Čišćenje. Rastrellamento. Pod tom je programatskom egidom 30. travnja 1944. godine izdana naredba mještanima Lipe da ostanu u svojim kućama, jer ih u protivnom čeka strijeljanje. Toga jutra partizani su na obližnjoj prometnici, strateški važnom čvorištu cesta za Trst, Ljubljanu i Rijeku, minobacačima pogodili omanju nacističku kolonu. U napadu su poginula četiri vojnika, od kojih navodno i jedan njemački oficir. Ono što će se naknadno dogoditi ući će u povijest kao jedna od najstrašnijih epizoda u cijelom Drugom svjetskom ratu. 

Nekoliko metara od ruševina okupilo se više stotina ljudi (FOTO: David Kabalin)

Nekoliko sati poslije partizanskog napada, u Lipu su umarširali fašisti, SS-ovci i 30-ak pripadnika ličko-krčke četničke grupacije. Nakon višesatne pljačke, paleži, silovanja i ubojstava, zločinci su preživjelom stanovništvu naredili da u koloni krene prema susjednoj Rupi, odakle će biti upućeni u konclogore. No, na samom rubu Lipe, zaustavili su ih i ugurali u kuću broj 20, odakle su ubrzo počeli dopirati jecaji zapaljenih žena, djece i staraca, koje nisu dohvatili geleri ubačenih granata. Toga poslijepodneva masakrirani su svi zatečeni stanovnici Lipe, njih 269.

Zbog velikog broja ubijene djece, i činjenice da su svi stambeni objekti porušeni, Lipa je uz Lidice u Češkoj i Oradour sur Glane u Francuskoj, zabilježena u knjizi Organizacije ujedinjenih naroda kao jedno od tri mjesta koja su potpuno uništena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Danas u centru Lipe o toj tragediji svjedoči nekoliko ruševina i spomenika, rasutih na uzvisini s koje se prostire pogled na ostatak sela. Smještena 28 kilometara od Rijeke, na staroj cesti koja spaja Rijeku s Trstom i Ljubljanom, Lipa se danas po malo čemu razlikuje od okolnih naselja koje obilježava pitoreskna pučka arhitektura. Da nije posebnoga dana, malo što bi sugeriralo da je prije sedam desetljeća ovo mjesto prestalo disati.

Nekoliko metara od ruševina okupilo se više stotina ljudi. Mještani, rođaci žrtava, ljudi iz cijele regije, Italije i Slovenije, političari i pripadnici udruženja antifašista, pripremaju se za mimohod do kuće broj 20, istom rutom kojom su na isti dan i u isto vrijeme prije 71 godinu u smrt odvedeni njihovi preci. Za ljude iz ovoga kraja ovogodišnja je obljetnica posebna.

 Za ljude iz ovoga kraja ovogodišnja je obljetnica posebna (FOTO: Lupiga.Com)

Zahvaljujući financijskoj pomoći lokalne i regionalne samouprave, te Ministarstva kulture, preko puta okamenjenih leševa obnovljen je muzej posvećen višetisućljetnoj povijesti Lipe i Liburnijskog krasa, s posebnim naglaskom na događaje prije 71 godinu. Nakon više od četvrt stoljeća, i nove će generacije imaju priliku dobiti odgovor na pitanje: zašto?

Plakat koji je postavljen nedaleko od ulaza daje djelomičan odgovor: "Ni mrve hrane okupatoru! Spremajmo hranu za sebe i svoju vojsku!", piše na pamfletu. "Naša vojska" su, dakako, partizani, kojima su mještani ovoga sela bili u potpunosti naklonjeni. Dokumenti iz tog razdoblja otkrivaju da je samo jedan mještanin simpatizirao crnokošuljaše, dok su svi ostali prkosno odbijali hraniti fašiste, opskrbljujući mlijekom i drugim namirnicama partizanske borce u obližnjim brdima. Nacisti su, pokazat će se, bili upoznati s tom činjenicom, pa su rijetki preživjeli za vrijeme pokolja bili u partizanima ili su te nedjelje iz njega izbivali, jer su im nosili hranu.

