Ako odete na sajt Memorijalnog centra Srebrenica, mogli biste naići na publikaciju pod nazivom „Smjernice za tačno izvještavanje i govorenje o genocidu u Srebrenici“ uz napomenu da se radi o „zvaničnim“ smjernicama. Te je „smjernice“ na zahtjev ove institucije napisala Melina Borčak. Ovako je Borčak predstavljena na kraju publikacije: „Novinarka i autorica dokumentarnih filmova čiji su radovi objavljivani u vodećim međunarodnim medijima, uključujući CNN, arte i Der Spiegel. Autorica je bestselera 'Mekka hier, Mekka da', koji analizira kako jezik i mediji (re)produciraju antimuslimanski rasizam. Pored preko 15 godina iskustva s radom u klasičnim medijima, radi i direktno za svoju zajednicu od preko 100.000 pratilaca na različitim društvenim mrežama.“

Elem, kada krenete da čitate te smjernice možete se susreti s vrlo zanimljivim sadržajem. Na primjer, autorica nam sugeriše da se za žrtve i preživjele genocida koristi termin „Bošnjaci“, te zatim jasno navesti da su muslimani. Potom daje uputstvo kako nazivati i druge etničke grupe u BiH: „Najbolje je pitati osobu lično, jer mnogi antinacionalisti radije koriste historijski tačne nazive poput 'bosanski katolici' ili 'bosanski pravoslavci', umjesto 'bosanski Hrvati' i 'bosanski Srbi'. Također, ne zaboravite da zemlju čine i bosanski Jevreji, bosanski Romi, kao i druge grupe.“

Uzmete li bilo koju presudu Tribunala u Hagu vidjećete da oni isključivo koriste termine bosanski Srbi, Hrvati i Muslimani, što bi ovaj sud trebalo da svrsta u saradnike negatora genocida, a samim tim i desničare.

Da autorica ima problem sa logičkim zaključivanjem (ili je u pitanju nešto drugo), najbolje govori primjer da su žrtve u Srebrenici Bošnjaci (etnička pripadnost), muslimani (vjerska pripadnost), a da su genocid izvršili „bosanski pravoslavci“ (vjerska pripadnost), a ne „bosanski Srbi“ ili samo „Srbi“. Pošto je Srbima i Hrvatima oduzela etničku pripadnost, a ostavila samo vjersku, to Borčakovoj ne smeta da etničku pripadnost da bosanskim Jevrejima i Romima. 

Autorica nam samouvjereno određuje da rat u Bosni i Hercegovini isključivo zovemo agresija ili agresorski rat. Potom dodaje kako je ova razlika važna: „Okarakterisati rat kao građanski nije samo činjenično pogrešno, nego i pomjera fokus i odgovornost sa Miloševića i Tuđmana, potkopava odgovornost i iskrivljuje historiju. Također umanjuje pravne i političke implikacije rata za međunarodne aktere, uključujući one koji su posvećeni očuvanju međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima.“

Vidite kako je sve jednostavno u Bosni i Hercegovini i tačno mi je žao istoričara, i dokazanih prijatelja BiH, Hrvoja Klasića, Dubravke Stojanović i Edina Omerčića, koji su u jednom gostovanju 2023. godine u sarajevskom studiju N1 televizije kazali da je pogrešno i banalno rat u BiH, pa i u bivšoj Jugoslaviji, svoditi na pitanje je li bila agresija ili nije. Klasić tada kaže, a ostali se slažu s njim: „Da, ako su oni koji su protiv toga da je bio građanski rat, bojim se da time, na neki način, aboliraju domaće stanovništvo. Ispada, nas su Srbi napali iz Niša, Valjeva, ili ne znam u … Ne, ne, ja mislim da je stanovništvo koje je živjelo ovdje, i u Tuzli, i u Zenici, Tešnju, i u Mostaru, i oni koji su živjeli u Kninu, takođe su trebali snositi dio odgovornosti. Dakle, ako kažemo da je bila agresija, aha, ljudi iz Valjeva su krivi. Ne, moramo se suočiti s time.“

Nadalje, autorica u „smjernicama“ naglašava da se takođe koristi sljedeća sintagma - „posljednji genocid nad Bošnjacima, od 1992. do 1996. godine, i jasno naglasite da je genocid počinjen u cijeloj zemlji“. Prema ovome, Bošnjaci su preživjeli više genocida.

Što se tiče genocida od 1992. do 1995. godine o tome se da razgovarati, jer istina je da postoje presude za genocid kod sudova u Njemačkoj za opštine Doboj, Foču, Kotor Varoš i Osmaci, kao što postoji i presuda iz 1995. godine u Sarajevu za genocid u Prijedoru (o čemu sam već pisao ovdje), ali Tribunal u Hagu, kao i domaći poslijeratni sudovi, presudili su samo genocid u i oko Srebrenice. 

Potom Borčak dodaje „ali čak i da nijedna od ovih historijskih presuda nikada nije postojala - ideja da se zločin može smatrati genocidom samo ako ga međunarodni tribunal tako prizna je jednostavno netačna“.

Bilo bi dobro da se novinarka konsultuje sa svojim poslodavcem, odnosno naručiocem „smjernica“, doktorom Emirom Suljagićem, koji je onomad u kontekstu sadašnjeg rata u Gazi kazao Suljagić da se suzdrže od međusobnog optuživanja za genocid, navodeći da, iako se taj izraz olako koristi, „genocid se dokazuje na sudu (…) a ne na X-u i Facebooku”.

Izgleda da genocid ipak jeste stvar sudskih presuda. 

Sad malo o ličnim imenicama i kako ih koristiti. „Republika Srpska nije republika, već entitet unutar Bosne i Hercegovine. Nazivati je republikom jednako je netačno kao nazvati Kaliforniju pokrajinom, prefekturom ili kantonom. Također, samo zato što su Kalifornija, Bavarska ili Uttar Pradesh države, to ne znači da su nezavisne države ili zemlje. Ni RS nije republika“, piše novinarka Borčak pa odmah zatim daje rješenje - „entitet RS, dio Bosne gdje su skoro svi Nesrbi ubijeni ili protjerani”.

Ustav BiH u članu 1. pod stavkom 3 jasno kaže „Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljem tekstu "entiteti")“ i malo je nepristojno da nam novinarka objašnjava kako je treba zvati.

Elem, ima ovakvih primjera još dosta, slobodno se uvjerite sami, ali se ovaj tekst već odužio. Pa da zaključimo, sasvim je jasno da je novinarka Borčak vrlo patriotski, a to kod nas obavezno znači i neprofesionalno, pristupila pisanju priručnika kako treba pisati o genocidu u Srebrenici, ali ono što je važno naglasiti je da su njene smjernice potpuno u skladu sa narativom koji u ovom trenutku dominira među Bošnjacima i koji će svakoga ko odstupi od te priče proglasiti četnikom, ustašom, lošim Bošnjakom i negatorom genocida. Pa šta vas od toga zapadne.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.