Donosimo vam krasan i romantičan putopis našeg suradnika i prijatelja, pulskog Zagrepčanina i zagrebačkog Puljanina Marina Goleša. Što nam je potrebno za ovo putovanje: Marinu i Ani trebala su dva tjedna, a nama će biti dovoljno pet minuta, malo mašte i dobrog raspoloženja. Zajedno letimo do Damaska, pa noćnim vlakom za Latakiju i na koncu taksijem do prenoćišta. Pojas ne pokušavajte vezati, jer taksist će vam odrješito reći - "No pojas, no!" Potom ćemo obići križarske utvrde, skočit ćemo stopom do Aleppa, vidjeti napuštene ruševine bizantskih gradova, sela i naselja, upoznati ljude i običaje, granične prijelaze i neizbježne organe reda ... Lutat ćemo s revnim desetogodišnjim vodičima, razgledati poznate ruševine u Palmiri, ali tek nakon što dočekamo izlazak sunca. Ukratko, bit će to jedno krasno putovanje. Srdačno vas pozivamo da nam se pridružite

Poput Mordora vraćam se srednjoj Bosni tražeći odgovor na samo jedno pitanje: što je to, u duhovnom smislu, poharalo Bosnu, kakav to kijamet duše koji učini da te zemlje preuzeše jednu, prema mom mišljenju, odveć neprirodnu doktrinu – uzdaj se u se i u svoje kljuse. Ovoga smo puta posjetili odavno napušteni i zarasli kraljevski grad Bobovac. Pokušavam zamisliti ljudski lik koji je u Bobovcu proveo čitav svoj život samo kako bi se sačuvao od pogibelji, a evo mene na tom istom mjestu na kojem neću provesti dulje od jednog sata i potom zapalit na ćevape put Kaknja. Odlučismo opet obići Bosansku dolinu piramida (BDP), gdje se izlažemo sumnjičavom pogledu aktivista, a potom tragom stare Čolićeve pjesme krenusmo od Podlugova prema Brezi i dalje put Vareša. Dokle je „vozom“ mogla ići ta djevojka „s plavom kapom“ koja je „stresla snijeg sa svoje kose“? Danas dalje od Breze sigurno ne, jer prema Varešu „vozovi“ više ne voze. U Varešu smo naišli na zanimljivog sugovornika. Mujo pozdravlja svakog tko prođe, svi znaju Muju. U sat vremena prepriča muku i jad ovoga grada, a kaže nije problem što su većina današnjih stanovnika Vareša Bošnjaci, već to što su Mujina generacija, a Mujo je prevalio šezdesetu. Put završavamo na borbi bikova u zaseoku s hrvatskim življem ponad Kaknja i odlučujemo se pohrvati s tom bosanskom mukom – izvornom muzikom, šargijom i neobično energičnim i nepreciznim dvoglasjem

Svi smo mi pomalo Odiseji ako putujemo iz strasti, iz čudnog, drugima rečenog razloga da posjetimo nešto, vidimo nekog, a za koje se kasnije pokaže da nisu vrjedniji od samog putovanja. Cres sam oduvijek doživljavao mistično. Njegove mitski zračeće obale bile su mi privlačne još od najranije mladosti. Pogled na Cres je održavao metafiziku koju sam proučavao, pitanja postanka, slobode i lijepog, stvarao je one lijepe misli koje daju krila sretnom, a neophodnu utjehu nesretnom životu; a u svom životu sam imao prilike biti, kao i svi mi uostalom, i sretan i nesretan. Danas postajem Odisej. A današnji Odisej posjeduje vozačku dozvolu i solidan automobil. Napuštam svoju dragu Penelopu upuštajući se u avanturu bez premca – pravu odiseju po otoku Cresu

Sigurno ste čuli priču o dvojici dječaka koje je othranila vučica; priču koja se odvija na sedam brežuljaka između kojih vrluda mutna rijeka Tiber i na kojima će kasnije niknuti grad – možda najslavniji od svih – grad Sunca - Rim. Svi mitovi te povijesne ličnosti i činjenice koje se u vezi grada Rima ovdje spominju posljedica su jedne te iste energije – energije Sunca. Međutim, baš danas, kad smo u Rimu, to i takvo sunce tek na momente proviri iza niskih oblaka. Zbog toga je ovo priča o gradu Sunca bez sunca, odnosno o tome kako je to Rim posjetiti u veljači, kada se bezbrojne grupe turista svedu tek na jednu, onu najuporniju – Japanaca, a niski tmurni oblaci postanu kao težak uteg uzvišenim građevinama