"Ni mrvu hrane!" (FOTO: Lupiga.Com)

U razmjere nacističke odmazde, smještene na katu renoviranog muzeja, posjetitelje uvodi topot vojničkih cokula, koji se aktivira hodanjem po stubama. Deseci stiliziranih šljemova prikačenih na zidove otkrivaju vlasnike čizama, dok mračnim hodnikom put vodi u središnju prostoriju. Na crnim zidovima su ploče u obliku kuća, na kućama imena i godišta pobijenih ukućana. Najmlađa žrtva imala je sedam mjeseci, najstarija 83 godine. Ubijen je 121 maloljetnik.

"Počeli su ih ubijati u kućama, ali su shvatili da će to potrajati satima. Zato su naredili kolektivni pokret", govori nam djelatnica muzeja. O tome preludiju za konačno rješenje, svjedoči jedan pasus izvještaja oslobodilačke vojske, nastao svega četiri dana nakon pokolja.

"Starac je nađen za stolom s molitvenikom u ruci, prerezanim grkljanom i drugim tragovima mučenja. Mati djece nađena je pokraj stola na podu sa dječakom od tri godine u naručju, sa izvađenim očima i strašnim tragovima mučenja, tako da joj je glava bila oblivena bijelom pjenom, koju je prouzrokovalo mučenje. Vide se i znakovi silovanja. Dijete koje je nosila u naručju bilo je izbodeno noževima i strašno iznakaženo. Troje djece ležalo je kraj vatre, u kutu izmrcvareno i prelomljenih ruku i nogu, te je bilo teško razlikovati koji dijelovi pripadaju pojedinom djetetu. U drugom kutu ležalo je dijete u kolijevci u lokvi krvi, zaklano i na više mjesta izbodeno nožem."

Deseci stiliziranih šljemova prikačenih na zidove otkrivaju vlasnike čizama (FOTO: Lupiga.Com)

Kako objasniti ovakva zvjerstva, pitanje je koje postavlja valjda svaki posjetitelj Lipe. "Njima je to bila vojnička dužnost", kaže nam jedan povjesničar kojeg smo tamo zatekli, pokazujući na dvostranu direktivu izvješenu na zidu. Tih 10. zapovijedi, kako su ih kolokvijalno zvali, bile su zapravo "Upute za borbu protiv bande na Istoku", kojom je Hitler amenovao potpuno čišćenje terena, odnosno ubijanje žena i djece na istočnom frontu, što se počelo primjenjivati i na ovom području.

"Vojnicima je to bila naredba i legitiman način borbe protiv partizanske gerile, jer druge metode nisu donosile rezultate", kaže povjesničar. Ta doktrina vojnikovog slijepog slijeđenja zapovijedi, u ovom slučaju svedena na njegovu ekstremnu dehumanizaciju, dobija dodatnu dimenziju pogledom na desetke crno-bijelih fotografija na zidovima, koje prikazuju fašiste i naciste u trenutku zločina. Naime, upravo su ih oni snimili, kao dokaz za nadređenike o izvršenju naredbe. Fotografije su sada dobile potpuno drugu funkciju, zahvaljujući sestri vlasnika fotografske radnje u Ivanja Reci, koja je, razvijajući ih za fašiste, potajno napravila duplikate.

Mimohod do kuće na broju 20 (FOTO: David Kabalin)

Dok razgledamo nacističke vizualne trofeje, otac sinu pokazuje video snimke svjedoka toga vremena, praćene audio zapisima. Knjiga sjećanja, sačuvana iz razdoblja od prije 25 godina, ispunjena je dominantno rukopisima njegovih vršnjaka, koji su tamo dolazili organiziranim školskim turama.

