Hotel Jadran u Tučepima bio je prvi hotel otvoren u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Taj zaštićeni spomenik kulture, kojeg su gradili njemački zarobljenici, smješten je na jednoj od najljepših plaža Makarskoj primorja. Otvoren 1954. godine prvotno je bio namijenjen kao mjesto za odmor jugoslavenske tajne policije i visokih dužnosnika, a uskoro postaje uzdanica u turističkom procvatu Jugoslavije koja je međunarodni turizam smatrala načinom za dobivanje stranih valuta, ali i kao mjesto pokazivanja uspjeha socijalističke Jugoslavije.

Uskoro je ovaj hotel postao mjesto gdje su rado ljetovali kako strani, tako i domaći gosti, a čak su se neki od njemačkih zarobljenika koji su ga gradili kasnije vraćali kako bi tamo proveli svoj odmor. Kako se razvijao turizam u Tučepima, tako su se s njim razvili i Tučepi, pa je hotel ostao neizbrisivo vezan uz to malo primorsko mjesto. Osim po vjenčanjima, maturalnim zabavama i proslavama Novih godina, hotel Jadran pamti se i kao pozornica gdje je Mišo Kovač prvi put pokazao svoje već sad kultne brkove.

Njemački zarobljenici koji su ga gradili vraćali su se kako bi u njemu proveli svoj odmor, a danas u Hotelu Jadran ne ljetuje nitko (FOTO: Lupiga.Com)

Jadran je na koncu doživio sudbinu brojnih hotela na obali nakon krvavog raspada Jugoslavije. Nakon što je 1989. godine posljednji put primio goste, do sredine devedesetih u njemu su živjele izbjeglice, a danas zjapi devastiran i prepušten zubu vremena. Stotinjak soba s impresivnim spiralnim stubištem, ljetna terasa s koje se pruža prekrasan pogled na srednjodalmatinske otoke te velika dvorana za ples, danas su tek tužan podsjetnik na zlatne dane tog modernističkog bisera arhitekture.

Više fotografija pronađite ovdje

Poviješću tog hotela, ali i o turističkoj arhitekturi na Jadranu u vrijeme socijalizma pozabavio se austrijski arhitekt Michael Zinganel koji je svoja saznanja sažeo u knjizi grupe autora "Holidays after the Fall". U sklopu izložbe građanske inicijative Motel Trogir/Slobodne veze, koja se bavi naslijeđem modernizma, ovog ljeta organizirano je i razgledavanje za građane pod Zinganelovim vodstvom kojim je htio pokazati svu bijedu i sjaj, prošlost, sadašnjost i budućnost nekih od najljepših hotela nastalih polovicom prošlog stoljeća u Dalmaciji.

S ove ljetne terase već više od dva i pol desetljeća ne dopiru nikakve melodije (FOTO: Lupiga.Com)

U vlasništvu konzorcija Blue Sun, Jake Andabaka, o "novoj mladosti" hotela Jadran govori se već više o desetljeća. Nakon što je 2001. godine kao dio Hotela Tučepi došao u posjed Andabake, hotel Jadran potom je prodan ruskom investitoru koji je naumio napraviti gigantski aneks uz sam hotel. To je zaustavila lokalna vlast, te se Jadran vraća pod okrilje Blue Sun konzorcija, no kako bi se opravdala isplativost ulaganja, uz njegovo istočno krilo ipak je planiran aneks hotela s 250 smještajnih jedinica, gotovo dvostruko koliko sada ima sam hotel Jadran. Na obnovu se i dalje čeka.

Njegova sudbina slična je brojnim hotelima-ruševinama na Jadranu, koji zbog neriješenih vlasničkih odnosa i lokalnih politika, i dalje nemaju neku jasnu viziju revitalizacije.

Devastirani i prepušteni zubu vremena (FOTO: Lupiga.Com)

Slučaj je to i s Hotelom Krvavica, koji je za vrijeme Jugoslavije služio kao odmaralište za djecu s respiratornim problemima. Ovaj decentni hotel arhitekta Rikarda Marasovića, popularno opisivan kao „svemirski tanjur“, otvoren je 1961. godine. I on je ugostio brojne izbjeglice, a nakon njihovog odlaska ostale su samo ruševine.

Danas u vlasništvu države, jedino što podsjeća da se tu nekad orio dječji smijeh, jest velika terasa na kojoj smo zatekli lokalnu djecu kako igraju na nogomet. Sam hotel projektiran je tako da se njegove male posjetitelje moglo u svakom trenu nadzirati, a središnji dio bilo je predvorje hotela u kojem su završavali i počinjali svi putevi hotela.

Jedino što podsjeća da se tu nekad orio dječji smijeh, jest velika terasa na kojoj smo zatekli lokalne klince kako igraju na nogomet (FOTO: Lupiga.Com)

Ujedno je to i vrijednost koja je krasila modernističku turističku arhitekturu čiji je naglasak stavljen na zajedničke prostore kao mjesto susreta. Sudbina hotela i dalje je neizvjesna, a u ovom dobu masovnog turizma, zbog njegovih premalih kapaciteta, smatra se kako ulaganje nije isplativo.

Brojni su hoteli na obali i dalje devastirani, no u posljednje vrijeme pojavljuju se građanske inicijative za njihovo očuvanje, baš poput Motela Trogir, koji nizom izložbi i tribina pokušavaju sačuvati kolektivnu svijest o tim nekada aktivnim mjestima odmora i centrima lokalne zabave.

Ulaganje, kažu, nije isplativo (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon što su kao Udruga Slobodne veze, svojim nastojanjima uspjeli pod konzervaciju staviti Motel Sljeme arhitekta Ivana Vitića u Trogiru te Vitićev motel u Rijeci, napravljen je veliki iskorak u društvenoj valorizaciji moderne arhitekture trogirskog područja, ali i šireg područja jadranske obale te osvještavanje potrebe sustavnog istraživanja i očuvanja tog segmenta graditeljske baštine. 

Fotogaleriju pogledajte na ovom linku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com