen zonu, znači i u Grčku, samo što tamo ne vrijede naši pasoši nego neki smiješni listići. Ekonomska suradnja isto postoji, Grci su vlasnici velike trgovačke marke u Makedonija VERO, posjeduju najveću banku, Stopansku banka. Do sad nije bilo zračne linije jer Grci nisu htjeli da se skopski aerodrom zove Aleksandar Veliki. Jedini problem je ono što se naziva Euroatlanska integracija. Ja to posmatram na dvije razine. Ono što želim i ono što se mora. Recimo, ja lično ne želim da Makedonija bude dio nikakvog vojnog saveza kao sto je NATO pakt, ali istovremeno vidim što se događa i znam da moja mala država mora da zauzme 'pravu stranu'. Europska unija kao ideja je ok, ali nisam siguran gdje 'vozi', no za male ekonomije poput naše može biti samo pozitivno“, kaže mi Jovan. 

U zemlji kojoj je tranzicija donijela već poznate darove u obliku klijentelizma, lošeg pravosuđa, ovisnosti o uvozu, kvalitetni i obrazovani ljudi odlaze uglavnom u Njemačku i druge zemlje u potrebi za boljom dnevnicom. Uz sve to prisutni su i sporovi sa susjedima

„Makedonija nema sporove, ali skoro svi susjedi imaju nekakav problem i to traje kroz cijelu istoriju. Srbija ne priznaje Makedonsku pravoslavnu crkvu. Bugarska ne priznaje da smo mi zaseban narod nego kažu da smo Bugari. Grci, već znate. Albanci sanjaju veliku Albaniju koja obuhvata i trećinu Makedonije. Ali ovakve međunarodno priznate sporove, kao što je ovaj s Grčkom, nemamo“, objašnjava Jovan.

Prosvjed Skopje
Zadnjih tjedana Makedonci su više puta prosvjedovali zbog najave promjene imena (FOTO: Hina/EPA/Georgi Licevski)

Iako podaci variraju, otprilike 200.000 Makedonaca ima bugarsko državljanstvo, a to znači i državljanstvo Europske unije koje je mnogima primamljivo. Bugari su pasoše dijelili šakom i kapom, ali uvjet je prijava na bugarskoj adresi. Zbog takve je prakse na istom kućnom broju u pograničnim gradovima prijavljeno na tisuće ljudi. Jednostavno ti dodjele jednu od raspoloživih adresa. 

Odnose s Bugarskom komentira mi povjesničar i književnik Slavcho Koviloski

„Vidi, bugarska historiografija u načelu se potpuno suprotstavlja makedonskoj u odnosu na povijest do sredine 20. stoljeća. Ovisno o političkoj situaciji tamo, nisu prepoznavali ili priznali Makedonce. Zašto je to tako i za koju svrhu, to je tema šireg razgovora. To je njihov unutarnji rad i potpuno je legitimno da svaka država razvije svoju posebnu obrazovnu i znanstvenu politiku. Međutim, nije u redu kada u današnjim uvjetima, razvijenoj državi s identitetom, govorite što treba promijeniti iz svoje povijesti, bilo da se radi o Bugarskoj, Grčkoj, Srbiji ili nekoj drugoj zemlji. Stoga mi nije jasno kako će se izgraditi povjerenje kako bi se napisala zajednička povijest između Makedonije i Bugarske, kada Bugari ne priznaju Makedonce kao narod. Oni prepoznaju državu, ali ne i narod. Inače, pod različitim okolnostima, takve pothvate treba prihvatiti širokim rukama. Makedonska povijest pomiješana je s bugarskom, srpskom i grčkom, ali ostaje različita od njih“, objašnjava Koviloski.

Povijesna regija Makedonija, odnosno današnja zemljopisna, podijeljena je između Republike Makedonije (Vardarska Makedonija), Grčke (Egejska Makedonija) i Bugarske (Pirinska Makedonija). U prvim stoljećima po doseljenju Slavena, povezanost s centrima pravoslavlja na jugu, u Solunu je očita jer upravo iz tog grada Čiril i Metod kreću na sjever s namjerom pokrštavanja. Bizantski Grci u Ohridu osnivaju školu i stvaraju prvi slavenski glagoljički alfabet. U to vrijeme, ali i stoljećima kasnije, teritorij kojeg danas nazivamo Makedonijom nalazi se unutar Bugarske države, a u jedno vrijeme postaje i središtem srpskog Dušanova carstva, zbog čega će se kolokvijalno nazivati i Zapadnom Bugarskom odnosno Južnom Srbijom. 

U Balkanskim ratovima i tijekom Prvog Svjetskog rata Makedonija je anektirana od Srbije, a potom od Bugarske da bi se tijekom Prve Jugoslavije počela provoditi jaka srbizacija cijelog teritorija tada poznatog kao vardarska banovina. Unutar socijalističke Jugoslavije Makedonija poprima današnje granice, dobiva ime i status republike, a razvijaju se zaseban jezik i identitet drugačiji od bugarskog. Grcima nikako nije bilo drago zbog imena jer ih je upućivalo na moguće teritorijalne pretenzije na njihovu istoimenu regiju. 