"Mnogi su bili naših godina. Nikad ih nećemo zaboraviti", piše u posveti jednoga školarca. Najduža poruka ostavljena je 27. lipnja 1992. godine. Potpisnik je dopredsjednik opatijskog HDZ-a, koji tragičnu sudbinu stanovnika smješta u kontinuitet historijskog stradanja hrvatskoga naroda, ističući kako se ovaj događaj nikada ne smije zaboraviti, baš kao ni one koji su ga počinili.

Upravo je to razlog zbog kojeg je preminuli predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Liburnije Vilim Radetić inicirao stvaranje ovog memorijalnog centra, kaže njegov nasljednik Branko Afrić.

"Tu će mlade generacije učiti o prošlosti kroz događaje koji opominju, koje ne smijemo zaboraviti, jer bi se u protivnom mogli ponoviti", poručio je u govoru uoči šetnje sjećanja, dok su sa strane skup promatrali angažirani zaštitari Klemm Securityja. U koloni je i predstavnik slovenskog antifašističkog udruženja Zvezda borcov, sa svim pripadajućim partizanskim znakovljem. Kaže da već godinama u Lipu dolazi položiti vijenac.

Vijence su zajedno položili i predsjednik udruge iz Domovinskog rata i predsjednik saveza antifašističkih boraca (FOTO: David Kabalin)

"To je obaveza i dužnost svakog antifašiste, jer Lipa utjelovljuje sav užas kojeg je u 20. stoljeću donijela fašistička ideologija, koja se ponovno budi", kaže nam. A kako danas stoji antifašizam u Sloveniji, pitamo ga.

"Loše", odgovara. Osim njega, vijence na spomenik polažu brojni predstavnici lokalne i regionalne samouprave, razna udruženja, među ostalim i jedno braniteljsko, iz Domovinskog rata.

"Ne znam jeste li ste primijetili da su uz gradonačelnika Opatije vijence zajedno polagali predsjednik udruge iz Domovinskog rata i predsjednik saveza antifašističkih boraca. Malo gdje se to u Hrvatskoj može dogoditi osim kod nas", poručio je ponosno župan primorsko-goranski Zlatko Komadina, podebljavajući taj istiniti kontrast između ovog kraja i ostatka Hrvatske, izjavom kako ovo područje ne bi danas bilo u Hrvatskoj da vrhovni zapovjednik Tito nije izdao zapovijed da se izbije na Soču. Slušajući njegov inspirativni i aplauzom popraćen govor, sjetili smo se, međutim, kako se Komadina, zajedno s najvećim dijelom SDP-ove vrhuške, samo dva tjedna prije oglušio na zamolbu novinara tjednika Novosti da komentira koketiranje stranačkog mu kolege i splitskog gradonačelnika s ideologijom čiji su reprezenti surađivali s onima koji su stvorili povod za obljetnicu na kojoj upravo održava prigodno slovo.

U Lipi su ubijane cijele obitelji (FOTO: David Kabalin)

Taj sitni detalj, zapravo zgodna analogija odbijanja suvremene političke elite da se razračuna s fašistoidnim tendencijama u društvu, na ovoj lokaciji poprima sasvim drugačije dimenzije. Zbog okolnosti u kojoj "čišćenje" postaje sve spominjaniji pridjev u istom ideološkom kontekstu u kojem je 1944. godine korišten u Lipi, dok povijesni revizionizam Drugog svjetskog rata već dugo vremena nije bio izraženiji, možda bi bilo dobro da se, po uzoru na njemački model suočavanja s prošlošću, ovdje počnu dovoditi svi oni koji promoviraju, toleriraju ili prešućuju fašizam u modernoj Hrvatskoj. Za početak bi bilo dobro da dolaze nositelji političke moći, a onda svi ostali. Na porcije kolektivnog triježnjenja.

"Lipa pamti", svojevrsna je mantra u ovim krajevima. Pamtimo li mi?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: David Kabalin