Pali smo u zamku. Umorne nas prati vozač rikše i nagovara na vožnju do Tienanmena. Nudi vožnju za 3¥, a umorni, ne razmišljajući da je to prejeftino, sjedamo i vozimo se u rikši koja izgleda puno lošije nego bilo koje vozilo koje je sastavio Grunf iz Alan Forda. Dok vožnja traje, dogovaramo se da je to premalo novaca i odlučujemo vozača nagraditi i s više nego je tražio. Ipak, sumnja počinje kada nas počinje uvlačiti u hutonge u koje nitko niti pješke ne bi ušao. Tu se budi i sjećanje o onome što smo pročitali o ovakvim slučajevima - vozači vas uvuku u kvart i ako odbijete platiti "novu cijenu", njegova ekipa vas pokrade do gole kože. Odjednom vozač postaje agresivan i umjesto tri, traži 300¥.

Mnoge jeftine predrasude o Kini su srušene, iako ostaje gorak okus vidljive razlike između bogatih i siromašnih. Neki prizori ovdje će vam slomiti srce, poput majke koja na ulici uči dijete slovima, istodobno proseći za hranu. Danas smo po prvi put u svojim grlima i plućima osjetili i kakav je pekinški smog te krenuli putem hutonga, onoga što je nekada bio drevni Peking. Nažalost, hutonzi umiru, nauštrb onog što smo vidjeli sinoć, a to su neki novi kineski zidovi od stakla i metala koji se pružaju nekim novim božanstvima, visoko u nebo. I dok stare građevine zamjenjuju nove, ljudi ovdje svejedno žive i vrlo su srdačni.

Nismo upalili tracker, ali po okvirnom izračunu, prehodali smo više od 20 kilometara Pekinga! Greškom iPada pješačili smo punih osam sati. Gorak okus pogreške koju je pred kraj dana izvela nepouzdana aplikacija, popravio je susret koji je prerastao u ljubav na prvi pogled. Zaljubili smo se u čarolije street food chefa koji operira u jednom opskurnom pothodniku. Kuhinja je na biciklu, a roštilj je na plin za koji nismo sigurni odakle dolazi. Mušterija bira ražnjiće: od sipe, piletine, tofua, do različitog povrća. Cijena za nas dvoje koji smo omastili brk s desetak ražnjića je 13¥! Čekali smo u redu pola sata, ali isplatilo se. Najbolja radost dana.

Uvijek su ljudi tu bili prilagodljivi. Kad je ustrebalo bili su toliko prilagodljivi da su se navikli na život u New Yorku, Chicagu ili nekim sličnim mjestima. Sa sobom su ponijeli i svoje običaje pa su i u New Yorku i u Chicagu, te na sličnim mjestima, oživjeli i svoje mafijaške navade. Iako je upravo iz Castelmar del Golfa čitava loza Bonano, asocijacija na mafiju, shvatit će Lupigini reporteri tijekom dvotjednog boravka na Siciliji, posve je neopravdana i u biti je tužna. Najkraće, rekli bismo, Sicilija je Dalmacija pored Afrike. Na ulicama tog ribarskog gradića stotinjak kilometara od Palerma, provincijski sicilijanski život teče otprilike poput onog u Imotskom. Nema tamo minica, Lady Gage, seksa u školi i sličnih pizdarija. Ipak, nitko vam ih neće prstom pokazati, ali neće vam dugo trebati da prepoznate mafijaše. Napokon, gledali ste filmove, vidjeli ste to. I uistinu, sve je baš kao u filmu. Vidjet ćete kicoše u odijelima, vidjet ćete i jednog među njima kojem svi dolaze, pružaju mu ruku dok on sjedi za stolom u hladovini i pokušava čitati novine. Jedan će mu donijeti kavu, drugi ponuditi cigaretu, treći ju zapaliti, a četvrti će samo stajati pored i zvjerati oko sebe

Kao što sam naslov sugerira, opis putovanja u Irsku zasnovan je na pet elemenata na kojima se doživljaj Irske temelji: trave, pijeska, oceana, piva (tamnog) i glazbe (naravno, tradicionalne irske). Opisom odnosa prema njima zapravo ću opisati kako sam doživio Irsku u okolini grada Corka za vrijeme četverodnevnog posjeta. Na ovaj način izbjeći ću pisanje nekakvog uvoda, opisivanja svrhe i misije putovanja, gužve na aerodromu i mnogo toga ostalog što je prethodilo našem pojavljivanju u zelenoj zemlji. Na ovaj način, osigurat ću direktni uvid u otajstvo Irske, njenu privlačnu moć koju nosi u sebi kao i u zagonetnu pomirenost života na otoku s pripadnom otočkom sudbinom. Trava, pijesak, ocean, tamno pivo i tradicionalna glazba; netko može posumnjati da je to moguće, ali doista, sve doživljeno u Irskoj može se dovesti u vezu s ovih pet elemenata, vjerujete mi na riječ

Svaki put kad spomenem put u Tajland sugovornik me pita da li sam iskoristila blagodati tamošnje seks industrije. U početku mi nije bilo jasno zašto me to pitaju i kakvo je to pitanje uopće? 'Alo, ja sam žensko i ne moram ići u Tajland po seks. U nadi da će se prva asocijacija na tu prekrasnu zemlju promijeniti, podijelit ću s vama naše (bilo nas je pet) utiske, doživljaje i radosti koje smo donijeli s tog dvadesetodnevnog putovanja. Mi s Balkana možemo samo maštati o razini kulture i ljubaznosti Tajlanđana. Mada su ovi na jugu već opterećeni masovnim turizmom i rade od jutra do mraka, nema teorije da vas srdačno ne pozdrave i ne proćakulaju. Nasmiješeni ljudi su me možda i najviše fascinirali na ovom putovanju. Druga fascinacija je hrana! Ludilo kombinacije morskih plodova, voća, riže, kikirikija, umaka i povrća. Da puknete od sreće svaki put kad vam nepce doživi novi okus. Naravno, za strance kuhaju posebno, jer njihovu količinu čilija i začina ne mogu lako probaviti mekušci sa zapada. Uglavnom, sutra bih se vratila na Tajland.