Motovun nije samo filmski festival, iako tamo zaista možete pogledati “brdo filmova” kako se hvale organizatori. Motovun je pre svega žurka. Bude po nekoliko svirki po danu i noći, ne sumnjam da je zabava dobra i u kampu i možete se lepo provesti, a da ne pogledate nijedan film. I ta zabava traje zaista od sumraka do svitanja, bez prekida. Motovun je i “mamipara”, ali nije ni bezobraznija ni perfidnija “mamipara” od bilo kojeg drugog turističkog mesta. Motovun ima svoje turiste, nevezano za festival, pa je simpatično gledati kako se smenjuju “dnevne” ture sredovečnih izletnika sa “noćnim” turama kojima dominira omladina. Shodno tome su usklađene i cene: ko hoće suvenire, tartufe i bisku, to će i platiti. Za ostale postoje štandovi sa fast foodom i osveženjem, čak i jedna prodavnica u kojoj je stalno gužva. Sve je malo skuplje nego u nekom većem gradu i to je faktor sa kojim treba računati: upravo zato što je malo, a ne mnogo skuplje, lako je raspustiti se.

Konačno sam tu, na vrhu planine koju s divljenjem gledam od djetinjstva. Sjećam se kako smo svakog ljeta u crvenoj Zastavi zavojitim serpentinama prelazili preko Velebita na putu za more. Strah od visine nestao bi čim bismo došli do prve okuke iza koje bismo brat i ja ugledali more i to popratili glasnim uzvicima kao da smo otkrili Ameriku. I sad je tu, kao na dlanu, bliska, pripitomljena golema planina. Vjetar ovdje gadno puše jer ipak je ovo točka na kojoj se susreću dvije različite klime, sredozemna i planinska. Za uspon nam je trebalo pet sati, a do planinskog skloništa Struge još je dva sata hoda pa se nismo dulje zadržavali. Većim dijelom hodamo po nanosima snijega koji su negdje duboki i više od trideset centimetara. Iako sunce prži i mjesec je svibanj, snijeg je na sjevernim padinama iznad 1.500 metara uobičajen za ovo doba godine.

Slušajući reakciju nepregledne mase na ledini u srcu Austrije, na čijim su glavama titrali plastični rogovi, jedan kolega je zlobno konstatirao: ovako šutljive većine u ovim krajevima nije bilo zadnjih 70 godina. U tom je trenutku trajala kratka pauza između dvije pjesme, negdje u sredini dvosatnog seta australskih rock velikana. Prijatelj se nadao da je razlog za relativni muk 115.000 svjedoka zapravo šokiranost onime što je dopiralo sa šezdesetmetarske bine: jedna od najboljih živih izvedbi koje je ovaj bend isporučio zadnjih godina. Bio je to i službeno najposjećeniji koncertni događaj u povijesti Austrije - punokrvni i neposustali rock'n'roll, čiji je tempo diktirao djed u osnovnoškolskoj uniformi. Ako nije neumjesno parafrazirati jednog poznatog hrvatskog muzičkog kritičara: vidio sam Sotonu - zove se AC/DC.

Zbog velikog broja ubijene djece, i činjenice da su svi stambeni objekti porušeni u krvavom pohodu SS-ovaca i četnika, Lipa je uz Lidice u Češkoj i Oradour sur Glane u Francuskoj, zabilježena u knjizi Organizacije ujedinjenih naroda kao jedno od tri mjesta koja su potpuno uništena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Danas u centru Lipe o toj tragediji svjedoči nekoliko ruševina i spomenika, rasutih na uzvisini s koje se prostire pogled na ostatak sela. Smještena 28 kilometara od Rijeke, na staroj cesti koja spaja Rijeku s Trstom i Ljubljanom, Lipa se danas po malo čemu razlikuje od okolnih naselja koje obilježava pitoreskna pučka arhitektura. Da nije posebnoga dana, malo što bi sugeriralo da je prije sedam desetljeća ovo mjesto prestalo disati.

Bili smo u Jasenovcu, na obilježavanju 70. godišnjice juriša logoraša u slobodu. Bili smo na polju na kojem je svaka stopa natopljena ljudskom krvlju. U proboj je krenulo njih šest stotina. Oko 90 ih je ostalo živih. Bili smo u Jasenovcu, na strašnom mjestu ustaških zločina, da odamo počast mrtvima i da poručimo živima da ćemo se boriti kako se fašizam u ovoj zemlji nikad ne bi ponovio. Premijer Zoran Milanović napokon je održao govor kakav priliči državniku. I on i drugi govornici upozoravali su na fašizaciju društva. Predsjednica države u Jasenovcu na komemoraciji nije bila. Na spomen njezinog imena čuo se glas negodovanja. Predsjednica nije došla, ona će se svojim simpatizerima obratiti na Bleiburgu.

„Evo, tu je rođen Branko Ćopić“, pokazuju nam mještani Hašana, podgrmečkog sela, hrpu kamenja za koju se teško može i pretpostaviti da je nekada bila uobličena u nešto što je ljudskih ruku djelo. Nema tamo već dugo ni sljeza ni bašte, kao što ni u obližnjoj školi nema magareće klupe, izgorjela je, kažu, u ratu. Tik uz hrpu kamenja nalazi se druga kuća, odnosno ono što je od nje ostalo - tek dva zida - gdje su seljani, valjda, od srama, okačili tablu s natpisom „Kuća Branka Ćopića“. Svi ovdje znaju za deda Radu, mačka Tošu, psa Žuću, poljara Lijana ili strica Nidžu, a selo, kažu, ni asfalta ne bi vidjelo da im nije Ćopića. Kako je nekada izgledala kuća s baštom sljezove boje govore nam požutjele fotografije koje domaćini iznose pred nas.