Aerodrom Skopje
Aerodrom Aleksandra Velikog odlazi u zaborav (FOTO: Hina/EPA/Georgi Licevski)

Tijekom građanskog rata u Grčkoj, od 1944. do 1949. godine, Makedonci, grčki i slavenski, sudjelovali su u komunističkom otporu kojeg je oružjem i logistikom podupirala Jugoslavija. Po svršetku rata, pobunjenici su protjerani u Jugoslaviju i Bugarsku, ali je kasnije povratak u Grčku dopušten samo onima koji su se izjašnjavali kao Grci. Spor oko imena nastavlja se odmah po nezavisnosti Makedonije, 1991. godine.

Sad već davne 2008. godine našao sam se u Ohridu sasvim slučajno. Bilo je vruće ljeto, turisti su šetali gradom i uz obalu razgledavali centar slavenske pismenosti i kulture. U gradu je mala suvenirnica koju vodi gospođa Blagorodna, a zapela mi je za oko prvenstveno zbog drevnih artefakata i starih knjiga poslaganih uz zidove i na policama uz prozor. Nikad neću zaboraviti izraz na licima grčkih turista koji su prolazeći pored suvenirnice zastali pored glinenog tanjura na kojemu su ucrtane granice Makedonije, uključujući i grčki dio, te lik Aleksandra Makedonskog s natpisom na ćirilici. Iskazali su duboko negodovanje i bijes. Blagorodna je međutim imala spremno objašnjenje o drevnom porijeklu Makedonaca i kako čak i plemena sjevernog Pakistana, do kojih je stigla Aleksandrova vojska, imaju istu narodnu nošnju kao i seljaci u okolici Ohrida. Upotpunila je to darom etnološke studije na tristotinjak stranica. 

Povjesničar Slavcho Koviloski smatra da je pitanje identiteta vrlo složeno

„Ako danas povezujemo Makedonce samo s antikom, gdje je onda slavensko naslijeđe, na kojem jeziku danas govorimo? Ako naglašavamo samo slavensku stranu, moramo se zapitati, što je s tim domorocima, da ih zovemo drevnim Makedoncima? Nestaju, utopljeni u more? Pa čije ime sada nosimo? Ono što se danas događa nije novo, samo moramo pažljivo pročitati povijest. Na primjer, u 19. stoljeću, u vrijeme romantike na teritoriju Makedonije niz različitih pisaca i folklorista bilježi brojne narodne pjesme i priče koje govore o Filipu i Aleksandru, neki ih čak nazivaju 'slavenski kraljevi'. Takvi slučajevi nisu zapaženi u Grčkoj sve do stvaranja grčke države i stvaranja ideje Velike Grčke. Taj je dio nedostajao u makedonskim udžbenicima od 1945. do 1991. godine, pa je nastao diskontinuitet glede proučavanja antike. Po mom mišljenju, jednostrano tumačenje povijesti nije u redu. Nema ni jednog čistog naroda na svijetu, to je fašistički pogled“, kaže Koviloski, primjećujući kako su svi moderni narodi sastavljeni od skupine plemena i naroda koji su, međusobno izmiješani, formirali zajednički identitet. 

Koviloski objašnjava i kako je Josip Broz Tito makedonsko pitanje iskoristio za pritisak na Grčku, ali kako to nije spriječilo Grke tijekom građanskog rata da unište makedonska sela na teritoriju Grčke i protjeraju Makedonce od tamo

„Kasnije, nakon mnogo godina, ovi protjerani Makedonci koje nazivamo Egejcima, htjeli su se vratiti u svoju domovinu, ali budući da su registrirani kao takvi, grčke vlasti im nisu dopustile povratak. Inače, Jugoslavija je davala mnogo prilika za Makedonce iz tadašnje Socijalističke republike Makedonije. Jugoslavija je bila regionalna snaga i stajala je iza svojih građana. Problem je nastao raspadom bivše države i proglašenjem Republike Makedonije kao neovisne, jer, prije toga, Grci su razdvojili pojam Makedonija. Kod njih se regija pod nazivom Makedonija pojavila 1987. godine, novom teritorijalnom raspodjelom, što me vraća na pitanje makedonskih težnji onome što Makedonci nazivaju Egejskom Makedonijom, a ulazi u Grčku. Grci upozoravaju na neki makedonski iredentizam. Kakvih teritorijalnih pretenzija Makedonija ima s dva milijuna stanovnika i 10.000 vojnika protiv jedne jake Grčke, koja je usput članica NATO-a? Te su teze samo populizam i fraze koje daju političke bodove“, rezimira Koviloski svoje viđenje stvari.

