Mnogi su već zaboravili da beogradski bioskop Zvezda i postoji i da ponovo radi, što potvrđuje svega tridesetak ljudi koji su došli u bioskop da obeleže stotinu dana od „okupacije“. “Navlačilo se ovde raznih, ne samo zbog medija, nego generalno, situacija je bila primamljiva za razne karijeriste, fanatike, beskućnike i druge vrste dijagnoza. Fala bogu, sad ih je manje”, rekao nam je Luka Bursać, mladi režiser, a ujedno i “okupator”. Ipak, okupatori danas imaju jasno definisani cilj, o čemu je s njima porazgovarala i Lupigina ekipa. Kažu kako će se povući onog trenutka kad se njihova ideja i delovanje ne poklopi sa interesom oštećenih radnika Beograd filma. Nakon obilaska "okupiranog teritorija" mogli smo samo zaključiti kako u Zvezdi vatra još uvek gori.

"Imam 37 godina, ja i Ana već 11 godina živimo zajedno i kao što vidite nemamo djece. Tako smo odlučili, jer je u ovoj zemlji, a pogotovo u ovom gradu gotovo nemoguće odgajati potomke. Taj vodopad izvrnutih vrijednosti, koji je počeo sedamdesetih godina s Escobarom, dobrim je dijelom i posustao, no u toj prosutoj vodi još ćemo se dugo brčkati. Pitam vas, kako sinove i kćeri usmjeriti na pravi put, kada je toliko primjera luksuznog života onih koji se bave prodajom droge? Kako ih uvjeriti da je obrazovanje nužno, kad njihovi kvartovski prijatelji voze zvjerske automobile i razbacuju se novcem? Reći ćete, tako je u većini zemalja svijeta, ali varate se! Nigdje nije tako loše kao ovdje, u epicentru kokainske pošasti."

Granični prijelaz između Ekvadora i Kolumbije ni u kom slučaju nije mjesto gdje se može tražiti podstrek prije ulaska u jednu od najopasnijih zemalja svijeta. Posvuda su oblijepljene slike nestalih ljudi i djece, dijele se debele brošure o nužnim mjerama opreza, a na televiziji vrte slike najtraženijih bjegunaca. "Iz Hrvatske si? Moram priznati da vrlo rijetko vidim vaše putovnice ovdje. Koliko ostajete u Kolumbiji? Mjesec i pol! Neka, samo oprezno", ispratio nas je granični policajac prema Ipialesu, gdje smo trebali uhvatiti autobus za zloglasni Cali.

U Zagrebu je održan prosvjed protiv „šatoraša“ iz Savske 66, na kojem se okupilo oko 400 građana. S Trga bana Jelačića pješačili su Savskom, ali tad su stigli do kordona interventne policije. Iza kordona, oko 150 metara dalje, prosvjednike je čekalo oko 800 do 1.000 „šatoraša“ i njihovih simpatizera, pristiglih iz svih krajeva Hrvatske. Uhićena su tri prosvjednika, jedan iz antišatoraške kolone, jer je pokušao probiti policijski kordon, drugi iz redova simpatizera Klemma i družine, jer je fizički nasrnuo na ljude u prosvjednoj koloni. O trećem uhićeniku nismo informirani. Donosimo vam izvještaj u fotografijama. Pogledajte iz prve ruke kako izgleda podijeljena Hrvatska.

Osećaj duboke tuge prevladava na glavnoj autobuskoj stanici u Prištini. Tokom proteklih nekoliko meseci ova je stanica postala najdepresivnije mesto na celom Kosovu – što nije bilo naročito lako postići u zemlji koja je još uvek poprilično ekonomski nerazvijena i prilično siromašna, a da o političkim problemima i ne govorimo. Cele porodice se iz večeri u veče okupljaju na staroj stanici, sagrađenoj za vreme bivše Jugoslavije, čekajući da se popnu u autobuse koji će ih odvesti preko granice u Srbiju i što je moguće bliže mađarskoj granici, da bi i oni, kao i svi drugi pre njih, pokušali da se probiju u neku od zemalja EU.

Za treći dan bila je predviđena posjeta plemenu Samona, u čijem smo kulinarskom i inom kulturnom nasljeđu uživali cijelo jutro. Valja napomenuti kako, iako i dalje dobrim dijelom žive živote svojih predaka, nisu mogli sakriti luksuze modernog svijeta u svojim naseobinama - televizije, mp3 playere i mobitele. U nastavku dana posjetili smo i najvećeg šamana u selu, koji već petnaest godina redovito konzumira pripravke Ayahuascua. Za one koji ne znaju, Ayahuasca nije biljka već napitak koji se dobiva višesatnim kuhanjem dvije vrste lijana, a šamani ga uzimaju kako bi u halucinogenim vizijama pronašli rješenja za zdravstvene i ine probleme domorodačke zajednice.