Dvije stotine i pedeset kilometara južnije od Skopja nalazi se Solun – prijestolnica grčke pokrajine Makedonije, između ostalog i rodno mjesto oca turske nacije Kemala Mustafe Atatürka. U milijunski grad Makedonci svraćaju u vikend šoping, a neki i na godišnji odmor tijekom ljetnih mjeseci. 

Grčka prosvjedi
Ogromni grčki prosvjed u Ateni - "Macedonia is Greece" (SCREENSHOT: YouTube)

Mjere štednje Grke su donekle odvratile od noćnih izlazaka po restoranima, ali nikako i od prosvjeda vezanih za ime Makedonija. U razmaku od tjedan dana održana su dva velika prosvjeda: jedan u Solunu i drugi u Ateni. Na svakom se okupilo na stotine tisuća građana

Prosvjede su pohodili i pripadnici ekstremno desne stranke Zlatna zora, a govorom u Ateni se istaknuo slavni kompozitor Mikis Teodorakis, poznat po baletu "Grk Zorba". Sve u svemu, usijana atmosfera u kojoj se Makedonce na plakatima prikazuje kao velikog slavenskog medvjeda koji proždire grčki teritorij. U nedostatku vanjskog neprijatelja, kojeg svaka nacija traži, Grčki su se populisti obrušili na malu Makedoniju. Turska je očito postala passe

Panos Theodoridis, arhitekt specijaliziran za restauraciju spomenika, pjesnik i prevoditelj na makedonski slučaj gleda iz drugačije perspektive. 

„Makedonski slučaj zapravo ocrtava srpsko-bugarske teritorijalne pretenzije. Bugarska se uzdiže tijekom 1860-ih, traži nezavisnost od Otomanskog carstva i vlastiti kulturološki identitet. U tom joj puno pomažu Rusija i Pruska. Poslije mira u Svetom Stefanu priznata je velika bugarska zona interesa, od Crnog mora do Jadrana. S tim se pojavila i reakcija Srbije, Grčke i Albanije uz podršku Britanije, Francuske i Italije. Termin 'geografska Makedonija' predstavljen je od zapadnih sila i novonastalih balkanskih nacija koje u tom trenutku teže teritorijalnom proširenju, a napose Bugarska. Poslije Drugog svjetskog rata Tito uspostavlja novu naciju, takozvanu Makedoniju, umjesto npr. Južne Jugoslavije ili Zapadne Bugarske. Grčka se jednostavno protivi uporabi imena Makedonija bez ikakvih drugih pretenzija na teritorij i na narod, ali nacionalistički ekstremni su ponekad preglasni s obje strane“, viđenje je Theodoridisa.

Koliko su prošlost i uporaba termina u različitim kontekstima bitni za nacionalno biće objašnjava profesor povijesti na sveučilištu u Solunu, Basil C. Gounaris.

„Takve teme zgodno dođu domaćoj politici. Ujedno treba imati na umu da se u Grčkoj povijest nadvisuje nad politikom. Naša je država stvorena na povijesnim temeljima, antičkim korijenima. U Grčkoj je prijetnja prošlosti puno gora od propitkivanja aktualnih političkih procesa ili čak same budućnosti. Što je Grčka bez svoje antike i kako Makedonija može iz toga biti izuzeta? Slaveni imaju apsolutno pravo nazivati se slavenskim Makedoncima, ali nikako na monopol imena koje se u Bugarskoj i Grčkoj koristi u jednom sasvim drugačijem kontekstu. Pitanja koja se provlače uz samo ime Makedonija su i problemi razmjene/protjerivanja stanovništva poslije Grčkog građanskog rata. Zaista je točno da je na tisuće slavenskih komunista pobjeglo ili protjerano u Jugoslaviju, jednako kao što je npr. tisuće Grka odselilo iz prve Jugoslavije u Grčku. No što sad, sedamdeset godina kasnije treba napraviti? Vratiti ih? Što sa stotinama tisuća Turaka koji su preselili iz Makedonije u Tursku 1922. godine i stotinama tisuća Grka koji su iz Male Azije preselili u Makedoniju?“, pita se ovaj sveučilišni profesor povijesti, pokazujući tako da se ovdje radi o vrlo kompleksnom pitanju za koje rješenje neće biti lako pronaći.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/EPA/Georgi Licevski


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NEŠTO BI VAM REKLA: Izgubljeni šušur

    24.04.2018.

    Boba Đuderija

    NEŠTO BI VAM REKLA: Izgubljeni šušur

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Kako je počeo treći svjetski u mom dnevnom boravku

    20.04.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Kako je počeo treći svjetski u mom dnevnom boravku

  3. OTETO IZ TMINE: Vojislav Šešelj na kratkom lancu

    19.04.2018.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Vojislav Šešelj na kratkom lancu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije